Intervju: Dragan Babić

Razgovarala: Suzana Miličić
Foto: Tamara Radanović

Izvor: magazin "Playboy"

Kultura

Izvor: B92

Utorak, 17.02.2009.

17:32

Default images

Plamenoriđi, nepokolebljivo svojeglavi, sedmomesečni mačak Karlo davao je sve od sebe da spreči svog vlasnika, na određeno vreme, sagovornika Playboya, da ga smesti u krilo i fotografiše se s njim.

Trčao je i frktao, grebao i bežao.

Raspored snaga tri prema dva za žene (uračunat i Karlo na mušku stranu), fotoaparat i čudne sprave po stanu – rasturali su nežni mačji kosmos.

Na sličan način stešnjen istim okolnostima – i brojem žena, i fotoaparatom, i datim obećanjem – bio je i naš sagovornik, Dragan Babić, slavno ime srpskog i nekada jugoslovenskog televizijskog novinarstva, pisac, autor dokumentarnih filmova.

Čovek koji se televizijom bavio u vreme kad se nije govorilo o rejtingu, ni šeru, vrednosti sekunde. Kad, tokom neke emisije, nije bilo ljudi na ulicama – emisija je uspela, svi su otrčali kući da je gledaju! Emisije i dokumentarci Dragana Babića, a posebno „Kino oko“ i „Dvogled“, menjale su dinamiku socijalnog života i terale ljude pred televizore.

Ali, to da privlači pažnju i pojavom i rečju inspiriše na razmišljanje pratilo ga je uvek, čini se. Čak i to što je već početkom devedesetih izabrao neprimetnost u javnom životu iritira. Njegova anonimnost prosto štrči.

On nije čovek koji ostaje nezapažen. Starovremenski, a ipak tako sadašnji, tako duboko svestan vremena i prostora koji delimo.

Svoj buran, intelektualno podsticajan, emotivno rabljen život, trošio je do daske, bez obzira na to da li je reč o poslu, ženama, knjigama, filmovima, pričama, upoznavanju, druženju, alkoholu, deci, putovanjima ili drumu, kako će to reći. To je, u dobroj meri, vidljivo i u njegovoj knjizi „Putovanje na kraj jezika“. Ne u potpunosti, naravno.

U ovom gradu još ima žena kojima kolena klecaju kad se pomene njegovo ime. To je ofucani izraz i rutinska metafora, ali pali, provereno, bavili smo se istraživačkim novinarstvom, kako se to danas moderno kaže!

Jugonostalgičari koji se povremeno okupljaju na nekim zanimljivim forumima sa slašću i strašću prepričavaju detalje Babićeve emisije “Kino Oko” a posebno njegov intervju sa čuvenom glumicom Liv Ulman. “Bio sam opčinjen njihovom neverovatnom emocionalnošću... U jednom trenutku, za njih više nije bilo ni kamere ni publike i stvar je postala potpuno lična”, zapisao je jedan bloger, prisećajući se antologijskog intervjua koji je Dragana Babića i Liv Ulman odveo u strasnu vezu. Kasnije je ona, u svojim knjigama pisala o svojoj vezi s beogradskim novinarom. Njihove fancy žurke pravljene za njujorški umetnički krem, na kojima su viđani i tada popularni golupčići Vudi Alen i Mia Farou, završile su i u knjizi sećanja slikara Miće Popovića.

Dragan Babić je bio (u neku ruku, i sada je to, ako se uzme u obzir da nije pristao da ostane mentalno zaključan) svetski playboy - ono o čemu su neki nedorasli i neodrasli lokalni mangupi samo mogli da sanjanju – a ipak taj svoj status nije obezvredio u kupoprodajnim transakcijama duše i uma.

Danas u Srbiji, zvezda je svako ko ode u šoping u Njujork a ima dovoljno dobru “vezu” u tabloidima da to i objavi. Uprkos gotovo potpunoj anonimnosti, uprkos gorčini koju emituje, Babić je i dalje zvezda, i to zvezda koja je, s nonšalancijom i neopterećenošću svojstvenom rođenim zvezdama, bez griže savesti zamenila njujorške i londonske avenije za mračni stan prepun knjiga u jednoj dugačkoj beogradskoj ulici. Može mu se, što bi rekli ovi “načitani”, na ulici...

Pričljiv, ali nesklon razgovoru, zaintrigiran ali nepoverljiv, pristao je da govori za Playboy samo tako što će u pisanoj formi odgovoriti na pitanja. Bez mobilnog telefona, bez računara, bez elektronske pošte, i naš intervju je bio, svojevrsno,”putovanje na kraj jezika”.
Playboy: Kad smo se telefonom dogovarali za intervju, napomenula sam da čitam vašu knjigu Putovanje na kraj jezika. Promrmljali ste: „Isuse, šta će vam to?“ Da li je to bio znak vaše arogancije ili, naprotiv, stida pred čitaocem?

Babić: Na mojoj mapi medijskih raspoloženja, ako me pozove Playboy, tada nešto nije u redu ili s njim ili sa mnom. Tako je iskrsao prvi, refleksni, odbrambeni, naučeni, verbalni mehanizam sukoba s neprijateljem – eksploatatorom. Potom, iz vaših kasnijih pitanja, shvatio sam da na „nervoznom tržištu“ odavno nešto nije u redu ni s Playboyem, ni sa mnom, i da smo, tako, i on, i vi, i ja, i dalje prosto zauzeti jednom starom igrom, u kojoj samo još poneki individualni, neočekivani potez ili reč ožive zanimanje za slobodu i drskost pukog govorenja.

Playboy: Kako preživljavate susret svoje knjige i njenih čitalaca? Kakva osećanja ima neko ko iščekuje sud za svoje delo?

Babić: Kada je postepeno ali nenadoknadivo počeo da se prazni horizont ljudi i žena s kojima sam morao i mogao da čitam, govorim i ponekad pišem, i kada se jedinstveno i prirodno okruženje u kome se čovek nađe samo jednom i nikada više istanjilo i gotovo ispraznilo, smanjivala se i potreba da „iščekujem sud“ od nepoznatih ljudi promenjenih navika, iskustva i znanja. Kako ni u zlatno doba čitanja, govora i povremenog pisanja nikako nisam verovao ni u kakva poslanja i uvežbani tragi-komični status dresiranog kandidata za nagrade, nepostojeći uticaj i zagrobni život, trudio sam se da mi pisanje ne pređe u naviku.

Playboy: Zašto danas u Srbiji neko odluči da objavi knjigu? Zašto neko veruje da je ono što ima da kaže ili napiše zaslužuje da bude objavljeno, da to treba drugi da čuju... Da li iza te želje neminovo stoji nada da „drugi“ želi da čuje ono što imamo da kažemo?

Babić: Pitali, davno, Orsona Velsa, za Sight&Sound, šta misli o Vinsentu Mineliju. Orson Vels se nasmejao i rekao – ma, hajdete, molim vas, mi ovde ozbiljno pričamo o filmu! To je bilo 1967. U jesen 1981, u Oslu, samo za sebe, pitao sam Entonija Bardžisa, pisca Paklene pomorandže, zašto je napisao 1985, kao utuk na 1984. Džordža Orvela. Entoni Bardžis mi je odrezao – zato što je to moj izdavač od mene zahtevao. Ne računajte više na postavljanje apsolviranih pitanja, hteo je da kaže. Božanska inspiracija stavila se u službu tehnokrate žanrovskog postupka (samo još zavičajni pesnici jauču o bolu u raznovrsnim metrima i prilikama, bez ijedne pouke o referentnim katastrofama u istoriji i književnosti 20. veka. Valjda za narod koji još deli nagrade).

Playboy: Da li vam je, i inače, tokom profesionalne karijere bio bitan sud onih koji gledaju, slušaju, čitaju ono što ste vi kreirali? Koliko ukus svetine utiče na autora tokom stvaranja?

Babić: Žao mi je, ali ne određuje svetinu pisac, nego pisca svetina. Tamo gde se kumulativ svetina izgubio u politički korektnijim sintagmama kao što su fudbalski stadion, nezaposlenost, nisko obrazovanje, supkultura, ruralni živalj (ili Mrtve duše), državna administracija, ko bi sve to nabrojao, sačuvao se prećutno i reakcionari, aristokratski, elitistički sinonim za izabranog u nečemu – stručnjak. On, ili ona, uglavnom još pokušavaju da prosvetle rušilačku energiju većeg dela demokratizovanih pojedinaca koji o takvom društveno-korisnom radu ne žele ni da čuju. Ovaj klinički nalaz iskomplikovali su od Kolumba do Buša-sina svi elitni prosvetitelji globalizacije, čije su baklje spržile više života i prostora nego što je njihova prvobitna, možda časna, namera i postojala. Možda se ta časna namera samo zove probuđena moć, inherentna kategorija u zanosnom odlučivanju jačeg o sudbini slabijeg. Dve temeljne knjige, ona o postanku sveta i njen revizionistički opozit, Biblija i Kapital, obe o moći, svojom apodiktičnošću ostavljaju veliki prostor za komentare i zabavu, svačiji ukus, svačiju prosečnost, svaku sredinu, svaku iluziju, ali više ne i za prirodni optimizam o prirodnom i srećnom kraju. Na nervoznom tržištu dvadeset prvog veka legitimna je svaka biološka nužda, a u nas, kako se to otmeno kaže, naročito.

Playboy: Da li je bolje ne čitati ništa nego čitati loše štivo, tzv. jeftinu literaturu koja je okupirala knjižare?

Babić: Ja nemam nikakvih iluzija o tome da je čitav Balkanski civilizacijski opus samo imitativni, repetitivni, spori refleks duhovne i materijalne proizvodnje Zapada s endemskim orijentalnim prelivom.

Playboy: Kako sebe, u profesionalnom smislu, danas definišete?

Babić: Kao prolaznika kroz (ekstatični) materinski jezik, koga sedamdeset godina šarenih vagona polako guraju ka izlazu.

Playboy: Izabrali ste anonimnost, neku vrstu povlačenja iz javnog života. Ipak, imate li potrebu da pratite javni život, da formirate i izreknete svoj sud o društvu u kom živimo?

Babić: Imam. Opsesivno. U javnom i tajnom životu bio sam tačno toliko koliko su moj kompulsivni karakter i njegov ukus zahtevali. Već četrdeset godina, s besom i zebnjom, moje zanimanje za opravku ulazne kapije u monstruozno zdanje u kome živim ne prestaje.

Playboy: Zašto vam se dopada anonimnost? Zar ne poželite, ponekad, javno da se opredelite, prokomentarišete nešto, pobesnite čak...

Babić: Opredeljivao sam se, usprotivljavao, komentarisao i bio besan, čak, čitavog života. Privlačnost našeg psihopatološkog društva sve više opada, neke reakcije se ponavljaju. Rođeni, svakodnevni komentatori života, mada uslovljeni vaspitanjem u našem psihopatološkom političkom društvu, pretvorili su svoje privatne traume, plitku naučenost i lukrativnu pristrasnost u prigodnu naviku.

Playboy: Šta vas u srpskom društvu danas najviše impresionira, u negativnom i u pozitivnom smislu? Priznajem da sam mnogo puta citirala jednu vašu definiciju po kojoj smo mi „društvo s posebnim potrebama“...

Babić: Društvo s posebnim potrebama živi u oronuloj zdravstvenoj instituciji iz koje malo ko izlazi čitav, ozdravljen, vedar, bez afekta i raspoložen za velika dela. Kada dobro promislim, ona ulazna kapija, kroz koju svi mi ulazimo i izlazimo, jedina je još vredna neorealističkog romana i filma. Nisam siguran da bi to ubrzalo njenu rekonstrukciju.

Playboy: U toku je obeležavanje pola veka RTS-a. Koja je vaša prva emocija vezana za televiziju?

Babić: Zaista, mi prosejavamo, sažimamo, selektivno uzimamo parčiće prošlosti, da bismo sebi objasnili kako se i zašto nešto dogodilo. Pravovremeno postavljena pitanja i približno tačni odgovori ne mogu da se porede sa često sumornim zaključcima na kraju iskustva jednog vedrog gledaoca koji se malo kasnije pretvorio u deo njenog repertoara. Išli smo od kuće do kuće, cerekali se i drali, potom ćutali i malo više razmišljali. Kao što sam vas maločas upozorio, na toj tački dodiruju se ondašnje cerekanje i dranje običnog gledaoca s kasnijim odgovorom Entonija Bardžisa o suštini svakog posla.

Playboy: Kako vas je televizija zavela? Ima li danas ostataka te ljubavi i ako je ima, o kakvoj emociji govorimo?

Babić: Ne sećam se ničeg fatalnog, ničeg fascinantnog, ničeg ljubavnog, niko nije bio zaveden, mnogi su tražeći posao potom otišli tamo. Moja neposlušna, kompulsivna priroda vukla me od već zadate i prilično izvikane uloge mladog pisca među druga iskustva zapisana u mojoj dezoksiribonukleinskoj kiselini. Nije bez osnova ni ona ljutita M.-ova presuda – Tebi sve smeta, ni ona ironična M.-janina – Tebi nikada nije dosta pameti. Pošto meni zaista sve smeta i pošto mi zaista nikada nije dosta pameti, zaposlio sam se u Jugoslovenskoj radio-televiziji, gde sam sada, odnosno tada, mogao da nastavim da čitam, i da pišem, i da bleblećem, i da autorizujem hiljade (uzmite to kao aneks odgovora zašto me nema još više u javnom prostoru) ovakvih i onakvih, mislim žanrovskih prezentacija. Ali od svega, od svega čime me je zaslepljivala zadata dezoksiribonukleinska kiselina moje mame i mog tate bilo je kretanje, drum i ljudi na njemu. O tim užarenim emocijama govorimo.

Playboy: Iako se kasnije niste, poput ostalih kolega, pojavljivali na nekim drugim televizijama, čini se da u esnafskoj javnosti postoji konsenzus koji vaš rad ceni kao visokokvalitetan i profesionalan. Pravili ste emisije o kojima se i danas priča. Da li ste i tada znali da radite pravu stvar, da ostavljate tako snažan trag ili smatrate da je za takvu vrstu ocene potrebna vremenska i emotivna distanca?

Babić: Sve svoje nagrade i kazne ja sam već primio. Oprostićete mi što sam i jednu i drugu pošast ponekad sam sebi dodeljivao. Mislio sam da radim pravu stvar, da idem za sobom kao pas, i da se osvrćem za tragovima svaki put kada me za kaput povuče neko ko to bolje vidi od mene. Ali od zabluda i gluposti ne mogu da vas izleče ni pametniji, ni vreme, samo zbir sopstvenih postupaka kada je već sve gotovo. Vi ih tada lepo vidite i mirno se dosetite da vas i sopstveno i tuđe autorstvo bilo koje vrste interesuje još samo kao proces ironičnog napredovanja samog autora. Danas su mi sve smešniji oni koji svakog dana sve više napreduju.

Playboy: Kako vi pamtite osamdesete godine u tadašnjoj Jugoslaviji? Da li i vi, poput nekih kolega s tadašnje TV Beograd, verujete da je to bilo zlatno doba domaćeg televizijskog novinarstva?

Babić: Tačan opis sedamdesetih i osamdesetih, i kraj jedne ekscentrične epohe uopšte, zahteva tačno odmeravanje nekoliko stotina događaja koji su postepeno urušavali samoupravni socijalizam, povećavali haos, anarhiju i saznanje da je svega toga već dosta. Samo s njima u vezi stoji virtuelno zlato doba domaćeg televizijskog novinarstva i stvaranja uopšte. Pokušaću, zato, da vam odgovorim onom dominantom koja, po mom uverenju, daje određeni smisao smeni dveju epoha uvek. Za i protiv, to je bila dominanta. Ona se sve jače čula, sve bolje videla, sve više cenila. Ta klima, koja se ne može ponoviti, deli i onu epohu od ove, onaj raspad od ovog, ondašnje zahteve od ovdašnjih ostvarenja. Najgori su bili oni koji su od lukrativnog udvorištva svesno cedili i poslednju kap svog vazalnog analfabetizma i tek potom zauzeli novu pozu, nov kostim, novu masku. Najbolji su bili oni koji su terali po svome, i među njima naročit broj zaista velikodušno prihvaćenih autsajdera u svim medijima (neko je to blagonaklono trpeo) čije je trajno osećanje za ukus svih stvari stajalo iznad vulgarno naplative politike dana.

Mislim da je opora koegzistencija između mene i mojih zaštitnika u senci najzanimljiviji fenomen virtuelnog zlatnog doba samoupravne Jugoslavije. Neko je morao da odgovara na preteće telefonske pozive medijima istinskih vladalaca, neko je izmišljao svesno prigodne vratolomije u odbranu nepodnošljive propagande ovog ili onog neprijatelja socijalizma, i svi oni koji još i danas razvikuju svoju strašnu patnju, osujećenost, siromaštvo i retardiranost svog intelektualnog razvoja obični su koristoljubivi politikanti svoje biografije. Ako ste i stradali, pa morali biste biti mirni i zadovoljni jer ste dobili ono što ste tražili, zar ne? Danas, oktobra 2008, kada možete nekažnjeno da pričate svi šta vam padne na pamet, niko vas ne sluša, nikome više niste potrebni, ozbiljni konzumenti onog vremena tražili su patos i težinu reči i postupaka. U zamenu za pravo ritanje u lažnoj slobodi dobili ste lažno ritanje u pravoj slobodi. U zamenu za duhovni dosluh s pravim čovekom dobili smo prekid komunikacija s njegovim potomkom čija teflonska glava visi nad kompjuterom i virtuelnim svetom nepostojećih čuda koja su lako razjurila svet postojećih čuda.

Playboy: Pred početak rata, zajedno s kolegama Mirjanom Bobić-Mojsilović i Aleksandrom Tijanićem, radili ste sada već čuvenu seriju intervjua u Sarajevu. Kad su vas pitali da li ste, tada, znali šta nam se sprema, rekli ste, otprilike...“i tako, u Sarajevu uoči rata, mi smo stalno pitali šta će biti s nama, a naši političari su pričali svašta i smejali se i samo nisu ništa rekli o tome da se sprema pokolj. Samo pokvareni su znali šta se sprema, a pošten svet, glup kakvim ga je bog dao, nije imao pojma“. Da li verujete da i danas samo pokvareni znaju šta se sprema a da pošten svet i dalje nema pojma?

Babić: Da pokušamo s jednim psihoanalitičkim objašnjenjem, koje je ponekad tačno, a vrlo retko lekovito i upotrebljivo. Ja i danas, gotovo svakodnevno, potpuno opčinjen i zaglupljen, po hiljaditi put gledam dokumentarne filmove o Drugom svetskom ratu, čiji redni broj uvek pišem velikim slovom, crvenim ako je moguće, kao Božić i Uskrs u crkvenom kalendaru. Ako je nešto važno i dobro u Putovanju na kraj jezika onda su to fragmenti o detinjstvu i fascinacija oružjem, klanjem, sahranama, zatvorom, plakanjem, tehnologijom smrti, afektom balkanskog deteta i traženjem dokaza o postojanju ratnog stanja kome nema leka. Na tom mestu, u onom debelom trenu istorije, možda leži koren karakteristika koje stvaraju nesumnjivi pojam generacije i svakako projekcije s kojom sam otada subjektivno gledao i procenjivao ludilo u svetu i dalji uslovljeni razvoj Jugoslavije i njenih krvoločnih, kondicioniranih seljaka, građana, inteligencije i vlasti.

Tu ispitanu traumu prekorednog nasilnog umiranja i njegovog stalnog oplakivanja, koje nije stvorilo nijednog čestitog stoika a uzdiglo je Kosovo kao simbol nacionalne filozofske i religijske, čak i civilizacijske žudnje, i kao model razmišljanja, zapamtio sam rano i potom je uredno i stalno poredio s drugim Kosovima i njihovom istorijskom obradom u drugim svetovima. Tako, ne postoje ovde toliko ni pošteni, ni glupi koje je Bog dao, ni pokvareni koji sve znaju, koliko duboko kondicionirani, s pištoljem i krstom koji se klatare obešeni o retrovizor. Dosad nam iskustvo tako doživljenog sveta ideja pomaže samo da stalno vidimo ono što je možda bilo u zanosnim bojama, a ono što je pomalo suvo, neherojsko i praktično, nikada dalje od svog nosa, jer nas još niko nije kondicionirao na sat, mučnu odgovornost i religiju rada. Iskustvo doživljenog nam pomaže da prepoznamo gotovo sve, da sprečimo tek onu smešnu naivnost s kojom bi te koristoljubivi ludak uzeo pod svoje.

Playboy: Kako ste vi proveli devedesete godine u Srbiji? Šta ste radili, gde ste provodili vreme?

Babić: Šetao sam, ležao, gledao, slušao, govorio, posećivao prijatelje, dobio po drugi put i definitivno otkaz na RTS-u, bio jako zadovoljan time i pravio poređenja između tog apotekarskog, pedagoškog rata i onog iz detinjstva. Pisane poruke sam spalio, a dve izuzetne mogu da vam prenesem kao paradigmu devedesetih u Beogradu. Stojimo ispred pedantno izbušenog Dobrovićevog i Miloševićevog Generalštaba i znamo da su Ameri onu rupu tamo, čak iz Jadrana, napravili zato što je baš tamo bila Pavkovićeva kancelarija. Većina posmatrača, s rukama na dupetu, ležerno i pripovedački staloženo, uglavnom se slaže da je to koješta, glupost i laž. Slično komentarima na kruševačkom korzou 1941, ako se sećate slike s Meseršmitom iz Putovanja na kraj jezika. I drugo, uprkos mojim očinskim preklinjanjima, Damjan je seo u autobus i otišao u Ćupriju da vidi devojku koju je voleo.

Playboy: Imala sam čast da jedno, doduše vrlo kratko vreme, sarađujem s pokojnom profesorkom Mirjanom Obretković, vašom bivšom suprugom. Pamtim je kao sjajnu intelektualku, otpornu na malograđanštinu. Da li je muškarcima i ženama danas važan intelektualni kapacitet partnera? Izumire li, danas, ideja da je mozak najseksepilniji organ?

Babić: Meni jeste, ali ništa manje, ako ne i više, emocionalni kapacitet. Mozak mi sve više ide na njegove nerve. Mislim da ste imali sreće, malo manje nego ja, što je i kroz vaš život prošla onako silovita i retka boja (dobro sam promislio) koja se ne briše. Kao Mirjana. O ovom ostalom, što se mozgu i njegovim nervima događa sada i što će mu se tek događati, najbolje govori jedan biolog, fiziolog, seksolog, fenomenolog, psihijatar, hirurg, filozof, šta li je, zaboravio sam, koji kaže da je naš seksualni život, prema tome i afektivni, emocionalni, i socijalni, kakav je bio dosad, samo folklor. Ako budete ovde dovoljno dugo, možda ćete dobiti odgovor. O tom životinjskom pitanju.

Playboy: Gajite neverovatnu, jasnu i nepoljuljanu odbojnost prema računarima i mobilnim telefonima. Mogu da razumem zašto odbijate da koristite ova moderna sredstva komuniciranja, ali ne razumem kako ste, nekada, bili zaljubljeni u kameru („dok po svetu kamerom žderemo ljude, životinje, decu, gradove, svakojake misli i same sebe...“) kada je i ona zavodnica koja vam komanduje?

Babić: Za mene su navedena tehnološka sredstva i izumi zgodna pomagala u izvođenju zadatog posla. Mislim da ne smeju da narušavaju njegovu etiku. I to je sve. Koristim ih kada moram. Odbijam da budem njihov majmun, njihov klovn, njihova zabavna žrtvena figura. Uostalom, kada tehnologija konačno postane repetitivni religijski obred, mene više neće biti, pa živim s prirodnijim, naučenim konzervativnim običajima i navikama koje se ne mogu ponavljati i imitirati. Biće da je tu, negde u blizini, i definicija ostataka mog individualizma.

Playboy: U jednom dirljivom pismu koje vam je napisao Duško Radović, on vas ubeđuje da ostanete tada, tih kasnih šezdesetih u Londonu. Zašto vas je ubeđivao da se ne vraćate u Beograd? U to vreme vam je poručio i sledeće: „Nemojte pokušavati da budete pametniji od sebe“. Da li ste umeli da poslušate taj sjajni savet svog prijatelja?

Babić: Zato što je trpeo, zato što nije voleo „ovde“ ni „Beograd“. Nisam umeo da poslušam taj sjajan savet svog prijatelja u životu zato što nije bilo sile koja je mogla da me veže za jedno, sve dok ne potrošim svaku bezumnu draž koja mi padne na moju bezumnu glavu. Trudio sam se da mi pisanje ne pređe u naviku.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

15 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Ukrajinci saopštili: Obustavljamo

Ukrajinske vlasti saopštile su večeras da su obustavile svoje konzularne usluge u inostranstvu za muškarce starosti od 18 do 60 godina, pošto je ukrajinska diplomatija najavila mere za vraćanje u zemlju onih koji mogu da idu na front.

21:57

23.4.2024.

1 d

Podeli: