"Rešenje nije uvek ispred nosa"

"Ako ste već izabrali težak poziv, ne kukajte. Sami ste krivi", poručuje mlađim kolegama montažer Stevan Marić koji stoji iza brojnih kultnih filmova domaće kinematografije.

Kultura

Izvor: B92

Sreda, 02.07.2014.

19:35

Default images

Jedan od najtraženijih i najangažovanijih montažera svakako je Stevan Marić. Svoje ogromno iskustvo u montaži filmova, serija, reklama, muzičkih spotova, on danas prenosi mladim studentima i u Beogradu. Od 1994. do danas radio je na kultnim filmovima, kao što su: "Sivi Dom", "Paket aranžman", "Balkanska pravila", "Rat uživo", "Apsolutnih sto". a montirao je i najgledanije TV serije, kao što su “Lisice”, "Žene sa Dedinja", "Ravna gora" i druge. Danas je i predavač na prestižnom britanskom koledžu za Filmsku produkciju, SAE Institutu. Razgovarali smo sa njim o tome kako je ušao u svet filma i kada je odlučio da uđe i u nastavu..

Kako ste se odlučili da se baš bavite filmom i montažom?

Od svoje desete godine bio sam član Dečijeg i omladinskog dramskog studija Radio Beograda gde nam je čuveni pedagog Mika Aleksić “otvarao” svet dramskih umetnosti. Premda je pozicija “deteta glumca” u raznim filmovima, televizijskim serijama i pozorišnim predstavama primamljiva većini tog uzrasta, osećao sam, još tada, da glumački poziv neće biti moj izbor. Verovatno zbog osećaja stida u javnom nastupu koji nikako nisam mogao da prevaziđem. Ipak, “inficiran” filmom, znao sam da neću pobeći mnogo daleko. A onda sam, jednog dana, “zalutao” u mračnu sobu slavnog filmskog montažera Vuksana Lukovca. Verujem da je to bio trenutak odluke. To je mnogo godina iskustva. Na koje filmove ste najponosniji?

Možda mogu da budem zadovoljan određenim segmentima većine projekata u kojima sam bio uključen. Ali, deo moje profesije je analiza. Kako u toku rada na određenom projektu, tako i post festum. U mom slučaju, analiza je najčešće samokritika, tako da još uvek čekam projekat na koji ću biti ponosan. Možda nikada ni ne dođe, ali to i nije toliko bitno. Važno je da imam osećaj da sam svakom projektu dao najviše što sam mogao u datom trenutku.

Proces montaže je prošao kroz velike tehnološke promene. Koliko je bilo teško ići u korak sa vremenom?

Iskren da budem, nimalo. Iako sam svoj prvi igrani film “Balkanska pravila” montirao na montažnom stolu, a sa oduševljenjem sam dočekao tehnološku revoluciju i prelazak na kompjutere. Premda su u početku postojale debate “za i protiv”, sklon sam razmišljanju da se danas ne bih bavio montažom igranih filmova da nije došlo do ove promene. Jednostavno mi je tehnološki proces bio prespor za onaj važniji, misaoni.

Nedavno ste postali predavač na koledžu za kreativne medije - SAE Institutu. Kako ste ušli u predavačke vode?

Bio sam pozvan, a to mi je predstavljalo izazov.

Koliko je teško ili lako preneti znanje studentima?

Kako kome. Lako je preneti tehnička znanja i veštine, ali, to nije ono što me fascinira. Pokušavam da naučim student da samostalno i kritički misle. To je važno. Koja je razlika između montiranja reklama i dugometražnog filma?

Elementi sa kojima se barata u obe forme su slični. Kako je razlika u trajanju prvo što svima pada na pamet kao najveća razlika, zadržaću se na tome – u pitanju su sprint na 100m i stiplčez.

Koji je Vaš omiljeni film i zašto?

To je često pitanje i meni po malo nezgodno. Moja dva omiljena filma u mladosti su bili “Vrtoglavica” Alfreda Hičkoka i “Blade Runner” Ridlija Skota. Budući da više verujem iskrenosti svoje mladosti, držim se toga i danas.

A zašto su mi to omiljeni filmovi? Zato što su emotivni. To su “ljubići”, svaki na svoj način.

Koji Vam je žanr omiljeni za montiranje?

Filmska montaža je nekako najupadljivija širokom auditorijumu u akcionim filmovima, u akcionim scenama… Međutim, za solidnog montažera to nije preterano kompleksan zahvat. Mislim da je daleko veći izazov izmontirati dobru dijalošku scenu. Rado bih se bavio podžanrom sudske drame. Međutim, takvi filmovi su retkost u domaćoj kinematografiji.

Kako biste opisali saradnju sa drugim članovima kreativnog tima? Da li je bilo izazova koje pamtite?

Igrani film je kolektivna “igranka” i tu su članovi ekipe veoma upućeni jedni na druge. Međutim, montažer je u najvećoj meri upućen na saradnju sa rediteljem, gde se po prirodi stvari, kroz rad na filmu, razvijaju i lični odnosi. Mogu se stvoriti velika prijateljstva, kao i odnosi za zaborav. Od ostalih članova autorskog tima veoma me ispunjava i rad sa talentovanim kompozitorima. Sa kojim rediteljem je bilo najteže, a sa kojim najlakše raditi?

Najteže i najlakše, u ovom slučaju, nisu dve suprotstavljene vrednosti. Jesu, ako pod prvim podrazumevamo teško dolaženje do rešenja, a pod drugim lako. Ali, rešenje nije uvek ispred nosa. Treba se pomučiti. I ako reditelj i montažer zajednički žive tu muku, pokušavajući bez sujete da je nadvladaju, na dobrom su putu da olakšaju sebi i život i rad. Nasuprot tome, manjak talenta i višak sujete u kombinaciji, zaista predstavljaju otežavajuće okolnosti. Rad na filmu “Stvar srca” Miroslava Mike Aleksića mi je ostao u sećanju kao divan primer zajednički proživljene “muke”. Takođe, radeći na par filmova sa rediteljkama, ostao mi je utisak velikog zadovoljstva u saradnji. Volim taj ženski dodir u kinematografiji, izgleda.

Koliko je montažom moguće stvoriti drugačiju stvarnost?

Montaža je po definiciji manipulacija. A ta podražavana stvarnost je onakva kakva autor želi da bude.

Kako biste opisali svoj stil rada?

Zanima me priča i uverljivost glumaca. Volim glumce i dajem im prostora ako ga “zasluže”.

Imate li savet za buduće generacije profesionalnih montažera?

1. Ako ste već izabrali težak poziv, ne kukajte. Sami ste krivi.

2. Ne slušajte mnogo savete starijih kolega. Ovo je novo vreme i oni ga samo donekle razumeju.

3. Ako vam je draži savet pod brojem 2, zaboravite na prvi. A samim tim i na drugi i treći.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 4

Pogledaj komentare

4 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: