Kako se postaje voštana figura?

Posle ne baš ohrabrujućih reakcija na figuru Novaka Đokovića, Muzej voštanih figura u Jagodini najavio je tri nove ličnosti koje će stajati “rame uz rame“ sa Nikolom Teslom, Vukom Karadžićem i Dositejom Obradovićem.

Kultura

Izvor: Piše: Sonja Goèanin

Četvrtak, 17.05.2012.

10:50

Default images

Ekipa Muzeja odlučila se za pokojnog makedonskog pevača Tošeta Proeskog, direktora zoo-vrta Vuka Bojovića i, na kraju, možda iznenađujuće - estradnu umetnicu Svetlanu Cecu Ražnatović.

„Čudnovat“ izbor ličnosti koje dobijaju voštane figure, mora se priznati, nije samo naša specijalnost. Muzej „Madam Tiso“ u Londonu svoju kolekciju nedavno je obogatio voštanom figurom Rijane i ranije Britni Spirs, a ogranak ovog muzeja u Las Vegasu s ponosom je predstavio voštanu figuru nikog drugog do “kraljice porno filmova“ - Džene Džejmson.

Kako se biraju ličnosti?
Pitanje koje se, zapravo, ovde prvo nameće je – čemu služe voštane figure? Činjenica da voštane figure imaju Spice girls, Bijonse i Kristina Agilera nam sugeriše da su te ličnosti „vredne“ da budu “uvoštene“, da imaju značaj u nekom istorijskom trenutku ili možda nešto treće..
“Voštana figura bi trebalo da označi nešto što je vredno i što otkriva deo identiteta ili vrednosnog sistema. Ako je vezana za ličnost od identiteta i autoriteta, ona je jedno podsećanje, priznavanje sredine ili kulture da neko jeste važan i značajan, pa se treba naći tu uvošten, a to znači biti prisutan, biti pred očima ljudi, biti na važnom mestu”, objašnjava sociolog Ratko Božović.

Priča o tome ko je dostojan voštane figure se prilično usložnjava činjenicom da se među njima nalaze i ličnosti koje su sada već priznate kao vredne ili bar istorijski značajne u svetu nauke, politike, kulture. Onda se dobija taj vrednosni “šareniš” od Nelsona Mandele do Viktorije Bekam. Kustos muzeja u Sirogojnu Nikola Krstović koji se posebno bavio ovom tematikom smatra da su ličnosti u muzejima voštanih figura, bile one istorijske ili ne, u stvari medijske ličnosti.

“Popularnost muzeja voštanih figura je porasla u onom istorijskom momentu kada se počelo sa medijskom proizvodnjom slavnih ličnosti. Neophodno je shvatiti da smo u medijskom smislu mi ponovo proizveli istorijske ličnosti: Leonarda, Galileja, Cezara, Jovanku Orleanku, Teslu, itd. Kao takve novostvorene medijske ličnosti, oni ravnopravno nalaze svoje mesto u muzeju voštanih figura bez obzira na njihovu civilizacijsku i istorijsku ulogu”, smatra Krstović.

Nezaobilazni element ove priče je, naravno, profit. Iako muzeji po zakonima moraju biti neprofitne organizacije, većina muzeja voštanih figura posluje profitno, pa je, kako objašnjava Krstović ,,sasvim razumljivo da je poželjnija figura Lejdi Gage nego dobitnice Nobelove nagrade za književnost Doris Lesing”.

Tesla, Andrić, Đinđić, Ražnatović..

Vuk St. Karadžiæ, Dositej Obradoviæ i Filip Višnjiæ
Ako analiziramo izbor ličnosti čije se “replike“ nalaze u Muzeju voštanih figura u Jagodini, vidimo da tu postoji veliki jaz između istorijskih ličnosti i onih koji su za života uspeli da se „ovekoveče“ na ovaj način. Sa jedne strane, tu su nesporni Karađorđe, Filip Višnjić, Nikola Pašić, Sveti Sava, ali kada je reč o ličnostima savremene istorije- izbor se proširuje na glumce, sportiste, pa i estradne ličnosti. Zanimljivost je da se na sajtu Muzeja navodi da figure treba da predstave ,,zamrznutu sliku vremena u kome živimo”. Za Ratka Božovića one predstavljaju samo ,,košmar u vrednovanju”.

“Ne ocenjujem vrednosti, ali držim da je nešto što je vremenom potvrđeno, što je dokazano kao vrednost, što ostaje kao istorija, to je jedna dimenzija stvari, to je kultura pamćenja. Nastaju problemi kada imamo aktuelne ljude još uvek prisutne i još neocenjene sa strane vrednosti . Zašto je važno da se neko ko još traje i ko još može da se obruka i potvrdi, pojavi kao voštana figura? Taj koji vrednuje na taj način, može to činiti po logici simpatije ili po logici da ne zna ko je Bah, ali zna ko je Svetlana Ražnatović. U tom slučaju, poremećaj je očigledan“, kaže on.

Nikola Krstović zastupa potpuno drugačiji stav. On smatra veoma korisnim što su holivudski Wax Museum i Diznilend u jednom trenutku odlučili da predstave ne samo lik, već čitav ambijent, kontekst u okviru koga se može razumeti određena ličnost. Tada je postalo moguće biti sa Metalikom na sceni, igrati tenis sa Nadalom, eksperimentisati u Njutnovoj laboratoriji.. Ključno je, dakle, kako je određena ličnost predstavljena.
Lejdi Di i Džena Džejmison
"Nema dobrih i loših likova za muzej voštanih figura. Posao kustosa jeste da nadogradi poruku, da izvuče značenja iz figure. Evo primera: ukoliko prepoznajemo neku ličnost koja je 70-ih godina dala nekakav pečat vremenu u kojem je živela /stvarala, ali ne znamo više tačno šta je radila i na koji način, da li muzej treba da nam ponudi moguće odgovore? Ukoliko ih ne nudi, on zapravo ubija ,sopstveni eksponat' “, kaže Krstović.

Nažalost, kako stvari sada stoje, Muzej voštanih figura u Jagodini nema dovoljno sredstava da napravi i scenu koja će pratiti figuru, pa čak ni da te figure budu raspoređene u sobe (soba poznatih muzičara, soba pisaca itd.), pa se (sa malo cinizma) eventualno može raspravljati o tome da li su figure na “pristojnoj” distanci: književnici od sportista, vladari od estradnih ličnosti.

Voštana figura Novaka Đokovića

Od kada je otkrivena u Muzeju u Jagodini, u februaru ove godine, voštana figura poznatog srpskog tenisera ne prestaje da bude meta podsmešljivih i ciničnih komentara. Interesantno je to da je u javnosti predmet kritike bilo jedino to što voštana figura navodno ne liči ili ne liči sasvim na svoj “original”. Treba reći da je Đoković treći sportista koji je dobio svoju voštanu “kopiju“ u ovom muzeju (pored bivših košarkaša Vlada Divca i Aleksandra Đorđevića) i da je njegova figura, kako su mediji preneli, zauzela centralno mesto u prostoriji u kojoj je smeštena. Pitanje koje, pak, niko nije postavio je zbog čega jedan sportista, a ne književnik, naučnik ili reditelj, pre zaslužuje voštanu figuru, pa i to (simbolično) centralno mesto. Božović smatra da glorifikovanje sportista u Srbiji ima svoje vrlo specifične razloge.

“Priča o Novaku Đokoviću je medijska priča. Ona deluje kao kompenzacija za naše silne neuspehe, sportski uspeh je, zapravo, melem na rane. Nemam loše mišljenje o sportistima, ali imam loše mišljenje o tome da sportisti mogu biti zamena za sve druge vrednosti i da mogu biti fokusirani kao jedina igra koju treba prihvatiti i preko koje se nacija ili država potvrđuje. Mi favorizujemo jednu ličnost, jednu sportašku granu, a ostaje zaborav za one marljive istraživače, naučnike, literarne moljce, vredne ljude čije će delo ostati trajno i koji bi 'normalnije' ušli u taj arsenal voštanih figura nego aktuelni pobednici“, ističe naš sagovornik.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

33 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: