Primavera festival 2012

Muzički festival na kome su hedlajneri bili Wilco, Yo La Tengo, The Cure, Franz Ferdinand, St. Etienne…

Izvor: Piše: Vladimir Skoèajiæ

Sreda, 13.06.2012.

10:34

Default images

Kada je u pitanju indie muzika, malo je festivala poput Primavera Sound-a u Barseloni, gde u periodu od samo 3 dana možete videti više od 150 koncerata. Pomenuću samo neke od ovogodišnjih izvođača: Afghan Whigs, Yo La Tengo, Mazzy Star, The Cure, Rufus Wainwright, St. Etienne, Wilco, Girls, The Rapture, Spiritualized, Richard Hawley, The Pop Group, Beach House... i mnogi, mnogi drugi. Ukoliko samo letimično pređete pogledom po lajn apu (bilo ovogodišnje ili Primavere iz bilo koje druge godine) jasno vam je da se tamo okuplja krem svetske gitarske muzike. Od skromnog broja festivala na kojima sam do sada bio (Exit, InMusic, Sziget, Benicassim i Echo) Primavera Sound je ubedljivo najbolje organizovan. Pored toga što su gužve retke iako je prisutan veliki broj ljudi, kao i što svi koncerti počinju tačno u minut kada su najavljeni, kada kažem da je najbolje organizovan, tu pre svega mislim na sastav bendova koji sviraju.

Organizatori su napravili savršen balans između mladih, aktuelnih grupa koje se lože na svoju svirku (i one čine 80% programa), starih bendova koji su se ponovo okupili (oko 10%), kao i ekskluzivnih koncerata koje nećete imati priliku nigde da vidite osim na Primaveri (preostalih 10%). Istina da je budžet Primavere gotovo sigurno veći od svih festivala kojima sam do sada prisustvovao, kreativnost koja vodi organizatore kada prave plan koji bend će gde i kada da im svira je toliko velika, da prevazilazi sva ona opravdanja “ma lako je njima kad imaju para”. I drugi festivali imaju kakav-takav budžet pa im se desi da među desetinama grupa nisu u stanju da dovedu više od dve koje ima smisla gledati. Takođe, ono što je očigledno jeste da Primaveru prave ljude koji vole i prate muziku, a ne oni kojima je zarada primarni motiv.

Lokacija festivala je na mestu Parc del Forum koje se nalazi tik pored morske obale, tako da vam je more sve vreme u vidokrugu, što je za nas “kontinentalce” dodatna uživancija. Koncerte možete gledati na 6 otvorenih bina, kao i u zatvorenom prostoru Auditori. Auditori je konferencijska sala tipa Sava centra koja prima 3200 ljudi (sedenje na udobnim stolicama), čiji dizajn i akustika prevazilaze gotovo sve sale u kojima sam slušao muziku. S obzirom na pomenuto, logično je što su se u Auditoriju održavali uglavnom oni intimniji koncerti – muzičar i akustična gitara, kao i prisustvo manjeg ili malo većeg simfonijskog orkestra.

Tokom ovogodišnje Primavere odgledao sam oko 25 koncerata, a jedan od najlepših desio se upravo u pomenutom Auditoriju. Naime, koncert je nosio zvaničan naziv “Big Star’s Third” i u celosti je bio posvećen legendarnom trećem albumu (Third/Sister Lovers) grupe Big Star. Za one koji ne znaju ko su Big Star, reč je o jednom od najvažnijih američkih pop bendova iz sedamdesetih, kog su predvodili Alex Chilton i Chris Bell, a čija muzika je uticala na mnoge savremene grupa od kojih je R.E.M sigurno najpoznatija. Prateći bend to veče su činili upravo Mike Mills iz R.E.M, Christ Stamey iz the dB’s, Jon Auer iz The Posies, Mitch Easter, a bubnjeve je svirao Jody Stephens, jedini preživeli Big Star član. Pored njih, na bini je bio kamerni orkestar (ako sam dobro izbrojao bilo ih je 12) koji je samo upotpunio magiju koja se te večeri širila sa bine. Svaku Big Star pesmu je pevao gostujući muzičar, a među njima su bili: Ira Kaplan i Georgia Hubley (iz benda Yo La Tengo), Jeff Tweedy, John Stiratt, Pat Sansone (Wilco), Norman Blake (Teenage Fanclub), Ken Stringfellow (The Posies), Alexis Taylor (Hot Chip), Sharon Van Etten, Django Haskins (The Old Ceremony). Treba li reći da su žmarci prolazili celim telom dok je Tweedy na 3-4 metra ispred mene izvodio “Kizza Me” i “Blue Moon”, Georgija Hubley baladu “Nighttime”, Ira Kaplan “Take Care”, a Haskins potresnu “Holocaust” čiji je kratak solo gudačkog orkestra nešto najlepše što sam ikada čuo uživo. Pretposlednja pesma je bila “Thank You Friends” kada su svi pomenuti muzičar izašli na binu (na kojoj je tada bilo tridesetak ljudi, ne računajući orkestar), a koncert je završen sa “September Gurls” koju je pevao Mike Mills i tokom koje su prisutni poustajali sa stolica i spustili se ispred bine na ples. Aranžmani iz bajke, svi lični heroji na bini, pop koncert iz udžbenika i veče kome ni starački Alchjamer neće moći ništa.



Još jedan heroj iz mladosti nastupio je prve večeri. Reč je o Gregu Dulliju i njegovom bendu The Afghan Whigs. Kada imaš 16-17 godina i treća devojka za redom ti da do znanja da je tvoje good intentions uopšte ne zanimaju, nema boljeg načina da digneš sebi samopouzdanje od slušanja The Afghan Whigs. Pored Yo La Tengo, oni su bili glavni razlog zašto sam se našao na ovogodišnjoj Primaveri. Stigao sam na binu pola sata pre koncerta, zauzeo prve redove i po glavi vrteo sve one situacije u kojima sam postajao svestan nekih svojih kvaliteta tek nakon što mi ih je Dulli razložio u svojim stihovima…pa posle recite da muzika nije terapija, tj da autor ovog teksta nije pacijent.

Afghan Whigs (Foto: Dani Canto)

Tokom 65 minuta trajanja koncerta, izređale su se “Gentleman”, “Milez is Ded”, “My Enemy”, “Uptown Again”, “Crazy”, “When We Two Parted”, “Going to Town”, “I’m Her Slave”…Tri gitare, bas, bubanj, klavijature i čelo…Dulli se loži na svoje tekstove i dve decenije nakon što su nastali, a svako njegovo “baby, baby” danas ima mnogo više životnog iskustva nego nekad…Da je posle Grega najvažniji član benda gitarista Rick McCollum mogli smo da čujemo u svim onim prepoznatljivim gitarskim solo deonicama čiji je on autor…Nekada bucmasti basista John Curley danas ostavlja utisak ozbiljnog porodičnog čoveka koji još uvek voli vikendom da otpraši bas sa starim društvom. The Afghan Whigs danas zvuče kao posle albuma “Black Love”. Čak i onih nekoliko pesama sa soulful ploče “1965” uživo zvuče kao da potiču sa njegovog pomenutog prethodnika. Sirova gitarska svirka (“My Enemy” je zvučala možda ponajbolje sa cele set liste), horsko pevanje prvih desetak redova kao i prepoznatljivi “like I give a fuck” Gregov stav obeležili su najlepši koncert prvog dana festivala. Gledajući konačno The Afghan Whigs uživo, osećao sam se kao hodočasnik koji je nakon 5000km pešačenja konačno došao ispred svoje crkve.



Da je program Primavere emocionalni tobogan bilo je jasno samo par minuta nakon ovog koncerta, pošto je na susednoj bini svirku upravo počinjao bend Mazzy Star, čija muzika nosi mnogo tananije emocije od Dullijevog benda. Više u mraku nego pod svetlima, Mazzy Star su nam pružili jedno nezaboravno psihodelično rok iskustvo, na tragu najboljih bendova iz tog žanra s kraja šezdesetih. Hope Sandoval u kratkoj haljinici i čizmama i dalje je u stanju da izmami uzdahe onih koji bi lepili njene postere po svojim sobama devedesetih, samo da su postojale novine koje su ih objavljivale. Hodajući sve vreme između sporih melodičnih i sporih psihodeličnih pesama, gitarista David Roback nas je svako malo vraćao u vreme kada su Velvet Underground bili najveći bend na svetu. Ako je po ovom koncertu suditi o trenutnoj formi u kojoj su danas Mazzy Star, ne ostaje mi ništa drugo nego da jedva čekam njihov povratnički album najavljen za kraj godine. Slušajući “Disappear”, “Ghost Highway”, “Still Cold”, “Fade into You” ili “She Hangs Brightly”, sa Hope i Davidom ispred svojih očiju, punim mesecom iznad njih i španskim jezikom oko sebe, osećao sam se kao da sam po prvi put u životu došao svojoj kući, premda fizički nikada nisam bio dalji od nje…Skroz ćaknuto.

Father John Misty (Foto: Santiago Periel)

U već pomenutom Auditoriju, gledao sam još Nicka Garrieja, Jeffa Manguma (nekada lidera Neutral Milk Hotel), kao i Father John Mistyja (Josh Tillman). Ova dvojica potonjih nastupila su solo sa akustičnim gitarama, od kojih je koncert Father John Mistyja bio potpuno otkrovenje, s obzirom da nisam imao velika očekivanja. Da budem iskren, malo su mi se smučili koncerti na kojima samo jedan muzičar peva i svira gitaru, pa se možda upravo zato može nazvati iznenađenjem činjenica da me je Tillman samo sa dva pomenuta oružja momentalno teleportovao u Laurel Canyon iz sedamdesetih, svirajući većinu letnjih singer-songwriterskih hitova sa njegove ovogodišnje ploče “Fear Fun”.



Koliko je Pitchfork uticajno hipstersko glasilo, bilo je jasno kada se tražila karta više za koncerte Jeffa Manguma (punio 3200 stolica Auditorija dva dana za redom). Iako njegov glas zvuči isto kao iz vremena Neutral Milk Hotel dana, iako akustaru svira sa nepogrešivim osećajem, nisam se mogao oteti utisku da mi nedostaje ceo bend iza njega. Inače, nije zgoreg pomenuti da je u Barseloni 6400 ljudi čekalo u redu da gleda Manguma, dok bi isti muzičar u Beogradu jedva prodao 100 karata…Toliko o krilatici da je Beograd svet.

Nick Garrie je engleski muzičar koji je krajem šezdesetih snimio ambiciozan album “The Nightmare of J.B. Stanislas” na kom je svirao simfonijski orkestar i još par desetina gostujućih muzičara. Sticajem nesrećnih okolnosti, ta ploča je objavljena tek u par stotina primeraka, a regularno izdanje je doživela tek nekoliko decenija kasnije, dok je u međuvremenu je postala kolekcionarsko blago - sa razlogom, jer je reč o jednoj od najlepših psihodeličnih pop ploča ikada snimljenih. Ovom prilikom, Garrie je uz pomoć pratećeg benda kao i gudačkog kvinteta, izveo pomenuti album u celosti. Samo dan nakon ovog koncerta, u jednom parku u Barseloni, Garrie je održao koncert po sunčanom danu, kraj starog staklenika, između drveća na kom rastu pomorandže i zidova na kojima se odmaraju galebovi..Kombinacija akustike Auditorija i nežnih gudača, odnosno pomenutog ambijenta u Parcu de la Ciutadella i topline Garrijeve muzike, naterale su me da poželim da zaledim te trenutke i da večno živim u njima…

Yo La Tengo (Foto: Damia Bosch)

Poslednje zvanične večeri festivala svirali su Yo La Tengo, bend koji još uvek čuva smisao onog dečjeg iščekivanja novih albuma. Kako su trenutno u pauzi između ploča (novi album bi trebao da se pojavi u drugoj polovini godine), set listu na Primaveri su činili uglavnom najveći hitovi, plus obrada i jedna nova pesma. Sve je počelo sa distorziranom “Deeper into Movies”, tokom koje je Ira Kaplan samo najavio deo gitarske buke koja nas očekuje u narednih 70 minuta… “From a Motel 6”, hit sa ploče “Painful” uživo je zvučao još raspojasanije nego na albumu, a onaj gitarski solo je bio još duži i siroviji. U čast Alexa Chiltona, Yo La Tengo su odsvirali The Seeds klasik “Can’t Seem to Make You Mine”, dok bučni gitarski solo u “Stocholm Syndrom” je imao više veze sa fri džezom nego sa originalom. Od starih hitova čuli smo još “Autumn Sweater” i “Tom Courtney”, da bi zvaničan deo koncerta bio završen sa dvadesetominutnom “Pass the Hatchet” u kojoj je Ira izvodio magiju na električnoj gitari…Da je mlađi samo koju godinu, verujem da bi je na kraju pesme iz sve snage tresnuo o pod…Toliko je energično bilo. Na bis su izveli “Sugarcube” i to je bilo to. Prvi put sam gledao Yo La Tengo pre 7 godina takođe u Španiji, a iako su i tada zvučali moćno, ovog koncerta ću se duže sećati, pre svega iz razloga što je na njemu trio iz Hobokena zvučao baš onako kako sam ih ceo život zamišljao uživo – mnogo bučno, iskreno, beskompromisno i nikad bolje usvirano. Šteta samo što su oba koncerta trajala po 70 minuta, no nadam se da će pre nego što se raspadnu, jednom u karijeri svirati sopstveni koncert u Evropi negde istočnije od Italije…



Nemoguće je detaljno pisati o svakom koncertu koji sam gledao jer je tekst već sada predugačak, no probaću u kratkim crtama da dočaram još nekoliko svirki: Girls uživo zvuče još bolje nego na albumu, a velike zasluge za to imaju tri simpatične debeljuškaste crnkinje na pratećim vokalima, koje pop muzici ovog benda udahnjuju izvesnu dozu teatralnosti…

Spiritualized (Foto: Eric Pamies)

Spiritualized na momente zvuče kao Can, na momente kao Spaceman 3, a najčešće kao bend koji voli da eksperimentiše sa žanrovima (rok, soul, gospel, noise, jazz)…Wilco takođe – za razliku od zagrebačkog koncerta, njihova španska set lista bila je orijentisana uglavnom ka onim eksperimentalnijim melodijama iz poznog dela karijere…Real Estate izgledaju kao odlikaši koji su nakon slušanja Galaxie 500, Beach Boys i Velvet Underground rešili da snime svoju muziku…Tokom svirke benda Dirty Three, inače jednom od najluđih koncerata na festivalu, Warren Ellis je sve vreme isterivao đavola iz sebe, i dok ste ga gledali niste mogli da zaključite da li je Warrenu čupavija kosa, brada ili gudalo…The Pop Group su na istoj toj (ATP) bini objasnili odakle su inspiraciju crpeli bendovi poput !!!, Rapture ili LCD Soundystem, a upravo na tom Pop Group koncert viđen je Wilco gitarista Nels Cline kako u publici svira vazdušnu gitaru...Uši su dugo odzvanjale od buke kojom su nas zalili veterani noisea Shellac, i njihovi sledbeniciThe Men i, a po “stazama detinjstva” su nas proveli i Wedding Present i Archers of Loaf, svirajući u celosti svoje stare klasike (ovi prvi “Seamonsters”, a ovi drugi “Icky Mettle”)…

Bradford Cox alias Atlas Sound je sam na akustičnoj gitari, uz pomoć raznih efekata, više zvučao kao da ima bend iza sebe, nego kao jedan čovek i gitara...Mešavina ekperimentalnog roka, elektronike pa čak i džeza, bila je glavno obeležje koncerta petočlanog benda Sandro Perrija…Duhovi grupe Suicide posetili su Parc de la Ciutadella kada su u dve dvadesetominutne kompozicije improvizovala dvojica članova benda Dirty Beaches…

Richard Hawley se na bini ispred Trijumfalne kapije pojavio u invalidskim kolicima s obzirom da je nedavno polomio nogu, no to ga nije sprečilo da održi mnogo življi i bučniji koncert nego kada sam ga gledao na turneji nakon albuma “Coles Corner”... Iako su u centru pažnje bile pesme sa njegove nove ploče, klimaks se desio u vanvremenskoj “Ocean” koja je trajala nešto manje od 10 minuta i koja je opet dokazala da pored mora uvek zvuči duplo lepše nego na kopnu...a i na kopnu zvuči predivno.



Kao što rekoh, nemoguće je pogledati sve ono što vas zanima na Primaveri, tako da sam tužna srca morao da propustim koncerte Lee Ranalda, Kings of Convenience, Beach House, M83, Mudhoney, Josh T. Pearsona, Olivia Tremor Control, Tall Firs, Hanni El Khatib i još nekih, u nadi da će mi su u narednim godinama ipak ukazati prilika da ih vidim.



Kada spojite ovakve koncerte sa savršenim društvom , sunčanim vremenom i prelepom Barselonom, rezultat je sedam najlepših dana koje sam proveo u svom životu. Bez preterivanja. Već sada sam šmeknuo jednu metalnu kutuju u stanu koja će mi poslužiti kao kasica prasica u koju ću odvajati kintu za sledeću Primaveru.

Richard Hawley (Foto: Dani Canto)
Brojke kažu da za 100 evra po osobi možete iznajmiti sobu na 7 dana u sređenom stanu u centru grada (ako vas putuje 4 ili više), za isto toliko novca možete kupiti kartu za festival kada počne prodaja u novembru (line up ne omanjuje već 10 godina za redom, tako da nemojte imati brige hoće li biti bar 50 koncerata koji će vas zanimati) a za 150 evra možete pronaći povratnu avionsku kartu (kombi prevoz od Beograda do Temišvara i nazad, kao i povratna avionska karta Temišvar – Barselona koštale su nas sve ukupno tačno 160 evra po osobi, i to kupljene samo nedelju dana pred put).

Ako znamo da koncerte ovog tipa u Beogradu možete gledati jako retko, kao i da je celokupan lični budžet za Primaveru jednak odlasku na 2 ovakva koncerta u Zagreb, onda vam je jasno zašto ima smisla stisnuti zube i prištedeti za odlazak na ovakav festival. Uostalom, ima li lepše tradicije od proslave dolaska novog leta svakog maja/juna u Barseloni, dok vam sviraju najbolje grupe na svetu?

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 2

Pogledaj komentare

2 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: