Srpska ženska književnost: Od zlatne niti do piksela

“Volim da kažem, iako to nije sasvim tačno, da je srpska ženska književnost započela vezom zlatne niti na svili. Onda pokažem slajd sa Jefimijinim radom i to ima efekta.“

Izvor: Piše: Vesna Radman

Četvrtak, 20.02.2014.

13:05

Default images

Istorija srpske književnosti od svojih početaka do danas zanemaruje značajan ženski doprinos i svoje polje istraživanja usmerava na muške autore. Mnoge spisateljice, prevoditeljke i urednice, značajne za srpsku književnost, ostale su na margini, te su njihovi radovi izgubljeni, a imena zaboravljena.

Pre tri godine, dr Biljana Dojčinović pokreće projekat „Knjiženstvo, teorija i istorija ženske književnosti na srpskom jeziku do 1915. godine“, čiji je cilj proučavanje i osvetljavanje istorije ženske književnosti kao i teoretizovanje njenih specifičnosti. Projekat se sastoji iz časopisa i baze podataka. „Knjiženstvo, časopis za studije književnosti, roda i kulture“ nastoji da teoretizuje, kritički ispita i u narativ uobliči žensko stvaralaštvo. Časopis je elektronski jer samo u tom mediju može postojati direktna veza sa bazom podataka. Baza podataka sadrži informacije o ženskom književnom stvaralaštvu od srednjeg veka do 1915. godine. U njoj su sistematizovane osnovne biografske i bibliografske činjenice, podaci o prevodima, ženskim časopisima, međusobnim uticajima i linkovi digitalizovanih izdanja.

Kako ste došli na ideju da pokrenete projekat istraživanja ženske književnosti na srpskom jeziku?

Dr Biljana Dojčinović: Bila sam deo evropskog COST (Cooperation in Science and Technology) projekta pod nazivom Women Writers in History: Toward a New Understanding of European Literary Culture. Cilj projekta je bilo stvaranja mreže naučnika i naučnica koji se bave istraživanjem ženske književnosti. Kada dolazite iz male književnosti, književnosti sa oboda Evrope, potrebno vam je izvesno vreme da ih ubedite da Evropa nije jedna, da postoje i različita pisma i različiti odnosi prema književnosti i da postoje različite životne i istorijske priče, da je recimo Balkan jedna potpuno druga priča. Ovaj COST projekat je vezan za bazu podataka u koju sam počela da unosim podatke o našim književnicama. Meni je bilo jasno da je i nama potrebna takva baza podataka koja mora biti dvojezična. Šira javnost, ne samo ovdašnja i ne samo akademska, treba da sazna nešto o Milici Stojadinović Srpkinji, o Jefimiji i Anici Savić Rebac. Ideja je bila u tome da se ne zadržimo na bazi podataka jer je potrebno i teoretizovati. To je stari problem jer je u ženskim istraživanjima odnos između Balkana i ostalih delova Evrope i Amerike izgledao tako što bi oni tražili naše podatke, a davali nam njihovu teoriju. To nije dolazilo u obzir, niti je sada potrebno da priču o nama priča neko drugi. Otuda časopis „Knjiženstvo“ nije definisan kao časopis koji se bavi proučavanjem književnosti napisane na srpskom jeziku do 1915. godine, već kao časopis za studije književnosti, roda i kulture.

Projekat se naziva „Knjiženstvo, teorija i istorija ženske književnosti na srpskom jeziku do 1915.“ Zašto do 1915. godine?

Morale smo negde da postavimo ograničenje. Računale smo da bi 1914. bila godina koja bi odmah ukazala na problem Prvog svetskog rata. Kada sad razgovaramo o mogućnostima da nastavimo projekat, želeli bismo da se pomerimo pedeset godina unapred. Posle 1915. imamo ukupno dve kanonizovane autorke, Isidoru Sekulić i Desanku Maksimović. To će iz perspektive baze podataka i razvrstavanja podataka postaviti ogroman broj pitanja koje treba da rešimo. Tu je i pitanje rukopisa kao i mnogih autorki čije tekstove imamo, ali o njima ništa ne znamo.

Koji je ključni dokument za proučavanje ženske književnosti na srpskom jeziku?

Volim da prezentacije u inostranstvu počnem rečima da je srpska ženska književnost započela vezom zlatnom niti na svili. To nije do kraja tačno, jer to nije prvo delo naše ženske književnosti, ali kada pokažem slajd sa Jefimijinim radom i te kako ima efekta.
dr Biljana Dojèinoviæ
Ko se sve bori za institucionalizaciju i kanonizaciju srpskih spisateljica?

Da bi do kanonizacije došlo, potrebno je mnogo tekstova. Vratiti te žene na svetlost dana, znači pokrenuti istraživanja. Bitna stvar je pisati što više o autorkama iz različitih uglova, otvoriti neku vrstu konstruktivne polemike. Tek tada može da se izrodi teorijska misao i efekat kanonizacije nekih od autorki. Mislim da je Jelena Dimitrijević sada na dobrom putu da postane makar kultna, ako ne i kanonska autorka. Nama je važno da ove žene budu čitane, da ponovo budu sagledavane, da se ponovo štampaju knjige, digitalizuju ona izdanja koja ne mogu da se štampaju, kao i da se digitalizuje ono što je ostalo od časopisa i rukopisa po bibliotekama i arhivima, jer i to se pretvara u prašinu. Papir propada.

Koje se predrasude vezuju za pojam feminizam?

Ljudi kod nas feminizam najčešće povezuju sa nečim što se krajem šezdesetih dešavalo na Zapadu te se smatra da su feministkinje „bra burners“. To je potpuno zastarelo mišljenje i nema mnogo veze sa stvarnošću. Naš projekat jeste plod svetske feminističke kritike, a područje našeg rada je ženska književnost. Dotle ne bismo stigli bez feminističke teorije, ali samo uz ideju da ona mora biti prilagođena našem kontekstu. Osim feminističke kritike i istorije ženske književnosti, ključna reč za naš projekat jeste digitalna humanistika.

Da li proučavanje muške ili ženske književnosti znači deliti književnost prema rodu?

Deliti književnost prema rodu ne znači samo deliti prema polu već deliti i po onim socijalnim, istorijskim, pa i psihološkim razlozima koji su doveli do toga da ženska književnost završi na margini. Upravo rad na tome da se na scenu vrate autorke koje su vredne čitanja ili da se čitaocima dozvoli da izaberu koje su to autorke jeste ono što nam je cilj. Moja ideja idealnog utopijskog knjiženstva jeste književnost koja se ne deli prema rodu.

Kakvo je Vaše mišljenje o savremenoj ženskoj književnosti?

Problem je u tome što se pod ženskom književnošću danas vrlo često podrazumeva takozvana književnost za žene, komercijalni proizvodi koji bi trebalo da služe za opuštanje ili zabavu. To nije književnost. Henri Džejms je krajem 19. veka rekao da se romanom naziva sve, a za to je krivio delom nove čitateljske snage, đačku omladinu i žene. Oni su predstavljali novo tržište koje se otvorilo. O takvoj ženskoj „književnosti“ koja postoji i danas ne mislim ništa osim da je to proizvod za široku potrošnju u obliku knjige. Ima, naravno, naših savremenih autorki koje pišu zabavno i duhovito, a da nisu laka književnosti, kao i onih čiji je pristup sumorniji i teži, ali doprinos izuzetan. Pomenula bih sada Milicu Mićić Dimovsku koja nas je nedavno napustila i njen sjajan roman o Milici Stojadinović Srpkinji.

U poslednjem broju časopisa, jedan od tekstova bavi se temom žena u medijima i TV emisijom „Žene“. Ko su žene na televiziiji i šta nam one poručuju?

Mislim da je dosta toga što se servira mladim ženama i devojkama, pre svega, opasno. Ima mnogo banalizacije, šablona koji ih stavljaju pred potpuno nerealne zahteve. To bi valjda trebalo da prodaje proizvod ili da služi opuštanju. Samo pitanje opuštanja izgleda kao izgovor za mnogo trivijalizacije.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 6

Pogledaj komentare

6 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: