Putujući bioskop Balašević

Na turneji po Srbiji, sa multimedijalnim performansom glumaca, muzičara, fotografa, kostimografa, gostiju... film „Kao rani mraz“ videlo do sada više od 40.000 gledalaca.

Kultura

Izvor: Izvor: NIN, Olja Balaševiæ

Petak, 25.06.2010.

13:08

Default images

Njegovo veličanstvo, ljubitelja filmske umetnosti u današnjoj Srbiji, retku i plemenitu zverku u relativnom i apsolutnom statističkom smislu reči, trebalo bi takoreći zakonom zaštititi. Izumiranju ove vrste, u svetskim a i našim uslovima, doprinele su mnoge opštepoznate okolnosti za koje ovom prilikom nije potrebno trošiti prostor. Ali, osnovni uzrok ni u ovom slučaju nije moguće zaobići: prebacivanje filmova sa velikih filmskih na male televizorske (i računarske) ekrane, sa analognog medija celuloidne trake na digitalni medij videorekordera i, kasnije, DVD-a – proterivanje gledalaca iz velikih zamračenih sala, u kojima je javno gledanje filmova objedinjavala kolektivna empatija, u privatni prostor i izolaciju stanova.

Nov način konzumacije filmske umetnosti, naizgled komforniji i bliži senzibilitetu savremenih ljudi, praćen masovnim zatvaranjem filmskih sala, učinio je da film prestaje da se doživljava kao umetnička predstava, kao događaj svojevrsne scenske umetnosti, kao događaj atrakcije, spektakla i svečanosti za koju se, istovremeno sa stotinama drugih ljudi, trebalo bar u minimalnom smislu pripremiti (kupiti karte, obući i stići tačno na vreme početka emitovanja).

Osim što je ovom konverzijom, sa velikog platna na male ekrane, dodatno izgubio na sugestivnosti, atmosferi i snazi izraza – film je u kućnim uslovima postao samo jedna od mnogih zabava, jedan od vidova ubijanja viška vremena i dosade, gubeći igru na ovom za njega stranom terenu od mnoštva izvornih digitalizovanih proizvoda, poput video-igrica (koje su u grafičkoj simulaciji realnosti gotovo dostigli perfekciju filma i čiji sofisticirani programi omogućuju realizaciju interaktivnih scenarija), interneta koji je, sa najrazličitijim oblicima komunikacije i gotovo nezamislivim mnoštvom različitih sadržaja, načinio jedan gotovo začarani simulakrum – simulakrum koji svoje konzumente lako pravi teškim zavisnicima.

U našim uslovima, naravno, sve ono što se kao loše dogodilo filmu u svetu, događa se ovde na neuporedivo brutalniji način. Mogućnost da danas u Srbiji odgledate neki od savremenih hit filmova u za to tehnički i higijenski primerenoj sali gotovo da se može izbrojati na prste jedne ruke. Prosečan gledalac filmova sa početka ovog teksta ne samo što je kod nas vrsta u nestajanju, već i ono malo preostalih zaljubljenika polako ali sigurno gubi preostali „životni prostor“, scenu za javno prikazivanje filmova na velikom platnu.

Kakav je povratni efekat ovog kukavnog stanja na domaću filmsku produkciju nije teško odgonetnuti. Državnog novca za filmsku produkciju ima toliko malo da je, u odnosu na njegov ukupan iznos, brojka igranih filmova snimljenih u Srbiji u toku poslednjih nekoliko godina gotovo neverovatna. Ta nesrazmera se održava činjenicom da producenti od države dobijaju otprilike jednu desetinu potrebnog novca za proizvodnju prosečnog igranog filma – a razliku namiruju našim tipičnim „snalaženjem“ (od jurenja mrzovoljnih i nepouzdanih sponzora, do prepravljanja scenarija izbacivanjem skupih scena). Ali, vrhunac drame zvane snimanje igranog filma kod nas nastaje tek sa njegovom distribucijom. Tu se svaki producent nađe pred zidom. Zainteresovanih, kvalifikovanih i referentnih distributera gotovo da i nema, a ni bioskopa koji su u funkciji. Preostaju festivali – domaći i strani. Prikazivanjem domaćih filmova na njima se „opravda“, „legalizuje“ potrošen državni i sponzorski novac, dobiju unapred propisane nagrade i priznanja, opere profesionalna savest i nastavi dalje u nove radne pobede. Gde je tu filmska publika? U mišjoj rupi! Ona je tek dekor raznih festivalskih manifestacija, načinjenih po principu: od profesionalaca za profesionalce! Tako je film, ne samo kod nas, od masovne gotovo postao elitistička umetnost.
Kao najodgovornija ličnost u producentskom aspektu posla na izradi filma „Kao rani mraz“, sa završetkom produkcijske i postprodukcijske faze, suočila sam se sa realnošću koju sam u prethodnom delu teksta nastojala da dočaram nezavisno od vrednosnog diskursa, interesa i mogućnosti. Bez mesijanski ambicija da preokrenem stanje u nacionalnoj kinematografiji, uzimajući u obzir navedena (i mnoga druga) ograničenja, nastojala sam da ustanovim alternativni distributerski bajpas, da definišem njegovu organizaciju i da film „Kao rani mraz“ prikažem onima zbog kojih je prevashodno i pravljen – gledaocima.

Teško je proceniti u kojoj je meri putokaz za projekt alternativnog distributerskog bajpasa nastao spontano, produžavanjem liste premijerno-promotivnog prikazivanja filma od onih većih urbanih sredina ka onim manjim, sve do sela i ustanova (bolnica) u kojima je postojao minimum prostornih mogućnosti. Međutim, strategija, sadržaj i organizacija nastupa u različitim sredinama morali su biti prilagođeni tim sredinama i nisu se mogli naprosto multiplikovati. Zbog toga je „Putujući bioskop Balašević“ organizovao turneju filma „Kao rani mraz“, prikazujući ne samo film, već i paralelno realizujući multimedijalni performans glumaca, muzičara, fotografa, kostimografa i mnogih drugih umetnika, gostiju ili saradnika na filmu. Tako su se ova gostovanja pretvarala u nešto „više od filma“, ali je sam „Kao rani mraz“ zapravo bio ne samo povod, već i dovoljno moćna osnova integrisanja ukupnog događanja, događanja u čijem je epicentru uvek bio film.

Lista gradova, sela i ustanova koje je „Putujući bioskop Balašević“ obišao već je poprilična (Novi Sad, Beograd, Sremska Kamenica, Stara Pazova, Novi Bečej, Melenci, Trstenik, Bač, Ruski Krstur, Kragujevac, Leskovac, Novi Kneževac, Sremska Mitrovica). Svuda su nas, bez izuzetka, dočekale pune sale ljudi, obradovanih neobičnim presedanom da jedan domaći umetnički, premijerni film mogu odgledati na velikom platnu u svom mestu, da se mogu družiti i razgovarati sa glumcima, kostimografima, muzičarima i mnogim drugim saradnicima filma, da mogu dodatno posetiti prateće programe i manifestacije. O atmosferi, emocijama i utiscima teško je govoriti a da kao učesnik ne budem subjektivna. Međutim, mislim da neću preterati ako kažem da smo svuda dočekani i ispraćeni dugim aplauzima, često i ovacijama. Uostalom, broj, koji ni izbliza nije konačan, od oko 40.000 dosadašnjih gledalaca, o tome govori sam za sebe.

Na kraju, ne tvrdim da ovo iskustvo ima karakter univerzalnog recepta za prevazilaženje ukupne krize srpske kinematografije, pa čak ni recepta za poboljšanje više nego simbolične gledanosti domaćih filmova. Otuda, najmanje što želim je to da se ovaj tekst shvati kao neko držanje slova nekima tamo, isticanje nekog svog uspeha naspram neuspeha svih ostalih i slično. Naprotiv, potpuno sam svesna svog relativno skromnog iskustva u ovoj vrsti posla. Ono što sam i što smo pokušali da učinimo (i što ćemo i dalje činiti) vezano za povećanje gledanosti filma „Kao rani mraz“ je tek jedan od alternativnih distributerskih puteva, proizvod kreativnog traženja izlaza iz precizno uočenih, ovde i sada, problema i njihovog rešavanja na efikasan i racionalan način resursima koji su nam bili dostupni.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 1

Pogledaj komentare

1 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: