Priča o ludoj ličkoj obitelji

Za razliku od početka desetljeća kad su hrvatski režiseri masovno pokušavali imitirati Brešanov uspjeh i radili komedije, komedija je iz hrvatskog filma u zadnjih pet ili šest godina poprilično nestala.

Jedan od razloga može biti golema produkcija televizijskih sit-coma koji su stvorili “overdouz” domaćim humorom, upropastili neke obećavajuće glumce i pretvorili neke mediokritetske komičare u nezaslužene zvijezde. No, drugi i vjerojatno važniji razlog je taj što hrvatski producenti filmove moraju prilagođavati stvarnom tržištu - stranim festivalima, koproducentima i world sales tvrtkama - pošto se od domaćih osam tisuća gledalaca ne živi.

Obiteljski samit
Ovogodišnja Pula donijela je ipak jedan film koji je komedija, i koji iskazuje ambicije da bude nešto poput malog, domaćeg hita. Riječ je o filmu “Sedamdeset dva dana” koji potpisuje Danilo Šerbedžija, zakašnjeli debitant, američki đak i sin Rade Šerbedžije. Ova crna komedija iz ličkog ruralnog života svojevrsni je obiteljski samit familije Šerbedžija, s obzirom na to da redateljeva sestra Lucija glumi značajnu epizodu, a otac Rade glavnog junaka - tvrdoglavog ličkog patrijarha Manu. Osim njih, Šerbedžijin film uključuje i cijeli mali “all stars” jugoslavenske glume - Bogdana Diklića, Dragana Nikolića, Miru Banjac - kao i nove hrvatske zvijezde Krešimira Mikića i Živka Anočića.

Junaci filma su pripadnici ličke srpske seoske obitelji, dva brata (Šerbedžija, Diklić) i njihovi sinovi. Četvorica muškaraca životare isključivo od američke penzije njihove babe, udovice američkog veterana. Kad jednog dana baba umre, poluludi Mane domisli se da iz staračkog doma ukradu jednu od vegetirajućih bolesnica i fingiraju da je baba živa.

Glogovac kao detektiv
Međutim, kad se “vegetirajuća” starica (Banjac) probudi, ispostavi se da je i te kako živa, tvrdoglava i prijeka, te da joj se u Maninoj kući više sviđa nego u domu, prištekanoj na infuziju. U sve to upleteni su i Manin susjed Hrvat (Dejan Aćimović), kao i lokalni policajac (Nebojša Glogovac), prilični glupan koji si je umislio da je detektiv. Dakle, brojna, luda, patrijarhalna obitelj Šerbedžijinih junaka po mnogo čemu podsjeća na legendarnu familiju Topalović iz “Maratonci trče počasni krug”, a Šerbedžijin film u mnogo čemu se naslanja na poetiku Slobodana Šijana i Dušana Kovačevića. I ovdje imamo smjesu crnog humora, apsurdnih zapleta, te galeriju nevjerojatno tvrdoglavih, mušičavih i sebičnih likova. Šerbedžija, međutim, nije takav mizantrop kao Šijan, pa si katkad dopusti i malo topline.

Više radikalne ludosti
Nažalost, ono po čemu Danilo Šerbedžija nije uspio slijediti sjajnog uzora jest stil. Šijanov apsurdni, nadnaravni svijet imao je svoj izraz i u pretjeranoj, stiliziranoj režiji, tako da se Šijanove komedije najprije pamte u nezaboravnim slikama i ludim fizičkim gegovima. S druge strane, Šerbedžija svoju jednako apsurdnu priču pripovijeda prilično realistički i bez mrvice stilizacije, tako da gledajući film poželimo da napokon ode do kraja i u sve to unese nešto više radikalne ludosti.

Ovo je prvi poslijeratni hrvatski film koji se izrijekom događa među likovima hrvatskih Srba.

“Sedamdeset dva dana” nisu politički film, teme rata i nacionalnih odnosa nisu u prvom planu, ali autor se ne pretvara da to ne postoji, nego elegantno naznačuje tko pripada gdje, tko komu što pamti i što govori kad su vrata zatvorena. “Sedamdeset dva dana” film je koji ima problema, koje nedostaje prave bravure da bude izvrstan, ali nije ni promašaj. To je gledljiva, dopadljiva komedija kojoj bi pomoglo malo više ritma i vizualnog vica, no ne bi me posve iznenadilo ako bi se najesen u distribuciji premetnula i u umjereni hit.