Da li ste čuli za pisca koji je u Turskoj poznatiji i prodavaniji od Orhana Pamuka?

Kada se povede priča o turskoj književnosti većina odmah pomisli na Orhana Pamuka, koji je u svetu najpoznatiji i najveći književnik. Njegove knjige se prevode na razne svetske jezike i prihvaćene su među širokom čitalačkom publikom.

Izvor: B92

Utorak, 16.03.2021.

09:45

Da li ste čuli za pisca koji je u Turskoj poznatiji i prodavaniji od Orhana Pamuka?
Foto: Promo

Ipak, postoji jedan turski pisac čija je knjiga, u otadžbini, već nekoliko godina prodavanija od Pamukovih dela. Da stvar bude neobičnija, ovaj pisac je mrtav već više od sedam decenija, a tokom života kritika ga nikako nije prihvatala i ovo njegovo delo svrstavano je među laku beletristiku namenjenu zaljubljenim tinejdžerkama.

Ovaj Turčin se zvao Sabahatin Ali, a knjiga koja je i dalje bestseler i koja je u prodaji nadmašila Pamukove knjige je Madona u bundi (kod nas je u prevodu Mirjane Teodosijević ovu knjigu nedavno objavio Službeni glasnik).

Radnja romana se dešava tridesetih godina minulog veka i započinje u Ankari, novom glavnom gradu nedavno uspostavljene mlade republike. Pripovedač je mladić koji je ostao bez posla i koga, posle izvesnog vremena potucanja od nemila do nedraga, stari prijatelj koga je slučajno susreo zapošljava u banci. Kancelariju deli sa izvesnim i neobičnim Raif-efendijom. Čini se da Raif-efendiju ne dotiču nikakvi uticaji iz spoljašnjeg sveta. Ništa ne može da poremeti njegov unutrašnji mir. Koja je to priča koju krije ovaj tajanstveni sredovečni muškarac? Tek će skrivena sveska u kojoj se nalazi Raif-efendijin rukopis polako otkriti kakva se strasna epopeja skriva u prošlosti ovog naizgled umrtvljenog čoveka.

"Zar je postojala mogućnost da se jedan čovek koji tako dobro poznaje ljude oko sebe i koji tako dobro i jasno vidi dušu osobe naspram sebe uzbudi i naljuti na bilo koga? Šta je drugo mogao da uradi jedan takav čovek naspram nekoga ko se pred njim uzrujava svom svojom malenkošću, osim da stoji nepomično kao kamen? Sve naše tuge, razočaranja i besovi reakcije su na nerazumne i neočekivane događaje koji iskrsnu pred nas. Zar je moguće uzdrmati čoveka koji je spreman na sve i koji zna šta može od koga da očekuje?"

Priča zapisana u svesci crnih korica vodi nas u posleratni Berlin gde je, tada mladog, Raifa otac poslao da proučava rad i tehnologiju proizvodnje u tamošnjim fabrikama sapuna. Mladić je kao pušten s lanca. Prvi put može da radi šta želi. Slobodan je. Nesputan. Jasno je da ga sapun ne interesuje. Njegova duša želi mnogo više. Umetnost. Sluteći da u svojim slikarskim radovima otkriva svoj intimni svet nepoznatim ljudima Raif napušta ideju da i sam postane slikar. To ga ne sprečava da posećuje umetničke galerije i muzeje. Na jednoj izložbi naleteo je na autoportret "Madona u bundi", koji ga je odmah očarao. Na slici prepoznaje lice žene za kojom je tragao u svim drugim ženama. Ona je Ta. Ubrzo će upoznati i autorku autoportreta Mariju Puder, sa kojom će započeti čudnu (ne)platonsku vezu. Marija je slobodnomisleća samostalna žena koja od muškarca očekuje mnogo više od prstena i potomstva. Raifu se čini da može da joj pruži upravo to – život dvoje ravnopravnih bića oslobođenih rodnih i polnih uloga koje je do tada nametao patrijarhat.

"Čovek planira, a Bog se smeje", kaže stara mudrost. Tako je bilo i ovog puta.

Isto kao i u životu samog Sabahatina Alija.

Rođen je 1907. u današnjoj Bugarskoj, a tada na obodu Otomanske imperije na umoru. Kao mladić otišao je u Nemačku, odakle se vratio sa gomilom knjiga i ideja o slobodi. Počinje da radi kao nastavnih nemačkog jezika, ali ga ubrzo hapse pod optužbom da opasnim idejama truje umove mladih ljudi. Nakon što je pušten iz zatvora počinje da predaje u drugom gradiću, ali ga i tu hapse pod optužbom da je recitovao stihove svoje pesme u kojoj vređa Ataturka. Nakon što mu je rečeno da, ako ne dokaže da je promenio svoje stavove, nikada više neće moći da se zaposli kao nastavnik, Ali objavljuje pesmu Moja ljubav u čast Ataturka.
Ilustracija/Foto: Shutterstock/Nazmi Belge
"Kad bih primetio da su dva sata koja su mi prošla u čitanju neke knjige ispunjenija i važnija od mnogih godina života, razmišljao bih o ništavilu ljudskog života i zapao bih u očaj."

Polako postaje prepoznatljiv kao pesnik i pisac kratkih priča u kojima se, zbog svojih levičarskih ideja, bavi sudbinama malih ljudi i njihovom patnjom.

Zbog svog disidentskog pisanja više nije moguće da zadrži posao u državnoj službi. Nakon što ostaje bez posla prelazi iz Ankare u Istanbul, gde se pridružuje istomišljenicima u borbi protiv fašizma jednopartijske države. Često je na meti političkih protivnika, koji ga optužuju da je izdajnik i sovjetski simpatizer. Zajedno sa prijateljim Asisom Nesinom osniva satirični magazin Marko Paša (parodija na Ismet-pašu, Ataturkovog saradnika i naslednika na mestu predsednika Republike). Ovaj časopis imao je svega osam brojeva, ali je prodat u neverovatnih 34.000 primeraka. Nakon što je Nesin uhapšen, Ali nastavlja da objavljuje magazin pod različitim nazivima – Neosporni paša, Potonji paša, Neotesani paša, Ali Baba i njegovih četrdeset razbojnika.

"Duša se javlja tek kad sretnemo drugu sebi sličnu, i to bez potrebe da se savetuje s nama, našim umom i očekivanjima… Mi tek tada uistinu počinjemo živeti - živeti s dušom."

Nakon još jednog hapšenja 1948. godine i niza bezuspešnih pokušaja da pronađe neki posao, Ali shvata da za njega više nema mesta u Turskoj. Njegov zahtev za izdavanje pasoša je odbijen, tako da mora da pronađe alternativne načine da napusti zemlju. Zbog toga, uz pomoć prijatelja, dobija posao kao vozač kamiona.

U svom poslednjem pismu koji je uputio supruzi Ali piše kako će joj narednog puta pisati iz Italije, Francuske ili Engleske. Usledila je duga tišina koja je prekinuta javnim priznanjem izvesnog švercera Alija Ertekina, koji je priznao da je Alija odvezao do bugarske granice gde ga je, u naletu patriotskog besa kada je shvatio o kome se radi, pretukao lopatom do smrti. Međutim, veliki broj ljudi smatra da je Alija ispitivala i ubila tajna policija, a da je Ertekin, koji je sarađivao sa policijom, samo poslužio kao žrtveni jarac. To što je odležao svega nekoliko nedelja od četvorogodišnje zatvorske kazne samo pojačava sumnju u zvaničnu verziju.

"Nijedna žena, kad je obuzme strast, ne može biti slaba i smešna koliko to može biti muškarac."

Iako je Ertekin rekao da je ubistvo izvršio prvog aprila, Alijevo telo (ako je to zaista bilo njegovo telo) pronašao je, dosta kasnije, lokalni meštanin, nakon čega su nadležni ostatke tela odneli na nepoznatu adresu. Sadržaj torbe koju je imao sa sobom pojavio se na fotografiji koja je objavljena u nacionalnim novinama godinu dana kasnije i na zadnjim stranicama memoara Alijeve ćerke objavljenih 1995. godine.

I dok je sudbina Alijevih zemnih ostataka i njegovih stvari i dalje nepoznata, njegove knjige su neometano nastavile da žive i da cirkulišu. Štampane su i prodavane širom Istočnog bloka. U Alijevom rodnom gradu u Bugarskoj podignuta je i statua u njegovu čast.

"Život je kocka koja se samo jednom igra, a ja sam izgubio…"

U današnjoj Turskoj slučaj Alija Sabahatina i njegovog magazina Marko Paša često upoređuju sa aktuelnim političkim dešavanjima, hapšenjima i ubistvima novinara, kao i gušenjem slobode medija. Kada građani i građanke današnje Turske žele za Alijem, oni zapravo žale za sobom, jer se tako malo promenilo u poslednjih sedamdeset godina.

"Ljubav koju ja čekam nešto je drugo! Ona je nešto van svake logike, neopisiva i ne zna joj se srž. Jedno je voleti i sviđati se, a drugo želeti, svom dušom, čitavim telom, svime, želeti… Ljubav je, po mom mišljenju, to htenje. Htenje kojem se ne možeš odupreti!"

Upravo bi u tom pravcu trebalo ići u potrazi za odgovorom zašto je njegov, nekada najmanje hvaljeni roman, danas postao najslavnija ljubavna priča turske književnosti. U ovom romanu se odbijaju tradicionalne rodne uloge koje danas nameće aktuelni turski predsednik i njegova partijska klika. Svako ko se usudi da posumnja ili kritikuje ustaljene norme biva proglašen izdajnikom ili potencijalnim teroristom. Aktuelni predsednik takođe u svojim govorima neprekidno određuje šta bi trebalo da bude muškarac, a šta žena i koje su njihove uloge.

"Ljudi se mogu približiti jedni drugima do određene granice, a nakon toga ih svaki korak koji učine da bi se više približili još više udaljava."

Tokom njegovog života, pa čak i nakon smrti, Alija su stalno ismevali zato što se ne ponaša kao „pravi muškarac“. Bilo je i nagoveštaja o tome šta je radio tokom života u Belinu. Umesto odgovora, Ali je napisao knjigu Madona u bundi, knjigu o vremenu i mestu gde je bilo moguće ostvariti sebe u punom intenzitetu, biti veran svojoj prirodi, živeti punim plućima, voleti bez pretvaranja. Nije ni čudo što mladima u današnjoj Turskoj ove stvari deluju privlačno. I što je slobode oko njih sve manje, a zidovi koje zlikovci podižu sve viši, to je veća privlačnost ovog romana.

"Nije bilo toliko važno gde si rođen i čiji si sin. Ono što je stvarno važno, bilo je da se dvoje ljudi nađu u ovom izuzetno tegobnom svetu i dosegnu tu retku sreću. Sve ostalo su bili samo detalji."

Madona u bundi je priča o samospoznaji, o ljubavi, o iskrenosti, priča koja već sedamdeset godina putuje među ljubiteljima književnosti i svaku novu generaciju oduševljava istom snagom kao da je sada napisana.

Piše: Milan Aranđelović
www.bookvar.rs

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 3

Pogledaj komentare

3 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: