Bivši muž Marine Abramović: Nije bilo kako je rekla

Izložba nemačkog umetnika Ulaja koja je otvorena u Mestnoj galeriji u Ljubljani nazvana je “I Other”.

Kultura

Izvor: B92

Petak, 02.12.2016.

17:58

Bivši muž Marine Abramović: Nije bilo kako je rekla
Foto: Gettyimages

Piše: Patricia Kiš

Izvor: Jutarnji.hr

Iako se naslov delimično oslanja na performans koji je svojevremeno izveo sa svojom bivšom suprugom Marinom Abramović, “The Other”, u kom on upire strelu u nju, naslov izložbe, kako objašnjava, pre svega je plod njegovog zanimanja za druge ljude.

“Dugo sam u umetnosti preispitivao svoj identitet i identitet drugih. Još to radim i smatram da je moralno. I zbog tog preispitivanja sam danas srećan čovek. Zanimaju me drugačiji, oni s margine društva, odbačeni, siromašni, transvestiti. Kao i antiestetika, koja je i okupirala generaciju sedamdesetih u kojoj sam umetnički stasao. Uostalom, estetika bez etike je puka kozmetike.”

Susret u Amsterdamu

Ipak, na izložbi “I Other” ne nedostaje radova koje je napravio zajedno s Marinom Abramović. Jedan od najranijih je zajednički nastup na Pariskom bijenalu, koji je usledio brzo nakon zajedničkog performansa na Venecijanskom bijenalu. Takođe su izloženi uvećani isečci iz mnogih novina koje su pratile performans krađe slike Hitlerovog omiljenog autora Karla Špicvega iz Nove nacionalne galerije u Berlinu.

Ulaj je rođen kao Frank Uve Lajsijepen u Nemačkoj, u jednom skloništu tokom bombardovanja 1942. u Zolingenu. Odrastao je u Zapadnoj Nemačkoj. Prvi put se oženio kao dvadesetogodišnjak i dobio prvo dete. Međutim, ubrzo se seli u Amsterdam, koji mu više odgovara, najpre u umetničkom kontekstu. Izlaže polaroide koji oduševljavaju tamošnju kritiku. Tamo je upoznao buduću suprugu Marinu Abramović.

Tužba i presuda

Susret će odrediti karijere oboje umetnika. Bili su u braku, između 1976. i 1988, i zajedno su tokom tog vremena napravili mnoštvo projekata.

Nakon njihovog prekida ona je pažljivo gradila karijeru, što je kulminiralo izložbom u MoMA i po pravilu je na prvom mestu u anketama o najuticajnijim umetnicima današnjice. Zvezda je svetskog nivoa.

Ulaj ju je nedavno tužio jer mu nije isplaćivala procenat od zajedničkih dela koja je izlagala ili prodavala i zato što ga, kako je tvrdio na sudu, često nije ni potpisivala. Tada se požalio da oseća kako ona želi da ga “izbriše iz istorije umetnosti”. Presudu je dobio.

Dok prepričava anegdote, Ulaj se smeši, ali Marinu Abramović ni u jednom trenutku ne zove imenom, nego samo M.A. ili Abramović. Na pitanja o umetnici, odgovara bez zadrške, a pominje je i u propratnom katalogu. Tu su uz kustose koji pišu o Ulajevom radu, Alenku Gregorič i Tevža Logara, i mnoge anegdote koje umetnik pripoveda u prvom licu. Kako kaže, namerava da napiše knjigu o svemu kada bude imao vremena. Pa, kako je upoznao Marinu Abramović?

“U novembru 1975. godine holandska televizija me je zamolila kao jednog od suosnivača umetničkog centra De Apel da učestvujem u seriji emisija o performansu. Prvi put sam je ugledao u tom centru, gde je izvela performans ‘Tomas Lips’. Prvo bi pojela med, zatim bi stomak posekla žiletom u obliku zvezde petokrake, pa bi se bičevala, sve ispred fotografije vrlo lepog muškarca po imenu Tomas Lips. Bio je to vrlo uverljiv performans. Nakon toga se povukla u sobu, a ja sam osetio poriv da idem za njom i da joj vidam rane. Tako je i bilo. Sledećeg dana smo se našli u jednom turskom restoranu.”

Na pola puta

Tridesetog novembra Ulaj je slavio rođendan. Istog dana rođena je Marina Abramović. Umetnicima ta simbolika nije bila nevažna. Već na prvom izlasku, u turskom restoranu, u jednom trenutku su počeli da razgovaraju o rođendanima.

“Nije mi verovala kad sam joj rekao kad sam rođen. Međutim, potom sam joj pokazao kalendar s pocepanom stranicom na tom danu. Nisam voleo rođendane i uvek bih unapred cepao stranicu s datumom mog rođenja”, kaže Ulaj.

Nakon večere dogovorili su se da će se susresti na pola puta između Beograda i Amsterdama da vide šta i kako dalje. Na pola puta bio je Prag.

“Sjećam se divljeg seksa iz tog perioda, ali i velike dileme: raditi zajedno ili ne”.

Odlučili su da rade zajedno. U doba najveće ljubavi govorili su o sebi kao o “dvoglavom telu”, oblačili se i ponašali poput blizanaca, radili performanse, recimo “Breathing In/Breathing Out”, tokom kog su jedno od drugog udisali vazduh sedamnaest minuta, nakon čega bi se onesvestili ili “Nightsea Crossing” u kom su šesnaest dana sedeli jedno nasuprot drugog u tišini i postili.

Hod po zidu

S tom umetnicom, kaže on, potom je obišao bivšu Jugoslaviju.

“Najduže smo boravili u Beogradu, gde sam je pomirio s njenom porodicom, s kojom je do tada bila posvađana. Potom u Istri i u Zagrebu, gde su bili njeni mnogi prijatelji umetnici. Sećam se da sam upoznao Tomislava Gotovca. Izgledalo mi je da umetnici na čelu s Gotovcem imaju mnogo slobode u tadašnjem režimu, iako su njihovi performansi bili vrlo hrabri i na samoj ivici. Svidelo mi se to društvo. Socijalista sam. I danas bih živeo u bivšoj Jugoslaviji kada bi to bilo moguće”.

Najpoznatiji zajednički rad umetničko-ljubavnog para bio “Ljubavnici: Hod po Velikom zidu”, u kojem su krenuli svako sa svoje strane Kineskog zida, ona od Žutog mora, on od pustinje Gobi. Danima su pešačili, prešli su svako po 2.500 kilometara kako bi se ponovo susreli. Kada su se napokon našli, prekinuli su svoju burnu vezu.

U gornjem delu ljubljanske galerije u kojoj izlaže Ulaj nalazi se veliki crtež koji prikazuje Kineski zid. Inspirisan crtežom jedan kineski muzičar je komponovao kompoziciju koja se može poslušati prilikom obilaska izložbe. Sa strane je niz fotografija koje je Ulaj snimio sa Zida.

Umetnik na sledeći način vidi događaje uz ovaj performans: “Prvo nam je trebalo šest godina da uopšte dobijemo dozvolu. Kad smo je napokon dobili, naša veza je bila u vrlo lošoj fazi, tokom poslednje godine gotovo uopšte nismo razgovarali. Sa svakim je išao i vodič i čuvar. Beležio sam sve u notese, što se može videti i na izložbi, zapise je prevodilac prevodio na kineski. Uprkos lošim odnosima, bili smo srećni kad smo se susreli nakon tri meseca, ali kasnije su snimljene neke scene u kojima ona plače i govori da ja mislim samo na sebe. To nije bilo tako”.

Kada je Marina Abramović imala izložbu “Umetnik je prisutan” u njujorškom MoMA, došlo je više od milion posetilaca. Mogli su da sednu naspram Marine Abramović i gledaju je u oči, što je bio deo performansa. Kada je seo Ulaj, slomila se i zaplakala, pa su se uhvatili za ruke, što je trenutak koji je pogledalo oko 30 miliona ljudi na Jutjubu. Kako se on osećao?

“Kada sam došao na izložbu, naš zajednički galerista Šon Keli me je gurnuo za sto nasuprot nje. Nije me očekivala, nije me videla dvadeset godina”, kaže on.

Međutim, u katalogu uz izložbu piše da je naziv “Umetnik je prisutan” zapravo njegov. “Izložbu istog naziva imao sam u Amsterdamu 1974. Nagovarali su me da pokažem polaroide, ali ja sam se nećkao. Naposletku sam odlučio da ih izložim, a video sam da mnoge galerije na pozivnicama pišu da će umetnik biti prisutan kako bi privukle posetioce. Zato sam tako nazvao izložbu.”

Težak period

Performans, svestan je, danas ima bolji status od onog kakav je imao u njegovim počecima. Ipak, kaže: “Od mene nemojte očekivati da budem umetnik s potpisom. To je za slikare, a ja sam konceptualni umetnik s pomalo bizarnim temama”.

Jedna od takvih tema može se videti i na izložbi crno-belih fotografija koje prikazuju oca i sina: “Bili su često pijani, asocijalni, prljavi, nisu se prali. Zarađivali su svirajući na ulici. U jednom trenutku su došli do viš novca. Ipak, ništa se u njihovim životima nije promenilo, nisu znali kako”.

Ulaj je mršav, visok i markantan muškarac koji je prešao sedamdesetu, ali na njemu se to ne vidi. Prebolie je i rak, a o njegovoj bolesti snimljen je dokumentarac. Može li se reći da sve iz svoje svakodnevice pretvara u umetničko delo?

“Prišao mi je reditelj Damjan Kozole i predložio da snimimo film. Bio je to vrlo težak period za mene, rekao sam mu u šali da to mora biti vrlo kratak film jer imam još malo vremena. Međutim, sada sam dobro, tako da film pruža nadu. I da, sav moj privatni život interpretiram u umetnosti.”

Kaže da sve svoje umetnine, sve što je napravio vezano uz umetnost “čuva poput hrčka u jednom skladištu u Amsterdamu koje retko otvara”, iako je pažnja međunarodnih umetničkih krugova poslednjih godina fokusirana na ovog umetnika.

U Ljubljani živi sedam godina, kako kaže, zbog ljubavi i jer mu odgovara veličina toga grada. Ulajeva izložba je paralelno otvorena i u Kunsthaleu u Frankfurtu i traje do januara iduće godine, ali kako tumači, izložba u Ljubljani je najintimnija do sada.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

34 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: