Važno je zvati se Marko Kraljević

Očigledno je da se para toliko namnožili, a neverovatno je da te pare drži šačica ljudi. To je dokaz da su pare najgluplji izum čovečanstva. Činjenica je i da što više love imaš, to si veći kreten, što se može videti i u ovoj mojoj knjizi.

Izvor: Piše: Mladen Savkoviæ

Utorak, 11.02.2014.

12:22

Default images

„Kada ti život baci udicu, moraš da se upecaš. Meni je život bacio nekoliko neverovatnih udica posle 2004, pa sve do 2007/8, da imam materijala za deset knjiga“, priznaje za B92 pisac Marko Vidojković. Da li će pomenuti, za Vidojkovića zlatni period, izroditi baš deset knjiga, nije još uvek sigurno. Sigurno je da je tim godinama, i tadašnjim radom u „muškim“ časopisima „Plejboj“ i „Maksim“, inspirisan njegov novi roman „Urednik“, koji se od 11. februara nalazi u knjižarama širom Srbije, u izdanju „Lagune“.

Da odmah bude jasno, pisac uvek laže, ograđuje se Vidojković već na početku razgovora. I, premda može tako delovati, ovo nije njegova autobiografska knjiga. U taj paket spakovao je samo roman „Hoću da mi se nešto lepo desi odmah“. Ipak, i „Urednik“ je priča inspirisana određenim događajima iz njegovog života, posvećena jednostavno – novinarima. Ili kako piše u knjizi, „lažnim novinarima“, onima koji pišu za mesečnike. Da bude jasno još i to, Vidojković navodi kako je „Urednik“ inspirisan njegovim uredničkim iskustvom o čemu veoma otvoreno i bez problema kaže:

„To je ironija sudbine da neko kao ja, koji ni ne kupuje magazine - u životu sam kupovao samo stripove, bude urednik i to časopisa namenjenog muškarcima. Bio sam čist amater u tom poslu. Ali glupo je da kažeš ne kada ti neko ponudi takav posao. Treba da budeš duhovit, napraviš novine, dobiješ velike pare, ne moraš čak ni da dolaziš na posao. I valjda je uvek to tako, uvek se neka vucibatina nađe na nekom mestu na kojem nije trebalo da se nađe, kada je i cela zemlja na svom početku. Te 2006... Tada smo mi, hteli ili ne hteli, bili na nekakvom početku. A kraj je stigao i pre nego što se početak završio.“

Upravo takav je i glavni junak „Urednika“, pisac i urednik, simbolično nazvan Marko Kraljević. Tom Marku Kraljeviću kumovala je devojka Marka Vidojkovića u bezmalo filmskoj sceni: dok su njih dvoje širili veš, on je muku mučio sa time što ne može da smisli nijedno drugo ime za svog junaka, osim Marka. A onda je ona, kako žene ta savršeno ume, dobacila: „Zašto se ne bi prezivao Kraljević?“

„Ono što je njoj zezanje meni dođe kao prosvetljenje“, tvrdi Vidojković. „Opet je život upleo svoje prste u moje delo. Mnogo je lepo zvati se Marko Kraljević, biti lokalna selebriti ličnost u vremenu u kojem ne postoje heroji, otići u Ameriku i tamo praviti gluposti.“
Dakle, Marko Kraljević je pisac, urednik „Big Boja“, časopisa koji izdaje kuća „Burleska“, u okviru koje izlazi još jedan muški magazin po imenu „Džentlmen“. Između zadimljenih izleta u narkotike, u pauzama romantičnih izleta o bivšoj ljubavi, dok prekraćuje vreme seksualnim izletima sa svojim čitateljkama, Marka Kraljevića direktor kompanije šalje u Las Vegas na godišnje okupljanje urednika svih svetskih izdanja „Big Boja“. Tako Marko Kraljević stiže u carstvo greha i poroka, gde će okružen svim nacijama i nacionalnostima, potvrditi svoj status luzera, autsajdera, Srbina, širokogrudog, štaviše bahatog, toliko da rado deli kokain svima oko sebe. I sve to na račun svoje kompanije i muških magazina. Deluje neverovatno, ali izgleda da je i od novinarstva i pisanja moglo da se živi sasvim pristojno, pa i više od toga. I to ne tako davno.

„Kroz razne moje istine i nesitine čitalac treba da stigne do svojih velikih istina u životu koji živi“, objašnjava Marko. Ne Kraljević, Vidojković.

„Pre svega, univerzalna istina je to da sada 2006. godina, u današnje vreme duboke ekonomske krize, izgleda kao daleka prošlost. I ovaj roman bez problema može da se posmatra kao istorijski, miriše na to vreme. Ovo jeste priča o tome zašto je svetska privreda propala. Navodim čitaoca da on sam to skapira. Ali cela svetska ekonomija je tako funkcionisala u to vreme, na nekim projektima koji su finansirani ko zna kako i ko zna na koje vreme, sa likovima koji su zvali neke druge likove da rade za njih, ko zna zašto, bez ikakvih pravila... Mi smo samo poslednji ušli u to društvo, ali to je klasičan primer kako su sve stvari na ovom svetu pogrešno postavljene.“

Za razliku od njegovih prethodnih knjiga, ovoga puta politička strana priče ostavljena je po strani, tek na trenutke uvijena u ekonomsku oblandu.

„U radnoj verziji se na nekoliko mesta pominjao Koštunica i to u lošem kontekstu, jer se sećam da smo tada bili napaljeni na njega. Ali, znaš, to je bilo zlatno doba, pa mi je politički stav mog junaka bio čist višak. Jasno je da on ima neke stavove po tom pitanju, jer ga i na poslu cimaju zbog toga. Ali, na kraju krajeva, on je panker, njegov stav je protivan svima i svemu. Ceo stejtment politički ove knjige je u tome kako je izgledao ekonomski svet.“
Zanimljivo je i to da je „Urednik“ pisan sa istom vremenskom distancom od događaja koje opisuje, kao što je to bio i slučaj sa Vidojkovićevim „Kandžama“. Osim toga, koncepcija romana i nelinearno krivudanje priče u prvom delu u potpunosti je preslikano iz romana „Pikavci na plaži“. Gde se nalazi urednik u odnosu na ostale Vidojkovićeve knjige?

„Ima ovih i onih knjiga. Ni sam ne znam koliko sam slojeva simbolike natrpao u drugom delu 'Kandži'... Ta knjiga je kao jedan košmar koji čitalac čita, i traje sedam dana bez prekida. Ova knjiga nudi mnogo bolnije i plastičnije životne istine. I primetio sam da ljudi manje vole da čitaju o bolnim i plastičnim životnim istnama. Valjda zato što ih već žive. Ali ja sam želeo da ispričam priču o apsurdu ove situacije. Ne da bih se kurčio, ne da bih se hvalio, već da ljudi shvate konkretno šta njihovi životi mogu da budu, a šta sve u tom trenutku nisu. To je poenta ove knjige.“

I sam Vidojković priznaje da je u pomenuto zlatno doba živeo do daske, što ga je vodilo ka samouništenju. Tvrdi kako je teško uočiti granice sa kojom se ne bi trebalo igrati, jer „možeš ti da misliš da je sve u redu, ali otprilike u sledećem minutu pašće ti klavir na glavu“. „Hoću samo da pokažem koliko je život neverovatna pojava. Dovoljno je samo da zauzmeš jedan smer, makar to bio i smer 'više mi se sviđa da ladim jaja u redakciji, smčem koku u redakciji i karam čitateljke', odjednom će se sve nameštati u tom pravcu. Čak iako uvidiš da si pogrešio, opet će život da ti izađe uz susret, i uz mnogo, mnogo ličnog truda, možeš da se izvučeš.“

Kako ga Vidojković vidi, Marko Kraljević je u romanu imao izvanrednu sreću sa kojom nije siguran šta da radi, i u suštini je „tužan što živi u vremenu koje je naizgled neromantčno, neherojsko...“

„Kraljević Marko je i kao epska ličnost bio velika budala. I kao istorijska ličnost bio je još luđi, svadljiviji, pio je, otimao žene... Ali su ga ljudi voleli iz raznih razloga i od njega napravili heroja. U svakom slučaju, on je Kraljević Marko, a ne moj Marko Kraljević. Ono što ime i prezime podsvesno izaziva u čitaocu, to je trik! Tako je lepo ime leglo da neke situacije ne bi bile toliko smešne i neobične da se lik nije zvao Marko Kraljević, i da ti u njemu ne osećaš dobar deo onog Kraljevića Marka.“

A šta je sa Srbijom danas? Da li je ovo još uvek vreme bez heroja ili oni pak vrebaju iz naj(ne)očekivanijih ćoškova, spremni da priskoče u pomoć i spasu nas iz duge, hladne, snegom zavejane zime kojoj se ne vidi kraj?

„Ma, Vučić je najdalje od superheroja što ja mogu da zamislim. Meni on izgleda poput onih likova iz parodija, koji noću oblače plašt i šetaju se hvalisavo po kraju, nailazeći uvek na nekoga ko će ga odvaliti od batina. Ovo je vreme bez heroja. Ceo koncept herojstva izbačen je iz sistema u kome živimo. A živimo u žešće autoritarnom, potrošačkom sistemu, globalnom sistemu, siledžijskom, u kome ljudi sa parama drže medije kojima hipnotišu sve ostale ljude, ljudi sa parama nas hrane kako im se hoće, truju na razne ostale načine. Očigledno je da se para toliko namnožila, a neverovatno je da te pare drži šačica ljudi. To je dokaz da su pare najgluplji izum čovečanstva. Činjenica je i da što više love imaš, to si veći kreten, što se može videti i u ovoj mojoj knjizi. Nikada ne treba imati previše, ne bi li čovek sačuvao malo zdravog razuma. U vremenu bez heroja svaki čovek koji je predodređen da bude heroj, postaje luzer u vojim očima. A to je najgore, kada si luzer u svojim očima, baš te briga za tuđe oči, kao što to Marko Kraljević oseća u Las Vegasu. U suštini svih suština, on shvata da je luzer i da bi promenio svoj život i svoju planetu bez problema. Verovatno je to negde odraz onoga kako se ja osećam i razmišljam. Ni onaj Kraljević Marko nije bio heroj, nego su ga naši ljudi izmislili jer im je trebao. Ali toga više nema.“

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

15 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: