"Kinoteka čuva aspekt pamćenja našeg naroda"

Gost Kažiprsta B92, autorke Tatjane Aleksić, bio je Radoslav Zelenović, direktor Jugoslovenske kinoteke.

Izvor: B92

Petak, 17.10.2014.

11:06

Default images

Ovaj cenjeni filmski radnik govorio je o izložbi „Oslobođenje Beograda, okom filmske kamere“ koja će večeras biti otvorena i kojom se obeležava 70 godina od oslobođenja Beograda ali i o svojevrsnom preseku karijere, poslednje 23 godine na čelu jednog od najbogatijih filmskih arhiva za koji je upravo on zaslužan u Kinoteci, kao i o stanju srpskog filma i tome kako je Kinoteka među retkim ustanovama koja je uspela s razlogom sa sačuva prefiks „jugoslovenski“ u svom nazivu.

Obeleževa se 70 godina od oslobođenja Beograda i naravno Kinoteka je u to uključena u to, otvara se izložba "Oslobođenje Beograda, okom filmske kamere". Šta će posetioci moći da vide?

Mi imamo još nekoliko programa u novoj zgradi ali i Kosovskoj koji se tiču dokumentarnih materijala o oslobođenju, velike bitke koje su vođene za Beograd i centralni događaj - "Oslobođenje Beograda, okom filmske kamere". U pitanju je jedna zanimljiva izložba i nova delatnost Jugoslovenske kinoteke a počeli smo s izložbom “Srbija i Srbi na filmu u Prvom svetskom ratu”.

Fotografije koje su na ovoj izložbi nećete nigde više moći da vidite, jer su one skidane sa filmskog kvadrata i pravljeni veliki formati. I od 50 fotografija, dvadesetak su interaktivne. Vašim mobilnim telefonom ili tabletom možete da priđete i povučete film iz koje je fotografija i možete da gledate film dok obilazite izložbu ili ga gledate na nekom od velikih platna. Što još jednom potvrđuje da smo mi stara institucija ali ne i staromodna.

Ko je zabeležio te trenutke od kojih su napravljene fotografije?

Kada pravite ovakvu izložbu mi koristimo razne izvore, naše izvore, savezničke ali i nemačke, asutrijske i drugih arhiva. To je bio rat i zna se ko je bio na kojoj strani ali fotografije govore o mnogim događajima za koje mi ne znamo. Najuzbudljivije i najupečatljivije su fotografije tih ljudi u Beogradu koji su se trudili tokom oslobađanja da pomognu, mladi svet koji je uzbuđen svestan da je oslobođenje tu negde ali da ima još posla da se završi. Ta izložba pokazuje koliko je i fotografija pravi svedok vremena u kome je nastala.

Može li se i film gledati kao istorijski dokument koji nam sada, 70 godina, posle nekog događaja daje priliku da osetimo delić istorije ili atmosfere?

Možda najzanimljiviju rečenicu na tu temu je napisao Boleslav Matuševski 1898, tri godine pošto je izmišljen film, a to je da film nije samo istorijski dokument već i izvor, a najveća prednost filma je da ćete vi posle 100 godina moći neku ličnost da oživite a ne treba vam za to čarobni štapić. Film jeste istorijski dokument, istorijski izvor i veliki posao na filmskoj arhivistici jeste da se ti materijali nastali u teškim vremenima, tadašnja vrhovna komanda 1916. godine je osetila da filmu treba da se da to što jeste i Vojvoda Mišić je napisao naredbu da se Đoki Bogdanoviću i Černovu dozvoli da snimaju filmove tokom operacija i zahvaljujući tome imamo obilje materijala koji se odnose na taj period.
Foto: Vladimir Jablanov
Zato vi kažete da mi u Kinoteci čuvamo aspekt pamćenja ovog naroda?

Mi čuvamo filmove iz blizu 130 nacionalnih kinematografija i sada imamo blizu 100.000 filmskih kopija. Imamo običaj da kažemo da smo mi male filmske „Ujedinjene nacije“. Čuvamo pamćenje mnogih naroda, ne samo svog. Pored filma imamo i ogromnu kolekciju prateće filmske građe – dokumente, prepiske... Ima mnogo toga što vi kada krenete da se bavite nekom temom, tu temu možete da potkrepite filmom ali i nizom dokumenata. Imamo oko 9.000 scenarija i knjige snimanja čuvamo u biblioteci i milion isečaka iz novina. Pratili smo oko 60 časopisa, slovenačkih i makedonskih.

Ti dodatni podaci pomažu da se bolje sagleda kako je funkcionisao film na našim prostorima. Od 1896. godine Beograd je bio prvi grad na Balkanu koji je video čudo tehnike – kinematograf.

Jedna ste od retkih institucija koje su u svom nazivu zadržale to „jugoslovenski“?

Jugoslovenska kinoteka je nacionalni filmski arhiv republike Srbije, ali i ozbiljan brend u svetskoj filmskoj arhivistici i ona čuva nasleđe svih Jugoslavija, Naše kolege iz Slovenije kažu da smo mi "matica Kinoteka" uz koju se naslanjaju sve Kinoteke kada im nešto treba – da naprave novu kopiju ili bilo kakvu vrstu pomoći. Kao što znate film polako ali sigurno odlazi u istoriju.

Da li vas je neko pritiskao da se odreknete prefiksa „jugoslovenski“?

Naravno. Mislim da nema nikakve potrebe za tim jer da smo menjali to kako se menjalo ime zemlje ne bi nas to negde daleko odvelo a ovako kada kažete Jugoslovenska kinoteka jasno je i u Los Anđelesu, ali i Turskoj i u Albaniji šta mogu da očekuju – a često su to materijali za koje svi misle da su nestali. Naš upravnik arhiva Saša Erdeljanović je pronašao 16 filmova od Meksika, Italije, Francuske do Mađarske za koje se ispostavilo da su jedini kopije tih filmova na svetu.
Foto: Vladimir Jablanov
Da li imate utisak da se ceni to sto radite? Da ljudi razumeju i u Srbiji vašu borbu za Kinoteku, jer se na kraju svodi na ličnu inicijativu?

Nije bilo uvek tako. Kada čitate memoare Vlade Pogačića, koji je više od 20 godina bio direktor Kinoteke, Miljenka Karanovića, Žike Bogdanovića sa kakvim problemima su se sve problemima suočavali. Zgrada u Rajićevoj je trebalo da bude zgrada Kinoteke - ona je srušena i sada je tu parking. Mislim da smo rešili problem a to je da smo stavili do znanja i državi i onima koji odlučuju u ovoj zemlji to je da smo mi veliki svetski arhiv da se u Jugoslovenskoj kinoteci čuva naleđe čitavog sveta. Trebalo je da vidite Žerarda Depardjea koji je s uzbuđenjem držao kameru braće Limijer, iz 1896. godine, koja je sačuvana.

Rekli ste jednom „Uspeli smo ono što je delovalo nemoguće a to je da sačuvamo Kinoteku“. Ima i nastavak „Zaštitio sam je i u Kinoteci nikada nije bilo ni političkih ni finansijskih skandala“...

Najteže je bilo sačuvati fondove i motivisati ljude. Na šta jesam ponosan, svih ovih godina, a 23 sam u Kinoteci, jeste da sam uspeo da je zaštitim od bilo kakve vrste politizacije i skandala finansijskih. Napravili smo jedan sistem koji čine grupa saradnika – Aleksandar Erdeljanović sa svojim ljudima u arhivu, Marjan Vujović sa svojim ljudima. Ne zaboraviti Dinka Tucakovica koji je jedan od kamena temeljaca Kinoteke. I Ljubinka Terzić sa finansijama, Bora sa svojim ljudima u biblioteci. Taj tim funkcionise savršeno, a to je ta siguirnost koju ja kao direktor imam da smo u svakom trenutku sigurni da neće ni jedna karika neće da zakaže.

Da to sto radite ima odjeka, ne samo ovde već i granica Srbije jeste da ste nedavno dobili francusko priznanje a to je orden Viteza reda umetnosti i književnosti. Kažete da je to nagrada za celokupnu kulturu a ne samo za vas.

Tako se to kaže, ali jeste. Drago mi je da sam u Srbiji odlikovan Sretenjskim ordenom i Nagradom grada Beograda a bio sam oduševljen što sam dobio to visoko francusko priznanje koje je priznato i lepo je kada neko sa strane vidi to što radite. Siguran sam da je to priznanje i zbog toga sto se mi prema svetskoj kulturnoj baštini odnosimo kao prema svojoj. Bio je ceo cirkus s Neretvom a godinu i po dana pre toga mi smo napravili novu kopiju. U Ambasadi Francuske će mi ovih dana biti uručen taj orden i mislim da je to lepa tačka na kraj karijere.
Foto: Vladimir Jablanov
Negde ste rekli da vam niko ne veruje ali da Vi zaista hoćete u penziju?

Hoću da nekoga savetujem, pomognem da lakše savlada kroz sve šta sam ja prolazio sam. Zgrada je napravljena u najtežem trenutku ali je zaokružila proces, mi sada imamo mesto gde možemo da prikazujemo filmove, prateću filmsku građu i Carsku panoramu, Čaplinov štap i kameru braće Limijer. Možemo da imamo biblioteku sa čitaonicom i vi niste samo arhiv i magacin gde se čuvaju filmovi već imate mesto koje je vaše lice a to je dugo godina bila Kosovska. Sve ovo o čemu sam govorio - želim da prenesem znanja nekome ko je mlađi, mobilniji i kome nije teško da uradi ono sto je meni teško i to je prirodan proces.

Ima li među mlađima energije i entuzijazma, jer je za ovo ipak potrebna velika energija i entuzijazam?

Svoje radno vreme i sav svoj entuzijazam i svoje slobodno vreme moji supruga i sin, Vesna i Đorđe, najbolje znaju sam podario Kinoteci i jedino tako može a pre nego što sam došao danas kod Vas sam bio u Kinotecu, a izaćiću oko 22 uveče ali bez te vrste entuzijazma nema ničega. Da u ponoć zovem ljude, oni će doći u Kinoteku. To je važan momenat. Mnogo toga smo sami pokušavali da rešimo sami pre nego što se obratimo nekome za pomoć. Ipak ima stvari koje ne možete sami. Na primer porez na poklon – supruga Saše Petrovića je Jugoslovenskoj kinoteci ostavila značajnu sumu da se naprave kopije njegovih filmova. Prvo što nam je stiglo je da platimo porez na ovaj poklon. Neprirodno je kada napravite novu kupiju, a napravili smo 90 novih filmova iz negativa, da na njega plaćate porez na promet.

Da li imate sa kim da razgovarate na tu temu sa ministrom, da li vas razume i nudi vam nekakva rešenja?

To nije u domenu ministarstva kulture, ali može da se traži drugi sagovornik. Nekada je taj porez bio 5 a sada je smanjem na 2,5 posto. Za ovih dvadeset i nešto godina petnaestak ministara se promenilo, a ja nisam imao problema.
Imamo sjajnu filmsku prošlost, kakva nam je budućnost domaće kinematografije?

Došlo je do smene generacija u srpskom filmu. Sami ne možemo mnogo toga da promenimo. Kada smo 1997. godine na Palićkom filmskom festivalu prikazali film „Kako je počeo rat na mom otoku“ Vinka Brešana, rekao mi je da i dalje ne zna ko se više uplašio, on što mi je dao taj film ili ja koji ga prikazujem. Ključ te priče je saradnja između bivskih jugoslovenskih republika i našeg okruzenja jer sami sebi nismo dovoljni. Jedan od najvećih tranzicionih gubitnika su bioskopi. Predlagao sam da svaki veći grad ima svoj bioskop, kao što ima biblioteku ili muzej, a kada film ima mrežu bioskopa onda ste sigurni da ima gde i da se prikazuje

Sada je kasno, ali bez ozbiljne bioskopske mreže, snimati filmove za festivale i televizije nije dobro. Jako je dobro što imamo filmove kao što su "Montevideo" ili "Mali Budo" i imamo sjajne rezultate i gledani su...

Veliki ste fan filmske trake, kažete da niko nije tako dostojanstveno nije stario kao filmska traka o rokenrol. Kakva je budućnost filmske trake?

Vreme digitalizacije je uveliko tu, snimaju se filmovi na digitalnim formatima. Neki kao što su Tarantino i Bertoluči to ne vole. Međutim, niko nije vodio računa o tome kako da se to sačuva. Digitalni način čuvanja filmova je pokazao manjkavosti. Švedska ili američka kinoteka su najavile da će se vratiti na filmsku traku.

O digitalizaciji se govorilo kao o nečemu što treba da sačuva kinematografiju jer će filmska traka propasti?

Vek je oko 30 godina i svakih 5 godina mora da se radi presnimavanje ili osvežavanje. Govori se o nekim novim formatima koji mogu da traju hiljadu godina... Odlično, ali čekajte da vidimo posle 676 godina šta će biti s tim. Sa filmskom trakom nema neizvesnosti. Znamo da film iz 1906. na nitratnoj zapaljivoj traci izgleda kao da ste ga snimili danas. Zato mislim da je malo šta tako dostojanstveno ostarila kao filmska traka. Morate da prihvatite i moju konzervativnost, ako sam 1968. bio revolucionar sada sam konzervativac. Trebaće dosta vremena i meni ali i ljudima koji se bave filmskom arhivistikom da nas ubede da je pronađen novi sistem koji je za čuvanje filma bolji od filmske trake, ja ga sada ne vidim.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

13 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: