Blagojević: Kosovo je tabu tema

„Vesti na Kosovu i Metohiji nisu samo apstraktne: da li će Srbija nešto priznati ili neće, šta će biti sa barikadama. Vest je natpis KFOR-a – 'Stop or I will shoot' “

Izvor: Piše: Sonja Goèanin

Četvrtak, 04.04.2013.

11:59

Default images

Nakon premijere dokumentarnog filma „Kosma“ o radijskoj mreži koja je jedina veza između izolovanih srpskih sredina na Kosovu i Metohiji, „junaci“ filma izašli su na scenu. Publika je ustala i aplaudirala. Radijski novinari čiji je glas tokom proteklih deset godina često bilo jedino na šta su njihovi slušaoci mogli da se oslone, takođe su aplaudirali.

Ova scena posle prikazivanja filma Sonje Blagojević kao da je ponovila sve ono o čemu film govori. Dok su slušaoci na Kosovu i Metohiji upućeni na tu nekolicinu ljudi koji im jedini sa terena donose informacije, novinari svoj „aplauz“ vraćaju tim slušaocima, onima koji su, kao i oni , bez obzira na sve, tamo ostali. Njihov auditorijum postala je te večeri i publika u Sava centru, koja je aplauzom odala priznanje neumornom radijskom zvuku i ljudima.

Rediteljka, scenaristkinja i snimateljka Sonja Blagojević za B92 govori o tome kakve su vesti o Kosovu i Metohiji ovde i tamo, sa čim se suočavala i kakve emocije nosi sa snimanja.

Kako Vi vidite taj fenomen da je radio na Kosovu jedina spona između srpskih enklava?
Radio je žilav medij. Kada je sredina izolovana, tačnu informaciju možete dobiti samo sa terena. Te lokalne informacije su često presudne jer upućuju ljude na to šta treba da urade u određenom trenutku. Mreža „Kosma“ nastala je 2003. godine kada je sloboda kretanja bila još mnogo ograničenija i kada do ljudi nisu dolazile baš nikakve informacije. Ideja je bila da se dobiju mali lokalni glasovi i da se oni spoje u dnevnik „Kosme“ koji se emituje svakodnevno. Svake nedelje jedna od pet stanica iz mreže radi dnevnik, a dobija vesti i od ostalih članica. Do danas je ta mreža ostala maltene jedino što povezuje srpske sredine, bez obzira što su na tom prostoru prisutni i drugi mediji. Zanimljivo je i to da je KOSMA mreža svo to vreme, pa i danas, jedina zajednička proizvodna delatnost svih srpskih getoiziranih sredina. U filmu se vidi da su pojedine stanice osnivane bukvalno „pomoću štapa i kanapa“. Šta je motivisalo te ljude da osnuju radio?
To da imate sopstveni glas u uslovima krajnje izolovanosti, značilo je kontakt sa svetom - kojem obznanjujete da uopšte postojite. To je univerzalna potreba za komunikacijom, životni instinkt, bez obzira što svaka radio stanica iz mreže ima posebnu priču. Možda je zanimljiva ona o Klokot radiju koji je osnovao Nikola Stolić, tada tek mladić koji je maštao o svojoj radio-stanici. Ručno su sklepali predajnik, od komšija nabavili mikrofon. Te 2000. kretanje u Klokotu je bilo veoma ograničeno, a postojao je i policijski čas. Radio „Klokot“ stvarao je neki prividan utisak normalnosti, puštala se muzika, ljudi su jedni drugima slali čestitke i pozdrave. Voditelj Nebojša Vesić je, na primer, dugo slušao Radio Beograd, sakupljao informacije i kreirao sopstveni voditeljski stil. On je postao u tim uslovima prava zvezda. Radio je pružao šansu, posebno mladim ljudima koji tu rade – pa onda i njihovim slušaocima, pomogao im da ostanu normalni u uslovima u kojima su se našli.

Kako se razlikuju vesti ovde i tamo?
Pre svega, u tonu. Kada ste tamo, te vesti su pitanje opstanka, ovde ne postoji taj očigledni i neposredni životni kontekst. Drugo, ista vest na Kosovu i Metohiji i ovde ne znače isto. Vest o proslavi Jeremindana u Metohiji poručuje da su ljudi tamo ostali, da čuvaju svoje običaje. Kod nas ta vest, ako bi se i objavila, verovatno ne bi bila bitna. Još nešto, vesti na Kosovu i Metohiji nisu samo apstraktne: da li će Srbija nešto priznati ili neće, šta će biti sa barikadama. Vest je natpis KFOR-a – „Stop or I will shoot“ (u originalu: „Stani ili mi budemo pucali“).
Da li ste se osećali bezbedno tokom snimanja?
Na filmu sam radila preko tri godine. Kada sam prvi put otišla, nisam bila uplašena, mislila sam da ako tamo živi preko 120 hiljada ljudi, što ja ne bih mogla da snimim film o njima? Smatrala sam da je važno da saznamo nešto o svakodnevici tih ljudi, izvan politike i dnevnih vesti. Ali, kada pokušavaš da obuhvatiš tu svakodnevicu, počinješ da je proživljavaš i emocije se intenziviraju. Posle određenog vremena sam počela da strepim, naročito kad prelazim iz jedne u drugu srpsku sredinu, jer tu odjednom postaju važne stvari koje ne bi smele da budu važne – kojim jezikom govoriš, kako izgledaš, koje registarske tablice imaš. Postala sam svesna da te oznake na kolima „određuju“. Onda sam tu frustraciju pokušala da prevaziđem tako što sam naglas pevala te razne registarske oznake. To su besmisleni slogovi i besmislene stvari, ali se život dešava u tim okvirima.

Da li je tačno da su vam iz organizacije festivala na Zapadu poručili da još uvek nije vreme za takav film o Kosovu?
Ne, sa producentima planiramo da prikažemo film u što više bioskopa širom Srbije i da ga šaljemo na festivale širom sveta. Producent Zoran Popovic smatra i da, s obzirom na temu, film ima više potencijala da se prepozna na istočnoevropskim festivalima nego na Zapadu. Možda ovaj film bude uspešniji na Zapadu, bez obzira na zvaničnu politiku tih zemalja. Film „Kosma“ može možda više da uzdrma nekoga sa Zapada ko se udobno smestio u jedan sistem mišljenja, ali to je retkost. Sistem se tu često dovodi u pitanje samo salonski, ne i suštinski.
Proslava Jeremindana
Mislite da će „Kosma“ biti doživljen kao angažovani politički film?
To nije cilj, ja ne sagledavam stvari kao politički analitičar, a ni kao predstavnik neke političke ideje. Mene zanima život, ono što se ignoriše, ono što je tabu. Htela sam da se kroz film emotivno uključim u tamošnji život, i da taj osećaj ugradim u film – jer mislim da nam to nedostaje. Da ono što racionalno ignorišemo jer je teško i komplikovano - doživimo na jedan bliži, emotivan način. Mislim da angažman ovog filma leži upravo u činjenici da se on ne bavi politikom.

Kada sam počinjala da snimam film, otišla sam na jednu tribinu, koncipiranu tako da publika diskutuje o nekom umetničkom radu. Delo je tom prilikom bilo inspirisano jednostranim proglašenjem nezavisnosti Kosova. Ljudi iz publike koji su komentarisali rad uglavnom nisu znali šta o tome smeju da misle. Najkonkretniji odgovor je bio: „Ja tamo nikada nisam bila, ali imam svest o vrednim kulturno-istorijskim spomenicima“. Bilo je čak komentara da sve što se kaže o Kosovu i Metohiji može biti zloupotrebljeno. Za mene je taj komentar zabrinjavajuć s obzirom na situaciju. Ljudi u srpskim sredinama su veoma ugroženi i često zaboravljeni.

Hoćete da kažete da je Kosovo tabu tema u Srbiji?
Mislim da jeste, samo ne zaboravite da tabu znači i vrednost, ne samo zabranu.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 9

Pogledaj komentare

9 Komentari

Možda vas zanima

Svet

16.700 vojnika raspoređeno: Počelo je...

Filipinske i američke trupe počele su danas vojne vežbe "Balikatan" u Filipinima, koje će trajati do 10. maja, a uključivaće i pomorske vežbe u Južnom kineskom moru, na čije teritorije polažu pravo i Kina i Filipini.

12:24

22.4.2024.

1 d

Podeli: