"Govorili su mi da nisam dovoljno dobra da idem kod Tita po slatkiše"

Knjiga “Prolazim kroz zidove“ u izdanju Samizdata B92 na živopisan i snažan način predstavlja jedinstveno životno iskustvo jedne od najpoznatijih svetskih umetnica Marine Abramović. Drugi deo vam prenosimo u celosti.

Izvor: B92

Petak, 15.09.2017.

11:31

Prethodni deo pročitajte ovde

Među stvarima koje su me najviše plašile oduvek je bila krv – moja krv. Kad sam bila mala, kad bi me majka i njena sestra tukle, posvuda su mi izlazile modrice; stalno mi je išla krv iz nosa. Onda, kad mi je ispao prvi mlečni zub, rana mi je krvarila tri meseca. Morala sam da spavam sedeći uspravno u krevetu, da se ne bih ugušila. Na kraju, roditelji su me odveli kod lekara da ispitaju šta nije u redu, i pronašli su mi nekakvu krvnu bolest – isprva su mislili da je leukemija. Majka i otac su me smestili u bolnicu; tamo sam provela bezmalo godinu dana. Imala sam šest godina. To je bilo najsrećnije doba moga detinjstva.

Svi u porodici lepo su se odnosili prema meni. Za promenu, donosili su mi dobre poklone. Svi u bolnici bili su ljubazni prema meni. Bilo mi je kao u raju. Lekari su nastavili da vrše testove i otkrili su da to što imam nije leukemija već nešto tajanstvenije – možda nekakva psihosomatska reakcija na fizičko zlostavljanje kojem su me podvrgavale majka i tetka. Lečili su me na razne načine, a onda sam se vratila kući, gde sam nastavila da dobijam šamare i batine, možda samo malo ređe nego ranije.

Očekivalo se da to kažnjavanje podnosim bez roptanja. Mislim da me je majka, na izvestan način, pripremala da budem vojnik poput nje. Možda je imala ambivalentan odnos prema komunizmu, ali je bila nepokolebljiva komunistkinja. Istinske komuniste krasila je odlučnost da „prolaze kroz zidove“ – prava spartanska odlučnost. „Što se tiče bola, bol mogu da podnesem“, kazala je Danica kad sam je intervjuisala u starosti. „Niko me nije čuo da vrištim, niti će to iko ikada čuti od mene.“ Kod zubara je insistirala da joj ne daju anesteziju kad su joj vadili zub.

Ona me je naučila samodisciplini, i uvek sam je se plašila.

Majka je bila opsednuta urednošću i čistoćom – jednim delom to je poticalo od njenog vojničkog iskustva; s druge strane, možda je tako reagovala na haotičnost svoga braka. Znala je da me probudi usred noći ako joj se učini da spavam nemirno i gužvam čaršave. I dan-danas spavam na jednoj strani kreveta, savršeno mirno – kad ustanem ujutru dovoljno je samo da vratim pokrivač na mesto. Kad spavam u hotelima, uopšte se ne primećuje da boravim u sobi.

Takođe sam saznala da mi je na rođenju ime dao otac, a da sam ime dobila po jednoj crvenoarmejki u koju je bio zaljubljen tokom rata; bomba ju je raznela pred njegovim očima. Moja majka bila je duboko ozlojeđena zbog te njegove stare ljubavi – a mislim da je asocijativno tu ozlojeđenost osećala i prema meni.

Daničina opsesija urednošću upila mi se u podsvest. Stalno mi se vraćala jedna noćna mora o simetriji koja me je duboko uznemiravala. U tom neobičnom snu bila sam general koji vrši smotru ogromnog stroja vojnika, i svi izgledaju savršeno. Onda uklonim jedno dugme s uniforme jednog vojnika, i čitav taj poredak se raspadne. Budila sam se potpuno uspaničena. Imala sam ogroman strah od narušavanja simetrije.

U drugom snu koji sam često sanjala stupala sam u avion i zaticala ga praznog, bez putnika. A pojasevi na svim sedištima bili su savršeno namešteni; svi su bili postavljeni na tačno određeni način, osim jednog. I taj neuredno ostavljeni pojas izazivao je u meni paniku, kao da sam ja kriva za to. U tom snu uvek sam upravo ja nečim narušila simetriju, a to nije bilo dozvoljeno, i sledovala mi je kazna nekakve više sile.

Nekad sam smatrala da je moje rođenje pokvarilo simetriju braka mojih roditelja – na kraju krajeva, njihov odnos postao je nasilan i užasan nakon mog rođenja. A majka mi je čitavog života prebacivala da sam ista kao otac, koji ju je napustio. Čistoćom i simetrijom majka je bila opsednuta, kao i umetnošću.

Od svoje šeste ili sedme godine znala sam da želim da budem umetnica. Majka me je kažnjavala zbog mnogo čega, ali u ovoj jednoj stvari me je podsticala. Umetnost je za nju bila svetinja. Stoga sam imala, u našem velikom stanu, ne samo svoju sobu nego i sopstveni atelje. Dok je ostatak stana bio prepun svega i svačega, slika, knjiga i nameštaja, još od malih nogu obe svoje prostorije održavala sam spartanski. Što praznije moguće. U svojoj sobi imala sam samo krevet, jednu stolicu i sto. U ateljeu, samo štafelaj i moje slike.

Isprva sam slikala svoje snove. Doživljavala sam ih stvarnije od stvarnosti u kojoj sam živela – ta stvarnost mi se nije dopadala. Sećam se da sam se budila s tako jasno upamćenim snovima da sam ih zapisivala, a zatim slikala, i to samo dvema naročitim bojama, tamnozelenom i tamnoplavom. Nikad nijednom drugom.

Te dve boje izvanredno su me privlačile – ne umem da kažem zašto. Za mene, snovi su bili zeleni i plavi. Od nekih starih zavesa sebi sam sašila dugačku haljinu upravo tih boja, boja mojih snova.

Zvuči kao da sam živela na povlašćen način, a na neki način i jesam – u svetu komunističkog sivila i nemaštine. Živela sam luksuzno. Nikad nisam sama prala svoju odeću. Nikad nisam peglala. Nikad nisam kuvala. Čak nikad nisam morala ni svoju sobu da očistim. Sve su to radili drugi umesto mene. Od mene se tražilo samo da učim i da budem najbolja.

Imala sam časove klavira, engleskog i francuskog. Moja majka bila je oduševljena francuskom kulturom – sve francusko bilo je dobro. Imala sam mnogo sreće, ali sred svih tih udobnosti bila sam veoma usamljena. Jedina sloboda koju sam imala bila je sloboda izražavanja. Dobijala sam novac za slikarski pribor, ali nisam za odeću. Nisu mi davali novac ni za šta što sam uistinu želela dok sam bila devojčica i dok sam odrastala.

Ipak, kad sam tražila knjige, dobijala sam ih. Kad sam htela da idem u pozorište, davali su mi kartu. Kad sam htela da slušam klasičnu muziku, nabavljali su mi ploče. I svu tu kulturu nisu mi samo obezbeđivali, već su mi je naturali. Kad pođe na posao, majka mi je na stolu ostavljala poruke o tome koliko francuskih rečenica treba da naučim, koju knjigu treba da čitam – sve mi je bilo isplanirano.

Po majčinom nalogu morala sam da pročitam celog Prusta, od početka do kraja, celoga Kamija, celog Andrea Žida; otac je tražio da čitam sve ruske pisce – ali čak i uz takve naloge, uspevala sam da pobegnem u knjige. Baš kao snovi, knjige koje sam čitala sačinjavale su stvarnost snažniju od one koja me je okruživala.

Kad sam čitala knjigu, oko mene više ništa drugo nije postojalo. Sve nesreće moje porodice – ogorčene svađe mojih roditelja, bakina tuga što su joj sve oduzeli – nestajale su. Stapala sam se s književnim likovima.

Oduševljavale su me ekstremne pripovesti. Volela sam da čitam o Raspućinu, koga metak nije mogao da ubije – mešavina komunizma i misticizma ušla je u moj DNK. A nikada neću zaboraviti Kamijevu priču „Otpadnik“. Govorila je o hrišćanskom misionaru koji odlazi da preobrati jedno pustinjsko pleme, ali umesto toga preobrate oni njega. Kad prekrši jedno od njihovih pravila, odseku mu jezik.

Snažno me je privlačio Kafka. Progutala sam Zamak – jednostavno sam osećala da živim unutar te knjige. Kafka ume na veoma jezovit način da vas uvuče u taj birokratski lavirint kroz koji glavni lik K. pokušava da se probije. Ta bezizlaznost mi je bila strašno mučna. Patila sam zajedno s K.

S druge strane, kad sam čitala Rilkea, osećala sam se kao da udišem čist pesnički kiseonik. O životu je govorio na način koji se sasvim razlikovao od mog prethodnog razumevanja. Ono što je govorio o kosmičkoj patnji i univerzalnom znanju nadovezivalo se na ideje koje sam kasnije pronalazila u zen budističkim i sufijskim spisima. Prvi susret s njegovom poezijom potpuno me je opio:

Zemljo, zar nije to što hoćeš ti: nevidljivo

da nastaneš u nama? – Nije li san tvoj da jednom

nevidljiva budeš? – Zemljo! nevidljiva!

Šta je, ako ne ména, tvoj neodoljivi nalog?

Jedini dobar poklon koji sam ikada dobila od majke bila je knjiga pod naslovom Pisma: leto 1926, koja je sadržala trosmernu prepisku između Rilkea, ruske pesnikinje Marine Cvetajeve i Borisa Pasternaka, koji je napisao Doktora Živaga. Njih troje se nikad nisu sreli, ali su obožavali književna dela jedni drugih, te su četiri godine svi pisali sonete i slali ih jedni drugima. Putem te prepiske, svako od njih strasno se zaljubio u ono drugo dvoje.

Možete li da zamislite usamljenu petnaestogodišnju devojčicu koja je naišla na ovakvu priču? (A to što smo Cvetajeva i ja imale isto ime izgledalo mi je značajno u kosmičkim razmerama.) U svakom slučaju, nakon toga Cvetajeva je Rilkea zavolela više nego Pasternaka, i pisala mu je da želi da se s njim sastane u Nemačkoj. „Ne možeš“, odgovorio joj je. „Ne možeš da se sastaneš sa mnom.“

To je samo raspalilo njenu strast. Nastavila je da mu piše, insistirajući na tome da dođe na taj sastanak – a onda je on odgovorio:

„Ne možemo se sastati – na samrti sam.“

„Zabranjujem ti da umreš“, odgovorila mu je. Ali on je ipak umro, i trougao je razbijen.

Cvetajeva i Pasternak nastavili su da razmenjuju sonete, ona u Moskvi, on u Parizu. Zatim, pošto je bila udata za „belog“ Rusa koji je bio u komunističkom zatvoru, morala je da napusti Rusiju. Otišla je na jug Francuske, ali je onda ostala bez novca i morala je da krene natrag u Rusiju, te su ona i Pasternak odlučili, posle četiri ili pet godina tog strastvenog dopisivanja, da se na putu kući zaustavi na pariskoj stanici Gar de Lion, da bi se tamo konačno prvi put sastali.

Kad su se konačno sastali, oboje su bili užasno nervozni. Ona je nosila stari ruski kofer koji je bio toliko prepunjen njenim stvarima da se jednostavno raspadao; kad ju je video kako se muči da ga zatvori, Pasternak je otrčao i doneo konop, kojim je zavezao kofer.

Sedeli su na stanici, jedva uspevajući da progovore – u pismima su bili otišli toliko daleko da su ih osećanja savladala kad su se našli zajedno. Pasternak joj je kazao da ide po paklicu cigareta – te je otišao, i više se nije vratio. Cvetajeva je tamo sedela i čekala, dok na kraju nije došlo vreme da se ukrca u voz. Ponela je onim konopom uvezan kofer i otišla natrag u Rusiju.

Vratila se u Moskvu. Muž joj je bio u zatvoru; nije imala novca. Otišla je u Odesu, gde se pismom obratila udruženju književnika, očajnički pokušavajući da zaradi za život, s molbom da je zaposle kao čistačicu. Odgovorili su joj da im njene usluge nisu potrebne. Onda je uzela isti onaj konop kojim joj je Pasternak učvrstio kofer i obesila se.

Kad bih čitala neku takvu knjigu, ne bih izlazila iz kuće dok je ne dovršim. Odlazila sam samo do kuhinje, jela i vraćala se u svoju sobu, čitala, ponovo odlazila da jedem, vraćala se da čitam. Ništa drugo nisam radila danima.

*

Kad sam imala oko dvanaest godina, majka je iz Švajcarske nabavila mašinu za pranje veša. To je bila izuzetno velika stvar – bili smo meðu prvim porodicama u Beogradu koje su to stekle. Mašina je stigla jednog jutra, sjajna, nova i tajanstvena: stavili smo je u kupatilo. Baka nije imala poverenja u tu mašinu. Kad opere veš u njoj, vadila ga je i davala služavki da ga još jednom opere ručno.

Jednog prepodneva, vrativši se iz škole, sedela sam u kupatilu i zurila u tu čarobnu mašinu dok je obavljala svoj posao, premećući odeću uz jednoličan zvuk – dum-dum-dum-dum. Bila sam hipnotisana. Mašina je imala automatsku cedilicu s dva gumena valjka koji su se polagano okretali u suprotnim smerovima dok se veš premetao u bubnju. Počela sam da se igram tako što sam gurala prste između valjaka, pa ih onda hitro izvlačila.

A onda nisam dovoljno brzo povukla ruku, te su mi valjci uhvatili prst i stali da ga vuku i gnječe. Bol je bio nepodnošljiv; vrištala sam. Baka je bila u kuhinji – kad me je čula, dotrčala je u kupatilo, ali pošto se skoro uopšte nije razumevala u tehnologiju, nije se setila da jednostavno isključi mašinu iz struje. Umesto toga, odlučila je da izađe na ulicu i potraži pomoć. Za to vreme, valjci su mi uvukli celu šaku.

Stanovali smo na trećem spratu, a moja baka je bila krupna žena, pa joj je trebalo prilično vremena da strči do prizemlja i uspne se natrag. Kad se vratila, s njom je bio jedan snažan mladić; meni je čitava podlaktica ušla između valjaka koji su se lagano okretali.

Taj mladić nije se u tehnologiju razumeo ništa bolje od moje bake, pa se ni on nije setio da isključi mašinu: odlučio je da me izbavi sopstvenim mišićima. Svom snagom je razdvojio valjke – i struja ga je udarila takvom silinom da ga je bacila na drugi kraj kupatila, gde je ostao da leži u nesvesti. I sama sam pala na pod, natečene i modre ruke.

U tom času vratila se moja majka i odmah je shvatila šta se dešava. Pozvala je hitnu pomoć za mladića i mene, a onda me je snažno ošamarila.

*

Kad sam bila dete, u školi je veliku važnost imalo izučavanje partizanske istorije. Morali smo da znamo naziv svake bitke tokom rata, svake reke i svakog mosta koje su borci prešli. Razume se, takoðe smo morali da učimo o Staljinu, Lenjinu, Marksu i Engelsu. Na svim javnim mestima u Beogradu bile su postavljene ogromne fotografije predsednika Tita, a s njegove leve i desne strane slike Marksa i Engelsa.

Kada deca napune sedam godina u Jugoslaviji, postajala su partijski „pioniri“. Dobili smo crvene marame koje smo nosili oko vrata, morali smo da ih peglamo i uvek da ih držimo pored kreveta. Učili smo da marširamo, da pevamo komunističke pesme, da verujemo u budućnost naše zemlje i tako dalje. Sećam se koliko sam bila ponosna što imam tu maramu, što sam pionirka i članica partije. Užasnula sam se kad sam jednog dana otkrila da moj otac, koji je uvek imao veoma doteranu frizuru, moju pionirsku maramu vezuje oko glave da bi ispeglao kosu.

Parade su bile vrlo važne i sva deca morala su da učestvuju. Slavili smo Prvi maj, jer to je bio međunarodni komunistički praznik, i Dvadeset deveti novembar, jer tog dana je Jugoslavija postala republika. Sva deca rođena 29. novembra mogla su da posete Tita i dobiju slatkiše. Majka mi je rekla da sam rođena dvadeset devetog, ali nijedne godine nisu mi dozvolili da odem po slatkiše. Govorila mi je da nisam bila dovoljno dobra da bih zaslužila tu privilegiju. Bio je to još jedan način na koji me je kažnjavala. Nekoliko godina kasnije, kad sam napunila deset godina, saznala sam da sam rođena tridesetog, a ne dvadeset devetog.

Sva prava zadržana. Nijedan deo ove knjige ne može se koristiti niti reprodukovati u bilo kom obliku bez pismene saglasnosti izdavača.

Treći odlomak iz knjige "Prolazim kroz zidove" Marine Abramović možete pročitati sutra, samo na b92.net/kultura.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 6

Pogledaj komentare

6 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: