Oproštaj od Mirka Kovača

Posetiocima sajta B92 Samizdat poklanja “Hajku” - tekst koji je sam Kovač odabrao za predgovor srpskom izdanju romana “Gubilište”, koji je Samizdat objavio prošle godine pred Sajam knjiga. Tekst je ekskluzivno objavljen samo u srpskom izanju “Gubilišta” i zapravo je deo iz Mirkovih memoara ”Vrijeme koje se udaljava”, koji su ostali nezavršeni.

Filip David je na vest o smrti Mirka Kovača rekao: "Nema više Mirka Kovača. To je jedna zastrašujuća, neverovatna činjenica sa kojom se ne mogu pomiriti. Nema više naših svakodnevnih razgovora o kniževnosti, filmovima, knjigama, politici. Od sada sa Mirkom Kovačem može da se razgovara samo preko njegovih sjajnih pripovedaka, romana, eseja, filmova. Mirko Kovač je poslednji veliki pisac jedne tragične epohe, poslednji veliki pisac koji podjednako pripada hrvatskoj, srpskoj, crnogorskoj i bosansko hercegovačkoj književnosti. Pisac sa harizmom, pisac magičnog dara i blistave inteligencije. Reč Mirka Kovača imala je veliku težinu jer je bila tačna i oštra, nepomirljiva prema onima koji su nas u svakom smislu unazadili, politički, ekonomski, kulturno. Njegov autoritet proisticao je iz njegove doslednosti, istinitosti uverenja, iz snage i značaja dela koje je iza njega stajalo. Bila je neprocenjiva privilegija imati takvog prijatelja. Nedostaju re i kojima se može iskazati takav gubitak."

Pročitajte i blog Vesne Knežević Ćosić RIP Mirko Kovač: Nacionalizam je najveći srpski neprijatelj.

Hajka

Nisam još bio navršio 24 godine kada je izašao moj roman-prvijenac Gubilište. Ne bih sada smio, u ovim godinama, lagati i zavaravati se, te pisati kako sam pohvale primao mirno i zrelo, kako mi ništa od toga nije udarilo u glavu. Ne, takvo što ne bi bilo točno, jer laskale su mi hvale i pretjerana veličanja, bijah se mladenački zanio, vrlo malo svjestan da su takve reputacije kratkoročne i varljive. Ako je tada strogi i ugledni kritičar NIN-a, Z. G. pisao da je taj roman i njegova "poetsko-simbolička snaga" djelo koje ravnopravno stoji uz bok Crnjanskome, onda nije čudo što sam se zanio i stekao dozu oholosti. Danas bih se sličnu panegiriku opirao, čak bih se skrušeno ponio, ne zato što ne vjerujem u sebe, nego zato što su usporedbe nepotrebne. Više mi se sviđalo ono što je tada napisao Ante Pedišić u zagrebačkom Telegramu, da je "roman Gubilište snažna i sugestivna ludnica kaosa", jer ja jesam želio biti pisac kaosa, ponajprije kaosa u nama, pa onda i u svijetu u kome živimo; to je i bio razlog što sam izabrao pripovjedačko Ja, ili autobiografski privid, jer tako sam mogao i sebe okriviti; ta i ja sam kao i svatko drugi, u našoj dugoj i mučnoj povijesti, bar malo pridonio "općem kolapsu humanosti". Pisala se krasna poezija u svim našim centrima, dok su ljudi trunuli u zatvorima i umirali bijedno i nedostojno. Plesnjaci su bili dupke puni, koncerti posjećeni, ali o tomu će netko drugi bolje i dublje; vraćam se Gubilištu.

Nakon pohvala mom romanu-prvijencu, stigao mi je poziv iz Jadran-filma da dođem u Zagreb, pa sam otputovao vlakom, a u vagon restoranu konobar me oslovljavao, "mladi gospon", takvo što u Beogradu nije se moglo čuti osim kao ironija ili zafrkavanje. Nisu već u vlaku počinjale razlike, ali i kasnije, u Zagrebu, ljudi su držali do nekih pojmova i riječi iz prijašnjih vremena; to sam doživio kao blagu nostalgiju, a vjerojatno i kao otpor prema novim proleterskim terminima. Imalo je u tome nečeg tužnog, kao kad se u starom fraku pojavite na nekoj priredbi koja nema ničeg glamuroznog. Ali ja sam volio Zagreb, i otprije sam često dolazio, a sada, nakon uspjeha Gubilišta, ostao sam podulje i radio s Peterlićem i Papićem na scenariju. Bila mi je plaćena sobica u potkrovlju hotela Palace, sve mi je bilo blizu i nadohvat, hranio sam se u restoranima Splendid i Pula, a ubrzo sam našao i svoje društvo, već sam prijateljevao s nekolicinom mladih pisaca, a isto tako bio sam prihvaćen i kod Papićevih prijatelja filmaša; oni su, kao i mi u Beogradu, bili ovisnici o filmu.

Tih su me dana mučile mnoge dvojbe, pokatkad nisam znao kamo ću, lomio sam se između Zagreba i Beograda, čitao sam Matoša koji čas hvali čas kudi Zagreb; jednom kaže da se nigdje ne može tako lijepo počinuti kao na jastuku domaćeg krova, na mekom i toplom vanjkušu zagrebačkom, potom će reći da se u toj sredini ne može čovjek razvijati u nešto više ako nije mediokritet, a sve što je moralno i intelektualno superirono doimlje se neprirodnim. Isto tako, počeo sam se raspinjati između filma i literature, moglo je to dvoje zajedno, ali sam se pribojavao da ću iznevjeriti nešto od onog što sam izabrao kao jedini poziv, a to je pripovijedanje. Što se mene tiče, Zagreb me usmjeravao prema sebi samom, dok sam u Beogradu gorio od želje da što više budem s drugima, pa nije čudo što su mi često zborili kako sam stalno na ulici. U tim dvojbama lijepo su mi protjecali dani u Zagrebu, stalno sam imao novaca u džepu, viđao sam se s prijateljima, a istodobno sam živio nekako u tišini, dočim je u Beogradu bilo mnogo javnih događaja koji su me odvlačili od svog posla. A onda sam naglo odlučio da se vratim u Beograd, razlog tomu bila je prva negativna kritika na roman Gubilište objavljena u zagrebačkom Vjesniku. Nisam pobjegao zbog kritike, ali bit će da je gorka kaplja morala kanuti da bih neke dileme razriješio, iako će tek u Beogradu pasti teret pokuda na moja pleća. Nije se imalo kamo pobjeći, niti je bilo potrebe za bijegom, jer sam znao da nema pisca koji je prošao neozlijeđen, ali sam želio biti tamo gdje mi je objavljena knjiga, a i prijatelji su se već javljali da im nedostajem.

Iz te kritike donosim nekoliko redaka tek toliko da usmjerim čitatelja s koje je strane zapuhalo na mene i moju knjigu, jer ubrzo je otpočela hajka, a među hajkačima bilo je sve više udbaša. Kritičar Vjesnika je napisao: "Što je Gubilište? Roman? Novela? Esej? Kronika? Sve u isto vrijeme – i ništa. Antiroman, i to u literaturi koja uopće nije iživjela taj rod. Defiliraju bolesni, izopačene kreature, neostvarene egzistencije, prostitutke, neurotični, vjernici, robijaši, manijaci. Sve je dezintegrirano, sklono padu, krhko i neprihvatljivo." U jednoj novini, uz tekst o romanu objavljena je fotografija mozga ispod koje je pisalo da je autor Gubilišta zreo za "psihijatrijsko posmatranje". Zapravo je taj mozak bio ilustracija izlaganja jednog od sudionika u raspravi o Gubilištu koji je tražio da me strpaju u ludnicu. Polemike i osude izlazile su više tjedana, u nastavcima, u listu Mladost, a ostale su novine prenosile i citirale ono što bi im odgovaralo i što me sve više uvaljivalo u političko blato. Hajkači su poput lovačkih pasa, svi u čoporu trče da zgrabe nemoćnu i ranjenu zvjerčicu, a ton tomu daju kolege pisci i općenito intelektualci.

Beogradski nedjeljni list Svet prenosio je riječi onih polemičara koji su me prikazivali kao gubavca, a neko redakcijsko njuškalo tomu je dodalo u antrfileu citat iz romana: Crne limuzine protutnje gradom, uskovitlaju prašinu. Predsjednik sa svitom prominu, ne osvrnu se na doček, a blagoslov dobrodošlice (kruh i sol) ostade netaknut na pladnju, a na to je došao komentar da "autor podriva našu istoriju i njene svetinje". Bile su to opasne riječi koje su me mogle koštati, pa sam želio tu scenu sa svitom i crnim limuzinama objasniti, unatoč tome što su me prijatelji od te nakane odvraćali, "ne ulazi u polemiku s onima koji ne raspravljaju o književnosti", govorio je moj prijatelj Romeo B., potičući me da što prije počnem s autoterapijom, a to je pisanje nove knjige. Ali ja sam tada vjerovao da će moji kritičari pokleknuti pred činjenicama, te da u roman može nesmetano ući sve ono što je istinito. To naivno shvaćanje dugo me držalo, iako je udbaš zadužen za mene, inače bistar čovjek, često znao reći da je istina "samo ono što sila kaže da je istina".

Gotovo u potaji, i bez savjeta prijatelja koji su u polemikama bili iskusniji i bolji od mene, napisao sam odgovor svojim kritičarima, ali ga nisam odmah poslao listu Svet, jer sam znao da će bez preporuke nekog autoriteta završiti u košu, pa sam uspio preko Branka J., urednika kulturne rubrike Borbe, doći do Oskara Daviča, pisca kojega sam cijenio i volio, a znao sam napamet većinu pjesama iz njegovih zbirki Hana i Višnja za zidom, te cijele pasuse iz romana Pesma. Već sam pisao o njegovoj poeziji u eseju Tri pjesnika, objavljen je u Delu, ali omiljenog autora nisam nikad upoznao, niti uživo vidio, samo sam slušao da je drčan i da može biti neugodan prema onima koji mu se ne svide, ili mu se zamjere. B. J. zakazao je sastanak u Klubu Borbe, došao sam na vrijeme, ali portir me nije htio pustiti, iako sam samouvjereno i možda bahato govorio da me u Klubu čeka drug Oskar, "ne znam ja nikakvog Oskara, ovdje meni ništa ne piše, u mom tefteru nema tvog imena, pozovi jamca, pa ću te pustiti". B. J. je morao sići i potpisati da je odgovoran za mene. S portirima sam se uvijek sukobljavao, čak i onda kad sam imao uredne propusnice.

Kad sam ugledao Oskara, učinilo mi se da je to onaj čovjek kojega sam svojedobno vidio na žurki kod profesorice Višnje, isto tako omalen i frajerski odjeven; na sebi je imao jaknu od jelenje kože, a ispod nje laku pamučnu majicu s polo ovratnikom; takve majice i veste bile su u modi nakon Fellinijeva filma Slatki život, zvali smo ih dolčevite. Oskar je stajao i razgovarao s nekim u Klubu, a čim nas je vidio, dao nam je znak da ga sačekamo, pa smo i mi zastali, a ja sam često pogledavao prema velikom piscu i odmah zapazio da nosi šimi-cipele s nešto većom poptpeticom. Odvojio se od sugovornika i prišao nam, a B. nas je, kao domaćin, odveo za stol. Nismo se uopće rukovali, sve je bilo tako prisno kao da se svakodnevno viđamo, nije ni mene obuzela moja sramežljivost pred onima koji mi nešto znače. Čim smo sjeli, Oskar je rekao:

"To je taj koji diže prašinu i uznemirava palanku."

Glas mu je bio pomalo hrapav, posve sličan glasu onog frajera kojega sam zatekao kod Višnje i koji je glumio njezina batlera; o tomu sam pisao u osmom poglavlju. Zar sam očekivao da me potapša po ramenu kao pajdaša s kojim je trzao na istu curu; tko bi se uopće mogao sjetiti nekog đaka koji je bio pozvan na sjedeljku kao služinče, a ne kao gost. Iako su mi se te slike vrzmale po glavi, ipak se ne bih usudio pitati ga je li on prije nekoliko godina bio na fešti kod mlade profesorice Višnje, pa nije on anonimus, takva veličina gdje god bi došla, izazvala bi mali potres. Tek za stolom u Klubu zagledao sam se u njegovo lice, još je bilo tamnoputo od ljetnjeg sunca, ako to nije prirodna put židovske face, ranije nisam umio razlikovati ljude po licima ili građi tijela; bit će da sam u tih nekoliko beogradskih godina ponešto naučio o rasama i genima. I dok je Oskar govorio da je cijelog ljeta veslao i jedrio, ja sam vrebao priliku da uskočim sa svojom pričom kako sam u Osmoj beogradskoj gimnaziji polagao sedmi razred, a kod lijepe profesorice Višnje dobio sam odličnu ocjenu iz srpskog; u tomu sam ipak uspio i pohvalio se da je moja pismena zadaća na temu Srbijo, jedina ljubavna pesmo mog jezika, objavljena u zidnim novinama.

"Poznajete li profesoricu Višnju?" upitao sam.

"Ja sam tucao četiri Višnje", rekao je, "možda je ona jedna od tih, sve su bile mladi pičići", rekao je. "Kad je objavljena moja zbirka pjesama Višnja za zidom, imala je veliki uspjeh, pa su intelektualno napredni roditelji nadijevali svojim curicama ime Višnja, to je postala moda. Te četiri su uzrasle i prispjele za ševu, svaka od njih znala je moju zbirku napamet", rekao je.

Sada je Branko J. bio sretan što je ugovorio taj sastanak, s naklonošću je pratio te mangupske Oskarove štosove začinjene slengom, a povremeno se i meni obraćao, tapšao me po ramenima ili čupao za rukav, "Kad Oskar stane iza nekoga, taj je na konju", rekao je. B. J. je također među prvima, odmah nakon pohvalne kritike Muharema Pervića u Politici, napisao u Borbi panegerik Gubilištu, vjerojatno se sada pribojavao da će ta hajka i njega okrznuti, bilo mu je stalo da se Oskar zauzme oko mog slučaja.

"Nisam čitao tvoj roman", rekao je Oskar, "a hajka će se slegnuti. Samo dobre pisce gone hajkači i čopori pasa", rekao je.

Te sam njegove riječi doživio kao proročke, kao da sam ih prvi put čuo, a zapravo sam i ja već toliko puta govorio da svaki talent čim se istakne, prate omraze i neslaganja, te da uza svakog dobrog pisca korača plaćenik u službi bratstva antitalenata. Ali sada, kad takve i slične riječi čujem iz usta Oskara Daviča, one doista jesu proročke. A kad me upitao o čemu je ta tvoja knjiga, nisam znao odgovoriti, pa je to objasnio B. J. Pažljivo je saslušao kritičara i urednika kulturne rubrike Borbe, a ja sam strepio što će reći i hoće li kao političar tumačiti simboliku knjige ili će kao veliki pisac odmah reći da je hajka vulgarna i da toj rulji treba začepiti usta. Dakako, bilo mi je žao i krivo što nije pročitao moju knjigu, ali nisam imao kad očajavti zbog toga, jer Oskar je predložio da se u časopisu Delo objavi neka moja nova proza, "Ako si napisao odgovor, mogu pogledati", rekao je.

Čim je spomenuo objavljivanje moje nove proze kao argument protiv hajkača, znao sam da želi izbjeći miješanje u aferu, jer on me uopće nije pitao imam li ja novu prozu, a časopis Delo izlazi jednom mjesečno u maloj nakladi; oni koji su digli dževu na mene, nikad i nisu čuli za taj časopis. Usto, u Delu sam mogao objaviti i bez Oskarove intervencije. I na sve to, ja sam razočarano i mrzovoljno odgovorio da moja nova proza nije spremna za štampu, tako sam mu izbio iz ruku taj jeftini politički štos da se smireno balansira između dva pola. Samo sam čekao da kaže, "ne talasaj", a on je pokušao biti duhovit, pa je rekao kako su se na njega uvijek dizale hajke, a on je imao jedan prokušani nadrealistički recept, sam bi se pridružio hajkačima i gonio samog sebe, "tako bi njihovu hajku učinio besmislenom", rekao je. "Ne bih mogao s njima", rekao sam, "čak i da sam nadrealist." Činilo se da je Oskar prečuo ono što sam izustio, pa je nastavio kako je s progoniteljima veselo, "S njima je zabavno", rekao je. "Proganjani su uvijek ozbiljni i nadrkani. I neduhoviti", rekao je. Bilo mi je žao da se tu, preda mnom, moj omiljeni pisac sve više razotkriva kao potpuna moja suprotnost, kao onaj koji mi nikako ne može biti uzorom. Pa iako se više nisam nadao da mi može i želi pomoći, dao sam mu svoj tekst, uredno otipkan na pisaćem stroju, uzeo ga je i položio ruku na nj da bi me, prije nego ga pročita, upozorio:

"Varaš se ako misliš da će se nakon tvog odgovora hajka stišati."

"Ne mislim", rekao sam, "ali moraju znati da njihovo mišljenje prezirem."

Najprije je glasno pročitao naslov mog teksta Ne slikam svijet kako ga vidim, nego kako ga mislim, zastao je nakratko, kao da se želio prisjetiti otkuda mu to zvuči poznatim, "ovo si nekome maznuo, moraš staviti navodnike", rekao je, a Branko mu je dodao olovku da to sam učini, "ili navedi izvor, pa su navodnici nepotrebni", rekao je. Podvlačio je riječi i rečenice, križao ih i mijenjao, a na margini ponešto dopisivao. Nisam nikakvu taštinu imao, niti sam Oskarove primjedbe shvaćao kao cenzuru, nego kao dragocjene sugestije velikog pisca koji dobro poznaje naše nevolje i naše ideološke strasti. Još donedavno bilo je posve nezamislivo da ću uopće sjediti za stolom s takvom veličinom, i to bez treme, a taj čudesni pjesnik nije se držao kao mit, nego prisno i drugarski. Kad je došao do pasusa u kome sam objasnio prizor s crnim limuzinama i naveo ime varošice i točan datum kad se to doista dogodilo, niječući da je to protiv maršala, da bih na kraju toga pasusa zaključio, "dužnost je svakog mladog pisca da piše istinito o onome što jest istina", Oskar je zastao i rekao:

"Stvarnost je uvijek dvojbena, književnost je istinita. I ti si pisac, a ne šef protokola koji se bavi time hoće li vladar stati u nekom pičkovcu i umakati kruh u sol gostoprimstva."

"Samo sam opisao ono kako je bilo", rekao sam.

"Najgori su pisci koji kažu da je sve tako bilo" rekao je. "Nitko ne zna kako je bilo. Ja sam u svojoj knjizi Poezija i otpori napisao da treba lagati u ime više istine. Kad si već tu scenu izabrao za knjigu, onda je bolje bilo da se predsjednik zaustavio, uzeo blagoslov kruha i soli i nastavio put. To bi postala literarna istina i tek nebitna laž u ime više istine, one književne", rekao je.

I na kraju je moju rečenicu da je dužnost mladog pisca da piše istinito, precrtao i svojom rukom napisao, "dužnost je mladog pisca da prije svega bude komunist".

"Ali ja nisam komunist", rekao sam.

"Biti komunist nije članstvo u partiji, nego stav. A to znači da nisi guzičar, nisi fašist ili bogomoljac koji s popovima gudi o slavi Nemanjića", rekao je.

Glas mu je malko zadrhtao, njegov hrapavi, ali čvrsti glas, nije ga podigao, premda je bilo posve jasno da ga je moja odrješitost i jak naglasak na tomu da nisam komunist ipak povrijedila ili taknula u ono do čega je držao, pa je naglo ustao, "to je sve što ja mogu učiniti", rekao je i s obojicom se pozdravio, a tek što se bješe udaljio od našeg stola, oko njega su se sjatili novinari i urednici i odvukli ga prema uredu direktora Borbe. B. J. mi je odmah predbacio da sam ispao neotesanac bez takta i šarma, "oprezno se govori o nečijim uvjerenjima, pa makar bila i nakaradna", rekao je B. koji je i sam bio komunist. "Ti si grubo i prezirno šutnuo Oskarove snove i utopije, njegovu mladost i njegovu robiju, pa konačno i njegovu veličanstvenu literaturu", rekao je B. J.

I doista, mogao sam to prihvatiti mirnije i s više poštovanja, bilo mi je žao i kajao sam se; ta ne sjedi se svaki dan za istim stolom s velikim piscem. Uredio sam tekst i u konačnoj verziji ostavio tu Oskarovu intervenciju; sada se ne mogu sjetiti zašto sam to učinio, ali mi je ta rečenica, nakon što je moj odgovor objavljen u listu Svet, zadala podosta glavobolja, nekomu sam se pravdao, s nekima i posvađao, a onima koji su se čudili da propovijedam ono u što i sam ne vjerujem, uzvraćao šaleći se, "pa to i jest dokaz da sam komunist", dočim su jedino moji bliski prijatelji točno znali kako se sve zbilo. Možda sam se pred nekim posramio, ali kad su devedesetih godina moji protivnici izvukli tu izjavu kao dokaz protiv mene, stidio sam se njih, a kasnije i svega onoga što je došlo s tom bagrom. Nisu devedesete bile oslobađanje od komunizma, nego ulazak u novu represiju.

Ne znam je li to gesta štovanja jedne ličnosti, ali ja i dan-danas čuvam originalni tekst s ispravcima i Davičovim rukopisom, premda ću uskoro sve kutije, ladice i fasikle očistiti kao što čistim prošlost.

Mirko Kovač - Iz memoarske knjige "Vrijeme koje se udaljava"