Intervju: Rade Šerbedžija

DANI: Gospodine Šerbedžija, je li Vam ovo prvi put da radite sa sinom?

ŠERBEDŽIJA: Radili smo film u Sarajevu, Imamovićev "Go West", u kojem je Danilo bio pomoćnik režije. Nekada davno, nas dvojica smo igrali u kultnoj predstavi KPGT-a, "Oslobođenje Skoplja". Danilo svira gitaru u rock and roll bendu i s njim sam doživio jedan od najvećih uspjeha ne samo u karijeri, nego i u životu - zajedno smo pjevali.

DANI: Volite da pjevate?

ŠERBEDŽIJA: Volim. Moja je majka pjevala cijeli život, nije se gasila. Naučila me je mnoge pjesme... Pjevanje je bila sporedna stvar sve do momenta dok, kao glumac, nisam umro u svom jeziku, u teatru. A onda sam pjevao stalno... U tim izbjegličkim samoćama i tugama, pjesma me je podizala, liječila nostalgiju.

DANI: I ove ste godine održali koncerte u Srbiji i Hrvatskoj. Pitala sam se što li Vam to treba, a onda sam pomislila: mora da Vam nedostaje pozorište, taj kontakt s publikom.

ŠERBEDŽIJA: Jeste. To mi treba.

DANI: Vidite kako sam pametna!

ŠERBEDŽIJA: Pa, jeste, točno je. Nedostaje mi kontakt s publikom koja razumije svaku moju riječ. Taj "odgovor" koji od njih dobijam, ta jedina prava interakcija... U tome je smisao teatra. To što preko ljeta na Brijunima radim predstave koje režira moja Lenka, to mi je malo.

DANI: Problem jezika niste imali na filmu?

ŠERBEDŽIJA: Nisam. U Americi imate mnogo ljudi koji engleski jezik govore s akcentom.

DANI: Ipak, zar Vas taj akcent na neki način ne ograničava? Često igrate Ruse.

ŠERBEDŽIJA: Ne, zato što ne glumim isključivo Ruse. Imao sam mnogo različitih uloga od Praškog dueta, preko melodrame sa Glenn Close, South Pacific, do Polish Wedding, s Lenom Olin. Za ulogu Grka u filmu Fugitive Pieces kandidovan sam za nagradu Džini, najprestižnije filmsko priznanje koje se dodjeljuje u toj zemlji.

DANI: Kakvo je iskustvo sarađivati sa članovima porodice?

ŠERBEDŽIJA: Sa kćerkom Lucijom sam glumio u nekoliko filmova, ali nikada do sada nismo bili u istom kadru. A, evo, danas smo ga snimili u Danilovom filmu. Bio je senzacionalan: igram luđaka koji iznenada hvata Luciju, stavlja joj nož pod grlo i kaže: "Samo pisni, zaklaću te k'a pile!"

DANI: Odakle su Šerbedžije?

ŠERBEDŽIJA: Iz Like.

DANI: Nema ih mnogo?

ŠERBEDŽIJA: Ne. To je jako rijetko prezime. Sjećam se da je Miroslav Krleža uporno pokušavao da odgonetne porijeklo i značenje mog prezimena. Govorio je da smo Turci, da smo dobili ime zbog toga što smo pravili šerbet. Ako je to istina, bilo bi mnogo Šerbedžija, jer su mnogi i pili i pravili šerbet - odgovarao sam. "Idi k vragu" - ljutio se. Sutradan bi došao s novom teorijom: "Šerbedžije su na turskom dvoru bili ceremonijalni majstori i ađutanti." Da su bili na dvoru, ne bi, majku mu, završili u Buniću - rugao sam se. "Ma, baš me briga odakle si. Htio sam da ti pomognem da nešto saznaš" - odustajao bi na kraju Krleža.

DANI: I? Jeste li saznali?

ŠERBEDŽIJA: Mnogo godina kasnije, s Vanessom Redgrave sam išao u Gruziju, na jednu od mirovnih misija. U Tbilisiju smo upoznali glumce koji su tražili da ćirilicom napišem svoje prezime. "Šerbedžija?!" - čudili su se. "Pa, ti si Gruzijac!" Objasnili su mi da je na jugu Gruzije moje prezime najčešće.

DANI: I Vaša majka je iz Like?

ŠERBEDŽIJA: I ona je iz istog mjesta kao otac. Umrla je kao izbjeglica u Beogradu 1999. godine. Roditelji su Vinkovce napustili 1991.

DANI: Šta je s kućom u kojoj ste rođeni?

ŠERBEDŽIJA: Ubrzo nakon rata, otac ju je, iako sam se tome protivio, prodao za jako male pare.

DANI: Otac živi u Beogradu.

ŠERBEDŽIJA: Živi sam. Nikud ne izlazi, ni s kim se ne druži… Izgleda da mu niko i ne treba. Bez obzira na to što mu je život težak i što mu je poslije majčine smrti sve suvišno i besmisleno, doživio je duboku starost, 96 godina. Ima svoj mikrokozmos koji živi unutar ta četiri zida svog izbjegličkog stana na Novom Beogradu. Ima savršenu disciplinu nad svojim tijelom i mozgom - od buđenja, jutarnje gimnastike, satnice po kojoj se tačno zna kada je koji obrok, kada i zašto gleda televizor, kada čita novine, kada pije kavu...

DANI: Vi nemate tu vrstu organizacije?

ŠERBEDŽIJA: Ne. Uvijek sam bio anarhista.

DANI: Čujete se često s ocem?

ŠERBEDŽIJA: Redovno. Neki dan, kada sam mu rekao da sam se zaljubio u svog unuka Sergeja, odgovorio mi je: "Sine, najviše se vole prvi unuk i tuđa žena."

DANI: Sergej je sin Vaše kćerke Lucije?

ŠERBEDŽIJA: Jeste. Lucija je nedavno došla u Beograd i donijela mu moju i Sergejevu sliku. U kuhinji, na zidu, otac ima izlijepljene fotografije svih nas - njegova djeca, svi unuci... Jedino mame nigdje nema. Pazi da se ne uzrujava. Svaki pogled na nju bi izazvao stres. Bila je to strašna ljubav... E, donese mu Lucija tu fotografiju, ali otac nije htio da je stavi na zid. "Neću ja da moj sin bude đed" - kaže moj Dane, "Neće mi ta slika na zid!"

DANI: Pa, kako ste doživjeli taj svoj novi status "đeda"? Kažu da glumci i lijepe žene stare najteže.

ŠERBEDŽIJA: Ne, nije mi teško palo... Naime, siguran sam da su čovjek i žena zapravo djeca do smrti. Šta je sto godina?! To je deset puta dijete od deset godina. Jeste li ikada razmišljali na taj način?

DANI: Ne, priznajem da nisam.

ŠERBEDŽIJA: S glumicama je drugačije. U dramskoj literaturi glavne ženske uloge su zapravo mlade žene. A muškarci nisu samo Hamlet, nego su i kralj Lir. Imaju daleko širi dijapazon i kao glumci ne umiru tako rano... Ali, ljudi koji se teško mire sa starošću, prihvaćaju šablon po kome postaju dosadni, stari tipovi od četrdeset ili pedeset godina, dobiju stomačić, djecu, zaokruže se, uživaju u ulozi pater familiasa... Nisam jedan od njih.

DANI: Kada govorite o starenju, kažu da ste nekada bili veliki zavodnik...

ŠERBEDŽIJA: Ah, ta priča o meni kao velikom zavodniku... To baš i nije istina...

DANI: Nemojte se dalje "braniti"!

ŠERBEDŽIJA: Ne, ne, to uopće nije istina...

DANI: Kako nije?

ŠERBEDŽIJA: Ako hoćete iskreno da Vam kažem... Hm... Bio sam baraba.

DANI: Šta to znači?

ŠERBEDŽIJA: To znači da sam krao ljubav, da je, sem nekoliko puta, nisam ozbiljno doživljavao. Danas mi je uglavnom zbog toga žao. Mnoge sam i povrijedio. Kada čovjek nađe pravu ljubav, onda mu na pamet ne pada niko drugi. U jednom trenutku sam shvatio da je prava sreća cijela sreća. Danas Lenka, naše tri kćerke i ja živimo u Americi, radimo tamo, djeca idu u dobre škole... O tome pišem u novoj knjizi, "Green Card". Ona je nastavak prethodne "Do poslednjeg daha"... Lakša je za pisati...

DANI: Zašto je lakša?

ŠERBEDŽIJA: Zato što sam u prvoj knjizi morao objašnjavati mnoge stvari, stalno se nekog đavla pravdati... Objašnjavao sam kako nije istina to šta je neko o meni rekao ili napisao, tih hiljadu laži, vidjeli ste... Pisao sam o tragediji koja nam se dogodila, pričao gdje sam bio, što sam radio, zbog čega.....

DANI: Kome ste se zapravo pravdali?

ŠERBEDŽIJA: Ne sebi, ne ljudima koji me znadu. Pravdao sam se javnosti, onima koji su nasjeli na provokacije, na manipulacije...

DANI: Tih godina su Vas mnogi kritizirali, među njima i Vaš prijatelj, Fabijan Šovagović.

ŠERBEDŽIJA: Svašta je tu bilo. Šovo je govorio iz te silne nesreće rata, gdje je njegova Slavonija gorjela, bila bombardirana... Nije važno ko je počeo, šta je bilo, kako... Gorjela je! A ja, koji sam njegov Slavonac, nisam u tom času kraj njega, nego u Beogradu. Nije bilo bitno da mu tada objašnjavam da sam prije rata otišao u Beograd gdje sam započeo svoj život, da nisam ni mogao biti u Zagrebu... Bitno je bilo to što on osjeća...

DANI: Kada ste došli u Beograd?

ŠERBEDŽIJA: Devedesete, godinu i pol prije rata. U Zagrebu sam se rastao 1989., službeno početkom devedesete. U proljeće 1990. sam sreo moju Lenku, s njom počeo živjeti u Beogradu, oženio se godinu dana kasnije... Bio je rat, ljudi su bili uplašeni, slabi... Napadali su i proglašavali neprijateljem svakoga ko je iskakao iz zadanog kolosijeka kojim su se morale kretati mase vođene praznim ideologijama ili liderima.

DANI: Kada je sve prošlo, jeste li oprostili Beogradu i Zagrebu?

ŠERBEDŽIJA: Kako ne?! Unaprijed sam im oprostio. Ljudima treba praštati. Oni griješe, prave gluposti iz pomračenja svijesti, nesreće, slabosti, mržnje... Treba im dati priliku da se pokaju. S mnogima koji su mislili, govorili ili učinili toliko groznih stvari protiv mene, danas sjedim, pijem piće, razgovaram, danas me oni grle...

DANI: Kada sam pročitala Vašu knjigu, moram da priznam da mi u prvom trenutku zapravo nije bilo jasno šta su Vam to toliko svi zamjerali. Onda sam shvatila da je upravo to, kako kažete - iskakanje iz zadanog kolosijeka, taj izlazak iz nacionalnog stroja, morao biti smrtni grijeh.

ŠERBEDŽIJA: To je točno. Nisam se svrstavao. Jedina moja politička akcija je bila podrška Reformskim snagama Ante Markovića... A kako se sve to strašno završilo, zar ne?! I apeli, i Reformske snage... Mislili smo da će to nešto pomoći, ali šta smo mogli protiv propagandne mašinerije predvođene raznim liderima koji bi, isto kao i politički ratnici i vođe, trebali završiti u Haagu?! Oni su krivi za mnoge stvari...

DANI: Gdje se vraćate?

ŠERBEDŽIJA: Vraćam se ovdje, ali vraćam se i tamo. I iskreno da Vam kažem - ne znam gdje se ja to vraćam. Možda se više vraćam tamo, jer je tamo postalo "ovdje". Tamo je postao moj dom. Kada bi me netko pitao šta smatram svojim domom, rekao bih da sam ga izgubio. Ne želim da budem patetičan, ne mislim tu na domovinu, na Jugoslaviju..

DANI: Nego?

ŠERBEDŽIJA: Na to da sam zaista izgubio dom. Sve ovo što živim, što sam živio u Londonu, Los Angelesu, doživljavam privremenim. Shvatio sam da stvari koje su moje - krevet, stol - zapravo nikada moje nisu ni postale. Uvijek mi se čini da su pomalo tuđe, da su privremene, da se negdje moram vratiti... A gdje je taj dom, gdje se to vraćam - ne znam. Danijel Dragojević ima jedan divan stih: "Prijatelji, vratimo se svojim kućama! A gdje je naš dom?"

DANI: "Lutalica sam do kraja" - rekli ste jednom.

ŠERBEDŽIJA: Zapravo i nisam tolika lutalica. Mogao bih to korigirati.

DANI: Šta biste rekli?

ŠERBEDŽIJA: Rekao bih da sam u poziciji stranca. Svugdje sam postao stranac... Ponekad, bez obzira na fantastičan odnos s publikom, na to što me vole kao glumca, imam utisak da me i ljudi tako doživljavaju. Svuda sam stranac. Naročito u Americi.

DANI: Kakva je to pozicija?

ŠERBEDŽIJA: Najbolja. Svaki čovjek koji drži do sebe, morao bi težiti da postane stranac u svom vlastitom narodu. To je pozicija koja obezbjeđuje posebnost.

DANI: Jeste li tu poziciju zaista sami izabrali ili Vam je ona nametnuta?

ŠERBEDŽIJA: Kombinirano. U početku su me vjerojatno drugi na to natjerali, ali, kada sam je osjetio, počeo sam u tome uživati.

DANI: Gdje ste se zatekli kada je počeo rat?

ŠERBEDŽIJA: U Sarajevu. Zatekao sam se slučajno, ali sam ostao. Mogao sam otići to popodne na avion...

DANI: Zašto niste?

ŠERBEDŽIJA: Htio sam da ostanem. Došao sam na promociju svog albuma na kome je bilo - Neću protiv druga svog, ta čuvena antiratna pjesma koju je, prije rata, pjevala cijela Bosna. Bojali su se. Svaki dnevnik je počinjao i završavao se tom pjesmom.

DANI: Koliko dugo ste bili u Sarajevu?

ŠERBEDŽIJA: Petnaestak dana. Počele su padati bombe... Moj prijatelj, Vehbija Karić, tražio je da napustim Sarajevo. Lenka je bila u Beogradu i trebalo je da se porodi. Iz Sarajeva sam mogao izaći samo autobusom. Na autobuskoj stanici je bilo užasno mnogo ljudi koji su gurali jedni druge, trčali tim prepunim peronima... Vidio sam ženu koja je sjedjela s dvoje male djece u krilu i plakala. Nije imala kartu. Prišao sam i dao joj svoju. Uzela je kartu i sjela u autobus.

DANI: A Vi?

ŠERBEDŽIJA: Stajao sam na tom peronu i gledao lica tih ljudi. Onda me pozvao kondukter: "Rade, dođi, stajat ćeš kod mene. Trebat ćeš nam." Krenuli smo, prolazili kroz srpska i muslimanska sela. Jedni su govorili: "Jao, vidi naših ljudi! Bježe iz Sarajeva"; drugi su nas vjerojatno proklinjali. Sjećam se da smo prolazili kroz muslimansko selo, kada je ispred nas istrčala grupa mladih ljudi, zaustavila autobus i uperila puške. Imali su svega petnaest-šesnaest godina. Jedan je vezao traku oko glave; izgledao je kao Rambo. "Otvarajte, majku vam... Bježite, a, bježite?!" - vrištao je. Ljudi su bili prestravljeni... Onda je jedan od tih jadnih mladića ušao u autobus s repetiranom puškom i... Tada me ugledao. "Đe si, Rade, legendo!" - viknuo je. "Ljudi, puštite ovaj autobus. Rade Šerbedžija je unutra."

DANI: Mora da Vam nikada u životu nije tako prijalo to što ste "legenda"?

ŠERBEDŽIJA: Tačno! Razmišljao sam kako je sve što se događalo u ratu zapravo bilo na tom nivou. Sekunde su odlučivale o životu, o smrti... I kasnije sam tokom rata dolazio u Sarajevo... Jedne noći sam sjedio s Mirzom Delibašićem u hotelu Evropa. Bio je pijan. Tražio je da mu na uho govorim Ne daj se, Ines. Rekao sam da to nikada ne govorim u kafani. "Možda nisi do sada, ali sad hoćeš" - rekao je.

DANI: I? Jeste li?

ŠERBEDŽIJA: Naravno. Mirza je bio kapiten najčuvenije jugoslavenske košarkaške reprezentacije i morao sam to uraditi za njega... Sarajevo je dalo sjajne, velike ljude. Neki od njih su stradali...

DANI: Stradao je, ali na drugi način, i Emir Kusturica. Kako to da nikada niste sa njim radili?

ŠERBEDŽIJA: Tako se desilo. Režiseri imaju glumce koje vole i na neki način se za njih vezuju. To je kemija... Eto... Nisam radio s Kusturicom, ali sam snimio pet filmova sa Žikom Pavlovićem, koji je, također, bio veliki reditelj. Radio sam i s Ljubišom Ristićem, najvećim režiserom kojeg sam ikada sreo u životu, jednim od najvećih pozorišnih reditelja na svijetu...

DANI: To mi je isto rekao i Dušan Jovanović. "Jedan od najvećih evropskih pozorišnih reditelja dvadesetog vijeka, ništa manje značajan od Petera Brookea."

ŠERBEDŽIJA: Pa, to je točno. Bio sam ovisnik o Ljubišinoj estetici... Danas sjednemo... On i dalje ne pije alkohol, ne puši, pije vodu, sokove... Ja i dalje pijem; on mi govori koje vino, iako nikada u životu niti jedno nije okusio. Ali, zna sve! Ima rečenicu koju ponavlja otkako smo se upoznali: "Ako se u išta razumem, razumem se u..." Tako se "razume" u politiku, automobile, literaturu, vina, fudbal, lijepe žene... Tako se moj Ljubiša u sve razumije. I ja ne mogu... Slab sam na njega. Imamo život koji smo proveli i mnogo više stvari koje nas vezuju od onih koje nas razdvajaju.

DANI: Učinilo mi se da ste se, zbog njegovog "ljevičarstva", u svojoj knjizi na neki način od njega oprostili. A, opet, nastavili ste...

ŠERBEDŽIJA: Mi smo se i svađali, i ljutili, i diskutovali... Ljubiša je dio mog života. U politici se nismo složili. I dalje sam oštro protiv Slobodana Miloševića, Mire Marković, svega što oni simboliziraju; Ljubiša nije, i to je ono što nas razlikuje i razdvaja. Međutim, čovjeka koji je bio moj brat, i kada mislim da ima krivo, ne mogu izbjeći, izbaciti iz svoga života. Ne moram s njim raditi predstavu, ne zbog toga što ne bih želio... Najradije bih s njim radio... Međutim, zbog drugih okolnosti ne želimo da radimo zajedno. Svi bi o tome pisali, izvodili zaključke, kovali teorije... Bolje je da to bude tako: nađemo se u Beogradu, volim ga kao čovjeka, cijenim... Kada smo pravili KPGT...

DANI: Šta je zapravo bio KPGT?

ŠERBEDŽIJA: Teatar izuzetno talentiranog čovjeka koji je okupljao ljude iz svih krajeva Jugoslavije. Igralo se na raznim mjestima, na raznim jezicima, uključujući i manjinske narode, Albance ili Mađare... Taj smo jezik nazvali nekim kazališnim metajezikom. KPGT je bilo pozorište koje je već tada, bez obzira na to što smo imali jaku jugoslavensku državu, nerviralo mnoge ljude koji su vodili nacionalne kulture u svojim sredinama.

DANI: Zbog čega?

ŠERBEDŽIJA: Upravo zbog svog jugoslavenstva, zbog težnje za otvorenim jugoslavenskim prostorom.

DANI: Mislite na Josipa Vidmara?

ŠERBEDŽIJA: I na Vidmara, ali i na mnoge druge moćnike koji su u svojim malim sredinama kreirali neki vlastiti nacionalni teatar. Rušili smo im koncepciju, smetali... Međutim, naše su predstave bile toliko moćne i toliko drugačije, toliko opojne da ih je sila ljudi išla gledati. Nisu pomagale zabrane. Na koncu smo pobijedili i godinama bili najzanimljiviji, najprovokativniji i najangažovaniji jugoslavenski teatar... Eto… Volio bih da je moj prijatelj Ljubiša Ristić pokrenuo pravu ljevicu u Srbiji, jer bih i tada i sada bio s njim. Razumijem njegovu ogorčenost desnicom, svim tim četnicima, nacionalistima... Razumijem ogorčenost, ali ne razumijem izbor.

DANI: Kako ste upoznali Krležu?

ŠERBEDŽIJA: U Medulićevoj ulici je bio atelje mojih dragih prijatelja, kiparke Marije Ujević Galetović i Šime Vulasa. Jako puno vremena smo tu provodili, uglavnom razgovarali o umjetnosti, komentirali politiku, događaje... Marija je pravila Krležu. Najprije je radila njegove male skulpture, a onda je napravila jednu veliku. Otišla je kod Krleže da mu pokaže. "Napravili ste me kao medvjeda" - bio je nezadovoljan. A napravila ga je kao Rodin Balzaca. Bio je kao brdo. Marija je planirala otvorenje izložbe u tom svom premalom ateljeu. Zamolila me da joj za tu priliku pripremim Krležinu poeziju. Imali smo dva mjeseca. Razmišljao sam - šta da govorim uz tu gromadu od čovjeka? Njegovu liriku? Ona nije išla uz Marijinu skulpturu. Nije to bio taj Krleža.

DANI: Koji je bio?

ŠERBEDŽIJA: Marijin Krleža je bio onaj koji sa sobom nosi esejistiku, koja je njegovo najjače literarno oružje. I politiku, i komentiranje, i učestvovanje u politici... Kada sam spremao tekst, uzeo sam dio Krležinih odgovora o politici iz knjige Stari i novi razgovori s Krležom Predraga Matvejevića, odlomak iz Izleta u Rusiju i od toga napravio veoma opasnu predstavu. Marija i ja smo poslali pozivnice ljudima koji su nešto značili u hrvatskoj kulturi i politici, ljudima potpuno različitih estetskih, političkih i kulturnih opredjeljenja. Tako smo na istom mjestu imali i Predraga Matvejevića i Igora Mandića, koji su u tom trenutku vodili javnu polemiku; Juru Kaštelana i Ivana Raosa, imali smo disidente, ali i potpuno etablirane umjetnike, kritičare. Pozvali smo i Šuvara...

DANI: Kakva je bila reakcija?

ŠERBEDŽIJA: Senzacionalna! Stiješnjeni u tako maloj prostoriji, kroz tekst koji ih je sve sprao kao tušem, kroz tu silinu Krležinih riječi, svi su osjetili ispraznost i besmislenost međusobnih polemika i konflikata. Kao da je velika Krležina rijeka prošla među njih. Kritika je bila sjajna.

DANI: Prije premijere niste sreli Krležu?

ŠERBEDŽIJA: Ne. Prvi put smo se vidjeli kada me kasnije pozvao u Tržič, u Sloveniju. Poslije ručka, kada smo sjedili u salonu i pili konjak, njegova žena Bela je rekla: "Hajde, Rade, izgovori Krleži nešto malo iz Obračuna, samo da čuje." Strašno ga je kopkalo da vidi šta sam to napravio. "Znate, gospođo Bela, ima jedno mjesto gdje mi glumci to radimo - teatar! Ne nastupam po privatnim kućama" - odgovorio sam. Krleža se trgao: "Kaj, buš ti, mulac jedan, preda mnom govoril?! Bum te šupil ovim štapom, samo probaj recitirati!" Kao, ne bi htio. A htio je. I prošlo je još godinu dana... Zvao me kući, u Zagreb... Nikada mu nisam htio govoriti u kući i to je cijenio. Sem na generalne probe i kada bi ga nešto zanimalo, Krleža uopće nije išao u teatar. Međutim, jedne večeri je došao u ITD gdje sam igrao predstavu s Marijinog otvorenja. Upravo sam se bio vratio iz Vinkovaca u Zagreb, bio sam pijan, ušao u pozorišnu dvoranu gdje sam igrao za studente Filozofskog fakulteta. "Bog, mali, stigal sam" - javio mi se. Htio sam u jednom momentu prekinuti predstavu.

DANI: Zašto?

ŠERBEDŽIJA: Zato što sam se uhvatio u laži. Naime, napravio sam predstavu kako bih, pomoću Krleže, polemizirao s javnošću, s politikom, s glupošću... Predstava je zapravo bila ne Krležin, nego moj "obračun s njima". Mislio sam - šta ja glumim, umjesto da prekinem i zamolim ga da porazgovara sa studentima. Nisam to napravio jer mi je bilo žao Krleže. Bio je star i zato sam se uzdržao.

DANI: Kako je reagirao na kraju?

ŠERBEDŽIJA: Došao je u garderobu i šutio. Dugo me gledao bez riječi. "Je, mali moj" - konačno je progovorio - "sviraš ti na violini, ali tvoj život će biti borba s divljim zvijerima."

DANI: Pogodio je!

ŠERBEDŽIJA: Tačno je vidio šta me interesira, šta sam to i kako povezao. Sve je predvidio. Na koncu, kada je umro, u Obračun sam ubacio onu Bakarićevu skandaloznu izjavu povodom smrti Miroslava Krleže. Vladimir Bakarić je bio živ...

DANI: Koju izjavu?

ŠERBEDŽIJA: Onu da je Krleža bio naš najveći pjesnik, ali je napravio mnoge greške... Pet odvratnih rečenica...

DANI: Krleža Vam je u testamentu ostavio šešir. Zašto baš to?

ŠERBEDŽIJA: Jedne večeri me pitao šta da mi ostavi. Osjećao je da će brzo umrijeti. Vi nemate ništa - rekao sam. "Kako nemam?!" - čudio se. "Imam novaca, slika, imam svašta..." Ostavite mi svoj šešir. "Zašto?" - pitao je. Kada Vas ne bude, da Vas ponekad prošetam Trgom Republike. U njegovim očima je, za trenutak, zasijala prava, iskrena, duboka tuga. Vjerovatno je vidio to nedeljno zagrebačko jutro u kome ga šetam Trgom Republike. U njegovoj oporuci je, kasnije, pod brojem četiri stajalo: "Moj šešir - Radetu Šerbedžiji."

DANI: Imate li ga još uvijek?

ŠERBEDŽIJA: Imam.

DANI: I? Prošetate li nekada Miroslava Krležu Trgom Republike?

ŠERBEDŽIJA: Ne, ne nosim ga ovdje. Držim ga skrivenog kod prijatelja... Taj šešir ima zaista veliku vrijednost.

DANI: Nakon smrti velikog pisca, Boro Krivokapić je u svojim Razgovorima s Krležom napisao: Zagreb nije isti grad. Je li?

ŠERBEDŽIJA: Boro je upravu. Krleža je bio moćan vladar, često puta opasniji i pogubniji od Tita.

DANI: Na koji način?

ŠERBEDŽIJA: Bio je opasan po svoje podanike, ali i po sve s kojima je ulazio u polemike, o kojima je pisao... Neprikosnovena, dokazana vrijednost s kojom se nije moglo tek tako poigravati. I onaj koji ga je mrzio, nije mu mogao zanijekati njegov veliki, neviđeni talent... I, čujte... Nije, Zagreb zaista nije isti grad!

Ćosić, najveći krivac za buđenje srpskog šovinizma

DANI: Jednog od njih spominjete u knjizi Do poslednjeg daha: "Čak i ako bismo priznali da je Slobodan Milošević nesretan izbor za srpski narod, koji će ga odvesti i koji ga već vodi u propast, Dobrica Ćosić je bio ikona u koju se nije smjelo dirati... Za mene je uvijek bio ono što zapravo i jest: običan nacionalist, osrednji književnik i jedan od najvećih, ako ne i najveći krivac za buđenje srpskog šovinizma..." To je tačno!

ŠERBEDŽIJA: To mislim o Ćosiću, iako se neki moji prijatelji, savršeni ljudi - britki, pametni, elokventni, s tim ne bi složili. I dalje stojim iza toga što sam rekao... A kada govorimo o napadima na mene... Znate, uvijek vas pogodi neistina. Možda sam zato i otišao... Ali, uvijek se negdje vraćam...

Rat je strašna stvar

DANI: A, evo, prije nego sam došla da se vidim s Vama, na jednoj hrvatskoj televiziji sam gledala kako je novinarka, najavljujući Vas, rekla: "Naš glumac, Rade Šerbedžija..." Kada danas kažu - hrvatski glumac, srpski glumac, "naš"... - kako se osjećate?

ŠERBEDŽIJA: Divno! Nekada sam bio jugoslavenski glumac i volio sam kada su me svojatali. Svi. I naši kosovski Albanci, s kojima sam, zbog različitog jezika, imao najmanje kontakta. I kada se ta zemlja raspala, i kada sam na mnogim mjestima, naročito u Beogradu i Zagrebu, postao nepoželjna osoba, i kada sam prošao kroz težak period, uvijek sam znao da će se stvari morati promijeniti, da će doći vrijeme kada ću prestati biti nepoželjan. Trebao sam samo istrpiti to vrijeme, sačekati. Rat je strašna stvar.

Šerbedžija na Sterijinom pozorju