Maja Miloš: Ljubav u doba seksa

"Bilo mi je jako važno da postavim stvari tako da mladi nisu predstavljeni kao problem, već da oni imaju probleme. Najjednostavnije je osuđivati. Ako pokušamo da razumemo te mlade, onda možemo da im pomognemo."

Izvor: Razgovarao: Mladen Savkoviæ

Nedelja, 30.12.2012.

09:00

Default images

Početkom sada već prošle godine, sa prvim danima februara odjeknula je vest o tome da je film „Klip“ rediteljke Maje Miloš pobedio na prestižnom Filmskom festivalu u Roterdamu, osvojivši nagradu „Zlatni tigar“. Do tada je verovatno svega nekoliko osoba u Srbiji znalo da imamo predstavnika na tom festivalu.

Kroz svega nekoliko meseci „Klip“ je potom protutnjao kroz brojne festivale i bioskopske dvorane, osvojio nagrade i publiku, ali i brojne kritike. Uz poštovanje prema svim ostalim filmovima koje su nam domaći autori predstavili prethodnih 12 meseci, čini se da je sasvim pravedno reći da je „Klip“ obeležio filmsku 2012. godinu. A kako na sve to, sada već u retrovizoru, gleda rediteljka filma, debitantkinja Maja Miloš?

Miloš: Sigurno je da je svetska premijera na festivalu u Roterdamu bila nešto što je za sve nas u ekipi najjači utisak, jer je većina nas koja smo radili na filmu, u tom trenutku bila u debitantskoj poziciji. Posle Roterdama sve je eskplodiralo. Išli smo na brojne festivale. Imali smo i srpsku premijeru, što je meni posebno bilo uzbudljivo jer sam želela da vidim kako će ljudi ovde da reaguju na film. Mnogo mi znači i prikazivanja u regionu. Drago mi je upravo to da ljudi razumeju film i da mogu da komuniciraju sa njim. Sve su mi te različite reakcije zanjimljive.

Među reakcijama bilo je i mnogo kritika, između ostalog i zbog toga što u filmu pričate bez osuđivanja stvarnosti koju prikazujete. Kakva je zapravo poruka „Klipa“?

Kada se bavimo nekom temom koja je značajna za društvo, i ako želimo da se ozbiljno bavimo nečim, moramo da budemo iskreni i da uđemo u taj svet. Bilo mi je besmisleno da pravim film sa otklonom. Mene propagandni filmovi ne interesuju i ne zanima me da bilo kome podilazim. Ne interesuje me nešto što su edukativni filmovi koje prikzuju u školama.

Sa druge strane ne mislim da film može loše da utiče na bilo koga i u tom smislu je besmisleno da se pristupa kritički nekim stvarima. Ne interesuju me filmovi koji postoje da bi govorili kako je droga štetna. Naravno da je štetna i mladi to vrlo dobro znaju. Ali mene interesuje da se otvoreno, direktno i iskreno bavim tim problemima. Bilo mi je jako važno da postavim stvari tako da mladi nisu predstavljeni kao problem, već da oni imaju probleme. Najjednostavnije je osuđivati. Ako pokušamo da razumemo te mlade, onda možemo da im pomognemo. Ako ih a priori osuđujemo, neće biti napretka. Zar je zaista bilo potrebno koristiti toliko eksplicitnog seksa u filmu da bi se prikazali problemi mladih? Čini se da je to samo privuklo pažnju na film ali i udaljilo debatu o pravim problemima kojima se bavi.

Mislim da kada ljudi reaguju na eksplicitno prikazivanje seksa to pokazuje u kakvom društvu živimo. Ljudi često ne reaguju na eksplicitno nasilje, koje je takođe prikazano u filmu. Mislim da smo mi kao društvo, i tu ne mislim samo na ove prostore, navikli na prikazivanje nasilja pa je ono postalo sastavni deo našeg sveta na koji više ni ne reagujemo. Ne shvatam zašto seks ne bi trebalo da se prikazuje u filmu jer je on razlog zašto ceo ovaj svet postoji. Mislim da u društvu koje je pornografisano najmanje ima seksa. To je nešto čime sam se i bavila u filmu, kako mladi percipiraju seks, kakva je veza emocije i seksa u ovom društvu.

Ali emocije koje junaci pokazuju u filmu vrlo su diskutabilne…

To je meni bilo zanimljivo, da se bavim time šta se događa sa ljubavlju u takvim surovim vremenima. Šta se događa sa nežnošću, osećanjima, empatijom… Meni je delovalo da oni poseduju ogromne količine emocije, ali često ih izražavaju na način na koji mi ne možemo da ih protumačimo niti uvidimo.

Ispoljavanje emocija je nešto što je različito od generacije do generacije. Ovo je priča o tinejdžerima, o zaljubljenosti. Pri tom, valja imati na umu da oni često još ne racionalizuju emocije, još nisu izgradili identitete. To je vrtlog u kome je na kraju najjednostavnije da se distanciramo od emocija, da se pravimo da ne postoje kako ne bismo bili povređeni.

Smatram da je današnja omladina odrasla u eksplicitnom društvu i mislim da bi bilo licemerno da sam sve ostale segmente njihovog života eksplicitno prikazala, a sakrila deo o seksu i seksualnosti. Da je bilo tako, seks bi u filmu delovao kao nešto loše, a nije tako. Seks nije loš, nasilje je loše.
Da li misliš da je “Klip” film sa srećnim krajem?

Želela sam da napravim kraj koji je za junake filma srećan, iz njihove perspektive, iz njihovog sistema vrednosti, iz njihovih emocija jeste srećan. Uspeli su da, na veoma grub način, iskažu ljubav jedno prema drugom. To ne znači da mi na taj film treba da gledamo kao na film sa srećnim krajem.

Bilo mi je važno da iznutra film ima srećan kraj, a da autorski odnos prikaže jedan zatvoreni krug iz kojeg ne mogu ili ne žele da izađu, u kojem su veoma slobodni. To je paralelni svet koji mladi imaju, u kojem je sve uzburkano, šareno, emotivno, strasno i besno, naspurot sivoj realnosti u odnosu na koju su oni disitancirani.

Konačno su se smirle strasti i kritike na račun filma, godine glumaca i seksualnih scena, toga da li je „Ministarstvu kulture finansiralo pornografiju“... Kako sada, sa male distance gledaš na tu lavinu?

Svi su ti glumci različiti od junaka koje igraju, iz finih i obrazovanih porodica, mladi ljudi koji su imali potrebu da pričaju o problemima svojih generacija. Niko od njih nije imao neprijatno iskustvo i svi su oduševljeni. Dugo smo radili, imali kasting dve godine, posle svakodnevne probe kroz koje smo se dobro upoznali i zavoleli.
Svojevremeno si rekla da film „Klip“ nije razglednica Srbije. Da li si razmišljala o tome kakvu poruku o Srbiji šalješ filmom?

Mislim da je poruka to što jedan film iz Srbije veoma direktno govori o problemima sa kojim se ne susreće samo Srbija, već ceo svet i što je osvojio nagrade na brojnim značajnijim svetskim festivalima. Modeli ponašanja koje imamo u „Klip-u“ postoje u svim većim gradovima sveta. To nije nešto što je nastalo u Srbiji. Mislim da je jako loše da se mi kao društvo ne bavimo problemima, jer oni neće nestati ako ne pričamo o njima.

Ako bi sada trebalo da napraviš razglednicu Srbije za 2013. godinu, šta je to što je, prema tvom mišljenju, obeležilo godinu za nama?

Ove godine sam skoro sve vreme bila u inostranstvu, ali znam da mnogo mladih pravi svoje prve filmove i to je primećeno ne samo kod domaće publike, već i na festivalima u svetu. S druge strane imali smo bioskopske hitove, filmove koji su privukli brojnu publiku. U svakom slučaju, nešto se pokreće. Možda nije sve to vezano baš za 2012. godinu, ali nadam se da će efekte još više pokazati narednih godina. Mi nemamo kinematografiju, mi imamo samo pojedinačne filmove i za svaki od njih se vredi boriti.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

45 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: