Ponedeljak, 03.07.2017.

13:15

Tajna istorija kultne knjige: "Šta ako je, nakon svega, to loš roman?"

Izvor: Jutarnji.hr

Tajna istorija kultne knjige: "Šta ako je, nakon svega, to loš roman?" IMAGE SOURCE
IMAGE DESCRIPTION

28 Komentari

Sortiraj po:

Boske

pre 6 godina

Naleti slijepac na nekakvu turpiju, opipa je od pocetka do kraja i rezigrirano zakljuci: u zivotu ne procitah nesto ovako glupo!

Markes je sa svojih "Sto godina samoce" negdje izmedju turpije i Andrica, nekad blize jednom, nekad drugom, ali nikad podjednako kvalitetan.

chombe

pre 6 godina

Knjiga se pojavila u pravom trenutku, onda kada se svet otvorio prema drugim kulturama, kada su ljudi postali radoznali i zeljni novih iskustava i dozivljaja realnosti. Put te "magicne realnosti" je trasirao Borhes pisuci recenice u svojim pricama koje su imale neobicna resenja i izazivala neocekivane utiske. Slicno je pisao i Markes. Naravno, dobra je to knjiga, ali Markes je, po meni, precenjen pisac.

neutralni felsh

pre 6 godina

I tako je to, po mom skromnom mišljenju, ipak jedna od nezaobilaznih knjiga za razumevanje Latinske Amerike i svakako u grupi deset ili dvadeset najzanimljivijih tamošnjih knjiga u prošlom veku.
(EU Citizen, 03. jul 2017 14:48)


da! preporucujem amadovu "veliku zasedu", ukoliko je kojim slucajem niste citali :)

neutralni felsh

pre 6 godina

Zato bih volela da mi neko ko je citao Sto godina samoce kaze nesto vise, zasto misli da je fantasticna i zbog cega je ne treba propustiti.
(buva, 03. jul 2017 17:33)


zato sto je Makondo centar sveta.

Ja

pre 6 godina

Meni se knjiga nije dopala, mada moram priznati da je na zanimljiv način napisana. Ne mogu da odredim šta mi tačno nije leglo, nekako taj neki primitivizam koji je povremeno i dirljiv. Ogoljenost i jednostavnost, likovi deluju nepodnošljivo primitivno i stvarno, ali ne možeš ništa da im zameriš. Veoma volim kombinovanje fantazije i stvarnosti u umetnosti uopšte, ali ovde nisam mogla da se ne zapitam ima li kraja nebulozama.

Crudelta

pre 6 godina

Ne znam zasto lupanje minusa ljudima koji nisu fascinirani ovim delom. Knjizevnost isto kao i muzika, film, umetnost... Ima svoju publiku i obozavaoce zavisno od zanra i stila. Iskreno meni najdraza knjiga latino pisaca je Kortazarova Skolice ali opet ponavljam meni i to je subjektivno misljenje. Takodje npr obozavam da citam knjizevnike sa podrucja bivseg SSSR-a pa tako Mrtve duse od Gogolja mi je medju omiljenim knjigama a masa ljudi je ne voli. Volim da citam Bulgakova, Dostojevskog, Ajtmatova, Tolstoja...ali opet razumem kad nekog smara ovakva knjizevnost sa predugackim opisima. Isto npr Fukoovo klatno delo koje spada u red najcitanijih i najboljih po mom ukusu nista spektakularno, jer prvih 150 str je kao enciklopedija nabacana pojmovima bitnim i nebitnim,od poslednjih 200 str pa 150 je prazan hod a kraj nekako zbrzan. Ipak jednostavno svako ima pravo na svoje misljenje i postujte to jer jednobraznost stvara monotoniju a knjizevnost je upravo ljubav koja nas udaljava od monotonije, dosade, kolotecine naravno ako ne govorimo o trivijalnom.

buva

pre 6 godina

Jos uvek se dvoumim oko ove knjige. Resim da je procitam, krenem do biblioteke i izadjem sa necim drugim. Zasto je to tako, ne znam. Od Markesa sam procitala samo ''O ljubavi i drugim demonima. Ne mogu da kazem da nisam uzivala. Taj magicni realizam jeste zavodljiv, uvlaci vas u neki cudan svet i tu ima svega. Ali nesto mi je falilo, sve mi je bilo nedoreceno i da kazem ''nedopravljeno''. Likovi, iako zivopisni, nisu mi se dopali, nervirali su me. Ne znam, mozda sam ja previse navikla na realizam, duboko poniranje u ljudske duse i karaktere i mozda nisam za ovo. Zato bih volela da mi neko ko je citao Sto godina samoce kaze nesto vise, zasto misli da je fantasticna i zbog cega je ne treba propustiti.

nenad rs

pre 6 godina

Uz ,,Majstora i Margaritu'' najbolji roman svih vremena .Uvijek mu se vraćam i tražim svoju Remedios.Ipak teško mi odlučiti koja je bolja epska saga ali ima nešto fascinantno u tom štivu.

Maka@

pre 6 godina

100 godina samoće, Čarobni breg , Sidarta, Zapisi iz podzemlja, Lovac u žitu to možda nisu najbolje napisani romani bla bla ali su romani "prelaza" "inicijacije" iz rane mladosti u onu mladost dvadesetih godina i svako treba da ih pročita

kap.dragan

pre 6 godina

Kako kome legne. Citao sam je do jedne tacke, vise od pola, i onda sam shvaito da to moze u nedogled, kao spanska serija i da je sve jedno kada prestanete da citate. Neste postati ni manje ni vise pametni niti nesto vise ili manje saznati.

esma

pre 6 godina

Iako donekle mogu da razumem zanimanje kriticara koji govore o delima pisaca ili filmova a koji su mnogo procitali ,ne mogu da prihvatim da neko moze da kaze za knjigu "sto godina samoce"da je dosadna jer ona apsolutno nije ,za razliku od njegove knjige koja mi se svidja ali manje od ovog remek dela koja je razvucenija i koja prekticno ,pored sporednih likova skoncentrisana na opsesivnu ljubav mladog segrta koji napreduje zbog ljubavi mlade devojke a kasnije udate zene i na kraju udovice sto u "sto godina samoce" nije slucaj i zato svaka diskusija koja ovu knjigu koja je dinamicna svsta u dosadne je krajnje ,samo maliciozna.

Pepe

pre 6 godina

Mozda je ideja bila dobra, al izvedba... Sta sam, ko sam nakon peocitane knjige?
Izduvan.

Jos gore s Carobnim bregom. Prepricavanje dogadjaja je za uzrast treceg razreda. Vec u cetvrtom se trazi analiza.
Knjiga ko stenogram koraka likova. Od tacke A do tacke B.

munze

pre 6 godina

Meni lično draga knjiga, koju čitam otprilike svakih 10 godina, i tako 3 puta do sada, i svaki put me nešto drugo privuče u knjizi...

Samolovac,

pre 6 godina

Та књига се може називати чудном, надреалном, шокантном, на тренутке збуњујућом, али лошом може да је назове само неки тотални хипстер. Не можеш бити љубитељ књижевности , а да те тај роман не потресе до нивоа твојих елементарних честица.

singer

pre 6 godina

mene je knjiga, debela, drzala uza se, u nekoj vrsti zanosa, do samog kraja. kada sam je zatvorio, kao da sam se probudio: gde sam to ja? kakva je ovo, dodjavola, banalna stvarnost oko mene?

B

pre 6 godina

To je jedna od onih knjiga koje ili pogode nesto u citaocu, pa ih cita po hiljadu puta, kao ja bas sad, ili ne pogode, pa ih smatra dosadnim i konfuznim.
Primerak koji sad citam dobio sam tako sto sam se menjao sa tadasnjim cimerom u studentskom domu za neku knjigu od Roberta Ladlama. On je voleo Ladlama, a Markes mu je bio "ludnica". Meni je Ladlam bio za jednokratno citanje, a MArkesa citam vec ko zna koji put. Ne bez razloga, setim se ratova 90-tih dok citam kako je "pukovnik Aurelijano Buendija poveo 32 rata i sve izgubio".

EU Citizen

pre 6 godina

"Sto godina samoće" nije po meni čak ni najbolja Markesova knjiga, a o nekom poređenju sa najboljim delima latinoameričke (a i svetske) književnosti tog doba, poput Sabatovog "O junacima i grobovima", Roa Bastosovog "Ja, vrhovni" ili, na počasnom mestu, maestralnih Borhesobih pripovedaka, nema ni govora. Međutim, daleko je od toga i da je loša, Markes je svojim akutnim novinarskim senzibilitetom uspeo da pogodi neke od glavnih dilema i opsesija latinoameričkog prostora ili mentaliteta u prošlom stoleću, i u suštini je velika šteta što nije bio veštiji i talentovaniji pisac, jer je ova porodično-provincijalna magijsko-realistična saga pružala potencijal nekome većeg formata da stvori istinski veliki roman. I tako je to, po mom skromnom mišljenju, ipak jedna od nezaobilaznih knjiga za razumevanje Latinske Amerike i svakako u grupi deset ili dvadeset najzanimljivijih tamošnjih knjiga u prošlom veku.

Abdulah

pre 6 godina

Nisam znao ovo, izuzetno zanimljiva priča... Ovaj roman, ali i ostali Garsijini naslovi, je remek delo koje treba uvrstiti u sami vrh evergreen-a svetskog kulturnog i književnog nasleđa.

citajte knjige

pre 6 godina

Pisci nisu politicari. Mogu da pisu dobre ili lose knjige, stagod. Oni crtaju mape sacinjene od osecanja, a ne granice. Ako pisu kao politicari, onda su samo losi pisci.

B

pre 6 godina

To je jedna od onih knjiga koje ili pogode nesto u citaocu, pa ih cita po hiljadu puta, kao ja bas sad, ili ne pogode, pa ih smatra dosadnim i konfuznim.
Primerak koji sad citam dobio sam tako sto sam se menjao sa tadasnjim cimerom u studentskom domu za neku knjigu od Roberta Ladlama. On je voleo Ladlama, a Markes mu je bio "ludnica". Meni je Ladlam bio za jednokratno citanje, a MArkesa citam vec ko zna koji put. Ne bez razloga, setim se ratova 90-tih dok citam kako je "pukovnik Aurelijano Buendija poveo 32 rata i sve izgubio".

Samolovac,

pre 6 godina

Та књига се може називати чудном, надреалном, шокантном, на тренутке збуњујућом, али лошом може да је назове само неки тотални хипстер. Не можеш бити љубитељ књижевности , а да те тај роман не потресе до нивоа твојих елементарних честица.

singer

pre 6 godina

mene je knjiga, debela, drzala uza se, u nekoj vrsti zanosa, do samog kraja. kada sam je zatvorio, kao da sam se probudio: gde sam to ja? kakva je ovo, dodjavola, banalna stvarnost oko mene?

munze

pre 6 godina

Meni lično draga knjiga, koju čitam otprilike svakih 10 godina, i tako 3 puta do sada, i svaki put me nešto drugo privuče u knjizi...

citajte knjige

pre 6 godina

Pisci nisu politicari. Mogu da pisu dobre ili lose knjige, stagod. Oni crtaju mape sacinjene od osecanja, a ne granice. Ako pisu kao politicari, onda su samo losi pisci.

Abdulah

pre 6 godina

Nisam znao ovo, izuzetno zanimljiva priča... Ovaj roman, ali i ostali Garsijini naslovi, je remek delo koje treba uvrstiti u sami vrh evergreen-a svetskog kulturnog i književnog nasleđa.

Maka@

pre 6 godina

100 godina samoće, Čarobni breg , Sidarta, Zapisi iz podzemlja, Lovac u žitu to možda nisu najbolje napisani romani bla bla ali su romani "prelaza" "inicijacije" iz rane mladosti u onu mladost dvadesetih godina i svako treba da ih pročita

esma

pre 6 godina

Iako donekle mogu da razumem zanimanje kriticara koji govore o delima pisaca ili filmova a koji su mnogo procitali ,ne mogu da prihvatim da neko moze da kaze za knjigu "sto godina samoce"da je dosadna jer ona apsolutno nije ,za razliku od njegove knjige koja mi se svidja ali manje od ovog remek dela koja je razvucenija i koja prekticno ,pored sporednih likova skoncentrisana na opsesivnu ljubav mladog segrta koji napreduje zbog ljubavi mlade devojke a kasnije udate zene i na kraju udovice sto u "sto godina samoce" nije slucaj i zato svaka diskusija koja ovu knjigu koja je dinamicna svsta u dosadne je krajnje ,samo maliciozna.

EU Citizen

pre 6 godina

"Sto godina samoće" nije po meni čak ni najbolja Markesova knjiga, a o nekom poređenju sa najboljim delima latinoameričke (a i svetske) književnosti tog doba, poput Sabatovog "O junacima i grobovima", Roa Bastosovog "Ja, vrhovni" ili, na počasnom mestu, maestralnih Borhesobih pripovedaka, nema ni govora. Međutim, daleko je od toga i da je loša, Markes je svojim akutnim novinarskim senzibilitetom uspeo da pogodi neke od glavnih dilema i opsesija latinoameričkog prostora ili mentaliteta u prošlom stoleću, i u suštini je velika šteta što nije bio veštiji i talentovaniji pisac, jer je ova porodično-provincijalna magijsko-realistična saga pružala potencijal nekome većeg formata da stvori istinski veliki roman. I tako je to, po mom skromnom mišljenju, ipak jedna od nezaobilaznih knjiga za razumevanje Latinske Amerike i svakako u grupi deset ili dvadeset najzanimljivijih tamošnjih knjiga u prošlom veku.

nenad rs

pre 6 godina

Uz ,,Majstora i Margaritu'' najbolji roman svih vremena .Uvijek mu se vraćam i tražim svoju Remedios.Ipak teško mi odlučiti koja je bolja epska saga ali ima nešto fascinantno u tom štivu.

buva

pre 6 godina

Jos uvek se dvoumim oko ove knjige. Resim da je procitam, krenem do biblioteke i izadjem sa necim drugim. Zasto je to tako, ne znam. Od Markesa sam procitala samo ''O ljubavi i drugim demonima. Ne mogu da kazem da nisam uzivala. Taj magicni realizam jeste zavodljiv, uvlaci vas u neki cudan svet i tu ima svega. Ali nesto mi je falilo, sve mi je bilo nedoreceno i da kazem ''nedopravljeno''. Likovi, iako zivopisni, nisu mi se dopali, nervirali su me. Ne znam, mozda sam ja previse navikla na realizam, duboko poniranje u ljudske duse i karaktere i mozda nisam za ovo. Zato bih volela da mi neko ko je citao Sto godina samoce kaze nesto vise, zasto misli da je fantasticna i zbog cega je ne treba propustiti.

kap.dragan

pre 6 godina

Kako kome legne. Citao sam je do jedne tacke, vise od pola, i onda sam shvaito da to moze u nedogled, kao spanska serija i da je sve jedno kada prestanete da citate. Neste postati ni manje ni vise pametni niti nesto vise ili manje saznati.

Crudelta

pre 6 godina

Ne znam zasto lupanje minusa ljudima koji nisu fascinirani ovim delom. Knjizevnost isto kao i muzika, film, umetnost... Ima svoju publiku i obozavaoce zavisno od zanra i stila. Iskreno meni najdraza knjiga latino pisaca je Kortazarova Skolice ali opet ponavljam meni i to je subjektivno misljenje. Takodje npr obozavam da citam knjizevnike sa podrucja bivseg SSSR-a pa tako Mrtve duse od Gogolja mi je medju omiljenim knjigama a masa ljudi je ne voli. Volim da citam Bulgakova, Dostojevskog, Ajtmatova, Tolstoja...ali opet razumem kad nekog smara ovakva knjizevnost sa predugackim opisima. Isto npr Fukoovo klatno delo koje spada u red najcitanijih i najboljih po mom ukusu nista spektakularno, jer prvih 150 str je kao enciklopedija nabacana pojmovima bitnim i nebitnim,od poslednjih 200 str pa 150 je prazan hod a kraj nekako zbrzan. Ipak jednostavno svako ima pravo na svoje misljenje i postujte to jer jednobraznost stvara monotoniju a knjizevnost je upravo ljubav koja nas udaljava od monotonije, dosade, kolotecine naravno ako ne govorimo o trivijalnom.

Pepe

pre 6 godina

Mozda je ideja bila dobra, al izvedba... Sta sam, ko sam nakon peocitane knjige?
Izduvan.

Jos gore s Carobnim bregom. Prepricavanje dogadjaja je za uzrast treceg razreda. Vec u cetvrtom se trazi analiza.
Knjiga ko stenogram koraka likova. Od tacke A do tacke B.

neutralni felsh

pre 6 godina

Zato bih volela da mi neko ko je citao Sto godina samoce kaze nesto vise, zasto misli da je fantasticna i zbog cega je ne treba propustiti.
(buva, 03. jul 2017 17:33)


zato sto je Makondo centar sveta.

Ja

pre 6 godina

Meni se knjiga nije dopala, mada moram priznati da je na zanimljiv način napisana. Ne mogu da odredim šta mi tačno nije leglo, nekako taj neki primitivizam koji je povremeno i dirljiv. Ogoljenost i jednostavnost, likovi deluju nepodnošljivo primitivno i stvarno, ali ne možeš ništa da im zameriš. Veoma volim kombinovanje fantazije i stvarnosti u umetnosti uopšte, ali ovde nisam mogla da se ne zapitam ima li kraja nebulozama.

chombe

pre 6 godina

Knjiga se pojavila u pravom trenutku, onda kada se svet otvorio prema drugim kulturama, kada su ljudi postali radoznali i zeljni novih iskustava i dozivljaja realnosti. Put te "magicne realnosti" je trasirao Borhes pisuci recenice u svojim pricama koje su imale neobicna resenja i izazivala neocekivane utiske. Slicno je pisao i Markes. Naravno, dobra je to knjiga, ali Markes je, po meni, precenjen pisac.

neutralni felsh

pre 6 godina

I tako je to, po mom skromnom mišljenju, ipak jedna od nezaobilaznih knjiga za razumevanje Latinske Amerike i svakako u grupi deset ili dvadeset najzanimljivijih tamošnjih knjiga u prošlom veku.
(EU Citizen, 03. jul 2017 14:48)


da! preporucujem amadovu "veliku zasedu", ukoliko je kojim slucajem niste citali :)

Boske

pre 6 godina

Naleti slijepac na nekakvu turpiju, opipa je od pocetka do kraja i rezigrirano zakljuci: u zivotu ne procitah nesto ovako glupo!

Markes je sa svojih "Sto godina samoce" negdje izmedju turpije i Andrica, nekad blize jednom, nekad drugom, ali nikad podjednako kvalitetan.

Pepe

pre 6 godina

Mozda je ideja bila dobra, al izvedba... Sta sam, ko sam nakon peocitane knjige?
Izduvan.

Jos gore s Carobnim bregom. Prepricavanje dogadjaja je za uzrast treceg razreda. Vec u cetvrtom se trazi analiza.
Knjiga ko stenogram koraka likova. Od tacke A do tacke B.

EU Citizen

pre 6 godina

"Sto godina samoće" nije po meni čak ni najbolja Markesova knjiga, a o nekom poređenju sa najboljim delima latinoameričke (a i svetske) književnosti tog doba, poput Sabatovog "O junacima i grobovima", Roa Bastosovog "Ja, vrhovni" ili, na počasnom mestu, maestralnih Borhesobih pripovedaka, nema ni govora. Međutim, daleko je od toga i da je loša, Markes je svojim akutnim novinarskim senzibilitetom uspeo da pogodi neke od glavnih dilema i opsesija latinoameričkog prostora ili mentaliteta u prošlom stoleću, i u suštini je velika šteta što nije bio veštiji i talentovaniji pisac, jer je ova porodično-provincijalna magijsko-realistična saga pružala potencijal nekome većeg formata da stvori istinski veliki roman. I tako je to, po mom skromnom mišljenju, ipak jedna od nezaobilaznih knjiga za razumevanje Latinske Amerike i svakako u grupi deset ili dvadeset najzanimljivijih tamošnjih knjiga u prošlom veku.

kap.dragan

pre 6 godina

Kako kome legne. Citao sam je do jedne tacke, vise od pola, i onda sam shvaito da to moze u nedogled, kao spanska serija i da je sve jedno kada prestanete da citate. Neste postati ni manje ni vise pametni niti nesto vise ili manje saznati.

nenad rs

pre 6 godina

Uz ,,Majstora i Margaritu'' najbolji roman svih vremena .Uvijek mu se vraćam i tražim svoju Remedios.Ipak teško mi odlučiti koja je bolja epska saga ali ima nešto fascinantno u tom štivu.

Samolovac,

pre 6 godina

Та књига се може називати чудном, надреалном, шокантном, на тренутке збуњујућом, али лошом може да је назове само неки тотални хипстер. Не можеш бити љубитељ књижевности , а да те тај роман не потресе до нивоа твојих елементарних честица.

buva

pre 6 godina

Jos uvek se dvoumim oko ove knjige. Resim da je procitam, krenem do biblioteke i izadjem sa necim drugim. Zasto je to tako, ne znam. Od Markesa sam procitala samo ''O ljubavi i drugim demonima. Ne mogu da kazem da nisam uzivala. Taj magicni realizam jeste zavodljiv, uvlaci vas u neki cudan svet i tu ima svega. Ali nesto mi je falilo, sve mi je bilo nedoreceno i da kazem ''nedopravljeno''. Likovi, iako zivopisni, nisu mi se dopali, nervirali su me. Ne znam, mozda sam ja previse navikla na realizam, duboko poniranje u ljudske duse i karaktere i mozda nisam za ovo. Zato bih volela da mi neko ko je citao Sto godina samoce kaze nesto vise, zasto misli da je fantasticna i zbog cega je ne treba propustiti.

esma

pre 6 godina

Iako donekle mogu da razumem zanimanje kriticara koji govore o delima pisaca ili filmova a koji su mnogo procitali ,ne mogu da prihvatim da neko moze da kaze za knjigu "sto godina samoce"da je dosadna jer ona apsolutno nije ,za razliku od njegove knjige koja mi se svidja ali manje od ovog remek dela koja je razvucenija i koja prekticno ,pored sporednih likova skoncentrisana na opsesivnu ljubav mladog segrta koji napreduje zbog ljubavi mlade devojke a kasnije udate zene i na kraju udovice sto u "sto godina samoce" nije slucaj i zato svaka diskusija koja ovu knjigu koja je dinamicna svsta u dosadne je krajnje ,samo maliciozna.

Abdulah

pre 6 godina

Nisam znao ovo, izuzetno zanimljiva priča... Ovaj roman, ali i ostali Garsijini naslovi, je remek delo koje treba uvrstiti u sami vrh evergreen-a svetskog kulturnog i književnog nasleđa.

Boske

pre 6 godina

Naleti slijepac na nekakvu turpiju, opipa je od pocetka do kraja i rezigrirano zakljuci: u zivotu ne procitah nesto ovako glupo!

Markes je sa svojih "Sto godina samoce" negdje izmedju turpije i Andrica, nekad blize jednom, nekad drugom, ali nikad podjednako kvalitetan.

singer

pre 6 godina

mene je knjiga, debela, drzala uza se, u nekoj vrsti zanosa, do samog kraja. kada sam je zatvorio, kao da sam se probudio: gde sam to ja? kakva je ovo, dodjavola, banalna stvarnost oko mene?

citajte knjige

pre 6 godina

Pisci nisu politicari. Mogu da pisu dobre ili lose knjige, stagod. Oni crtaju mape sacinjene od osecanja, a ne granice. Ako pisu kao politicari, onda su samo losi pisci.

Ja

pre 6 godina

Meni se knjiga nije dopala, mada moram priznati da je na zanimljiv način napisana. Ne mogu da odredim šta mi tačno nije leglo, nekako taj neki primitivizam koji je povremeno i dirljiv. Ogoljenost i jednostavnost, likovi deluju nepodnošljivo primitivno i stvarno, ali ne možeš ništa da im zameriš. Veoma volim kombinovanje fantazije i stvarnosti u umetnosti uopšte, ali ovde nisam mogla da se ne zapitam ima li kraja nebulozama.

B

pre 6 godina

To je jedna od onih knjiga koje ili pogode nesto u citaocu, pa ih cita po hiljadu puta, kao ja bas sad, ili ne pogode, pa ih smatra dosadnim i konfuznim.
Primerak koji sad citam dobio sam tako sto sam se menjao sa tadasnjim cimerom u studentskom domu za neku knjigu od Roberta Ladlama. On je voleo Ladlama, a Markes mu je bio "ludnica". Meni je Ladlam bio za jednokratno citanje, a MArkesa citam vec ko zna koji put. Ne bez razloga, setim se ratova 90-tih dok citam kako je "pukovnik Aurelijano Buendija poveo 32 rata i sve izgubio".

chombe

pre 6 godina

Knjiga se pojavila u pravom trenutku, onda kada se svet otvorio prema drugim kulturama, kada su ljudi postali radoznali i zeljni novih iskustava i dozivljaja realnosti. Put te "magicne realnosti" je trasirao Borhes pisuci recenice u svojim pricama koje su imale neobicna resenja i izazivala neocekivane utiske. Slicno je pisao i Markes. Naravno, dobra je to knjiga, ali Markes je, po meni, precenjen pisac.

munze

pre 6 godina

Meni lično draga knjiga, koju čitam otprilike svakih 10 godina, i tako 3 puta do sada, i svaki put me nešto drugo privuče u knjizi...

Maka@

pre 6 godina

100 godina samoće, Čarobni breg , Sidarta, Zapisi iz podzemlja, Lovac u žitu to možda nisu najbolje napisani romani bla bla ali su romani "prelaza" "inicijacije" iz rane mladosti u onu mladost dvadesetih godina i svako treba da ih pročita

Crudelta

pre 6 godina

Ne znam zasto lupanje minusa ljudima koji nisu fascinirani ovim delom. Knjizevnost isto kao i muzika, film, umetnost... Ima svoju publiku i obozavaoce zavisno od zanra i stila. Iskreno meni najdraza knjiga latino pisaca je Kortazarova Skolice ali opet ponavljam meni i to je subjektivno misljenje. Takodje npr obozavam da citam knjizevnike sa podrucja bivseg SSSR-a pa tako Mrtve duse od Gogolja mi je medju omiljenim knjigama a masa ljudi je ne voli. Volim da citam Bulgakova, Dostojevskog, Ajtmatova, Tolstoja...ali opet razumem kad nekog smara ovakva knjizevnost sa predugackim opisima. Isto npr Fukoovo klatno delo koje spada u red najcitanijih i najboljih po mom ukusu nista spektakularno, jer prvih 150 str je kao enciklopedija nabacana pojmovima bitnim i nebitnim,od poslednjih 200 str pa 150 je prazan hod a kraj nekako zbrzan. Ipak jednostavno svako ima pravo na svoje misljenje i postujte to jer jednobraznost stvara monotoniju a knjizevnost je upravo ljubav koja nas udaljava od monotonije, dosade, kolotecine naravno ako ne govorimo o trivijalnom.

neutralni felsh

pre 6 godina

Zato bih volela da mi neko ko je citao Sto godina samoce kaze nesto vise, zasto misli da je fantasticna i zbog cega je ne treba propustiti.
(buva, 03. jul 2017 17:33)


zato sto je Makondo centar sveta.

neutralni felsh

pre 6 godina

I tako je to, po mom skromnom mišljenju, ipak jedna od nezaobilaznih knjiga za razumevanje Latinske Amerike i svakako u grupi deset ili dvadeset najzanimljivijih tamošnjih knjiga u prošlom veku.
(EU Citizen, 03. jul 2017 14:48)


da! preporucujem amadovu "veliku zasedu", ukoliko je kojim slucajem niste citali :)