Srbija i kustosiranje u 21. veku

„Naš rezon kao samostalnih kustosa je: ako je jedna izložba orijentisana na publiku, onda je publika zaista sve. Ja sam imao debatu sa menadžmentom jednog muzeja koji želi da poveća posećenost. I, naravno, to nije bilo uspešno jer oni uporno nisu shvatali da treba da menjaju sebe, a ne publiku“

Kultura

Izvor: Piše: Sonja Goèanin

Četvrtak, 24.01.2013.

09:55

Default images

„Umesto izlišnog konstatovanja o osiromašenom i gotovo bespomoćnom stanju u polju kulture, potrebno je ukazati na primere dobre prakse“. Taj primer dobre prakse već godinu dana razvijaju istoričari umetnosti Srđan Tunić i Andrej Bereta, a njihov autorski projekat nosi naziv Kustosiranje.

Projekat je namenjen budućim (i onima koji već jesu) profesionalcima iz oblasti kulture i umetnosti i traganju za novim mogućnostima za samostalne kustose. On se odvija kroz predavanja, posete izložbama, razgovore sa autorima i kustosima, ali i kroz samostalno pripremanje izložbi.

Uslovi u kojima je Kustosiranje napunilo prvu godinu nisu bajkoviti: čak i u „stručnim krugovima“ je nekada potrebno objašnjavati šta je samostalni kustos, izložbe u Srbiji su slabo posećene, a publika, u najmanju ruku, ne razume savremenu umetnost; i pored dobre saradnje sa institucijama kulture, bahatost i neprofesionalizam pojedinaca nije iznenađenje.

Entuzijazam, ipak, čini se, ne izostaje. O tome za B92 govore autori ovog projekta.

Nedavno je Kustosiranje pomenuto (na izrazito negativan način) u listu Tabloid. Izgleda da u javnosti, čak i u stručnoj, postoji neko odsustvo razumevanja jedne profesije. Šta zapravo radi samostalni kustos?

Srđan Tunić: Kada se kaže „kustos“, uglavnom se pomisli na posao koji je vezan za institucije. Mi smo postavili pitanje ko su kustosi danas i konstatovali da to definitivno nisu samo ljudi koji rade u muzejima i bave se nekom zbirkom. U početku projekta bili smo usmereni na studente sa Odeljenja za istoriju umetnosti, ali smo onda shvatili da je to suviše suženo. Uključili smo ljude koji se bave menadžmentom u kulturi, arhitekturom i tako dalje, i tada se dogodila zanimljiva razmena ideja.

Andrej Bereta: Raditi u nezavisnom sektoru (kao samostalni kustos) podrazumeva da razmišljaš na projektni način. To znači da se u realizaciji projekta, na primer izložbe, razmišlja u realnim okvirima: šta je ideja, a šta su mogućnosti. Na primer, da li mogu da priuštim sebi da ova izložba ledbi u vazduhu? Tome nas, nažalost, ne uče u školama. Razmišljati na projektni način podrazumeva i razmišljati o ciljnoj grupi. Priča je drugačija kada se radi u institucijama. Mi pokušavamo da pokažemo da je polje kustoskog posla u 21. veku mnogo šire od tradicionalnog.
Kako se posao kustosa u institucijama kulture razlikuje?

Srđan Tunić: Razlika između nezavisnog i institucionalnog se sastoji u tome što raditi pri instituciji podrazumeva obezbeđenu logistiku, resurse, prostor, dok samostalni kustos to treba da “stvori”, tokom nastajanja projekta. On/a dobija novac za svoj projekat, ali odgovara onom ko mu sredstva obezbeđuje. Dakle, samostalni kustos radi u uslovima veće kontrole, više evaluacije nego u državnim institucijama.

Andrej Bereta: U instutucijama se ne razmišlja na projektni način, niti o ciljnoj grupi. Naš rezon kao samostalnih kustosa je: ako je jedna izložba orijentisana na publiku, onda je publika zaista sve. Ja sam imao debatu sa menadžmentom jednog muzeja koji želi da poveća posećenost, bez namere da ispitaju vlastitu poziciju u sredini, da je redefinišu. I, naravno, to nije bilo uspešno jer oni uporno nisu shvatali da treba da menjaju sebe, a ne publiku. Dosta njih je, zapravo, osetljivo na „podilaženje“ publici, ali onda se pitam: čemu i kome služe institucije kulture, izložbe, muzeji?

Kakvo je vaše iskustvo sa studentima/kinjama koji su učestvovali u projektu? Kakvo znanje oni nose sa fakulteta?

Srđan Tunić: Posle fakulteta većina studenata ne zna gde se nalazi. Da bi postao/la kustos, moraš da položiš stručni ispit u Narodnom muzeju i to je jedini relevantan stručni ispit u zemlji za kustosko zvanje. Tu se, između ostalog, polažu osnove muzeologije, zakon o kulturi, konzervacija... Kad pogledaš, to je jedan veoma tradicionalan okvir koji je veoma vezan za institucije koje imaju depoe. Ako se baviš nezavisno ovim poslom, to znanje neće biti ključno za posao samostalnog kustosa.

Zbog toga smo se i odlučili da organizujemo praktični deo projekta – poput kustoske laboratorije, svake sezone (u toku je treća), koja kao “finalni proizvod“ ima realizaciju jedne izložbe. Formiramo grupe studenata i profesionalaca iz oblasti umetnosti i kulture, različitih iskustava i godišta, koje će proći kroz ceo proces pripreme izložbe. Za to smo prošle godine dobili prostor na festivalu Mikser i tada je to bila produkcija i izložba video radova.

Andrej Bereta: Evo jednog našeg pokušaja da u tom tradicionalnom akademskom svetu unesemo bar malu promenu. Na poziv dva profesora, nas dvojica smo prethodni semestar radili sa tri grupe studenata: sa likovne akademije, istorije umetnosti i arhitekture. Naš posao je bio da Kustosiranje pretvorimo u akademski kurs za mešovitu grupu studenata, što je bilo prilično novo jer, iz meni neznanih razloga, fakulteti ne sarađuju. Organizovali smo i praktični deo u kome oni sami realizuju izložbeni poduhvat. Da najavim, izložba će biti otvorena 28. februara u galeriji umetničkog kolektiva U10. Imaće sedam celina koje su osmislili i realizovali po troje studenata – jedan budući istoričar umetnosti, arhitekta i vajar. Cilj je bio da se timskim radom dobije nešto više od onoga što bi postigli razmatrajući izložbu samo iz vlastitog ugla.
Kako se suočavate sa tim da je poseta izložbama veoma mala?

Andrej Bereta: Ljudi u nekim drugim sredinama redovno odlaze u galerije i muzeje, a pritom im to nije blisko zanimanju koje obavljaju. Imaju potrebu za tim. Kod nas nema tradicije čak ni kada je u pitanju likovna kritika. Pre nego što sam upisao fakultet, u likovnim kritikama koje su objavljivane, recimo, u konzervativnijoj nedeljnoj štampi ja, uglavnom, ništa nisam shvatao sem toga da je, recimo, sinoć otvorena izložba. Ja sam tada bio uveren da kada završim fakultet da ću to razumeti. Završio sam fakultet i ja i dalje tu skoro ništa ne shvatam. Reč je o tome da postoje ljudi koji pišu kritike radi sebe, vrlo paraelitistički, previđajući da je pisanje kritike jedan važan i ozbiljan posao, čija uloga je, između ostalog, i reprezentativna i edukativna i da baš zbog toga mora biti čitljiva.

Da li je to problem i sa izložbama – ljudi ne razumeju savremenu umetnost?

Andrej Bereta: Tu ima više mogućih poteškoća. Za mene je umetničko delo „statement“ („izjava“) onoga ko radi to delo u vremenu u kojem nastaje i veoma je važno da publika razume šta to umetnik saopštava, bilo da se sa tim slaže ili ne. Ali, ako mi kao publika ne razumemo vreme u kome živimo, pa je za nas samo slika iz npr. perioda realizma umetničko delo, jer želimo da nam na prvu loptu bude jasno šta vidimo, mi smo sebe blokirali da razumemo umetnost na drugom nivou. Takođe, ako neki kustos ne vidi potrebu da poveže stvarnost sa umetničkim delom i da ga predstavi u kontekstu tako da ono bude shvaćeno, sve je promašeno. To je ona rečenica koju sam više puta čuo: „Umetničko delo govori za sebe; šta ima tu da se objašnjava?!“. Ja onda samo mogu da se zapitam: ne kako jedno savremeno delo nije shvaćeno, već kako je uopšte bilo koje delo shvaćeno.
Koliko često čujete taj prigovor da savremena umetnost nije „prava“ umetnost?

Srđan Tunić: Kod nas postoji nerazumevanje da se pojam umetnosti kroz vreme menjao, to jest da se ta definicija dopunjavala. Jedan Karavađo koji se danas doživljava kao klasika, u svoje vreme je bio proglašavan ubicom umetnosti, i ostao svesno prećutan još ceo vek nakon smrti. Naravno da se ne dopada svakom savremena umetnost, postoji, recimo, jedna struja u Srbiji koja zagovara da Oktobarski salon treba da bude kao ranije - umetnička smotra klasifikovana po medijima koji su tradicionalno prihvaćeni. Ta klasifikacija „po medijima“ je odavno problematizovana i prevaziđena u svetu, čak i na “tradicionalnim” akademijama (Royal college of art, Danish Royal academy of fine arts) gde se obrazuju budući umetnici. Sa druge strane, mi i dalje koristimo pojam „novih medija“ koji su „novi“ već više od pedeset godina.

Andrej Bereta: Slika te konfuzije koja postoji kod nas je jedan izuzetno kvalitetno realizovan katalog, u tehničkom smislu, koji sam letos pronašao. Ono čime sam bio razočaran je sadržina. Tu su reprodukcije nekoliko desetina umetničkih radova, a uvodna tri teksta, koje potpisuju neke naše starije kolege, su jedan do drugog takoreći - fašistični. Sva tri autora su pisali o umetnosti kao o skulpturi ili o slikarstvu, sve ostalo, kako oni tvrde, ne valja. Ovo mnogo govori o njihovoj nesenzibilisanosti. Međutim, komedija tog kataloga je bila da se bar četvrtina umetnika u katalogu ne izražava u medijima koje oni preferiraju. U njemu je, između ostalog, rad Maje Obradović koja je poznata po kombinovanju različitih tehnika.

Zapravo, ja i ne vidim oštru razliku između savremene umetnosti i takozvane istorijske. Dešava se u istoriji umetnosti da o delu imaš predrasude: znaš tehniku, umetnika, temu, ko je bio naručilac rada, ali previđaš neke bitne momente. More portreta u istoriji umetnosti govore najgore o onima koji su portretirani. Ljudi poštuju neka velika dela često ne znajući koliko slojeva značenja tu postoji kojih nisu svesni.

Kako u svemu tome Kustosiranje nalazi svoje mesto?

Srđan Tunić: Kroz našu praksu, individualnu i kroz projekat Kustosiranje, okrenuti smo ponajviše savremenoj produkciji iz sasvim praktičnih razloga, ali nismo isključivi prema epohama, medijima i sl. Pokušavamo da pronađemo moguće odgovore na pitanja šta kustos jeste danas, šta sve ulazi u domen struke, ali i koji je položaj kustosa u društvu. Kustosiranje je započeto i kao način da se ponudi primer koji nije negativistički nastrojen (tzv. bluz u kulturi), već da podstakne profesionalce na proaktivan stav prema stvarnosti.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

10 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: