Oni su najbolji mladi kritičari...

Dve godine unazad u onome što danas nazivamo region održavao se projekat „Criticize this“. Kako navode organizatori, ciljevi projekta su:

• Da se obrazuje nadnacionalni kritički diskurs o umetnosti, s ciljem da doprinese međukulturalnom dijalogu;
• Da se omogući dijalog između umetnika i publike tako što će se ponovo stvoriti zajednički kulturni prostor;
• Da se promovišu evropske vrednosti, naročito međukulturalni dijalog, uključenost i učešće, tako što će se povećati njihovo prisustvo u elektronskim i štampanim medijima.

Više desetina mladih kritičara prošlo je kroz projekat, a početkom godine odabrani su i najbolji: Nađa Bobičić u kategoriji književnosti (Podgorica-Beograd), Nikola Skočajić u kategoriji izvođačkih umetnosti (Beograd) i Bojan Krištofić u kategoriji vizuelnih umetnosti(Zagreb). Njih dvoje, Bobičić i Krištofić, pristali su da za sajt B92 odgovore na nekoliko pitanja…

Foto: Tanjug

Kako vidite kritičarsku scenu kod nas?

BOBIČIĆ: Kao i produkciju, koja je slaba, takva onda mora biti i kritika jer one uvijek zavise jedna od druge. Od devedesetih postoje dvije struje; jedna „nacionalistička“, druga koja bi se mogla nazvati „liberalnom“. Ni jedna ni druga sada ne uspijevaju da inspirišu autore i autorke da stvore kvalitetne književne tekstove; stvoren je nažalost svojevrstan vakuum, stalno se forsiraju iste teme i isti načini njihovog umjetničkog uobličavanja. Kritičari i kritičarke uglavnom su „igrači“ neke od ove dvije opcije. Samim tim njihove su kritike tipski i loše stilski napisane, nezanimljive i neargumentovane, ukratko nevrijedne čitanja. Ali počinju da se čuju i nešto mlađi glasovi, koji najavljuju mogućnost skorije promjene.

KRIŠTOFIĆ: Područje kritike ne bi trebalo promatrati kao zasebnu 'scenu', već kao integralni dio svih područja kulture, ali i društvenog života. Kako ovdje, 'kod nas', danas vlada velika kriza u gotovo svim segmentima života, tako vlada i u kritici, koja pati od primjetnog nedostatka kritičkog mišljenja među ljudima kojima bi to trebao biti temelj svih ostalih djelatnosti. Projekt Criticize this bio je hvalevrijedan pokušaj da se učini neki pomak u kritici u užem smislu riječi, dakle kazališnoj, književnoj i umjetničkoj kritici. Projekt je, barem za mene, bio izuzetno dragocjen jer me povezao s pravim ljudima, naučio mnogočemu i pružio mi priliku da jasnije artikuliram svoje želje, stavove i ambicije, na čemu sam svima uključenima u projekt vrlo zahvalan.

Naða Bobièiæ

Šta je najveća muka mladog kritičara/ke?

BOBIČIĆ: Najveće su muke kada nema izazova, kada je produkcija loša, kao što sam objasnila u prethodnom odgovoru. Tada i kritičari odnosno kritičarke stagniraju i počinju da ponavljaju ono što su već ranije pisali, ili vremenom prestanu da pišu kritike, zbog toga što uočavaju besmislenost svog nekadašnjeg truda.

KRIŠTOFIĆ: Neke velike muke zasad zapravo i nema. U kritičarske vode ušao sam iz čistog entuzijazma, čak nemam ni obrazovanje koje na to upućuje (diplomirao sam dizajn vizualnih komunikacija), a otkada se bavim time doživio sam samo pozitivna, zapravo prekrasna iskustva. Otvorila su mi se neka vrata, ne bih se smio žaliti. Bavim se onime što me zanima i zahvaljujući tome učim i sklapam prijateljstva. Što čovjek više može poželjeti?

Foto: Beta/AP

Za koga se pišu kritike i na koga treba one prvenstveno treba da utiču – publiku, pisca, umetničku javnost?

BOBIČIĆ: Kritika je jedan dio procesa nastanka i recepcije umjetničkog djela. Ona je moguća spona između spisateljice i pisca, i recipijenata. Umjetnička javnost, kako ste je nazvali, ne bi trebalo da bude povlašćena u odnosu na širu publiku, jer se djelo razvija u ukupnom procesu recepcije, bez te elitističke podjele na one sa više i one sa manje umjetničkog obrazovanja ili dara. Dobra kritika se piše kao pokušaj da se neko umjetničko djelo opiše, da se ponudi jedno od mogućih čitanja, a ne u odnosu na one koji kritiku čitaju. Ako se kritike pišu u odnosu na taj drugi kriterijum, često budu jednostrane, ne uspijevaju da opišu kompleksnost književnoumjetničkog djela.

KRIŠTOFIĆ: Ne bih htio zvučati preuzetno, no kritike pišem prvenstveno zbog sebe. Otkad sam upisao fakultet, ali i ranije, upijao sam veliku količinu informacija iz različitih područja umjetnosti, koje je naprosto trebalo nekako srediti i artikulirati kako bi iz tog znanja moglo nastati bilo što konstruktivno. Počelo je sa stripom, još u predškolskoj dobi, nastavilo se i s dizajnom, a približilo se, evo, i tradicionalnoj i suvremenoj umjetnosti. Pišući kritike, nastojim sebi približiti i objasniti prirodu nekog vizualnog i/ili narativnog djela, odnosno društvenog fenomena, shvatiti razloge njegovog nastanka i odrediti njegovu poziciju u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, što mi ono može reći o svojemu stvaratelju, što o meni samome, a što o ljudima i drugim živim bićima. Zadatak kritike nije da vrednuje, već da djelo postavi u određeni kontekst i interpretacijom ga osvjetla sa svih mogućih strana, dajući mu nova značenja, za što također treba talenta, pored znatiželje i znanja, iako je to možda jedno te isto.

Bojan Kristofiæ

Ako Jan Sibelijus kaže: „Ne obraćaj pažnju na ono što kažu kritičari. Nikada još nijednom kritičaru nije podignut spomenik“, vi odgovarate...

BOBIČIĆ: A Svetozaru Markoviću? Šalim se, naravno. To Vaše pitanje odražava mišljenja šire publike, o kritičarkama i kritičarima kao neuspjelim, nedarovitim umjetnicima i umjetnicama, što je „trač“ koji pretpostavljam da su sami pisci izmislili, kao neku vrstu odbrane od loše kritike. Kritičarke i kritičari su često i pisci, odnosno spisateljice, teoretičarke i teoretičari književnosti, politički angažovani, profesori i profesorice i sl.; rijetko ko samo piše kritike, jer je književnost zanimljiva i na drugim nivoima.

KRIŠTOFIĆ: Ako Jan Sibelijus smatra da je mišljenje neke osobe relevantno ovisno o broju spomenika podignutih u njenu čast, onda bih rekao kako je vjerojatno cijeli život šutio, jer se s mrtvima ne može razgovarati, a živima se spomenici ne podižu.

Booksa / Lake note (Printscreen)

Koje kritičare i kritičarke(kako istorijske, tako savremene) cenite i zašto?

BOBIČIĆ: Od ranijih kritičara i kritičarki uglavnom pamtim neke teoretičare i teoretičarke, kao i književnike poput Oskara Vajlda i Vinavera, odnosno književnice kao Virdžinija Vulf. Od savremenih kritičara mogu pomenuti svoje mentore sa projekta Vladimira Arsenića i Mirnesa Sokolovića, kao i pojedine kritike nas polaznika i polaznica koje su obavljene na portalu Booksa.

KRIŠTOFIĆ: Među suvremenim kritičarima iz regije veoma cijenim Zorana Đukanovića, vjerojatno našeg najznačajnijeg suvremenog teoretičara stripa, dok u području kazališta uvijek volim pročitati kritike Nataše Govedić, koja piše za nekoliko redovnih publikacija u Hrvatskoj. Glazbeni kritičar od kojeg se može zaista mnogo naučiti je Karlo Rafaneli, koji na svom blogu zajedno s kolegama prati najsvježija zbivanja u sferi nekonvencionalne popularne glazbe različitih žanrova. U sferi vizualnih umjetnosti, pak, trenutno sam okrenut djelima renomiranih, iskusnih kritičara i teoretičara od kojih mogu i najviše naučiti, a to su redom Ješa Denegri, Miško Šuvaković, Vera Horvat-Pintarić, Tonko Maroević, itd... Klasici koje su oni napisali i dan-danas su najbolja škola za svakog nadobudnog mladca. Ah, da, hrvatskom filmskom kritikom suvereno drma Damir Radić, koji je potpuno otkačen i totalno drukčiji od drugih.

Koja dela iz vaše oblasti preporučujete?

BOBIČIĆ: Osim kanonske književnosti, koju konstantno treba čitati, ima naravno kvalitetnih savremenih autora i autorki. Eseji Đurđe Knežević su odlični, a zanimljivi su i eseji Dubravke Ugrešić. Ognjen Spahić je jedan od boljih regionalnih romanopisaca, dok je na globalnom nivou produkcija logično raznovrsnija, ali i kvalitetnija. Iako je već prije nekoliko godina bio bestseler, skorije sam čitala odličan roman Bijeli tigar Aravinda Adige. Poeziju najmanje čitam, ali mi se najviše dopadaju pjesme Gorana Korunovića i Marka Pogačara. Ovaj je spisak, naravno, veoma uslovan jer su većina pomenutih autora i autorki još u procesu sazrijevanja.

KRIŠTOFIĆ: U području stripa to bi bilo neizostavno djelo Scotta McClouda „Kako čitati strip”, temelj suvremene teorije stripa, dok svakome koga zanima dizajn, ali i arhitektura i srodna područja preporučujem portal Design Observer, za koji pišu najeminentniji američki teoretičari i praktičari kao što su Steven Heller, Rick Poynor, Michael Bierut, Paula Scher i ostale značajne face. Što se vizualnih umjetnosti tiče, malo mi je teže spontano izbaciti neki naslov jer u to područje tek ulazim, ali u regionalnim okvirima hrvatski časopis Život umjetnosti čini se kao dobra referenca.