Ko i zašto gleda mjuzikle u Srbiji?

"Mjuzikl omogućava ljudima emocionalno iskustvo, dovodi do pražnjenja ili pak suprotno, do osećanja emocionalne ispunjenosti. To je jako dobar način da uđete u svet pozorišta."

Kultura

Izvor: Razgovarao: Mladen Savkoviæ

Četvrtak, 10.07.2014.

09:20

Default images

Možda bi se na prvi pogled moglo reći da pozorišni mjuzikl i Srbi istorijski nemaju mnogo zajedničkih tačaka, ali to bi se zaista možda moglo reći samo na prvi pogled. Jer, čim se u obzir uzmu neke činjenice, jasno je da je mjuzikl u Srbiji, baš kao i u celom svetu, veoma popularan pozorišni žanr. Činjenica broj 1 – prvi mjuzikl koji je osvojio nagradu Sterijinog pozorja bio je autentičan srpski proizvod, „Zona Zamfirova“. Činjenica broj 2 – jedan od najpopularnijih svetskih mjuzikala, kultni „Čikago“, u Srbiji je izveden više od 200 puta, privukavši više od 100.000 gledalaca, a i dalje se igra. Činjenica broj 3 – Mjuzikl „Cigani lete u nebo“ u Beogradu se igra celu deceniju, uvek pred punom salom. Činjenica broj 4 – Želja domaće publike da gleda „Jadnike“ bila je tolika da je ovaj kultni mjuzikl, jedan od omiljenih u svetu, ovog proleća ponovo vraćen na beogradske daske koje život znače. Osim toga, ove sezone smo premijerno gledali i domaću „Ženidbu i udadbu“ kao i svetski komad „Viktor Viktorija“ i to sasvim sigurno nije sve. Ali, ko to gleda uopšte mjuzikle u Srbiji?

Time se bavila dr. Maja Ristić, koja je još 2010. godine doktorirala na Fakultetu dramskih umetnosti sa temom „Pozorišna publika muzičkog pozorišta u Beogradu – Pozorište na Terazijama i Opera i teatar Madlenianum 2000 – 2009“. Zaključci njenog doktorata, uz rezultate istraživanja publike koja gleda domaće mjuzikle, dopunjeni su novim razmatranjima vezanim kako za svetsku tako i za srpsku publiku, i nedavno su objavljeni u knjizi „Publika mjuzikla“ (Zadužbina Andrejević, 2014).

B92: Mjuzikl nikada nije imao problem sa publikom naročito kada je njena brojnost u pitanju, zar ne?

Ristić: Čak i prvi mjuzikli bili su veoma popularni, iako su tada bile u pitanju kabaretske forme. Prvi koji je pokazao da mjuzikl može biti mnogo više od zabave bio je mjuzikl „Oklahoma!“, koji je na sceni prikazao ne samo glamur i sjaj, već svakodnevni život uz melodramske teme, čak i prvo ubistvo na sceni. Međutim, mislim da je ključ uspeha mjuzikla upravo u tim melodramskim temama. To su glavne teme koje ljude interesuju – međuljudski odnosi, ljubav... Valjda tome toliko težimo, a u tome se najteže snalazimo. Čak i na prijemnom ispitu na FDU kada pitamo studente šta čitaju, uglavnom su to pisci od Šarlote Bronte do Mir Jam. Na pitanje šta ih privlači, uglavnom odgovaraju da su to ljubavne teme.
Jadnici, Opera i teatar Madlenianum (Foto: Vladimir Nešoviæ)
Da li onda mjuzikle možete da opišete kao ljubiće među pozorišnim žanrovima?

Mjuzikl jeste deo popularne kulture, ali on ima i elemente elitne kulture. On jeste blizak bestseleru, ne baš onim ljubićima koji se prodaju na kioscima, ali ljubavnim romanima da. S druge strane imate i primere kada jedan mjuzikl nastaje na osnovu velikog dela Viktora Igoa. „Jadnici“, kod nas u režiji Nebojše Bradića, jedan su od najpopularnijih mjuzikala. To je prvenstveno zbog velike univerzalne teme, borbe dobra i zla, žrtve i ljubavi, da pojednostavimo. Ljudske emocije su veoma složene, ali i prikrivene. Imate i mjuzikl kao „Čikago“ Kokana Mladenovića, fantastičan spektakl koji može da se podvede pod kategoriju estetskog pozorišta sa elementima postdramskog pozorišta. On pokušava da pokaže i sistem, korupciju, savremene medijske teme o tome kako je najvažnije biti zvezda, pojaviti se u novinama bez obzira na to šta učinili. I reditelj to veoma naglašava u mjuziklu.

Slično je i su Mladenovićevim mjuziklom „Zona Zamfirova“, koji je nastao na delu Stevana Sremca, nacionalnom delu klasične vrednosti. Reditelj u tom delu parafrazira život bogate porodice koja kroz medije želi još više da se promoviše, koja govori svojoj ćerki za koga treba da se uda, kako jedan moćnik preko medija želi da manipuliše drugima. Pa zar to nije veoma savremeno? Mjuzikl „Zona Zamfirova“ to uspešno prikazuje pored sve kitnjavosti, lepe scenografije i pesme. Jedan od ozbiljnijih mjuzikala je i „Maratonci trče počasni krug“, koji je veoma mračan, čak sa scenom brutalnog silovanja na pozornici, posle koje vam nije dobro.Taj mjuzikl pokazuje i patologiju jedne porodice i junaka koji pokušava da se izmesti iz porodične perverzije. Dakle, iza tih lepih scena i pesama, mjuzikl može da bude i veoma angažovan.
Cigani lete u nebo, Pozorište na Terazijama
Zbog čega ste za analizu u vašem istraživanju izabrali baš četiri mjuzikla: „Jadnici“, „Čikago“, „Briljantin“ i „Cigani lete u nebo“?

To su, u trenutku anketiranja pozorišne publike, bili najpopularniji mjuzikli. „Čikago“ sam izabrala jer je bio reprezentativan i popularan, i danas se uspešno igra. U tom periodu on je napravio malu revoluciju za naše pozorište. Imali ste dve podele, došla je čuvena Mojca Horvat da radi sa glumcima i igračima... Mjuzikl „Cigani lete u nebo“ je svojevrstan fenomen koji se igra od 2004. godine. To je mjuzikl Vladimira Lazića koji je prvenstveno popularan zbog ciganske muzike. Ne mogu da kažem da je režija briljantna, uz dužno poštovanje prema reditelju. On je išao na melodramsku, čak kičarsku estetiku. Ali na tom mjuziklu ljudi ustaju, traže bis... Verovatno zbog tragične teme, priče o traženju slobode i težnji da se odustane od ropstva i pustolovskog načina života roma. Tu je naravno i popularna, starija filmska verzija sa sada već prepoznatljivim pesmama, ovoga puta u odličnim aranžmanima Vojkana Borisavljevića. Tajna „Jadnika“ je bila u harizmi Zahira Hadžimanova i njegovom fantastičnom glasu, ali pre svega u Viktoru Igou, odnosno književnom čuvenom bestseleru koji je publici poznat. Publika ide u pozorište da vidi nešto što joj je poznato, i vrlo često visokoakademske predstave, visokokvalitetne i intelektualne, koje naravno treba da postoje i da se igraju, nemaju toliko gledalaca kao mjuzikli. Poenta je da u savremenom pozorištu vi možete i neke vrlo teške teme da kažete publici, ali ne pretenciozno, pri tom ne potcenjujući inteligenciju i obrazovanje publike. Sve što je nerazumljivo, pretenciozno, što ističe samo jednog čoveka u ansamblu, uglavnom reditelja i njegovu želju da vam pokaže koliko je pametan i velik, ne drži publiku. Eksperimentalne i avangardne predstave naravno da treba da postoje, ali danas moramo da pomirimo komercijalno pozorište sa onim što je pozorište za edukaciju, pozorište sa visokim estetstkim i idejnim kvalitetima za koje treba više novca jer privlače manje publike i ne mogu da se prodaju kao što može jedan mjuzikl.

Ne čini li Vam se onda da opet dolazimo na to da su mjuzikli nešto što se prodaje, komercijala ili zabava, i da stoje naspram dramskih, avangardnih predstava. Da li i kako mjuzikl beži od koncepcije „hleba i igara“?

Ne mislim da se publici mjuzikl podvaljuje, čak i kada su to najkomercijalni mjuzikli kao što je „Briljantin“... Zašto to nije podvaljivanje? Džon Fisk kaže da kada publika prihvati deo popularne kulture, kao što je mjuzikl, ona može da u to ugradi deo svog identiteta. Nije ništa strašno biti deo popularne kulture. Pa svi smo mi danas deo ne popularne, već masovne kulture. Tako da, od toga ne možemo da pobegnemo. Samo je pitanje izbora. Mnogo je važnije da publika ode na mjuzikl i gleda dobru predstavu, nego da ostane pored televizora i gleda „Bravo šou“ na Pinku ili neke druge programe. Možda će taj odlazak na mjuzikl razviti kod nekoga ljubav prema pozorištu, pa kasnije ode i na neku kamernu predstavu ili u neko drugo pozorište. Mjuzikl je jako dobar način da uđete u svet pozorišta, jer vas on može poneti i onda ćete možda tragati za nekim drugim oblicima pozorišta. U suprotnom postajete „neljubitelj“ pozorišta. Njih je, nažalost, najviše u manjim gradovima, naročito na jugu Srbije. To su pokazala istraživanja. U pitanju su ljudi koji najviše slobodnog vremena provode ispred televizora, muškarci obrađuju zemlju, žene se mahom bave ručnim radom i vrlo poštuju folk kulturu... Zar nije nepravedno svaliti svu krivicu na tu publiku?

Smatram da deo problema jeste i ponuda, odnosno dostupnost kulturnog sadržaja. Vrlo često publika koja bi mogla da bude zainteresovana za pozorište smatra da je to nešto mnogo veliko, nerazumljivo, da je to samo za obrazovane i bogate, i da ljudi sa srednjoškolskim obrazovanjem nemaju tu šta da traže. Oni to ne prepoznaju kao deo svog kulturnog identiteta, što je naravno pogrešno. Jer pozorište je za svakoga. Ono nije uvek bilo nacionalno, sa velelepnim zgradama, već baš suprotno, počelo je od malih putujućih trupa koje su htele da pokažu ljudima i njima blizak, nacionalni repertoar. I danas u svetu imate veliki broj trupa, plesnih i dramskih kompanija koje opstaju tako što putuju i drugim sredinama prikazuju ono što rade. Problem kod nas je u apsolutnoj centralizaciji. Pozorište treba da odvedete u male sredine. Ali tu ne mislim na predstave kao što je „Pevaj brate“, već neke produkcije kao što je, recimo, predstava „Trpele“ Beogradskog dramskog pozorišta. Ta predstava je veoma gledana jer pogađa većinu ženske populacije. Mislim da jedna žena sa juga Srbije sigurno može da prepozna probleme o kojima se tu govori. Nije poenta u tome da uzmete autobuse i dovedete ljude iz Srbije u beogradska pozorišta, već je poenta u tome da predstave odu svuda gde su ljudi, da približe svim ljudima pozorište i razbiju one „ah-to-nije-za-mene“ predrasude.

Vaše istraživanje je pokazalo da su gosti pozorišta prilikom izvođenja mjuzikla najčešće lekari, profesori, studenti...

Da. Našla sam samo jednu frizerku i jednog trgovca u Pozorištu na Terazijama. S druge strane, kada se otvorilo Pozorište na Terazijama, pa i Madlenianum, ono je donelo jedan glamurozan ambijent. Zato sada tamo imate i novi sloj publike, poslovnu elitu koja uglavnom tokom predstave ne isključuje mobilne telefone i trči da odgovori na vrlo važan poslovni poziv. Ali i to je publika mjuzikla, jer je on u modi trenutno, pa imate i takvu publiku koja ne poznaje pozorišni bonton. Međutim, ističem da među publikom ima mnogo i studenata, naročito u Madlenianumu. Pominjete bonton i ponašanje publike u pozorištu. Smatrate li da je naša publika suviše disciplinovana? U pozorištima se na kraju predstave uglavnom aplaudira, taj aplauz biva jači ako je predstava bila odlična, ali retko kada izostane. Najdramatičnije što čini publika jeste napuštanje sale tokom pauze, a o nekoj ozbiljnijoj negativnoj reakciji nema govora.

Samim tim što se pozorišta kod nas nalaze mahom u velelepnim zgradama, vi kada uđete u ta zdanja osećate se važnim. Na kraju, ljudi odlaze u pozorište i da bi bili socijalno prihvaćeni i da bi bili čak i viđeni, nije im samo motiv da pogledaju predstavu. Kada odu u Narodno pozorište, pojedini smatraju da raste njihov društveni status. Mi smo, ipak, jedna patrijarhalna sredina koja pokušava na pogrešan način da se evropeizuje. S druge strane u istoj toj našoj publici postoje, ne kvazi već pravi intelektualci koji potpuno iskreno veruju u umetnost. Tu treba praviti razliku. Zašto oni ne reaguju burno? Zašto ako misle da je loša, ne kazne predstavu? Mislim da je to deo našeg vaspitanja. Možda će to nove generacije, koje su malo slobodnije, promeniti. Mi smo uglavnom, pogotovo današnji tridesetogodišnjaci i četrdesetogodišnjaci koji čine veliki deo pozorišne publike mjuzikla, naučeni da budemo skromni, da nemamo kritičko mišljenje. To ne razvija ni naše školstvo, a čini mi se i da su nas roditelji uglavnom tako vaspitavali, da budemo skromni, dobri, ljubazni. Ima to veze i sa onim sedamdesetim i osamdesetim godinama, čak i negovanjem tradicionalnih vrednosti koje su dobre, ali ne doprinose razvijanju autentične ličnosti. Ono što sam ja primetila, jeste da publika kada bojkotuje predstavu uglavnom izađe iz sale. Mi mislimo da to glumce ne pogađa. Naprotiv, publika neverovatno utiče na predstavu i glumci vide lica publike. Ipak, naša kultura neguje pasivnu publiku koja sedi lepo u fotelji i gleda predstvu sa distance. Zato se ne dešava da neko gađa glumce paradajzom kao nekada, kada je publika bila aktivna. Međutim, Tomi Janežić je dopustio publici u predstavi „Galeb“ da aktivno učestvuje, bude drugi glumac. Sedam sati publika učestvuje u toj predstavi i njoj nije problem čak ni da gleda predstavu koja traje toliko dugo, jer učestvuje u njoj.

Šta je za vas bilo najveće iznenađenje kada ste sumirali rezultate istraživanja?

Bio je to odgovor na pitanje „Koje su vama najznačajnije životne vrednosti?“ Istraživanje je pokazalo da su to poštenje, tolerancija i obrazovanje.

Zašto vas je to iznenadilo?

Te životne vrednosti ne viđam u svom okruženju, osim u svom uskom krugu prijatelja. Čast izuzecima, ne želim da generalizujem ništa, ali ne vidim realnost u tom odgovoru. Možda tu valja uzeti u obzir i to što publika često daje socijalno prihvatljive odgovore kada su ovakva pitanja postavljena. Tome dodajem i odgovore da je ljudima koji idu u pozorište najznačajniji emotivni doživljaj. Smatrala sam, poučena najrazličitijim teorijama, da ljudi idu da se informišu, edukuju, pa je ovo za mene bilo potpuno otkriće. Mjuzikl ipak omogućava ljudima emocionalno iskustvo, dovodi do pražnjenja ili pak suprotno, do osećanja emocionalne ispunjenosti. S obzirom na to da savremeni svet negira emocije kao takve i forsira pragmatizam i racionalizaciju, mislim da je mjuzikl baš zbog toga popularan i danas. Vaše istraživanje razvili ste na stavovima publike koja je gledala komade „Čikago“, „Jadnike“, „Briljantin“ i „Cigani lete u nebo“. To su sve predstave zasnovane na stranim kako književnim tako i filmskim predlošcima. Od tog istraživanja do danas u svetu srpskog mjuzikla pojavile su se i „domaće“ predstave, kao što su „Zona Zamfirova“, „Glavo luda“, „Ženidba i udadba“... Kakva je njihova uloga u svetu mjuzikla?

Dugo sam mislila da je „Čikago“ naš najbolji mjuzikl, ali „Zona Zamfirova“ ga prevazilazi. To je u pogledu scenografije, kostima i igre, nešto najbolje što sam kod nas gledala. Ljudi prepoznaju nacionalni tekst i indentitet, što mislim da je veoma značajno. To je odličan potez Pozorišta na Terazijama. Mjuzikl „Glavo luda“ ne veliča Zdravka Čolića već sadržajem njegovih pesama odslikava vreme osamdesetih godina, i upravo ono vaspitanje o kojem sam govorila. Reč je o devojci koja se zaljubila u frajera iz benda, a otac joj je vojno lice i, naravno, ne dozvoljava joj da ide tim putem. Tu se publika odlično prepoznaje. Naravno, uz pesme Zdravka Čolića, mjuzikl je urađen u minimalističkom stilu, bez spektakla velikog, ali publika prepoznaje te probleme uz muziku sa kojom je odrasla.

Da li neki od tih mjuzikala može da postane deo našeg kulturnog indentiteta, kao što je to slučaj sa „Koštanom“?

Mislim da će to biti slučaj sa „Zonom Zamfirovom“. To je mjuzikl nastao prema našim domaćem klasiku i ukoliko se i dalje izvode pred punim salama, može da postanu deo nacionalne kulture. Mislim da je mjuzikl „Maratonci trče počasni krug“ to već postao. Kasnije je iz njega izrasla i opera. Mjuzikl nije za potcenjivanje, on zahteva veoma složenu produkciju, ansambl koji poznaje i džez i klasičan balet. Morate da imate glumce koji dobro pevaju, dobar orkestar, bogate kostime i scenografiju i dobru priču. I da sve to dobro sinhronizujete. Ova dva primera predstavljaju dobar put za muzičko pozorište koje bi moglo da razvija naše mjuzikle na bazi velike domaće literature. Mislim da je to put kojim će mjuzikl i u očima naše publike i javnosti prestati da bude šećerlema za sva vremena.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

17 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: