Srđan Srdić - "Espirando"

Trenutak pre kraja na devet načina - recenzija zbirke priča Srđana Srdića "Espirando" (Stubovi Kulture).

Kultura

Izvor: Piše: Vesna Radman

Petak, 09.12.2011.

13:35

Default images

Posle uspešnog romana Mrtvo polje iz 2010. izdavačka kuća, Stubovi kulture, obajvila je ono u čemu je Srđan Srdić očigledno najbolji, a to je kratka priča. Poznat kao urednik prestižnog festivala kratke priče Kikinda short, Srdića svakako možemo nazvati poznavaocem ove prozne forme. Posle dugogodišnjeg uredničkog iskustva, Srdić se i sam upustio u pisanje kratke priče, a njegova zbirka Espirando govori nam da je pred nama ozbiljan pisac.

Naslov zbirke, „espirando“ predstavlja muzički termin koji znači, odumiranje, isticanje, što je autoru poslužilo da tematski i idejno objedini devet priča. „Espirando“ se takođe tumači i kao izdisaji, a njene priče kao „pesme na smrt“. Zbirka se sastoji iz devet priča, što se podudara sa brojem slova u njenom naslovu, a takođe i tematski korespondira sa Danteovih devet krugova pakla u Božanstvenoj komediji.

„Epirando“ se u romanu odnosi na blizinu smrti, na stalnu prisutnost smrti, na smrt u životu (ako tumačimo u skladu sa Danteovom Komedijom, na pakao). Najpopularnija tema u književnosti, smrt, zapravo je postala opšte mesto, pa su pisci dalje iznalazili načine kako da je zadrže u svojim delima a da ona ne deluje kao nešto što je „već viđeno“. Ako Srdićevu zbirku tumačimo i njene elemente objedinjujemo samo na osnovu teme smrti, onda bismo mogli reći da nam pisac nije pružio ništa originalno. Međutim, stvari stoje dosta drugačije. Naime, devet priča dobile su zaokruženost uz pomoć intertekstualnih veza koje stvaraju sa poznatim književnim delima 20. veka. Pored očiglednog uticaja Beketa, Foknera, Vijana, Majakovskog i načina na koji su u njihovim delima predočeni teme svakodnevnice i smrti, upečatljiva je prisutnost Tomasa Mana i njegove priče Smrt u Veneciji. Eros i tanatos, opsesija, blizina lepote, seksualna opijenost, čulnost i smrt iz Manove pripovesti daje Espirandu zaokruženost. Na najpovršnijem nivou to je knjiga koju osoba iz sobe 201 u prvoj priči, „Komarci“ nosi sa sobom da bi se zbirka razrešila u dionizijskoj ekstazi pred smrt u poslednjoj priči „Slow drivers“.

Odnos erosa i tanatosa u određenim pričama dovodi nas do bitnog aspekta Srdićeve proze, a to je čulnost. Pored zvučnosti teksta u pojedinim delovima, bitni su i miris, i dodir. Priče nam nude nekoliko aspekata čulnosti koje povezujemo u skladu sa likovima. Njihovi mirisi, njihov oblik urezuje se u naš um tako da posle svake priče imamo utisak da možemo zaista da ih osetimo.
Upravo je raznovrsnost ona osobina zbirke zbog koje nam se čini da se smisao priča ne može uhvatiti do kraja. Kao da je pisac želeo da nam predstavi čitav dijapazon likova i njihovih sudbina ne bi li smo postali svesni banalnosti naše svakodnevnice. Od opštih do autentičnih karaktera Srdić nam je ponudio nekoliko opcija kako da posmatramo naš život. Odnos prema sebi i svojoj okolini prisutan je na svakom nivou priča. Srdićev pripovedač se do te mere poigrava sa perpektivama da čitalac postaje grupa koja osuđuje: mi smo publika u cirkusu, mi smo komšije, učenici, okolina. Čitalac postaje neko drugi, on je onaj koji ne razume pojedinačan slučaj, onaj koji tek sada dobija uvid u ono šta se dešava unutar samih likova. Najbolji primer odnosa perspektiva, a ujedno i Srdićevog odnosa prema svojim pripovedačima ogleda se u „Komarcima“ kada se likovi i njihove priče međusobno sagledavaju, sudaraju i tumače kao roj komaraca koji ih stalno opseda. Odnos likova među sobom kao i odnos likova sa okolinom zapravo diktira i naš odnos prema njima. Njihov pogled na stvarnost najčešće je izražen njihovim specifičnim jezikom, čime se postiže i njihova karakterizacija. Srdić se potrudio da uđe u živote likova onaki kakvi jesu i prikazao nam stvarne ljude sa svim njihovim problemima.

Opterećena smrću, zbirka vodi čitaoca kroz mnoge pristupe ovoj temi. Kroz ironiju, kontraste i paradokse u svojim pričama, Srdić nam ukazuje na to da je svaki čovek kome sudimo i sa čijim se putem preplićemo na sopstveni način suočen sa svojom smrtnošću, svojim problemom. On je bavi graničnim situacijama, trenutkom pre, poslednjim danom, poslednjim mislima, okruženjem. Njega zanimaju poslednji trzaji, poslednji živi trenuci živih likova.

Pisac naglašava procese raspadanja do apsurda, bilo da su ona fizička ili duševna. Tako su često mesta dešavanja njegovih priča groblja, kavezi, napuštene kuće, bolnice, toaleti. Srdićev tanatos prikazan je u svoj svojoj mnogostrukosti od mirne, željene smrti do potpunog rastrzanja delova tela. To je ples živih mrtvaca i glavnih likova, i onih posmatrača koji svojim beciljnim životom i sami umiru; to je trenutak kada treba „pogledati sramoti i smrti u oči“.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

10 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Ukrajinci saopštili: Obustavljamo

Ukrajinske vlasti saopštile su večeras da su obustavile svoje konzularne usluge u inostranstvu za muškarce starosti od 18 do 60 godina, pošto je ukrajinska diplomatija najavila mere za vraćanje u zemlju onih koji mogu da idu na front.

21:57

23.4.2024.

1 d

Podeli: