Basara: Protiv Ćosića nema borbe

„Pre mnogo godina, čitao sam neke knjige u kojima se predviđa današnji metež, ali sam mislio da će se takve stvari događati u podalekoj budućnosti, a pretpostavljam da su tako mislili i njihovi autori”.

Izvor: Razgovarala: Sonja Goèanin

Ponedeljak, 08.10.2012.

10:15

Default images

Šta se može reći o dugovečnosti u državi koja je za jedan vek bila tri puta kraljevina, niz puta socijalistička, „halucinantna“ savezna republika, „parapsihološka tvorevina“ državna zajednica i na kraju „komendija od republike“? Šta se može reći o dugovečnosti u gradu koji sebe vidi kao „glavni grad noćnog provoda u Evropi“? Šta se može reći o dugovečnosti pisaca čija imena nakon smrti postanu puka poštapalica?

Roman Svetislava Basare u svetu u kome svega ima u izobilju, sem smisla, prepoznaje jednu dugovečnost i konstantu – život tetke Jelene Nastasijević. Na periferiji ostaju suludi nacionalni mitovi, komunistička malograđanština, evropejci i rodoljubi u dijaspori, a ipak roman „Dugovečnost“ baš o njima govori.

Pošto se bližite šezdesetoj, čiju bi propast značila Vaša dugovečnost? Tetkina dugovečnost dočekala je propast komunizma.
Ako bih nekim slučajem poživeo koliko moja tetka, što je naravno nemoguće, a što, uostalom, ne bih ni želeo, doživeo bih apsolutnu propast mnogih stvari. Svet, a sa njim i Srbija (iako daje sve od sebe da se izoluje) zapao je u krizu kojoj se ne nazire ishodište. Ne mislim na ekonomsku krizu. Kriza je mnogo dublja i sveobuhvatna. Običaji, stvari i ljudi propadaju na dnevnoj bazi. Nema nikakve stabilnosti, o izvesnosti da i ne govorim. Pre mnogo godina, čitao sam neke knjige u kojima se predviđa današnji metež, ali sam mislio da će se takve stvari događati u podalekoj budućnosti, a pretpostavljam da su tako mislili i njihovi autori. Ali eto, sve se ubrzava.

Šta je sa dugovečnošću Ive Andrića? U romanu ste cinično pisali o njegovoj zadužbini.
Andrićevo delo će biti dugovečno ponajpre zahvaljujući samom tom delu. Ja uopšte ne verujem u zadužbine, muzeje, legate, kulturno-prosvetne zajednice i slične stvari. Iako volim slikarstvo, vrlo rano sam prestao da zalazim u muzeje jer se tamo, zbog želje da se vidi što više, zapravo ne vidi ništa. Ja umetničke slike gledam u slikarskim monografijama. Ako je štampa dobra, tamo slike izgledaju bolje nego u prirodi. Sa druge strane, da nije tih zadužbina, uključujući i Andrićevu, Andrića bi prekrio zaborav.

Kako tome doprinosi Kusturičin Andrićgrad”?
Letos sam u prolazu, iz auta, video taj kompleks sagrađen na višegradskoj jaliji. Šta da kažem? To lepo (i pomalo nestvarno) izgleda, ali posle iskustva sa Staljingradima, Titogradima i sličnim “gradima”, gradovi nazvani po ličnostima, makar to bio i Andrić, nekako su mi sumnjivi. Čisto sumnjam da bi se to dopalo Ivi Andriću, krajnje povučenom i nenametljivom čoveku. Osim što od njega treba da učimo kako se piše, trebalo bi da učimo i kako se ponaša.

Zašto su Pekić i Kiš, koji se takođe pominju u romanu, gotovo „izgnani“ iz lektire?
Nisam imao pojma da su izbačeni iz lektire. A da budem iskren, nisam ni znao da su tamo, jer sam baš odavno završio školu. Ako su zaista izgnani, onda je to zato da bi se u lektiri našli neki drugi pisci, pretpostavljam patriotskiji od Kiša i Pekića.

Sa druge strane, kako je Dobrica Ćosić ostao dugovečan kao „državni pisac“?
Eh, kako! Protiv Ćosića nema borbe. On šta naumi, to i ostvari. I to radi kao njegova omiljena reka, Morava: lagano odnosi deo po deo oranice, širi se po srpskoj ravnici, po Beogradu, a da je nekim slučajem naučio neki strani jezik, raširio bi se i po svetu. Lepo je to knjizi svojih sećanja opisao Vidosav Stevanović, svojevremeno urednik Ćosićevih knjiga. On tako hoće, kaže tu Vidosav, i to tako bude.

Postoji li neka simbolika u pogibiji dede Velizara Nastasijevića na otvaranju Sajma knjiga?
Naravno da postoji. Čak je i previše simbolična. Eksplozija koja je, srećom samo u romanu, raznela Velizara Nastasijevića, mog izmišljenog dedu po ocu, razbacala je delove njegovog tela na štandove bivših jugoslovenskih repubika i to po redosledu otcepljenja. A deda Velizar je, kao što iz romana vidimo, bio zakleti Jugosloven. Mada ne sumnjam da bi, samo da je poživeo, postao Srbin sa dna kace.

Šta bi bio „populistički kulturni model“ koji je vazda prisutan i koga ne možemo da se oslobodimo?
Najkraća definicija – papazjanija. Mešanje privatnog i javnog, svetog i profanog, niskog i uzvišenog. To je, zapravo, prostakluk kao način življenja.

U jednom intervjuu ste umesto „mitomanije“ predlagali „realno tumačenje istorije“. Šta bi to bilo realno sagledavanje istorije?
Realno sagledavanje istorije bilo bi sakupljanje, klasifikacija i prezentacija istorijskih činjenica, bez ideoloških obrada. To je, međutim, u Srbiji nemoguća misija. Udžbenik istorije, recimo, iz koga sam u osnovnoj školi učio ja i isti takav udžbenik mog sina, u koji sam pre nekoliko godina zavirio, nemaju gotovo ništa zajedničko. I još nešto. Pisac aktuelnog udžbenika istorije u SFR Jugoslaviji bi bez sumnje završio na robiji. Toliko o našoj istoriji.

Kad već govorimo o udžbenicima, zanimljivo je da ste stali na stranu bivše ministarke Ljiljane Čolić kada je svojevremeno nameravala da ukine Darvinovu teoriju evolucije iz udžbenika. Zašto?
Zato što sam pristalica kreacionizma. Ne bih sada da se upuštam u pobijanje Darvinove teorije prepune rupa - time se poslednjih godina bave i neki eminentni pobornici teorije o evoluciji – ali isto tako ne bih da nikome namećem svoje mišljenje o postanku sveta. To je nepostojeći problem. I lako rešiv. U udžbenicima treba napisati da postoje kreacionistička i evolucionistička teorija o postanku sveta i čoveka, pa neka svako bira po svom ukusu.
Jedna fraza se uporno ponavlja u romanu - „bez obzira na nacionalne, verske i polne razlike“. Zašto ova floskula u Srbiji ima najmanje smisla?
Srbija je obećana zemlja besmislenih floskula. Ima li lepše ilustracije za to od legitimacione poštapalice kvazipatriotskih novinara “mrze sve što je srpsko”. Ja sam u romanu u velikim količinama koristio te izanđale matrice, upravo da bih naglasio njihov besmisao. Ali isto tako sam podvrgao ironiji i njihove sestre sa levice, matrice političke korektnosti i usijane evrofilije.

Napisali ste da je krah Evrope (pa i Srbije) nastupio kada su potrebe prevladale principe - da je „za čoveka 21. veka guzica vrhunska briga“. Da li je crkva sa klima uređajem, koja je, inače, bila ilustracija za Vaš tekst u NIN-u, dobra ilustacija i za tu tezu?
Hrišćani XX I XXI veka imaju neodoljivu potrebu da udobno zasednu na krst. Posetiocima crkve sa klima uređajem moram reći da u paklu ne postoji er kondišn.

U romanu, tetka Jelena Nastasijević koja je poštovala tradiciju i kult mrtvih, sahranjena je pod uglom od 75 stepeni. Šta to govori o društvu i tradiciji?
To govori da se ovdašnje društvo i tradicija nalaze pod uglom od 75 stepeni u odnosu na sanduk moje tetke. Malo je bizarno, ali to je u stvari sušta istina. Moja pokojna tetka je volela čvrste i solidne stvari, pa smo joj, kad je umrla, kupili masivan sanduk od orahovine sa raznoraznim girlandama i drugim tricama i kučinama. Sanduk, međutim, nikako nije hteo da uđe u grobnicu, projektovanu, pretpostavljam, za skromnije sanduke. Da ne dužim, majstori su morali da intervenišu i da testerama uklanjaju lajsne i ukrase. I posle intervencije, sanduk nije mogao biti položen u horizontalan položaj. Konačno, moja tetka je ceo svoj dugi život proživela uspravno, zašto bi to bilo drugačije posle njene smrti.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

63 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Ukrajinci saopštili: Obustavljamo

Ukrajinske vlasti saopštile su večeras da su obustavile svoje konzularne usluge u inostranstvu za muškarce starosti od 18 do 60 godina, pošto je ukrajinska diplomatija najavila mere za vraćanje u zemlju onih koji mogu da idu na front.

21:57

23.4.2024.

1 d

Podeli: