Milan Petrović: Put u srce muzike

„Svi mi koji se bavimo ovakvom svirkom – džezom, bluzom, svingom, fankom ili soulom – moramo kad god negde gostujemo da se potrudimo, da ljudi čuju za nas, jer će nam se to vratiti pre ili kasnije“

Izvor: Piše: Nikola Markoviæ

Ponedeljak, 02.04.2012.

10:26

Default images

Klavijaturista Milan Petrović (35) aktivan je na domaćoj sceni od prve polovine devedesetih, sve do nedavno uspevajući da ostane poprilično nepoznat široj muzičkoj javnosti. No kada zavirimo u njegov CV imaćemo i šta da primetimo – 14 godina sviranja u Del Arno Bandu, saradnje s velikim brojem bluz postava (Texas Flood, Raw Hide, Blue Family, Zona B, itd.), kao i članstvo u pratećem bendu Ane Stanić.

U novembru 2009. je započeo snimanje svog prvog autorskog albuma “Excursion” (koji je pre mesec dana objavio SKC Novi Sad) objedinjujući svoja interesovanja iz sfere bluza, fanka i džeza. Poseban kuriozitet je čak 38 gostujućih muzičara na albumu, među kojima se nalaze brojni istaknuti protagonisti džez, bluz i pop scene, od Vasila Hadžimanova i Vlade Maričića sve do Sky Wikluha, Ace Celtica i aktuelne vokalne senzacije Bojane Stamenov.

Od prošle godine nastupa u kvartetu, koji uz njega trenutno čine Siniša Hadži Antić (bas), Lehel Nagy (saksofon) i Bogdan Zdjelar (bubnjevi). Milan Petrović i ekipa trenutno su jedna od najaktivnijih klupskih postava na ovdašnjoj sceni - nastupaju po beogradskim džez i bluz klubovima (Čekaonica, Akademija 28, Vox…), ali i u manjim mestima širom Srbije.

Na sceni si skoro čitave dve decenije u raznim bendovima. Zašto si se tek sad odlučio za svoj prvi autorski album?
Autorskom muzikom sam se bavio još u demo periodu, u bendu koji se zvao Ana Karenjina. Uvek mi je bilo zanimljivije da radim na svojim pesmama nego da vežbam tuđe. Onda sam slučajno 1995. godine dobio priliku da sviram u Del Arno Bandu, gde sam zatim praktično proveo polovinu svog života. Ušao sam kao totalni amater, a izašao kao formiran muzičar.

Bio sam deo ekipe do 2009. i ulagao sve svoje mogućnosti u taj bend. Navikao sam na te ljude i nisam ni razmišljao da bih mogao da radim nešto svoje. Svirajući sa bluz bendovima počeo sam intenzivnije da slušam drugačije vrste muzike - bluz, fank, sving, džez. Prelomni momenat se desio negde oko 2006-2007. godine, kada sam prvi put slušao Wressnig Crivellaro Organ Trio u Beogradu. Tada sam skapirao da bih i ja tako nešto voleo da radim.

Svoje ideje sam beležio uglavnom u trajanju od po 15-20 sekundi, pravio sam zatim aranžmane, da bih 2008-2009. već imao kostur od 35-36 tema. Uopšte nisam imao konkretne planove za solo album, već sam zamislio da to radim za neko vreme, usput, uz angažman u Del Arnu. Međutim, u međuvremenu je došlo do prekida saradnje.
Foto: svetgitara.com
Zašto ste se rastali?
To je kompleksno pitanje, bilo je više različitih faktora. U principu, naišli smo na problem koji nismo uspeli da prevaziđemo. Sada kada gledam, može se reći da je došlo do „zasićenja“ i sa jedne i sa druge strane. Na prelazu iz 2008. u 2009. godinu nismo puno svirali, možda samo nekoliko puta, a meni je bilo potrebno da radim i sa drugim bendovima.

Svirao si i u bendu Ane Stanić. Iz perspektive ovdašnjih ljubitelja džeza i bluza, mnogima će taj angažman delovati kao tezga.
Ne, ne... ja muziku uopšte ne posmatram kao tezgu. Nikad nisam razmišljao „to donosi toliko para i to ću da radim zbog toga“. Sasvim slučajno sam došao u priliku da sviram kod Ane Stanić i rešio sam da tu priliku iskoristim. Svaku šansu koju dobijem doživljavam kao mogućnost napretka.

Kod Ane je zanimljiva čitava ta poslovna perspektiva. Ona je javna ličnost, i na neki način brend. Najbitnije što sam tamo naučio je da je publicitet izuzetno bitan za to što radiš. Estrada ili ne, to je sjajno iskustvo.

A u muzičkom smislu?
Kada sam počinjao da sviram kod Ane, znao sam samo nekoliko hitova. Tek kad sam preslušao sve albume shvatio sam da ona uopšte nije naivan kompozitor i izvođač, i da ima sjajne tekstove i muziku. Sve se svodi na to da razna iskustva prikupljaš i pokušaš da ih uklopiš u nešto svoje.

Na debi albumu „Excursion“ radio si sa čak 38 muzičara. Kako si se odlučio za takav poduhvat? Da li si tada razmišljao o stalnom bendu?
Iz Del Arna sam izašao avgusta 2009, a snimanje albuma sam zakazao za novembar. Demo snimci su bili kompletno završeni tek mesec dana pre snimanja. Razmišljao sam o bendu, ali uvežbavanje članova je moglo mnogo da potraje. Zato sam se odlučio za ovakvu koncepciju.

Želeo si što pre da kreneš?
Pa da. Meni je taj prekid došao nenadano. Nakon toga uvek imaš opciju da sediš kući, ne radiš ništa i patiš za nekim davnim vremenima, ili da kreneš dalje. Pošao sam od ideje da pozovem svoje najbliže prijatelje i još neke ljude čiji rad poštujem. Jesi li u startu imao u glavi cifru od 38 ljudi?
Uopšte ne. Prva ideja je bila da spojim dobre ritam sekcije. Meni je ritam sekcija neverovatno bitna za sviranje, kako sada u kvartetu, tako i u ostalim bendovima u kojima sam svirao. Gledao sam da to budu ljudi koji godinama sviraju zajedno. Potom sam zvao gitariste, pa perkusioniste, pa sam razmišljao o duvačima.

Muzičara je moglo da bude i više, ali su neki odustali, a sa nekima nisam uspeo da se dogovorim. Recimo Anton iz Partibrejkersa. Videli smo se, lepo popričali, preslušali album i sve je išlo svojim tokom, ali čovek jednostavno radi na neki drugi način.

Radio si na albumu sa mnoštvom muzičara sa džez, bluz i pop scene. Koliko svi oni različito pristupaju poslu? Ima li razlika po žanrovima?
Svi oni su veliki profesionalci, nema tu mnogo razmišljanja. Najbitnije od svega je da ih postaviš u određeni okvir, da ne bude ono „e, vidi, ja bih nešto hteo da ti uradiš“.... Kada im precizno kažeš šta bi želeo, lako je dogovoriti se.



Da li je neko unosio svoje ideje, primedbe ili sugestije?

Da. Mislim da je najbitnije od svega to što je svako imao mogućnost da ponešto doda ili doradi u odnosu na početnu ideju, ili ispravi ako misli da treba. To je najveća draž albuma.

Bilo je i primedbi na određena aranžmanska rešenja, dok je Duda Bezuha puno pomogao savetima. Na primer tema „Santorini view“ je u početku imala snimljene bubnjeve, a njegova ideja je bila da probamo bez tog instrumenta.

Zatim Vasil Hadžimanov, na primer. Nakon njegovog snimanja, otišli smo na piće, i posle jedno tri sata đavo mu nije dao mira pa je rekao, nešto u stilu „Je li, jel' tebi to ovo u kliku?“ (klik – tempo, op.a). Rekoh mu da jeste, na šta je on odgovorio da će ponovo to da snimi, što je i učinio. To je vrhunac korektnog odnosa. Vlada Maričić je takođe pomogao svojom sugestijom na temi „Talking about blues & Cuba”.

Već godinu dana sviraš sa stalnim kvartetom. Koliko se od tada promenio tvoj pristup komponovanju i aranžiranju?
To je sad totalno druga dimenzija. I sam kvartet se razvijao od početne ideje da uvek imamo petog člana koji je na pr. gitarista, ili da ubacimo perkusije, jednog dana i duvače. Promenilo se dosta ljudi u postavi, dok se sadašnja nije ustalila.

Ko bude slušao album primetiće da tamo ima više elemenata bluza, a sada je očigledna tendencija da bend ide u džez vode. Nismo svesno radili na tome, već se svirka sama po sebi razvijala u tom smeru. Planiramo da ove godine snimimo jedan ozbiljan živi album gde će se taj razvoj čuti.

Što se novih tema tiče, one su sad u drugačijem filmu od prvog albuma, promenio se i pristup i način razmišljanja, i nadam se da ćemo pored koncertnog albuma uspeti da pripremimo i studijski za sledeću godinu.



Svirate i neke za domaću džez scenu ne baš tipične obrade, poput „Enter Sandman“ od Metallice.
Da, totalno je atipično. Reakcije su jako zanimljive – publici bude tu nešto poznato na početku, kad prepoznaju stvar - nasmeju se, a kad mi sve to razvalimo solima, vide da je to i ozbiljno odrađeno. Na par svirki je bilo i horskog pevanja refrena, neverovatno.

To se događa i sa Marleyjevom „I Shot the Sherif“. Odmah se nađe neko ko prepozna temu i počne da peva. U poslednje vreme i „Smoke On The Water“ dobro prolazi... Meni je zanimljivo to igranje sa žanrovima. Pokazuješ da možeš na neki svoj način da prikažeš temu, a da ne bude kao kod milion drugih bendova, koji recimo idu na distorziju. Ovde je totalno razbijena početna ideja. Inače upravo radimo na još nekim iznenađenjima koje će publika uskoro moći da čuje.

Kako kolege sa scene reaguju na ovakav koncept?

Uvek mi je bitnije kako se ja osećam dok sviram, i ne razmišljam puno o tome šta će kolege da kažu. Bivši gitarista kvarteta mi je, recimo, za „Enter Sandman“ rekao nešto u stilu „ti akordi nisu dovoljno džez“.

Inače, cela ideja te obrade ima još jednu dimenziju. Ko malo pažljivije sluša, primetiće da na kraju mog sola uvek stoji citat „Riders on the Storm“. To je ta energija Doorsa koje sam voleo kao klinac, i Raya Manzareka koji je sve to nosio... Inače, i rif je pomeren - nije odsviran u ton tačno kao što ga svira Metallica, ovde je korišćena bluz pentatonika.

Imate dosta svirki i po manjim gradovima.

Jako sam zadovoljan što se svega toga tiče. Recimo, i Pančevo i Kovin smo svirali dan za danom u januaru, na minus 15. Bilo je puno na oba mesta. Noćas (17. mart, op.a.) smo bili u Novoj Pazovi - tu smo svirali pre mesec dana i opet su tražili da dođemo, i opet smo super prošli. Gde god da nastupaš u tim nekim nazovi manjim mestima - u odnosu na Beograd jesu manja ali u odnosu na prosek Srbije su sasvim OK – meni su svirke na neki način bolje i intimnije.

Kad odeš van Beograda da gledaš koncert ili svirku, to je događaj. O tome bruji celo mesto, skupi se dovoljno pristojne ekipe. Mislim da ima i više ljudi koji bi ovo mogli da slušaju, ali nemaju gde da čuju. Zato svaki put kad idemo negde kontaktiram lokalnu radio stanicu, televiziju ili novine, da bi naša muzika stigla do onih ljudi koji ne znaju da tako nešto postoji. Svi mi koji se bavimo ovakvom svirkom – džezom, bluzom, svingom, fankom ili soulom – moramo kad god negde gostujemo da se potrudimo, da ljudi čuju za nas, jer će nam se to vratiti pre ili kasnije.

Isti stav imam i prema komercijalnim televizijama. Neko može da zameri zato što smo se pojavili i na Pinku i na Žikinoj šarenici, ali ja mislim da moramo da se pojavimo gde god možemo, da bi informacija o nama stigla do što većeg broja ljudi.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 2

Pogledaj komentare

2 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: