Dnevnik jedne devojčice: Badnji dan 1909.

Povodom Badnje večeri i Božića, Narodna biblioteka Srbije predstavlja zapis iz Dnevnika Ljubice S. Janković u kome autorka, kao petnaestogodišnja devojčica, piše o Badnjoj večeri i pripremama za Božić 1909. godine u domu porodice Janković.

Izvor: B92

Ponedeljak, 05.01.2015.

11:03

Default images

Badnje veče. Ma da je tek 10 sati prošlo, moji su svi polegali umorni od mnogog tumaranja i poslova kojima su ovih dana - kao i uvek pred Božić - bili izloženi. Oca se žali kako su mu noge promrzle kad je išao da kupuje prase a posle, nastojavao i odgledao dok se ono napolju - jadno! - klalo i uređivalo. Mama opet veli, da i ako ovaj stan ni u pola ne zadaje posla od onog prošlog - ipak se ona jedva drži na nogama i zato ona ne čeka nikog već leže. I Dana nije znala šta bi pametnije mogla uraditi, i zato je legla.

Samo ja pošto sam sav svoj posao svršila t.j. uredila i hodnik i u njega prenela jelo sve i poređala na ciglje, da bi izmrznulo i slađe bilo, a i da se, što je glavno, sklonila iz "špajza" od domašaja pacova, miševa i buba-švaba - pošto sam sve to dakle uradila - ja evo hoću malo, tek običaja radi, da ovu jadnu svesku obogatim kojom više škrabotinom. Uostalom, nemam šta mnogo reći, jer - Bože, oprosti mi - nije mi izgledalo da će sutra Božić, taj, za mene, najsvečaniji i najsvetliji praznik; jedino, što nismo "padali na nos" od posla, kao do sada, pa smo sve lepo rasporedili, te smo postepeno sve svršili, što smo drugih godina i ako mnogo dana pred praznik, sve na juriš spremali; a drugo, što nema snega - najlepšeg ukrasa božićnjeg.

Ono istina, o večeri smo na najsvečaniji način izvršili sve verske obrede t.j. očitali molitvu, otpevali "Roždestvo tvoje", obgrizli smokvu, žuti šećer, nišador i šta ti ja znam još tamo šta - što rek'o ujče Tika, ali tek tek, dok pogledam napolje, pa vidim drveće golo, zemlju golu, i sve golo, ništa nije obučeno u svečano ruho u kome se do sada dočekivalo rođenje najvećeg mladenca - onda mi se čisto učini da je priroda zaboravila šta je sutra, i da ništa više ne zna za zasluge tog Bogočoveka čije se rođenje sutra proslavlja. Ali ne, nemam prava, jer kad sam pogled svoj upravila nebu, videla sam da su mesec i sjajne zvezdice išarale ceo nebeski svod i da su se - nalik na najskupocenije dijamante - trudile, koja će više lepotom svojih blistavih zrakova uzdići slavu Božju i što svečanije dočekati dolazak uzvišenog deteta.

Još ih ima dakle, koji umeju ceniti šta je uzvišeno i plemenito, šta nam dušu preporođava.

Ne, nije još ovladala i sasvim pobedila materijalizam i praktična proza života; idealno, lepo i uzvišeno mora opstati dok je ljudi i u njima duše - iskre božanske.
Ljubica S. Janković (1894–1974) osnivač je i vodeći stručnjak etnokoreologije, nauke o narodnim igrama. Radila je u Etnografskom muzeju u Beogradu, bila je i saradnica Etnografskog instituta Srpske akademije nauka i umetnosti i članica više međunarodnih udruženja za izučavanje narodne kulture.

Dnevnik, koji je poveren na čuvanje Narodnoj biblioteci Srbije, Ljubica Janković je vodila od 1907. do 1974. godine.

Izložba „Sestre Janković i narodna igra - Legat Ljubice i Danice Janković“ otvorena je 18. decembra 2014. u Narodnoj biblioteci Srbije i trajaće do 6. februara 2015. godine.

Dnevnik Ljubice S. Janković nalazi se u Legatu Ljubice i Danice Janković, koji je zaveštan Narodnoj biblioteci Srbije. Po izričitoj želji legatora Ljubice S. Janković dnevnik nije bio dostupan za korišćenje 40 godina od njene smrti.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

89 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: