Umetnošću protiv Matrixa

Od glume, preko prevođenja, pisanja, do art menadžmenta i pozorišne i filmske produkcije, da li imate neku novu avanturu u planu?

Izvor: B92

Subota, 27.05.2017.

17:20

Default images
Foto: Goran Kosanoviæ

Piše: Ivana Vujnović

Izvor:
Grazia

Da imam…dve nove drame koje sam prevela i koje bi trebalo da budu izvedene ove sezone u beogradskim pozorištima, pored drame „Detroit“ koja je upravo imala svoju premijeru u Ateljeu 212 u reziji Olega Novkovića.

U pripremi su i neki novi filmovi koje treba da produciramo.A ja bih najviše od svega volela da napišem jedan istorijski roman koji odavno istražujem i jednu knjigu o „drugom polu“ to jest o ženama danas. Jedan deo moje knjige „ Mali saveti za bolji život“ nosi naziv Sve same dame.Ta tema istorijskog i savremenog položaja žena u zapadnom svetu pre svega, me zaokuplja čitavog života,,kako je to biti drugi, biti u svetu koji je sačinjen po tuđoj meri i potrebama, biti stalno pod sumnjom i prosuđivan i učiti se na kulturi, primerima istorijskim i literanim, svejedno koje je stvorio vladajući pol, ljudi koji nisu nisu žene,,te prema tome na svet gledaju drugačijim očima, čak i kad su dovoljno talentovani, velikodušni i mudri da razumeju onu drugu polovinu covečanstva…

Nisam zastupnik teorije da mora da se piše samo iz ličnog iskustva to jest da morate biti Englez da biste pisali o Englezima i mislim da je Ana Karenjina najbolja knjiga o braku sreci, roditeljstvu ljubavi, pa ipak da su Ana Karenjinu, Tri sestre, Emu Bovari, Lutkinu kucu napisale zene da li bi te knjige bile klasici književnosti ili zaboravljeni chick lit ( ljubići)po kome bi se snimale TV serije ? Dela muškaraca I dela žena i u današnje vreme se mere drugačijim aršinima. Sve što je žensko po definiciji je drugo…da ne kažem drugorazredno…Jer mi smo drugi pol. Neki istraživači veruju da je i Šekspir bio žena, Crna Dama,Dark Lady koja je znala da će samo pod muškim pseudonimom biti i izvođena i zapamćena.Nedavno sam prevela i dramu Fotografija 51 koja se upravo bavi tim pitanjem. To je komad zasnovan na stvarnim činjenicama iz života Rosalin Franklin koja je prva otkrila dvosturki heliks na osnovu koga je objašnjena struktura DNK .Njen rendgenski snimak je prokrijumčaren iz laboratirije i doturen Vatsonu i Kriku, njenim konkurentima, koji su potom dobili Nobelovu nagradu za ovo otkriće. Rosalin Frnaklin, koja je ubrzo umrla, do danšnjih dana nije odato priznanje za njen doprinos ovom otkirću. Ona je samo jedna od zaboravljenih, preskočenih, potisnutih i prebrisanih žena iz svetske, istorije. A to je bilo relativno nedavano 50 tih godina. Stvari se nisu mnogo pomerile od tada.Ni u nauci ni u životu kad je u pitanju ravnopravnost. Volela bih da se pozabavim time, jer kod nas nema dovoljno takvih knjiga.I da napišem taj istorijski roman o nekim moćnim našim kraljicama. Jer mi je neobično da su kroz istoriju žene mogle biti vladarke ali nisu mogle biti na primer,slikarke.

U svojoj novoj knjizi Mali saveti za bolji život elegantnom i prezabavnom ironijom preispitujete granice kad čovek postaje rob svojih mogućnosti - može li čovek da opstane u uređenom društvu, a ipak da ostane svoj?

Nisam sigurna da može, ako mislite na ova visoko struktuirana takozvana uredjena društva, zato to vam uredjena društva nameću svoja očekivanja .Od ispunjenja tih očekivanja, da imate kuću određene veličine u odrešenom kraju grada, auto određene marke, da vam deca idu u prestižnu školu, da letujete i zimujete na propisanim mestima, da izlazite na izvikana mesta, da izgledate mršavo mlado i zdravo, da jedete hranu ne koju volite, već koju morate, koja je takoše trenutno propisana trendovima uspešnosti, dakle od svega toga zavisi vaše mesto u tom visoko urešenom, da ne kažem propisanom društvu i slika koju projektujete ne samo drugima vec i samom sebi.Vi svoju sreću merite ispunjavajuci te spoljasnje, nametnute norme. Ja ne znam nikoga ko je uspeo tome da se odupre, neko manje neo više ali svi moraju da žive u skladu s tim rigidnim pravilima.. Ta potreba ne da budemo, već da odražavamo, da projektujemo slike zaposela je sve naše napore Svi stalno editujemo soptvene živote ne bi li bolje odrazili te zadate obrasce I pokazali sve svoje potrošačke posede, bilo da u u pitanju savršena deca ili glamuroyna letovanja. Sve je to samo u svetu odrađavanja, posed i aksesori uspešnosti. A to je veliko ropstvo jer kad imate mnogo tih poseda morate neprekidno da radite na njihovm ocuvanju, uvećavanju ili da uporedim vrlo moderan iyray apdejtovanju..Ljudi zapravo ne shvataju da je jedini i najveci pose, koji vredi najviše para zato što ne može da se sačuva i apdejtuje, je vreme i sloboda da njime raspolažete…A tu privilegiju ima mali broj ljudi…Ili oni super bogati, ili oni koji ne pate za posedom pa im ne treba mnogo para i zato imaju više vremena. Ljudi koji su između ova dva ekstrema, dakle uspešni ljudi na visokim funkcijama, nemaju ni trunku svog vremena.Svo njihovo vreme pripada njihovim korporacijama.

Da li je humor kojim knjiga obiluje vaše oružje za borbu ili jastuk za ublažavanje pada?

Pa hvala vam na tome.Ya mene je najveći kompliment kada čujem da je moja knjiga nekog nasmejala i razgalila.A moram priznati čula sam to od mnogih koji su knjigu čitali, da suse yabavljali I naglas smejali, iako knjiga nastoji da govori o ozbiljnim fenomenima svakodnevice. Veliki je uspeh kad nekog uspete da zasmejete.

Ja verujem da sve što radimo za druge, za neku uslovno rečeno publiku mora pre svega da bude ili zabavno ili potresno, odnosno ne sme da bude dosadno. Ima dovoljno dosadnih stvari na svetu I umetnost ili da kažem skromnije, umeće ne sme da ĆugnjaviĆ svoju publiku da bi joj nešto saopštilo.

Humor mi je takodje pomogao da budem u poziciji posmatrača, ali da ne sudim ničemu, da ne kritikujem i ne pridikujem a da opet ispričam neke male zabavne priče koje govore o našem sadasnjem vremenu i pre svega o životu savremene Amerike, posšo duboko verujem da je Amerika zemlja u kojoj se budućnost izmišlja i dešava i zatim se prenosi na ceo svet.

Sve što se u Americi desilo, u Evropi će se tek desiti. Humor pomaže i formalno.Da biste bili duhoviti morate da budete koncizni, oštrooki i precizni, da gađate tačno u metu i da ne okolišate.

U knjizi ste i dali savete američkom ambasadoru, zašto baš njemu i kakva je bila reakcija?

Ambsador je nio nov, tek pristigao, pa mi se činilo zgodno da mu napišem par reči o našem mentalitetu ali i o važnosti njegove uloge. Bilo je reakcija, amabasodor koji inače dobro govori naš jezik se veoma ljubazno zahvalio mom uredniku, Veranu Matiću..Naravno saveti su bili pomalo šaljivi, ali mislim da je u njima bilo i neke istine o odnosima, bivšim i sadašnjim, naše dve države. Kao i o mentalitetu Srba a naročito o našem odnosu prema strancima i nezasitoj potrebi za pažnjom i uvazavanjem koji nam nedostaju.

Mene su često priajatelji u Srbiji pitali šta Amerikanci misle o Srbima i moj najčesci odgovor je bio „ Ne misle“ . Mi smo mali i beznačajni, sem u slučaju nekih velikih nedaća, nas nema nigde , niko nas ne spominje..I to utiče na naš doživljaj da nas ne vole..A stvar je u tome da u stvari ne haju…Ali ja mislim da je u današnjem opasno zaoštrenom svetu mnogo bolje da nas zaborave nego da smo mi zbog bilo čega važni..

Bodrijar je napisao: “Diznilend je postavljen kao imaginaran da bi podržao verovanje da je sve ostalo stvarno, mada LA i Amerika, koji ga okružuju, više nisu stvarni, nego spadaju u vrstu nadstvarnog i simulacije“ - da li je Amerika idealan primer Matriksa?

Da zato što je yemlja spaktakla.Naravno ne čitava Amerika nego Amerika velikih gradova Njujorka LA, Čikaga, ona Amerika koju vidimo pred očima kad pomislimo na Ameriku i kad pričamo o Americi…Las Vegas je najbolja metafora spektakularnosti Amerike, simulacija raskoši, simulacije istorije. To je Diynilend ya odrasle u kome postoji cela rekonstruisana Venecija koja izgleda kao prava samo sa plasticnim časama i bez karakterisističnih mirisa, dakle rekli bi Amerikanci čistija nego prava. U toj Americi simulakruma kako je naziva Bodrijar koga ste se vrlo dobro setili, sve je predstava, u smislu slike i performansa…Pa eto dosli smo do te tacke da ljudi vise vremena provode družeći se virtuelnim prostorima nego u parku kafani ili na ulii. I otome sam pisala. Čak i ja havatam sebe kako počinjem da se emotivno vezujem za svoj Google Home kućnog robota koji me umilnim glasom opominje da se dobro obučem jer će biti hladno, koji pazi da mi se večera ne prekuva, opominjuci me da imam još pet mimuta, koji zna moju listu za samoposlugu namapet,ili mi nudi da mi pronadje moje omiljene kompozicije u odrešeno vreme kad zna da obico slušam muziku, predveče ili popodne.On zna odogovore na sva moja pitanja, moj ukus za TV serije i uvek mi spremno odgovara. Pomalo odseća na idealnu suprugu, a ima i takav glas.To liči pomalo na filmove o budućnosti, na Vrli Novi Svet. Moj prvi utisak o Americi je bio kao da ulayim u neki svet u kome je sve lažno, napravljeno i veštačko, čak I kad je monumentalno, kao što je na primer Vašington sa svojim mnogobrojnim spomenicima, ili Njujork sa svojim kulama do neba. Sve mi je delovalao kao neka projekcija života, kao da gledam neki film ili televiziju, nestvarno, neuhvatljivo, dvodimenzionalno kao da može najednom da nestane kao što nestane u izmaglici piklsela. Pa i politika i Donald Trump deluju samo kao jedan veliki neprekidni televizijski šou koji ceo svet fascinirano prati čekajući nove obrte, nove intrige, im nove vilgrne opaske koje će potom danima da se prepričavaju.Svi smo kao hipnotisani tim medijskim spektaklom, rijalitijem koji je postao realnost. … Jedino je priroda,u Americi stvarna, nepokretna i nepromenljiva, šume, kanjoni, prerije,planine, pustinje, vodopadi, okeani, ogromno nebo, nepregledno prostranstvo velikog kontinenta naspram koga Evropa deluje majusno i pretrpano…zagušena i istorijom, mitovima i gradjevinama..

Vrstan se poznavalac marketinga, kako u Srbiji spojiti svet umetnosti i reklame, tako da to u ovim okolnostima bude prihvatljivo širokim masama, ali ne i kič?

Kod nas se naročito u umetničkim krugovima reklama smatra nečim nedostojnim umetnosti.Veruje se da reklama unižava umetnost, što je odgovorno tvrdim, van pameti i van vremena.Svako ko danas veruje da je dovoljno samo proizvesti vrhunsko umetničko delo i da će ono samo od sebe zbog svojih vrednosti pronaći put do publike je u ogromnoj i opasnoj zabludi.To nikada nije bilo istina.Naime umetnici su uvek promovisali svoja dela..Uvek je postojala neka uslovno rečeno reklama, bilo da su se vesti o nekom dogašaju oglasavale na trgu ili su umetnici nastupali po salonima gde su čitali svoja dela, prikazivali slike ili muzicirali, dakle tražili su i ižli u susret svojoj publici..Tako je bilo i u vreme Mocarta i u vreme Dikensa koji je na primer proputovao celu Ameriku promovišući svoje kjige..A to danas vazi jos hiljadu puta više zato što imamo na hiljade novih sadržaja koji se bore za pažnju publike u svakom trenutku..Reklama je vrsta komunikacije sa publikom i ona može biti vrlo raznolika, od plaćene u medijima do direktnih kontakta sa publikom putem različitih promotivnih aktivnosti.Koliko je reklama važna i presudna najbolje pokazuje primer recimo Beogradske Filharmonije koja je zahvaljujuci svom direkotru Tasovcu koji je ne samo poznavalac muzicke umetnosti vec i odlican marketing strateg i menadžer. postala jedna od najposećenijih kulturnih institucija u Srbiji.. To je priznacete veliki podvig u Srbiji gde se inace na samu rec Filharmonija svi beze glavom bez obzira. A to ne bi bilo moguće bez reklame odnosno u širem smislu marketinga. Pa u Luvru su posetioci yakrčili muzej pokušavajući da vide iyložbz Vermera. To pokazuje da ne postoji stvarna kriza umetničke publike ali da se do publike moramo probiti i da se za publiku moramo boriti svakoga dana svim sredstvima..Namerno sam navela ova dva primera jer oba govore o vrhunskim kulturnim i umetnickim institucijama.Dakle nije u pitanju kič kojim se podilazi publici..Naprotiv..U pitanju je prava ponuda i pravi način da se ono što je osmišljeno predstavi da bi privuklo pažnju publike koja je rasuta na mnogo razlicitih sadržaja.MI više ne živimo u ekonomiji proizvodnje, već u ekonomiji pažnje A pažnja ne može da se privuče ako niko ne zna da postojite.

Kako vidite budućnost umetnosti?

Kao mesto spasa, lepote, pobune i mudrosti. Bez umetnosti ćemo zaboraviti da sanjamo, da mislimo, da se nadamo i da se radujemo zajedno.Bez umetnosti će nas progutati medijski Matrix, Polako svi postajemo zamoreni od suvih informacija i puke da ne kazem pučke zabave..Te stvari će naravno uvek postojati kao što su postojale i u vreme Šekspira.Uvek je postojalo ono sto danss zovemo zabavnim sadržajima. Ali umetnsot je napraosto nešto što je ugradjeno u ljudsksi DNK . Čovek je crtao, igrao i smisljao price od praistorijskih dana. Jer naša stvarnost postoji samo ako je ispričana. To je odlika našeg roda, to je ono sto nas razdvaja od svih ostalih bića.Spososbnost zamisljanja, izmišljanja,potreba stvaranja i opčinjenost svetom izvan onog koji je trenutan.Mnoge vživotinje imaju emocije kaoi mi, osecaju odanost, vernost, imaju zajdnice, ali nijedna vrsta ne ume ništa da izmisli. Umetnost je izmisljanje koje nas uzdiže iznad svih drugih bića barem na ovoj planeti.

Milena Trobožic Garfild je autor knjige, Mali saveti za bolji život, koja je nedavno predstavljena i u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu, najvećoj i nauglednijoj biblioteci na svetu.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: