„Dobar život“ na Oktobarskom salonu

„Čitava istorija zgrade Geozavoda mnogo govori o pokušaju, zastoju i kolapsu modernizacije u Srbiji. Naš cilj je bio da pođemo od te istorije, ali i fikcija i priča koje su o ovoj zgradi ispričane“, kaže kustos 53. Oktobarskog salona Branislav Dimitrijević.

Kultura

Izvor: Piše i foto: Sonja Goèanin

Utorak, 02.10.2012.

09:46

Default images

Naslov ovogodišnjeg Oktobarskog salona „Gud lajf“ (Dobar život), prema mišljenju kustosa Branislava Dimitrijevića, nije potrebno naročito objašnjavati. Umetnici/e su, polazeći od prostora zgrade Geozavoda, promišljali taj „dobar život“ koji se možda može locirati u prošlosti, u nekoj bliskoj ili daljoj budućnosti, može biti i vanvremenski, pa i fikcija.

Priča o zgradi Geozavoda je polazna tačka svih radova predstavljenih na ovogodišnjem Oktobarskom salonu. Sazidana je između 1905. i 1907. godine sa velikom ambicijom - da bude prva srpska berza. „Ambicija u prvoj deceniji 20. veka je bila i da Srbija postane moderna kapitalistička zemlja u kojoj bi berza bila jedna od glavnih stubova sistema“, objašnjava Dimitrijević. Kada je zgrada sagrađena 1907, tada je otpočeo Carinski rat sa Austrougarskom, kasnije Balkanski ratovi i Prvi svetski rat. Zgrada, koja je kasnije često menjala svoju namenu, da bi danas njen status i uloga bili potpuno neizvesni, svedok je propalih ambicija o napretku i modernizaciji.
Beogradski Rialto
Ovo su samo neki od radova predstavljeni u okviru ove izložbe i svi predstavljaju osvrt na priče i sećanja na jednu zgradu, jedno vreme, na „dobar život“ ili ono što bi on trebalo da bude.

„Beogradski Rialto“

„Ovaj rad, koji je na neki način centralni, može objasniti šta je osnovna namera izložbe“, objašnjava kustos Branislav Dimitrijević. To je umetnost specifičnog prostora (site specific) jer je umetnik Karsten Konrad iskoristio nešto što se u samom prostoru nalazi da bi ga transformisao i stvorio novu realnost.

„Umetnik je ovde došao i zatekao ogromno đubre, raspadnut i uništen nameštaj. Od tog upropašćenog nameštaja iz raznih epoha (neki iz epohe zidanja zgrade, neki je iz sedamdesetih, osamdesetih) napravio je ovu jednu situaciju, koja igra ceremonijalnu ulogu time što se nalazi u centru 'zbivanja', iznad ove skulpture, takoreći, personifikacije sa sijalicom u rukama“, kaže kustos.

Naslov ovog rada je „Beogradski Rialto“. Rialto je, kako Dimitrijević navodi, čuveni most u Veneciji. Karsten je to asocirao jer je čuo da se ovaj deo grada nakada zvao Bara Venecija. Time je uspostavljena veza sa nekom fikcijom, pričom koja se ovde pričala.

„Staviti na javnu raspravu 2“.

Ovo je zidna intervencija Mladena Stilinovića i rimejk projekta „Staviti na javnu raspravu“ iz 1980. Tada je umetnik popisao sve slogane poznog socijalizma na kojima se idelogija bazirala. Na primer, „drugovi, pređimo s riječi na djela“ i druge ideološke floskule. U novom radu floskule tog vremena zamenio je novim jezikom ideologije koji se uglavnom sastoji iz pozajmica iz engleskog jezika. Rad nosi naziv „Staviti na javnu raspravu 2“.
Staviti na javnu raspravu 2
„On je pokušao da pronađe i jednu rečenicu, slogan, suštinu neke situacije u kojoj živimo. Odabrao je citat 'Ko jamio, jamio' koji je izgovorio jedan poslanik Hrvatskog sabora u vezi sa privatizacijom preduzeća i znači otprilike 'ko je ukrao, ukrao, sa tim je gotovo'“, objašnjava kustos.

Ovaj rad Mladena Stilinovića smešten je u nekadašnju direktorsku sobu.

„Beogradska berza“

Autorka Branislava Stefanović je pre deset godina napravila televizijski obrazovni film za Televiziju Beograd o istoriji berze u Srbiji. Taj film je premontirala i može se u celini videti na Oktobarskom salonu. Jedna od zanimljivih teza o tome kako je berza u Srbiji nastala je- zato što svinje imaju kratke noge.
Beogradska berza
„Negde krajem 19. veka 90% trgovine je bio izvoz svinja u Austrugarsku. Ovo je bilo mesto na koje su se svinje dovozile iz čitave Srbije, pakovale na brodove i slale za Beč. Međutim, pošto železnički sistem nije bio razvijen, da bi se svinje prebacile iz Šumadije u Beograd, potrebno je puno vremena. Svinje imaju kratke noge i sporo se kreću. One takođe na tom putu izgube na težini. Onda se neko prisetio da beleži šta seljaci donose i to upisivao na jednoj tabli u kafani Bosna. Taj koji je držao tu tablu je zapravo prvi srpski broker“, navodi Dimitrijević.

„Slučaj Harms“

„Moja prva asocijacija, kada sam prvi put ušao u ovu zgradu, je film 'Slučaj Harms' koji je snimljen 1987. godine u režiji Slobodana Pešića“, priseća se Dimitrijević.
Sluèaj Harms
To je film o Danilu Harmsu, ruskom avangardnom pesniku, dečijem piscu koji je imao tragičnu sudbinu u Staljinovo vreme. To je jedini film koji je u potpunosti sniman u zgradi Geozavoda.

Scenografiju je radio Vladan Caričić koji je odlučio da napravi rekonstrukciju sobe Danila Harmsa iz tog filma. Na izložbi su predstavljeni originalni komadi korišćeni u filmu.

„Zanimljivo je, dakle, da mi ovaj prostor znamo iz neke fikcije. I to fikcije u kojoj ova zgrada nije uopšte u Beogradu, već u Sankt Petersburgu. Onda se zapitamo kako izgleda kada fizički zakoračimo u prostor jednog filma“, dodaje Dimitrijević.

Kako on navodi, „Slučaj Harms“ nije jedini film koji je sniman u zgradi Geozavoda. Delovi filma Puriše Đorđevića „Podne“, „Majstor i margarita“ Aleksandra Petrovića snimani su tu, pa i neke epizode „Otpisanih“.

„Beogradska priča“

Ovo je rad Jukke Korkeile, finskog slikara čija je instalacija povezana sa ličnom pričom i tragedijom.

„Prvi interes koji je imao, kada smo počeli da dogovaramo njegov angažman, je da li možemo u Beogradu da pronađemo udruženje spiritista. Pošto je njegov partner nedavno preminuo, on je želeo da razmotri, kao neko ko ne veruje u to, na koji način može da stupi u kontakt sa njim. Međutim, nismo uspeli da nađemo spiritiste u Beogradu. Jedino što smo mogli da uradimo za njega je da mu pronađemo vlašku vračaru. Onda smo došli do čoveka koji se bavi prizivanjem duhova. Međutim, rekli su mu da ne žele da rade s njim jer je on kao vrata koja su zaključana spolja i bez kvake“, navodi kustos.
Beogradska prièa
Tada je odlučeno da će Korkeila svoj rad predstaviti u prostoriji gde ima najviše vrata, a nijedna nemaju kvaku. Na sredini sobe je srebrna nit (za dušu), a u ćošku sobe predmet prekriven belim čaršavom.

„Ovo je zapravo povezano sa pričom o postojanju duhova u ovoj zgradi. U ovoj zgradi moraju postojati duhovi, drugačije ne mogu ni da promišljam ovaj prostor“, zaključuje Dimitrijević.

Neke od radova na ovogodišnjem Oktobarskom salonu je malo teže primetiti. Instalaciju „Change“ koju su radili Matei Gavula i Titel moguće je videti s prozora u hodniku zgrade. Takođe, čaše na polici u hodniku predstavljaju deo rada Dubravke Sekulić. Ona je napisala priču „Stara frajla“ koju „priča“ zgrada Geozavoda. Priča se može čuti iz zida zgrade ukoliko prislonite čašu na njega. U prizemlju je i rad Samuila Stoyanova „Projekat H2O- krug vode“ koji je zapravo aparat koji isušuje vazduh iz prostorije i pretvara ga u vodu za piće. Voda, kako Branislav Dimitrijević primećuje, „ima malo šmeka 100 godina ovog prostora“.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 5

Pogledaj komentare

5 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Uništeno; Zelenski: Hvala na preciznosti

U ukrajinskom napadu na vojni aerodrom na Krimu u sredu ozbiljno su oštećena četiri lansera raketa, tri radarske stanice i druga oprema, saopštila je danas Ukrajinska vojna obaveštajna agencija.

14:21

18.4.2024.

1 d

Podeli: