Zograf: Savremeni strip nije “zabavna literatura”

"Savremeni strip je sredstvo kojim možete da komentarišete, da razmišljate o određenoj temi. To više nije ili bar ne mora da bude ‘zabavna literatura’", kaže u razgovoru za naš portal Aleksandar Zograf.

Izvor: Razgovarala: Ana Virijeviæ

Subota, 04.10.2014.

14:24

Default images

Saša Rakezić, široj javnosti poznatiji kao Aleksandar Zograf, jedan je od najpoznatijih i najangažovanijih strip crtača, koji je na svetskoj sceni angažovan još od ranih devedesetih godina prošlog veka.

Zbirke njegovih stripova ugledale su svetlost dana u četrdesetak izdanja objavljenih na svim meridijanima: u SAD, Italiji, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Portugaliji, Španiji, Nemačkoj, Grčkoj, Poljskoj, Mađarskoj, Hrvatskoj, Srbiji…

Nedavno je, u okviru Pančevo Film Festivala, bila organizovana prva samostalna izložba Zografovih radova u autorovom rodnom gradu, pod nazivom “Život u stripu”.

Sada Pančevci i njihovi gosti mogu da vide deo Zografovih radova u okviru Bijenala umetnosti u Pančevu, koje traje do 10. oktobra. Uz vođenje strip-radionica Zograf je priredio i prateću publikaciju Bijenala pod nazivom “Skulptura? / Sculpture?”, koja donosi viđenje sculpture kroz strip vodećih savremenih autora devete umetnosti. Ovo izdanje krajem meseca moći će da pogledaju i posetioci Međunarodnog sajma knjiga u Beogradu, kada će biti predstavljena i luksuzna monografija Bijenala.

B92: I posle toliko godina vaš pseudonim i dalje nekako zrači. Možete li nam reći nešto o njegovom značenju i zašto ste ga odabrali?

Zograf: Pseudonim je odabran manje – više slučajno, sredinom osamdesetih. “Zograf” je grčka reč, koja označava umetnika – on “crtajući čini stvari živim”, inače se taj naziv jednostavno dodavao uz ime i imao je cehovsku oznaku. Dakle ljudi koji su slikali ikone ili freske su nosili taj naziv. Tek kasnije sam saznao da je to u mnogim zemljama postalo i istinsko prezime. Recimo, jedan od uglednih beogradskih Cincara zvao se i prezivao Aleksandar Zograf. Što je jos zanimljivije, to prezime postoji među razlicitim etničkim grupama u Grčkoj, Albaniji, Rumuniji, Rusiji i drugde. Sve sam to naučio tek kasnije, kada je pseudonim već uspeo da se “zalepi” za mene. Inače, uvek mi je bilo zanimljivo to sto se vizantijsko slikarstvo oslanjalo na starije, antičke uzore i što nije nastojalo da svet predstavi na realističan način, već pre na ekspresivan, naglašavajući dramu.

U nekadašnjoj Jugoslaviji, pre početka “tehnološke ere”, bila je milina držati strip u rukama... imao je poseban značaj i iskustvo čitanja je bilo posebno. Šta je Vas inspirisalo da počnete da stvarate? Kada ste počeli da se bavite stripom?

Ja sam kreirao svoj prvi (muzički) fanzin kada mi je bilo 16 godina, ponet uzbudljivim vremenom novog talasa u Jugoslaviji. Bilo je to 1979/1980. godine. Odmah nakon toga sam počeo da se bavim novinarstvom, pre svega u magazinu Džuboks. Bio sam buntovni tinejdžer, koji je verovao da muzika tog vremena ima šanse da umakne komercijalizaciji i glupavim klišeima i tako stvori nekakvu “nepopularnu” popularnu muziku koja će biti alternativa estradi. U to vreme sam paralelno došao na ideju da eksperimentišem sa stripom. Stripove sam čitao i crtao od ranog detinjstva, ali su mi se svi uzori iz detinjstva činili nekako prevaziđenim, tako da sam smislio svoj stripovski svet, tada još bez mnogo znanja o tome šta se dešavalo na svetskoj sceni. Strip table koje sam crtao najpre su bile objavljene u omladinskom časopisu NON, a zatim i u muzičkim listovima kao što su Ritam, Rock, itd. Do početka devedesetih sam stupio u kontakt sa autorima i izdavačima sa američke strip scene i tada, u najgore nevreme označeno ratovima na ovom području, razume se i pre interneta, počeo sam da objavljujem u americkim publikacijama, malim i velikim, naročito za izdavačku kucu Fantagraphics Books, koji su objavili nekoliko mojih samostalnih naslova. To je bio pravi početak ozbiljnog bavljenja stripom i početak jedne, nazovimo to internacionalne karijere. Čudno, počeo sam tako što sam objavljivao u zemlji u kojoj u to vreme nisam boravio. Kada sam 1999. godine prvi put putovao za SAD, ušao sam u prvu strip knjižaru i tu zatekao vlastita izdanja stripova.

Često spominjete automatizam, hipnagogički proces i povezanost sna sa Vašim stvaralaštvom, što su, ujedno, odlike nadrealizma. Kako se odvija taj čudesan proces? Koliko vaš rad ima zajedničkog sa nadrealizmom?

Mislim da su umetnici u različitim vremenima nastojali da se otresu zdravorazumskog rasuđivanja da bi spoj sa dubljim sadržajima mogao da bude ispoljen. Pogledajte pećinske slikarije, nastale jos u starije kameno doba – one su kreirane ne pri ulazu u pecinu, vec uvek usred dubinskih pećinskih dvorana, u mraku (dakle, uz svetlo lampe, što je tada zahtevalo resurse i posvećenost). Slike nastale u tom mraku, daleko od sveta svakodnevnice, morale su da imaju neko dublje, mističko znacenje… Početkom dvadesetog veka umetnost se vratila nekim od svojih pradavnih težnji tako su, recimo, nadrealiasti bili zainteresovani za automatsko pisanje ili hipnagogičke vizije. Ja o tome nisam mnogo znao kada sam i sam počeo da beležim zanimljive snove i vizije iz polusna (dakle hipnagogičke halucinacije), i na osnovu nekih od tih iskustava kreiram stripove i crteže. Sve su to bili eksperimenti na putu traganja za izražajem koji nije pod neposrednim diktatom zdravog razuma. Ja sam, razume se, eksperimentisao i u drugim pravcima – pokušavao sam da, naročito u stripovima koji izlaze u listu Vreme, kreiram storije koje više liče na reportaže ili eseje, radio sam i intervjue u obliku stripa, i jos koješta.
Tema ovogodišnjeg Bijenala umetnosti u Pančevu je skulptura. Kako vidite vezu između skulpture i stripa?

Bijenale umetnosti u Pančevu je okrenuto ka različitim formama umetnosti, uključujući skulpturu i strip. Dragan Jelenković, jedan od ljudi uposljenih na kreativnom uobličavanju ovogodišnje manifestacije, predložio je da u obliku specijalnog izdanja predstavimo razmiđšljanja strip autora, koji bi svaki na svoj način govorio o skulpturi, savremenoj, tradicionalnoj, imaginarnoj, kakvoj god. Ja sam nakon toga počeo da kontaktiram crtače iz čak desetak zemalja, koji su svako na svoj način odgovrili na ovu temu. Bilo je zanimljivo već i to što nije uobičajeno da rad na jednom bijenalu umetnosti bude realizovan kao strip izdanje. Dakle, to nije nešto što možete da okačite na zid kao sliku ili postavite na pijedestal kao skulpturu. Nije čak ni konceptualna umetnost a opet je sasvim ispunjeno kreativnim nabojem, igrom. Istina, ja sam kao strip izdanje uobličio i katalog za srpski štand na Bijenalu u Veneciji 2013. godine, kreirajući stripove o našim izlagačima, Talentu i Milošu Tomiću, a takođe je bila priključena strip storija ciji je autor Robert Kramb “Serbia, Land of Opportunities”.

Strip i skulptura su povezani na mnogo načina. Recimo, tek zahvaljujući radu na ovoj knjizi uspeo sam da shvatim koliko se zapravo strip crtača bavilo, ili se još uvek bavi, skulpturom. Neki, kao američki autor Denis Vorden, svoje skulpture oblikuju na stripovski način, tačnije koristeći istu onu vizuelnu poetiku kojom već zrače njihovi stripovi. Savremeni strip je sredstvo kojim možete da komentarišete, da razmišljate o određenoj temi. To više nije ili bar ne mora da bude ‘zabavna literatura’. Neki od radova u knjizi osvetljavaju plastične umetnosti na jedan nov način, smeo, zabavan, svež.

Ostvarivali ste kreativne i neobične vidove saradnje sa drugim umetnicima, poput projekta "Kuhinja" ili publikacije "Jamming with A. Z.", a sada nam predstavljate projekat "Skulptura?/Sculpture?". Kako je saradnja tekla ovaj put?

Milsim da je veliko uživanje susresti se sa kreativnošću drugih ljudi, sarađivati sa umetnicima, čak i onima čiji je stil i kreativni pristup možda drugačiji od vašeg. U tom procesu uvek nešto naučite, više ne ostajete isti. Publikacija "Skulptura?/Sculpture?" je zapravo nastala saradnjom sa tridesetak autora, sa kojima sam raspravljao šta je to što bi moglo da se uobliči kroz strip o skulpturi. Neki od njih, kao američka autorka Noel Frenklin, opisali su na prilično dokumentaristički način kako je došlo do postavljanja Pikasove skulpture u Čikagu, iako je to povezala sa vlastitim osećanjima prema toj skulpturi. Portugalac Markos Faražota je nacrtao strip u kojem opisuje izuzetno odvratnu skulpturalnu kompoziciju u jednom gradu u Portugaliji. Slikar Mihael Milunović je nacrtao strip o poznaniku čiji je stan bio ispunjen Titovim bistama, u vreme kada je to bilo popularno, a zatim je Titove biste lomio i pikupljao idolatrijske suvenire posvećene Slobodanu Miloševiću, kada se politička moda izmenila…

Da li ste razmišljali o tome da u budućnosti proširite polje medija? Da strip dovedete u vezu npr. sa filmom i fotografijom?

Ja inače radim na filmskom projektu čija se realizacija otegla na već nekoliko godina, a posvećen je sudbini strip crtača Veljka Kockara, koji je streljan 1944. godine, kao narodni neprijatelj, iako nije pronađen ni jedan jedini dokaz da se bavio bilo kakvom vrstom političke propagande, za razliku od nekih drugih stripadžija koji su se tokom okupacije manje ili više voljno stavili pod službu nacističkih vlastodržaca. Možda je bolje o tome govoriti kada se rad privede kraju. U svakom slučaju filmski medij omogućava jedan sasvim poseban način uobličavanja ideja i svakako vas dovodi u priliku da sarađujete sa brojnim drugim kreativcima, koji svi zajedno učestvuju u oblikovanju priče i različitih tehničkih detalja.
Kako vidite strip scenu u Srbiji? Kakva je situacija u ovom trenutku, koliko je publika upućena? Kakva je recepcija vaših stripova u društvu?

U ovom momentu, postoji dosta strip izdanja, naročito kad su u pitanju prevodi strip knjiga, uz prilično šarenilo stilova i žanrova, od komercijalnog do alternativnog… Današnja publika nije više ista ona koja je nekada čitala stripove. Scena se promenila, na internacionalnom planu, pa tako i u maloj Srbiji. Ne znam šta ljudi misle o mojim stripovima, ja sam tu da ih stvaram, neka ih drugi procenjuju. Uporno tragam za novim idejama, uvek se probudim izjutra sa željom da otkrijem novi trag koji bih mogao da istražujem.

Tek nedavno organizovana je prva samostalna izlozba Vaših radova u Pančevu, Vašem rodnom gradu. Zašto tek sada?

To se jednostavno tako odvijalo – u rodnom gradu sam prisutan i kao organizator i priređivač dešavanja posvećenih stripu. Najpre sam vodio Internacionalni festival autorskog stripa Grrr!, a poslednjih nekoliko godina radim na seriji dešavanja pod nazivom Grrr!Program, u prostoru Elektrika. Tako sam se uglavnom bavio radovima drugih ljudi, bilo mi je stalo da predstavim različite zanimljive autorske ličnosti, koje se bave stripom ili nekom drugom kreativnom delatnošću. Manje mi je bilo važno da promovišem vlastiti rad, a takođe sam se pribojavao da ne dojadim ljudima. Ko zna kada bi došla na red moja izložba u Pančevu da to nisu predložili ljudi iz Pančevačkog filmskog festivala (PAFF), koji je, dosta uspešno, održan prvi put ovog septembra. Zvuči neverovatno, ali i utesno, da je festival koji predstavlja produkciju isključivo nekomercijalnih, istrazivačkih filmova, uspevao da puni sale tokom nekoliko dana i privuče veliki broj mlade publike. Ideja je dakle bila da tokom ulaska u salu za projekcije publika bude okružena izložbom stripova. U ovom slučaju to su bili moji radovi koji su proletos bili izloženi u Beogradu, u Francuskom institutu.

Koji Vaš strip/projekat Vam je najdraži?

Ne znam ni sam, mislim da je svakako bilo uzbudljivo kreirati po dve strane stripa u listu Vreme, počev od 2003. godine. Tako su nastale stotine stranica stripa, nikada nisam brojao, ali moguće je da se približavam cifri od hiljadu stranica koje su se pojavile u tom nedeljniku… I sam sam zbunjen brdom tog materijala, koje je nastalo svakodnevnim upornim radom.

Vaši raniji radovi autobiografskog su karaktera. Da li ćete se vratiti načinu izražavanja koji vas je proslavio ili planirate da karijeru razvijate u nekom drugom pravcu? Radite li trenutno na nekom projektu?

Apsolutno sve što sam ikada nacrtao bilo je neka vrsta autobiografije. Pored sasvim dokumetarističkog opisa vlastitih doživljaja, takođe sam nacrtao stripove koji su govorili o nekim drugim ljudima, drugim sudbinama, ali iza toga sam uvek stajao ja, kao posmatrač, procenitelj, pripovedač.

Nakon sto sam izabran na Krokodilovom konkursu za gostujućeg umetnika u Malmeu, pripremam se da čitav novembar provedem u Švedskoj. Pokušaću da razumem tu zemlju i taj grad i da svoje utiske pretočim u stripove koji će biti predstavljeni u Vremenu i drugde.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 1

Pogledaj komentare

1 Komentari

Možda vas zanima

Svet

16.700 vojnika raspoređeno: Počelo je...

Filipinske i američke trupe počele su danas vojne vežbe "Balikatan" u Filipinima, koje će trajati do 10. maja, a uključivaće i pomorske vežbe u Južnom kineskom moru, na čije teritorije polažu pravo i Kina i Filipini.

12:24

22.4.2024.

1 d

Podeli: