“Alan Ford na srpskom? Beži, bre!”

Nenad Briksi, prevodilac koji je prevodio popularni strip Alan Ford, nedavno je dobio zasluženo priznanje. To je povod za ovu priču o njemu, Alanu Fordu, ali i o Jugoslaviji.

Izvor: Express/Emir Imamoviæ

Utorak, 29.09.2015.

17:52

Default images

“U ovoj se kući rodio i proveo detinjstvo Nenad Briksi (1924. – 1984.) književnik, novinar i prevodilac. Njegova književna dela i prevod stripa Alan Ford – bezvremenski su. Grad Varaždinske Toplice i udruga Trash iz Varaždina s ponosom podižu ovu spomen-ploču u znak sećanja na našeg sugrađanina. Drugog septembra 2015.”

Izgleda da tako to biva uvek kod nas na Balkanu: pored svih onih silnih državnih institucija, organizacija Trash se prva i jedina setila da konačno, 31 godinu od njegove smrti, oda počast i pokaže zahvalnost čoveku koji je celu Jugoslaviju učio hrvatskom jeziku. Da, upravo tako. Objašnjenje sledi – malo kasnije.

Kada se 1984. Briksi oprostio s ovim svetom, Kristin je imala dvanaest-trinaest godina. Berlinski je zid gledala s bolje, zapadne strane. Danas stanuje u Lajpcigu, uči jezik koji, zavisno od toga gde je, naziva hrvatskim, srpskim ili bosanskim.

Sa Kristin se može razgovarati o prošlosti Jugoslavije, istina na engleskom jeziku, ali svašta zna i svašta se trudi da razume.

Ali o “Alanu Fordu” pojma nema. Nikad za taj strip nije čula. Videla ga je jednom, pre dve-tri godine, uz bocu vina i u doba noći kad se ne zna ko je pametniji među pripitima.

Ostalo joj je nejasno zašto smo, zaboga, mi ovde tako voleli taj strip i, pogotovo, zašto je “Alan Ford” bio to što jeste samo dok ga je prevodio pokojni Briksi. Posle je završio kao u, eto, Nemačkoj ili Francuskoj - gde je objavljeno samo dvanaest brojeva i s takvoi tiražom da o trinaestom niko nije razmišljao.

Ima, verovatno, u skladištima negde u Srbiji na hiljade primeraka neprodatih epizoda o Grupi TNT, štampanih kad više nije bilo nimalo normalno da izdavač bude s jedne, a recimo prevodilac s druge strane Dunava.

Odraslima uz priče o Broju Jedan i ostalima, taj “Alan Ford” nije bio isti kao pre, ma koliko se naizgled činilo drugačije.

“Alan Ford na srpskom? Beži bre... To može samo ako je Briksi”, kazao je jedan od pasioniranih beogradskih čitalaca, beskrajno razočaran pokušajem koji je uporedio s “Mućkama” na danskom, ali s mongolskim glumcima.

“Bilo je to više od prevoda: takav stepen intervencija se na Zapadu naziva ‘transkreacija’, skoro ponovno pisanje dela na domaćem jeziku... Neki moji hrvatski prijatelji, kada sam ih pitao u čemu se alanfordovski hrvatski razlikuje od standardnog hrvatskog u to vreme, navodili su ‘prenaglašenost’, ‘kitnjastost’, farsično preterivanje u izražavanju’. Neki su ga čak nazvali i “krležijanskim”. Što mi je sve bilo vrlo čudno, jer je taj hrvatski za mene, sa druge strane Dunava, oduvek bio ‘normalan’ hrvatski...“, kazao je Lazar Džamić, autor do sada jedine ozbiljne studije o fenomenu ovog stripa u nekadašnjoj Jugoslaviji, knjige “Cvjećarnica u Kući cveća: Kako smo usvojili i živeli Alana Forda”, objavljenoj u združenoj akciji Izdavačke kuće Heliks iz Smedereva i Naklade Jesenski & Turk iz Zagreba.

Srpski marketinški stručnjak s londonskom adresom objasnio je kako je i zašto “Alan Ford” u pokojnoj Jugoslaviji bio popularniji nego igde drugde, računajući i Italiju, u kojoj su ga, držeći se principa Commedie dell’arte, ali smeštenih u hladnoratovski Njujork, crtali i pisali Roberto Raviola i Lusijano Seki, potpisujući se kao Maks Magnus & Bunker.

Najmanje su dva, a pre će biti tri razloga zbog kojih su generacije i generacije odrasle uz “Alana Forda”, stripa oko kojeg se dan-danas slažu i oni što se, inače, ne mogu dogovoriti na kojoj strani sveta sunce izlazi.

Prvi je taj što likovi i njihovi odnosi beskrajno liče onome što su nekad bile, kako su izgledale i funkcionisale porodice.

Džamićevim rečima opisano: “Svemoćni, nikad zadovoljni pater familias koji se ne libi liberalne upotrebe štapa kao univerzalnog sredstva motivacije i kažnjavanja; mnogobrojni žalopojni rođaci koji pate od svih mogućih bolesti; razna braća, sitni šverceri, mali lopovi ili samo nervirajuća konkurencija za ionako male kućne resurse; blesavi stričevi i ujaci, sa svojim komičnim pričama o ratovanju i raznim drugim podvizima; i naravno mi kao Alan – dobri, naivni...”

Osim po dnevnim boravcima i porodičnim ručkovima, Grupa TNT se mogla svake večeri videti na televiziji, u sedam sati i trideset minuta, pa narednog jutra s prozora: dakle, Jugoslavija je bila stanje permanentnog haosa i iritiranosti u kojem su se narodi i narodnosti istresali jedni na druge, deklarativno zagovarali jedinstvo, a brinuli – i to neuspešno – isključivo o svojim interesima, suviše toga nije funkcionisalo, očekivanja i projekcije uvek su bili iznad granica mogućnosti, lopovi su glumili gospodu, majstori improvizovali, profesionalni pacijenti živeli na bolovanju, a pošteni plaćali cehove sopstvenoj ludosti.

Na kraju je i jugoslovenski Broj Jedan, dakle Josip Broz Tito lično, onaj što nas je držao na okupu kao njegov vremešni kolega svoje kilave agente – sahranjen u Kući cveća.

O svemu tome nisu pisali i crtali Maks Magnus & Bunker, ali mi smo to tako gledali i čitali – makar i nesvesno – uz Briksijevu (trans)kreaciju koja se, bez imalo zadrške, može porediti sa radom jednog od najduhovitijih TV scenarista svih vremena, dakle Džona Salivena, čije su “Mućke”, skoro kao i “Alan Ford”, armiju obožavalaca imale u zemlji nastanka i nekadašnjoj Jugoslaviji.

To je bilo društvo za koje je “stečajni upravnik” SSSR-a Mihail Gorbačov grunfovski rekao: “Video sam budućnost i ustanovio da ne funkcioniše”.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

198 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: