Dejvid Bouvi: Umetnik do poslednjeg dana

Pored toga što je Dejvid Bouvi bio jedan od najvažnijih muzičara svih vremena, postoje još neke osobine koje su ga činile većim od mnogih drugih.

Izvor: Vladimir Skoèajiæ / Gistro Pop

Ponedeljak, 11.01.2016.

18:18

Dejvid Bouvi: Umetnik do poslednjeg dana
Foto: Beta/AP

Piše: Vladimir Skočajić, B92

Iako je kalendarski najhladnije godišnje doba počelo odavno, bio je to prvi pravi zimski dan u Njujorku. Sneg je vejao, vetar je duvao duž svih onih ulica koje se zovu po brojevima, a jutarnji saobraćajni špic je blokirao grad. Napolju je bio samo ko mora, a u milionskom gradu tokom radnog dana – mnogi moraju. Međutim, ne i Dejvid Bouvi. Nije imao nikakve obaveze, nikakva mesta na kojima je morao da bude, a ipak je izašao po toj mećavi. Hteo je da kupi voće i povrće u obližnjoj bakalnici, par časopisa, a i da iskoristi priliku da prošeta po prvom snegu. Kako je na glavi imao šal i kapu, računao je da ga niko neće prepoznati. Prošlo je pet godina od kada je objavio poslednji album „Reality“ i bio je usred diskografske pauze kojoj se nije nazirao kraj. Ljudi su se pitali šta je sa njim, a on na to nije davao ni pet para. No, ljudi koji rade po tabloidima za tih pet para su spremni da prodaju i najrođenije, a kamoli da po snegu iza nekog Sneška Belića vrebaju svoje žrtve. Tako je neki „novinar“ onog britanskog dnevnog smeća koje nije zaslužilo ni ime da mu se pomene toga jutra sve vreme pratio Bouvija. Kliktao je svojim foto-aparatom nadajući se da će napraviti dobru „foto-priču“ koju će objaviti pod nekim inventivnim naslovom poput „Evo kako Dejvid Bouvi provodi jutro“. Na njegovu nesreću, sneg je toliko vejao pa su sve fotke bile mutne. Dejvid ga je u jednom trenutku spazio i kada je bio siguran da je u pitanju paparaco a ne fan, pokazao mu je srednji prst i ušao u prvi taksi. Paparaco se nervirao, dok je Bouvi u taksiju listao poslednji broj muzičkog magazina „Uncut“. Fotke nikad nisu ugledale svetlost žutog dana.

Ovo je savršen prikaz u vezi sa stavom kakav je Dejvid Bouvi imao prema medijima u 21. veku. Nije želeo da njegovo ime diže tiraž novinama koje nisu dostojne ni da zamene toalet-papir. Neki njegovi prijatelji kažu da to čak ima veze sa tim što je muzičar napravio tako veliku diskografsku pauzu („The Next Day“ je objavljen deceniju nakon „Rality“). Kada nema novog albuma, onda nema ni medija, a ako ste velika zvezda, upravo je to jedan od načina da sačuvate dostojanstvo u savremenom svetu. Taj njegov srednji prst koji je po njujorškoj mećavi pokazao paparacu pun je simbolike. Verujem da šestar, lenjir i digitron nisu potrebni da je protumačite. Sa Dejvidom Bouvijem je otišao još jedan deo sveta koji smo nekad znali. Pričam o svetu u kome se jedan album slušao mesecima, u kome su se tekstovi pesama prepisivali u svesku i učili napamet, kada su se pravili redovi ispred prodavnica ploča i kada reč „singl“ nije bila eufemizam za „spot“. Nije ovo nekakav lament za onim čega nema, jer uprkos čemeru i jadu u kom je ogrezla naša planeta i ovo vreme ima svojih dobrih strana, ali je činjenica da je sve manje onih koji „rade samo ono šta hoće i kako oni hoće“. Upravo je tako dugogodišnji Bouvijev producent Toni Viskonti opisao velikog umetnika koji je preminuo 10. januara 2016.

Dejvid Bouvi nikada nije pravio kompromise. Dovoljno je da preslušate dva-tri albuma iz njegove bogate diskografije pa da vam to bude jasno. Teško da postoji muzički žanr u kome se Bouvi nije oprobao: glem rok, akustični pop, elektronika, soul, kraut rok, džez, fanka, bosanova, šansona, eksperimentalna, ali i klasična muzika. Nekad je imao manje, a nekad više uspeha u tome, ali nikada nije proračunavao, podilazio ili se ulagivao bilo kome. To je samo jedna od stvari koja je pisala na srednjem prstu kojim je mahao onog jutra u Njujorku.

Kako sam rođen u drugoj polovini sedamdesetih, moji prvi susreti sa muzikom dešavali su se osamdesetih godina. Sa TV-a se u to vreme nisu skidali Pola Abdul, Rik Estli, Fil Kolins i Samanta Foks. Čak ni tada, kada sam naivno mislio da „ako si dobar prema svima, svi će biti dobri prema tebi“, nisam voleo takvu muziku. Ti jeftini sintisajzeri i ona tipična produkcija iz osamdesetih i tad su mi bili odbojni. Nisam pronalazio iskrenost u tim pesmama. Nažalost, među njima se našla i muzika Dejvida Bouvija i pesme kao „China Girl“ i „Let’s Dance“ koje su se često vrtele na nekom od postojeća tri kanala. Kada imate osam godina, teško je da napravite neku ozbiljnu razliku između Korg klavijatura koje se čuju kod Bouvija i kod Lajonela Ričija, na primer. A onda porastete i shvatite da pored TV-a postoji i radio, kao i da Dejvid nije samo „China Girl“, pa čak ni da ta pesma uopšte nije tako rđava kao što ste nekad mislili. Zatim otkrijete da je on sedamdesetih snimao dobre ploče, a kako godine prolaze one postaju remek-dela. I onda vam dođe da sami sebe kaznite tako što ćete da odete u ćošak sobe i u stavu mirno, okrenuti glavom prema zidu, preslušate celu BASF kasetu na kojoj su vam „Hunky Dory“ i „Low“. Dobro, nisam baš toliko zastranio, ali nije daleko od istine. O tom zlatnom Bouvijevom periodu iz sedamdesetih se uglavnom sve zna. „The Rise and Fall of Ziggy Stardust“ je ploča koja je odavno deo opšte kulture, njegovo koketiranje sa biseksualnošću je opisano u mnogo knjiga, a berlinske noći sa Igijem Popom, Brajanom Inom i druženja sa Luom Ridom su deo RNR antologije. Bouvi je osamdesete počeo fenomenalnim „Scary Monsters“, da bi do početka ovog veka eksperimentisao sa mnogim žanrovima, od čistog popa, do drum’n’bassa. To je radio nekad sa više, nekad sa manje uspeha, ali je uvek bio dosledan sebi.

Već pomenuta desetogodišnja pauza između 2003. i 2013. bila je najduža u Bouvijevoj karijeri. Za to vreme su kružile glasine da je Bouvi teško bolestan, a „kreativniji“ mediji su čak pisali da je umro, samo da se to ne zna. Sa tim glasinama su se sprdali i Flaming Lips, kada su sa Neon Indian snimili pesmu „Is David Bowie Dying?“Kada se 2013. vratio albumom „The Next Day“, muzičar je svim senzacionalistima još jednim mahnuo onim srednjim prstom. U pitanju je ploča koja je bila bolja od mnogih koje je snimao osamdesetih i devedesetih, a balada „Where Are We Now?“ potpisniku ovih redova spada među najdraže Bouvijeve pesme. Ispostavilo se da je Bouvi tokom te „tihe decenije“ uživao u mirnom životu. Slikao je za svoju dušu, čitao sve ono što je propustio dok je sedamdesetih bio obuzet hedonizmom i slušao je mnogo muzike. Za razliku od većine njegovih savremenika koje je pojelo vreme i koji misle da se dobra muzika ne snima „posle (upišite deceniju)“, Bouvi je otkrivao nove, mlade grupe. Između ostalih, obožavao je Arcade Fire, ali i čikaški eksperimentalni bend Tortoise, a kako kaže Toni Viskonti, prošle godine je do besvesti slušao poslednji album hip-hopera Kendrika Lamara. Kao kada je njegova muzika u pitanju, to je bio slučaj i sa onom koju je slušao – predrasude i granice nisu postojale. Tako je prošle godine završio u jednom njujorškom klubu na svirci lokalnog džez benda. Samo par dana nakon svirke, saksofonista iz tog kluba Doni Mekeslin dobio je poziv da svira na Bouvijevom albumu „Blackstar“.

Sada, kada Dejvid Bouvi više nije fizički sa nama, jasno je da „Blackstar“ nije samo njegov poslednji album. U nekim recenzijama su mu zamerali da je album previše mračan, naročito naslovna pesma. Kao što sam rekao u jučerašnjoj epizodi emisije Gistro FM, to što je album mračan verovatno ima veze sa tim što Bouvi hoće nešto da nam kaže. Sada nažalost znamo i šta. Uostalom, on nije bio tu da nas zabavlja – Dejvid Bouvi je bio umetnik u izvornom smislu te reči. On je znao da umire i samo par dana pre smrti je objavio spot za pesmu „Lazarus“ koja počinje stihovima „Look up here, I’m in Heaven“ i u kome leži u bolničkom krevetu sa povezom preko očiju. Iako verovatno nije znao tačan datum kada će da umre, vreme njegove smrti, objavljivanja novog albuma, poslednjeg spota, kao i njihova tematika, naprosto lede krv u žilama. On je od svoje smrti napravio umetničko delo i to bukvalno. Sumnjam da će ijedan umetnik ovakvog kalibra uraditi sličnu stvar ikada više. Kada god pomislim na Bouvija, pored muzike, prvo što mi pada na pamet jeste već pominjano dostojanstvo. Tu pre svega mislim na period od kada smo zajedno na planeti, znači od kraja sedamdesetih. Za njega nisu vezivani skandali, afere, teške droge, a ni veze sa devojkama (ili momcima) upola mlađim. Bio je u braku sa Iman od 1992. i o tome nikada nije mnogo želeo da priča u javnosti. I nisu se razveli (to što apostrofiram ovaj podatak, dovoljno govori o vremenu u kome živimo). Što bi njegovi sunarodnici rekli, bio je „private person“. Nije bio gladan pažnje, reflektora, aplauza i tapšanja po ramenu. Znao je koliko vredi i bez toga. Takvih ljudi je sve manje i među običnim smrtnicima, a kamoli među zvezdama koje prodaju milione albuma.

Sada dolazimo do onog mesta u tekstu kada se kaže „da je umetnik umro ali da će njegova dela nastaviti da žive“. Iako je to istina, nekako ne ide da zaokružimo priču tako. Da je naslov ovog teksta „Nećete verovati koji je prst Bouvi pokazao paparacu“, možda bismo tako i zaključili. Ali,naslov je drugačiji. Kad već pominjem opet taj srednji prst i to jutro (koje je prepričao Toni Viskonti u jednom intervjuu), Dejvid je iz taksija otišao pravo kući. Ispričao je supruzi šta mu se desilo, a ona je prasnula u smeh i počela da ga zadirkuje da srednji prst novinarima pokazuju samo klinci pankeri. „Pankeru, pankeru“, govorila mu je. Na to je Dejvid izvadio ploču „Never Mind the Bollocks“ grupe Sex Pistols, pojačao „Anarhy in the UK“ i zapevao iz sveg glasa sa Džonijem Rotenom dok je skakao po sobi. Onda su oboje počeli da se glasno smeju, dok je napolju sneg počeo da veje još jače.

To je bio Dejvid Bouvi. Jedan od nas koji ne koriste glavu samo za šišanje i koji ne misli da su „moral“ i „dostojanstvo“ sastojci ruske salate. Istina, za razliku od nas, imao je mnogo više dara, talenta i znanja za umetnost. I bio je jedan od najvećih muzičara koji su hodali planetom. Ali je bio jedan od nas. Valjda ga zato toliko i volimo.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

109 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Propao pokušaj: Nemačka u haosu

Nemačke mašinovođe od utorka rano ujutro ponovo su u štrajku, samo nekoliko dana po okončanju prethodnog štrajka. Sudovi su odbacili pokušaj Nemačke železnice (DB) da zaustavi štrajk.

17:25

12.3.2024.

6 d

Podeli: