FEST: Uspeh - cilj ili sredstvo?

O ambiciji, očekivanjima i smislu uspeha u filmovima "Kraljev govor" i "Crni labud".

Kultura

Izvor: Piše: Svetlana Ðoloviæ

Nedelja, 27.02.2011.

23:53

Default images

I kraljev sin i talentovana balerina ’moraju’ da budu uspešni u svojim visokostresnim javnim poslovima. I dok za njega taj uspeh ima pre svega pragmatičnu vrednost, kao savladavanje prepreka ka postizanju opšteg dobra, za nju je taj uspeh vrhunski lični cilj i smisao sam po sebi. Međutim, i pored te razlike u motivima, na koju donekle utiču njihova različita mesta u društvu, oboje ih povezuje nesigurnost, koja potiče iz sličnog porodičnog okruženja, oličenog u autoritativnim, strogim i ambicioznim roditeljima, generatorima neverovatnog psihološkog pritiska. No, hajde da ovaj kriptični uvod konačno konkretizujemo.

Džordž Šesti, odgovorni, lojalni, skromni vojvoda od Jorka, muca od rođenja. S obzirom na prirodu i imidž ’porodičnog’ posla, njegov problem nije samo njegov, tako da nešto što bi kod svih drugih bilo stvar ličnog izbora, kod njega biva obaveza, bolje reći, dužnost. Oduvek prisutni, interni pritisak prestrogog i grubog oca, preuzimanjem javnih funkcija dobija i novu, javnu dimenziju. Problem postaje ’neodložan’ kada se njegov brat, vetropirasti Edvard Osmi iz ličnih razloga povuče sa prestola, ostavljajući našeg junaka u novoj, još ozbiljnijoj ulozi, u osvit Drugog svetskog rata. Tu na scenu stupa harizmatični ’logoped’ Lajonel Loug, koji će upornošću i verom u svog ’pacijenta’ promeniti tok jedne, pre svega, lične istorije. Ekscentrični Australijanac postaće tako mnogo više od govornog terapeuta – njihov turbulentni odnos kretaće se od sumnjičavog sticanja poverenja, preko psihoterapije do doživotnog prijateljstva. ’Berti’ će, zahvaljujući Lougu, postepeno od uštogljenog, očajnog aristokrate poljuljanog samopouzdanja, postati kralj dostojan svakog i svačijeg poštovanja. U trenutku kada na probi krunisanja vikne ’Ja imam glas!’, mi zapravo čujemo srčano uverenje čoveka koji zaslužuje da bude kralj ne (samo) rođenjem, već svojim ljudskim kvalitetima koji više neće biti zaklonjeni iza jedne ponižavajuće fizičke mane.
Iako dramaturgijom i odmerenim dramskim realizmom podseća na romansirane biografije ’History’ kanala, ’Kraljev govor’ poseduje izvesnu neodoljivost, koju u potpunosti duguje hemiji dvojice glavnih glumaca. Ako je postojala idealna uloga za Kolina Firta, koji tokom većeg dela svoje karijere izgleda kao posavremenjeni neromantični lik iz nekog romana Džejn Ostin, to bi bila ova, kraljevska. Njegova prepoznatljiva ljupka neopuštenost, ali i fascinantna zanatska preciznost ovde su dobili pravi dom, u ulozi koja nas tera da saosećamo, ali sa toplom distancom, baš onakvom kakva postoji između njega i ’običnog čoveka’ Louga. Džefri Raš, nepogrešiv izbor za ulogu uticajnog autsajdera, ovde ostvaruje još jednu nezaboravnu rolu. Očinska figura njegovog Louga odiše smirenošću, pažnjom i razumevanjem, osobinama među kojima nije rastao Džordž Šesti, dok su i njegovi strogost, doslednost i integritet drugačijeg, ljudskijeg kova od onog slavnih kraljevih predaka. Režija Toma Hupera je školska, nenametljiva, ali gotovo bezlična, dok je sporedna uloga Helene Bonam Karter, ni po čemu izuzetna, osim po odsustvu histerije koja krasi većinu njenih najpoznatijih ostvarenja. Na kraju, ako se pitate čemu toliki medijski pritisak u vezi sa ovim odličnim, ali ipak sasvim običnim filmom, odgovor treba tražiti u beskrupuloznoj PR mašineriji korporativnog mogula Harvija Vajnstina, koja je i u ranijim slučajevima promocije filmova epohe (Zaljubljeni Šekspir, Gospođa Braun, Kraljica) istom vrstom kampanje davala željene rezultate.



Ako je ’Kraljev govor’ šarmantan, topao i emotivan, poslednje osvarenje Darena Arnofskog, sve je samo ne to, što naravno, ne iznenađuje, ako imate u vidu opus ovog ’intrigantnog’ reditelja. Pored očekivanih, ’dobrih’ osobina kao što su hladan, napet, mračan, surov, ’Crni labud’ poseduje i izvesnu pretencioznost koja leži u njegovoj lažnoj autentičnosti. Ovde je u pitanju poznata tema agonije i ekstaze stvaralačkog procesa, ispričana kroz naizgled inovativnu mešavinu žanrova - psihološkog trilera, horora i plesne (melo)drame, gde prepoznajemo motive iz raznih značajnih filmova od ’Crvenih baletanki’ (The Red Shoes, 1948) preko ’Sve o Evi’ (All About Eve, 1950) do ’Keri’ (Carrie, 1976) i ’Borilačkog kluba’ (Fight Club, 1999).
Nina Sejers se priprema za glavnu ulogu u baletu "Labudovo jezero", dok je s jedne strane pritiska reditelj - mentor, a s druge, nova članica ansambla čije je opuštenost i lakoća frustriraju do (bukvalnog) izbezumljenja. Na sve to dodajemo i prebrižnu psihotičnu majku, koja takođe ima svoju ’dobronamernu’ agendu u pritiskanju. U nedostatku životnog iskustva i mladalačkoj naivnosti, njena grozničava opsednutost perfekcionizmom postaje paranoična i destruktivna, a sve da bi otkrila svoju tamnu stranu neophodnu kako bi uverljivo igrala Crnog labuda.

"Perfekcija nije samo u kontroli, već i u prepuštanju, u mogućnosti da iznenadiš samu sebe", reći će joj maestro. I to će Natalie Portman u stilu najboljeg đaka u razredu, pokušati da dočara do savršenstva. No, da li je uspela, ili je sve ostalo u pokušaju?

Ovo je jedna od onih glavnih ženskih uloga koja guta ceo film, ne samo zbog načina na koji je svi ostali likovi ’služe’ njenoj svrsi, već i zbog celokupnog fizičkog i psihičkog angažmana glumca. I kao što u svakoj velikoj umetnosti nije presudna tehnika, već srce i sposobnost da se umetnik ’izgubi’ i potpuno opusti, na svakom gledaocu je da proceni da li ga je Natali ubedila da se zaista ’izgubila’ i opustila.



Što se mene tiče, ona je glumica koju ću uvek poštovati zbog njene štreberske posvećenosti, ali nisam sigurna da ću ikada u njenim ulogama uživati, osećajući ležernost i odsustvo svakog napora kao u izvođenjima velikih savremenih glumica poput Meril Strip, Kejt Vinslet, Nikol Kidman, Dajen Kiton, Suzan Sarandon, Sisi Spejsek ili Emili Votson. S druge strane, nesputana i putena Lili Mile Kunis pleni svojim prirodnim coolom i izvrsna je opuštena protivteža Nininoj iritantnoj napetosti.

Natali Portman je ulogom u "Crnom labudu" dobila desetku na završnom ispitu na Akademiji, demostrirajući vanredan talenat i perfektnu glumačku tehniku, ali njena savršenost deluje usiljeno, ona ne pali vatru, već ostavlja (ovog) gledaoca ravnodušnim i suštinski nezainteresovanim. Čak i posle završenog filma i njenog trijumfalnog "Bila sam savršena!", ostaje gorak ukus taštine i grč umetnika koji još uvek traži neki drugi smisao osim tog da bude najbolji.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

20 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: