BELI LAVOVI - Srbija po Lazaru

Lazar Ristovski u suštini ima više veze sa Marinom Abramović nego sa Draganom Bjelogrlićem.

Izvor: Piše: Slobodan Vujanoviæ, Izvor: B92

Sreda, 04.05.2011.

12:24

Default images

Lazar Ristovski je jedan ludak. A ja čvrsto verujem da on za sebe veruje (i) da je genije. U njegovom drugom rediteljskom ostvarenju ima momenata kada ni jedna druga reč ne bi mogla bolje da objasni poreklo onoga što gledamo. Ali (veliko ALI!), ima i brojnih stvari koje nam ukazuju na mnoge druge aspekte Lazareve- aljkavost, nemaštovitost, samoljublje, popustljivost, hrabrost, kukavičluk, blesavost, idealizam, sanjarenje, ranjivost i- jednu finu aromu sentimentalne sklonosti stradanju, koja se, obično, naziva „slovenskom“.

Ali, kao što rekoh, Lazar Ristovski je jedan ludak. I šta god vi mislili čime se ovaj film bavi (Srbijom po Lazaru?) on se bavi samo Lazarom. On nam otkriva šta Lazar misli, oseća, želi, ne može, zbog čega je besan... On virtuoznije dočarava malo pre probrano bogatstvo njegove ličnosti, nego Srbiju koju je imao privoleti srcu.

Žanrovski formatirati Bele lavove nije ni malo lak zadatak. U suštini ovo je komedija sa elementima: avangarde, češkog češkanja socijalnih tema i snolikog realizma u nas negovanog od strane Kuste. U isto vreme ovo je i jedan angažovani film čija tamno crna priča svojom nenakostrešenom tragičnošću, ipak, može da parira post-jugoslovenskom „crnom talasu“ i ostvarenjima poput Male ili Tamna je noć u kojima smo otkrivali na koje sve podmukle načine jedna porodica može da zaroni glavu u sopstvenu povraćku. Naročito, ako je pritisnuta državnom cokulom.

Lazarevi junaci možda izgledaju blesavo i ponašaju se kao da su ispali iz neke uobičajene srpske komedije, ali iza svakog od njih stoji pozamašno parče, što promašenosti, što zauvek otrgnuto iz srca. Lazar igra eks-livca Dileta (iako nam se u jednoj uvodnoj sceni meta-filmski predstavlja kao Lazar Ristovski!) koji se poput mnogih Srba nerado ljubi s tajkunom u usta. Njegov sin Gruja (Gordan Kičić) i njegova verenica Bela (poprilično impresivna Hristina Popović) u tranzicionoj Srbiji ne snalaze se baš najbolje sa svojim salonskim zanimanjima filmskog reditelja i operske pevačice. Diletova žena Savka (dirljiva Zorica Jovanović), kako saznajemo u par urnebesnih navrata, izgubila je starijeg sina u ratu u Bosni, od čega se sada neuspešno oporavlja u nečemu nalikom štali za mentalno obolele. A Diletov nelegitimni posinak je ratno siroče koje se nada da će jednog dana otkriti ko su mu i gde su mu roditelji.
Lazareva Srbija je kao iz Kurira. Kriminalci prerušeni u tajkune u sprezi sa vlastima (u slučaju da nisu i sama vlast) kupuju fabrike za sitne pare, a uz njih, onako gogoljevski, računaju da dobiju i par (još uvek ne)mrtvih duša. Kuda god da nam Lazar okrene pažnju klasne razlike su ogromne, jasno je ko najebava, još jasnije je i kako. Njegovi pozivi na „r-r-revoluciju“ pre deluju kao žal za ustaničkim vremenima, nego kao smislen predlog za „Srbiju danas“. I u tom aspektu filma, najveće primedbe su na nemaštovitost kojom se prišlo krojenju tog sveta. Krimosi, opet na čelu sa Vukom Kostićem, bahati su baš onako kako je to Dragojević postavio još početkom devedesetih, dok smo u prikazanjima muka radnika i njihovih naslednika kreativno i dalje u dometima Tesne kože.

Međutim, u percepciji Belih lavova daleko je zanimljiviji njegov meta-filmski aspekat koji predstavlja kritiku tj. sprdnju sa „novim srpskim filmskim mejnstrimom“ i njegovom neželjom i nemogućnošću da se na pravi (Laza bi rekao „angažovan“) način bavi našom sve bednijom i pogubnijom stvarnošću. Jer, vidite, kada Dile u kameru kaže da je on Lazar Ristovski, tog trenutka taj, ludak, Lazar stavlja glavu na panj pred „srpske vladare“ i poput dvorske lude započinje svoj cirkus u kome nam kroz igru i šalu ukazuje na naše bolne-da-bolnije ne mogu biti rane. Tog trenutka on, šta god mi mislili o njemu, preuzima odgovornost da se ne krije iza svog filma. Već staje ispred njega.

I u toj tački otvaraju se vrata meta-filmskom tumačenju Belih lavova kao (od)igrane kritike „srpskog mejnstrima“ u kojoj, kao što nam je Lazar, možda prebukvalno, pokazao kroz rediteljski rad svog sina koji dok radnici leže na zemlji sa protestnim tablama radije snima svog oca kako svira gitaru sa meksičkim šeširom. Beli lavovi kroz to Lazino samo-predstavljanje eksplicitno najavljuju „kako on misli da treba“ i o kvalitetu tog „kako“ svako od nas ima pravo na svoje mišljenje.

Ja mislim da je sama činjenica da je taj stav iskazan stvar koju treba ceniti, a od onog „kako“ meni su se najviše dopale dve stvari.



Prva je, nažalost, do krajnjih granica nerazigrana „Cremaster-ičnost“* cele priče. Tamo gde je Matthew Barney definisao svoj svet kroz ekstravagantne sabotaže realnosti, Ristovski pokušava da skoro apsurdno postavljenim situacijama (klavir na krovu, „svilen konac“, pljačka belih lavova...) prikaže devijantnu srpsku stvarnost kreirajući „kremasterovski“ ekstravagantne scene, od kojih ona u kojoj Hristina izvodi Svilen konac za Vlastu Radisavljevića direktno ide u antologiju srpskog filma. Ali, kao što rekoh, Lazar je sebe više obuzdavao od takvog „kreativnog ludila“, umesto da ga raspiruje po svaku cenu.

Drugi bitan aspekt je Lazarev efektan „FUCK OFF!“ reklamiranju proizvoda sponzora filma. Ovaj najnezahvalniji deo filmske umetnosti u osiromašenih Srba do te mere je mutirao da se scenariji sve ozbiljnije prerađuju kako bi podmirili maloumničke zahteve za plasmanom sponzorevog proizvoda u filmu. Tako u Belim lavovima u jednoj od tužnijih scena filma gledamo kako Lazar jede keks Filbi pokušavajući da smisli kako se diše pod tušem govana, dok u narečenom kontekstu meta-filmičnosti ovog ostvarenja ova scena predstavlja odgovor na zahtev- jeste hteli da jedem keks u filmu?/ Jel JEDEM keks u filmu?!! Naravno, Imlekov jogurt prošao je još gore. Za njega je snimljen i spot u okviru filma, a dat je i predlog sinopsisa za sledeći. I jedan i drugi pljuvanje su u lice imbecilima koji rade u marketinškim službama „naših firmi“ i koji nemaju nikakvu ideju kako neki film stvarno može da „pomogne“ njihovom proizvodu.

selektah: 5/ 10

*samo u mojim pustim snovima, znaaam

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

23 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: