"Biću srećan i ako mi Kusta da ulogu psa-lutalice"

"U Americi, Rusiji, a čini mi se i u Srbiji, inteligencija i takozvana buržoazija predstavljaju tri do četiri procenta stanovništva, a narod (više od 90 procenata) nešto je sasvim drugo. Taj poseban sloj ljudi neprestano nam nameće svoju volju, hipnotiše nas. Iz toga moramo da izađemo", kaže u razgovoru za Sputnjik ruski pisac Zahar Prilepin.

Kultura

Izvor: B92

Subota, 21.01.2017.

20:40

Foto: Tanjug / Tanja Valiæ

Piše: Valentina Bulatović

Izvor:
rs.sputniknews.com

Zahar Prilepin u Srbiju dolazi, kako sam kaže tri do četiri puta godišnje. Ovde ima mnogo prijatelja, među kojima je i Emir Kusturica. Srpski reditelj ugostio je ruskog pisca u Drvengradu na Mokroj Gori, tokom 10. filmskog festivala „Kustendorf“.

Dvojicu umetnika, pored međusobne stvaralačke naklonosti, spaja i ljubav prema književnosti i filmu, ali i pogled na savremeni svet koji se, prema Prilepinovim rečima, menja izuzetno brzo u težnji da ponovo uspostavi ravnotežu uzdrmanu lažnim vrednostima koje već decenijama proklamuju „buržoaski sektaši“ širom sveta. Bili ste u Srbiji pre nekoliko meseci, na Sajmu knjiga u Beogradu. Ne čini li Vam se da se situacija u svetu donekle promenila od tada?

— Svet se veoma brzo menja, jer, recimo, kada se Krim ujedinio s Rusijom, mnogi takozvani unutrašnji neprijatelji u Rusiji su vikali da se Rusija pretvara u najveći zatvoreni, usamljeni prostor na svetu, da s njom niko neće želeti da ima posla. Prošle su, međutim, dve godine i ispostavilo se da je situacija mnogo složenija nego što se prvobitno činilo. Imamo veoma mnogo prijatelja u Italiji, Francuskoj, Grčkoj… Tu je i čudni čova Tramp, od koga ne znamo šta možemo da očekujemo, ali možemo da se nadamo. Veoma je mnogo ljudi koji u Rusiji vide nadu. Njima se ne dopada ono što se kod njih događa, osećaju se poniženo, u Francuskoj, Nemačkoj, Španiji, čak i u Velikoj Britaniji… Da, svet se menja. Rusija je dala na znanje da neće da igra njihovu igru dvojnih standarda. Oni pokušavaju da igraju po svojim pravilima, a mi smo im nametnuli svoja. Nismo se uplašili njihovih sankcija i hvala bogu što je u Rusiji, ipak, ostalo ponešto od Sovjetskog Saveza, što je uticalo na njeno ponašanje. A i Putin je, naravno, dar Gospoda, pojavio se kao nekim čudom.

Očekujete li nešto dobro od Trampa?

— Imam nekih osnova da se nadam, ali stvar je u tome što Tramp nije sam. Tamo postoje brojni drugi interesi, finansijski interesi, interesi specijalnih službi, parlamenta, svih medija, šou-biznisa. Razumete li kakvi su to kolosalni interesi i uticaji, to je veoma složeno. Da je reč samo o Trampu, mi bismo s njim rešili sva pitanja, ali tu je još pedeset igrača.

Da, u prošlom intervjuu bilo je reči o tome kako, zapravo, korporacije vladaju svetom. Kako vidite Trampa u tom kontekstu, on je milijarder, biznismen. Može li se on izjednačiti s tim korporacijama?

— Ne treba uprošćavati svet kao Marks: ovde su korporacije, tamo je Tramp, ovde su pošteni Rusi…

Pročitajte još: Zahar Prilepin: U Srbiji se osećam kao deo porodice Tako to vidi običan čovek.

— Da, ali to, nažalost, nije tako. Postoje razne sistemske teškoće i slabe tačke u koje mi, narod, treba da prodremo, da pravimo male pukotine i da namećemo svoju volju, socijalnu volju, ili volju naroda da se ujedini — ruskog naroda ili nekih naroda bivše Jugoslavije, na primer… Treba koristiti trenutke kada padaju neki predsednici, kada su dve korporacije u nekom sporu. Ono što nedostaje savremenom svetu jeste vladavina naroda. I u Americi, i u Rusiji, a čini mi se da je tako i u Srbiji, inteligencija i takozvana buržoazija predstavljaju tri do četiri procenta stanovništva, a narod, koji čini više od devedeset procenata, nešto je sasvim drugo. Taj tanak sloj ljudi neprestano nam nameće svoju volju, diktira nam, hipnotiše nas. Iz toga moramo da izađemo. Upravo se time ovde bavi Kusturica. Koliko god se to činilo čudno, kultura u tom smislu ima ogroman značaj. Ja sam u Rusiji 1995. godine mislio da je sve izgubljeno, da je prosto nemoguće vratiti osećaj pripadnosti svojoj zemlji, jer su je uništili. Ali ispostavilo se da je taj milion malih ljudskih volja jači od banaka, od interesa buržoazije, od glamuroznih časopisa. Ti ljudi su se odjednom pokazali kao jači, iako nemaju ništa, nemaju novac, nemaju iza sebe medije. To je paradoks. Ali ima Boga…

Na koji način se taj paradoks ogleda u savremenom filmu?

— Tako što ima mnogo ljudi koji podržavaju Rusiju, kao, na primer, Stiven Sigal, Oliver Stoun. Oni su za Ameriku jednostavno izrodi koji su uzeli rusko državljanstvo, koji podržavaju Putina, ali to su časni ljudi, oni su hrabri, jednostavno pošteno posmatraju svet. Oni nisu neprijatelji Amerike. Danas su to Miki Rurk, Stoun, Sigal, trojica-četvorica ljudi… Sutra će ih biti petnaest, potom već pedeset. Ljudi će reći, eto, oni su uspeli, oni se ponašaju kako treba, Rusija je normalna zemlja, ona nam pomaže da se borimo protiv terorizma, treba da joj dozvolimo da rešava svoje probleme u Ukrajini… Šta je ono što Vam je blisko u stvaralaštvu Emira Kusturice?

— Kusturica je snimio „Oca na službenom putu“, snimio je „Arizona drim“, „Život je čudo“, „Crna mačka, beli mačor“. To je jedan reditelj, ali su to, zapravo, različiti reditelji. U svakom od tih filmova pronalazim stvari koje razumem, koje me muče, raduju, koje kod mene izazivaju smeh, čuđenje, ili me plaše. Veličina Kusturice jeste u tome što je stvorio sopstveni, čudesni, ničemu sličan svet. Nas su dugo učili da ako srušimo sve granice, ako zavladaju multikulturalnost, politička korektnost i tolerantnost, onda ćemo svi mi biti jedinstveni i živeti u jednoj velikoj porodici. A ništa od toga nije istina, jer svi mi postajemo jedan veliki Amerikanac. Amerikanci nešto rade dobro, nešto rade loše, nešto rade izuzetno dobro, ali nas to u svakom slučaju ne čini bogatijim već siromašnijim. Emir Kusturica je jedan od velikana koji je u ovih poslednjih trideset godina, veoma složenih, ne obazirući se ni na šta, ne prodajući se za novac, za dobre odnose s establišmentom, kulturnim i svetskim, sačuvao svoju samosvojnost, neponovljivost, izvanrednost. I to je učinio tako da ja zatvaram oči i nalazim se u jednom ogromnom selu, u ogromnoj zemlji, po kojoj se kreću Kusturičini junaci, lete zmajevi, trče psi i mačke, Cigani, orkestri, genijalna muzika, tamo je rat, ovde ljubav, tamo čast, ovde strast.

To je blisko ruskoj duši?

— Blisko jeste, ali ne liči na rusku dušu. Blisko nam je upravo zbog toga što nama to nedostaje, takav žar, takav ples, sve to što predstavlja Kusturičin svet… Toga nema kod Dostojevskog.

Reklo bi se da kod Rusa takođe ima strasti.

— To je strast koju su Rusiji uvek donosili s juga. To su Gogolj, odeška književna škola, neke ruske ciganske pesme…

Pročitajte još: Prilepin: Kultura upravlja svetom, a ne tajkuni

I Puškin.

— I Puškin… Ali on je imao crnačke krvi, on je reper! U samoj Rusiji dominantno je mračno, melanholično raspoloženje, tuga, nema tako mnogo radosti… U Rusiji nema reditelja koji bi mogao da snimi takav film. Kod nas se vesele samo kada ih obuzme veliki mamurluk, a posle se ne sećaju šta se događalo. A ovde — to je unca-unca-unca-unca sve vreme.

Postoji li mogućnost da sarađujete s Kusturicom?

— Po mojoj prozi su snimljena dva filma, ali su otkupljena prava za sve moje knjige. One nisu baš politički korektne, a Rusija u poslednjih trideset godina i nije bila tako slobodna kako se, možda, činilo, tako da nisu hteli da ekranizuju ni moje knjige o Čečeniji, ni o poziciji Jeljcina… One mogu da se objavljuju, u tom smislu postoji sloboda, ali nikada nikome nije uspelo da ih prenese na ekran, jer niko nije davao novac za to. Neke stvari koje se dešavaju u mojim knjigama razumljive su i bliske svetu, čini mi se. Kusturica je sam to rekao, nisam ja izmislio. On je čitao neke moje knjige, može se desiti da nađemo nešto za saradnju. To bi bila veoma zanimljiva saradnja.

— Da, veoma interesantna. I da, s obzirom na to da povremeno glumim, ako mi da ulogu psa-lutalice, biću veoma srećan.

Postoji ideja o pokretanju književnog festivala ovde na Mećavniku. Da li ste razgovarali o tome s Kusturicom i koji su to pisci koji bi, prema Vašem mišljenju, trebalo da dođu u Srbiju?

— Emir je, kao što sam već rekao, čovek koji uopšte ne pripada holivudskom i drugim sličnim establišmentima. Potrebno je tražiti iste takve ljude po celom svetu, u Latinskoj Americi, Aziji, Africi, Rusiji… Njih nema mnogo, ali smo dužni da preokrenemo ovu situaciju, da prekinemo ovu diktaturu liberalizma i demokratije, pri čemu liberalizam i demokratiju treba staviti pod znake navoda. To su, zapravo, sektaši koji priznaju samo sebe. Oni govore o dobru, o miru, a pritom bombarduju Jugoslaviju, ulaze u Ukrajinu. Nas optužuju da smo fašisti, a oni su razorili demokratiju. Mnogo je ljudi u Francuskoj, Nemačkoj, na primer, koji su prozreli tu bezličnost. Zbog toga je potrebno davati signale, govoriti da smo zajedno, da možemo da se ujedinimo. Zasad smo još u manjini, ali takvi ljudi postoje.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

10 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: