Rakočević za B92: Želeo sam da budem super glumac, sad nemam potrebu za tim

Iza sebe ima preko 40 pozorišnih, filmskih i televizijskih uloga i titulu "Evropska zvezda u usponu", koja mu je pre četiri godine uručena u Berlinu kao jednom od 10 najboljih evropskih mladih glumaca. Reditelji ga obično uzimaju za zahtevne uloge poput Novice u "Šejtanovom ratniku" i "Šišanju", ili Bogdana u "Krugovima". Da nema uloge koja mu ne leži, pokazao je u seriji "Sumnjiva lica", rađenoj prema Nušićevim komedijama. Nikola Rakočević je stalni član Jugoslovenskog dramskog pozorišta, a trenutno ga gledamo u seriji "Jutro će promeniti sve". Često ga opisuju kao skromnog i mirnog mladića, ali on na to kaže da ne zna zapravo šta je skromnost.

Kultura

Izvor: Marina Pavloviæ

Petak, 09.11.2018.

13:35

Rakočević za B92: Želeo sam da budem super glumac, sad nemam potrebu za tim
Foto: Screenshot, Youtube

"Moje su ambicije da pokrenem putujuće pozorište koje će da ide po zemlji i da priča deci o super stvarima. Zar to nije ambiciozno?", kaže Nikola u intervjuu za B92.

Glumac nam je govorio o seriji "Jutro će promeniti sve", koja je privukla veliku pažnju publike, uspehu, predrasudama, skromnosti i novim projektima.

U subotu 10. novembra u Ustanovi kulture "Parobrod" Nikola zajedno sa kolegom Nemanjom Jokićem premijerno izvodi predstavu za decu "Tvrdoglavo slonče". Zarad izvođenja ove predstave oni su osnovali Putujuće pozorište “Vesela tipčurina”, a cilj im je da dopru do što više dece širom zemlje.

Kroz predstavu se bavite identitetom dece, pitanjem "ko sam ja?", "hoću da budem neko drugi" i slično. Da li su ta pitanja bila aktuelna oduvek ili je naročito potrebno baviti se ovom temom u vremenu kada su savremena tehnologija i društvene mreže postale posebno dominantne?

Ne mislim da su najdominantnije, samo najeksplicitnije. To je oduvek bilo tako. Ljudi su pokušavali od početka da se predstave kao neko drugi, bolji, veći i tako dalje. Ili, recimo, da naprave neki određeni identitet koji će da ih štiti, koji će u javnosti od njega da pravi nekoga ko je surov, pa samim tim neće naići na probleme. Ne mislim da je to problem novog doba, mislim da je to problem otkad postoje ljudi i da će postojati uvek.

Kako je nastalo vaše putujuće pozorište?

Proces stvaranja ovog pozorišta traje nekih šest-sedam godina. Ideja da se napravi predstava je potekla kada sam čitao afričke bajke. Naleteo sam na jednu narodnu bajku koja se zove "Tvrdoglavo slonče". Radi se o slončetu koje ima problem sa svojim identitetom. Ne želi da bude slon, želi da bude nešto drugo. Na kraju, u potrazi za svojim identitetom, vraća se kući. Nemanja i ja smo obradili tu priču. To smo napravili pre jedno tri-četiri godine. Trebalo je puno vremena da pokrenemo celu stvar, da napravimo predstavu. Iza svake predstave bi trebalo da stoji institucija i mi smo rešili da napravimo instituciju, pokretnu instituciju koja se zove Putujuće pozorište "Vesela tipčurina". Rešili smo da krenemo sa tom predstavom, a kasnije će možda doći neke druge i sa drugom tematikom. Imamo druge ideje i teme koje su važne i bitne i ne samo to, mislim da deca mnogo više toga mogu da prime nego što mi mislimo. Deca imaju mnogo razvijeniju percepciju za neke ozbiljnije stvari. Treba naći način na koji im plasirate određenu temu jer su oni izuzetno zahtevni. Ako im nešto nije zabavno, odustaće od toga. Mislim da su lutke jedan zanimljiv način zato što su lutke nešto što je njima zanimljivo, blisko i od čega se ne boje, dovoljno su male i slikovite da im privuku pažnju.

U seriji "Jutro će promeniti sve" u jednoj sceni pričaš deci o uspehu. Čini se da naše društvo njima postavlja prevelika očekivanja po tom pitanju. Šta je za tebe definicija uspeha?

Pa nemam neku definiciju uspeha. Uspeh je individualna stvar i svako treba da razvije osećaj u sebi šta je za njega uspeh. To je najveći dobitak – kada ti znaš da li si uspeo ili nisi, kada ne prepuštaš to okolini. Ljudi imaju različite predstave o uspehu, pogotovo predstave o nečijem uspehu. Ako se previše obazireš na takve stvari, onda može da se desi da potpuno zalutaš u tuđim željama i da ostaneš zarobljen u tom nekom sistemu koji zapravo nije tvoj. Tako da mislim da svako treba u sebi da razvije taj osećaj. Nekome je uspeh da istrči maraton, a nekome je uspeh da napravi četiri koraka.

Naziv "Vesela tipčurina" odskače od, da kažemo od "ozbiljnijih" pozorišnih slogana. Koji efekat ste želeli da postignete ovim nazivom?

Mislim da pozorište treba da se bavi ozbiljnim temama, da sve treba da ima nekog smisla. Način na koji se bavi tom temom je nešto drugo. Možemo da se bavimo na zabavan način, na zastrašujuć način, zavisi od toga šta je najbolje za priču. Stvari postaju neozbiljne u trenutku kada ih mi shvatamo neozbiljno i ne bavimo se time na pravi način. Ono što mi pokušavamo jeste da priđemo ljudima i da prosto predstavimo tu umetnost koja je dobra, važna. Ne mislim da je najvažnija, jer ništa nije najvažnije što se tiče tih disciplina. Ali pozorište ima svoj kvalitet i svoju vrednost. Gomila ljudi kaže: "To je preozbiljno za mene. Ne želim da uđem tamo da me neko ponižava zato što ja nisam dovoljno informisan, obrazovan, nisam na određenom nivou da bih mogao da shvatim određenu predstavu..." Mislim da treba da postoje takve predstave u kojima mogu da uživaju ljudi različitih nivoa, ili ljudi iz različitih sredina koji nemaju puno informacija o nekim pozorišnim komadima.

Rekao si jednom da nameravate sa ovom predstavom da stignete i do onih krajeva gde ima po petoro dece u školama. Koliko našoj zemlji nedostaje umetnost koja nije koncentrisana u Beogradu ili većim gradovima?

Po meni je to bitno i važno da se prosto decentralizuju stvari, da se smanji taj kompleks niže vrednosti. Da se ljudi oslobode tog osećaja skučenosti ili manje vrednosti jer žive u manjem gradu. Slično je na nivou zemlje. Na primer, mi živimo u Srbiji pa smo manje vredni u odnosu na ljude iz Evrope. To se isto dešava na globalnom i lokalnom nivou. Ljudi, na primer, iz Ćuprije, imaju osećaj da manje vrede, ili, ako se bave predstavom u Ćupriji, da ona manje vredi nego predstava u Beogradu. Važno je da se te predrasude razbiju. Ovo je jedan od načina – da jednu istu predstavu možete da igrate u bilo kojoj tački na planeti.

Zanimljivo je što ćete vi možda da oživite neke scene koje, recimo, nisu bile žive 20 godina.

Mi prosto nemamo osećaj da u nekim mestima postoji izuzetno aktivan pozorišni život. To su, sad, neke kontra predrasude. Ima dosta gradova gde ništa nije aktivno, gde postoji potreba za sadržajem. Recimo, Vranje nema ni pozorište ni bioskop. Mi smo igrali Lauru u Vranju, to je neviđeni doživljaj... Ljudi su zaista željni stvari. Takođe, postoje škole, poput one na Rudniku, gde deca dva sata idu do škole. Zašto oni ne bi imali prava na predstavu? Jako je važno da se razbije ta predrasuda da smo mi manje vredni.

U seriji "Jutro će promeniti sve" tumačiš lik Filipa koji se vraća iz Amerike u Srbiju u trenutku kada iz nje svi žele da odu tamo. Koju poruku u stvari Filip šalje?

Kroz njega se provlači ta priča o kompleksu niže vrednosti. Mi živimo u maloj zemlji i mislimo da kada neko ode u Ameriku ili inostranstvo, dobije tamo neki posao koji je okej, ili dobije posao u struci, da je on uspeo, da je to najveći uspeh koji može da se dogodi. Međutim, kada zadovoljite taj kompleks, kada zadovoljite tu potrebu za tim nekim dokazivanjem, vi shvatate da to nije kraj, da je tek početak i da je to jedan kompleksan sistem koji ima određena pravila. Vi nemate prostora za slobodu, nemate prostora čak ni za kreativnost. Vaša kreativnost se sužava na određeni put, taj put vodi ka plasmanu određenog proizvoda. Vi ste na toj traci i stavljate šrafove kao Čarli Čaplin u onom filmu. I to je to. Dešava se da ljudi to dožive, da shvate da taj san i nije neki san, da je ono... Posao. Ništa spektakularno nisu doživeli sa tim ostvarenjem. I Filip se vraća sa tim saznanjem u ovu sredinu gde ljudi i dalje misle da je to "vau" . Onda se on prosto bori sa tim neznanjem oko sebe, odnosno sa tom dezinformisanošću ljudi oko sebe i njihovim predstavama i predrasudama o tome šta bi trebalo da bude uspeh. Vrlo je defanzivan, a u stvari je ofanzivan jer hita ka slobodi.

Da li si ti imao ponuda za inostranu karijeru i da li bi otišao?

Prihvatio sam svaku ponudu koju sam imao iz inostranstva, nisam nijednu odbio. Otišao nisam, kao što vidite. To je moj izbor da nisam otišao, ali sam svaku ponudu prihvatio.

Kada je voditelj u jednoj emisiji za tebe rekao da si skroman, ti si na to odgovorio da se iza toga možda krije velika ambicija. Šta je od toga Nikola Rakočević?

Nemam pojma šta je Nikola Rakočević. Ne znam ni šta je skromnost, pravo da vam kažem. Moje su ambicije da pokrenem putujuće pozorište koje će da ide po zemlji i da priča deci o super stvarima. Zar to nije ambiciozno? To nije nimalo skromno. Sad je pitanje šta mi gledamo u svemu tome, šta je nama važno. To su isto predrasude o tome šta je skromnost. Sad, ja sam kao glumac i ne vidim da sam skroman zato što prihvatam sebe kao glumca... Nemam taj osećaj da sam mnogo bitniji od nekog drugog. Ne mislim da je to skromnost, mislim da je to samo prihvatanje sebe i drugih.

Stalno pričamo o onome što nije dobro u pozorištu, kulturi... Šta je za tebe dobro u ovom poslu?

Dobro je to što je pozorišna predstava izuzetno zanimljiva, film je isto lepa stvar, televizijske serije su jedan jako zanimljiv medij. Onda iz tog kukanja mi zaboravljamo da imamo priliku da se bavimo tim stvarima. Ima dosta dobrih predstava, glumaca, dosta dobrih slikara ovde... Dešava se da se ponekad ti ljudi sretnu i krenu da prave nešto što je zanimljivo. Po meni je pozorišna predstava odnos. Ako nema odnosa, onda nema ni predstave. Tako su mene naučili i ja to tako osećam. Taj odnos koji se dešava između ljudi, to je neka snaga koja vas gura napred. To imamo kao potencijal. Siguran sam da on postoji i u drugim profesijama. Samo je pitanje koliko ćemo da ga iskoristimo i koliko će okolnosti da nam dozvole da se time bavimo na pravi način.

Nakon treće godine srednje škole upisao si glumu. Kakva su tada bila tvoja očekivanja od profesije?

Potpuno drugačija. Sa vrlo malo svesti sam ja došao na Akademiju. Izašao sa nje sa možda još manje (smeh). Onda posle toga prolazio kroz razne procese sazrevanja i kao glumac i kao čovek. To je jedan proces i razvoj. Nisam imao neka očekivanja. Želeo sam samo da budem super glumac. Sad više nemam potrebu za tim.

Razgovarala: Marina Pavlović

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

33 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: