Ivan Jevtović: 1389. kao mantra

„Ja sam ponosno igrao prošle sezone u predstavi 'Zoran Đinđić'. Malo je takvih predstava, a neke stvari su ozbiljno stradale zbog toga“

Kultura

Izvor: Razgovarala: Sonja Goèanin

Utorak, 18.06.2013.

09:41

Default images

Premijera filma o princezi Oliveri „Put ružama posut“ najavljena je na leto, prema nekim ranijim spekulacijama, na Vidovdan. Šta priča o princezi koju je Srbija poslala u Bajazitov dvor nakon Kosovske bitke kao zalog miru oduzima ili dodaje kosovskom mitu? Sa druge strane, zašto je ovaj deo priče o čuvenoj 1389. godini čujemo možda prvi put?

Uloga Bajazita Prvog u ovom filmu povod je za intervju sa Ivanom Jevtovićem, pozorišnim, filmskim glumcem i frontmenom benda Deca loših muzičara. Imalo je, doduše, i drugih povoda. Jevtović igra u komadu koji se, kako kaže, pojavio u Ateljeu 212 u pravi čas – “Revizor”. Za reviziju i preispitivanje je, izgleda, mnogo toga: srpski fim, umetnička hrabrost, perspektiva mladih muzičara. Jedino se „poetika Pinka“ uprkos svemu održala.

Reditelj filma o Oliveri Marko Novaković je rekao da srednjovekovni period nije mnogo obrađivan u srpskoj kinematografiji. Kako je to moguće kada je srednji vek “mitski” deo srpske istorije?
Tu fantastičnu priču o Oliveri nam nikada nisu ispričali, ni u osnovnoj, ni u srednjoj školi. Sećam da nam je u školi pominjano da je posle Kosovske bitke, Bajazit, kada je čuo za smrt oca, pogubio starijeg brata Jakuba i da je postojao neki ratni ugovor, ali bez ikakvih detalja. Priča filma „Put ružama posut“ je istinita i ima fantastičan zaplet za holivudsku melodramu. Mi smo baš upoređivali sa nekim drugim antologijskim filmovima i čitali neke drame. Olivera je jedna od velikih herojskih ličnosti koja je uspela zahvaljujući svojoj žrtvi i odnosu sa Bajazitom da sačuva Srbiju koja je mogla da bude pregažena kao neke države iz okruženja.
Đuza Stoiljković mi je, doduše, rekao da je kao klinac gledao dramu o Oliveri u Kruševcu. Kada je čuo da ja to snimam, rekao mi je : „Pa, to je divna priča. Ja sam kao dete plakao“. To je bilo kada je Đuza bio mali, znači, pre mnogo decenija i priča je očigledno zaboravljena.

Je l zapravo reč o tome da smo se zaustavili na Kosovskom boju i da nas događaji nakon toga nisu zanimali?
Vidovdan je u našem narodu uzidan kao kraj svih krajeva i to je blesavo. U mojoj osnovnoj školi nastavnica istorije nas je svakog časa preslišavala tu 1389. godinu kao mantru. Očigledno je postojala potreba srpske političke elite da tu godinu zapamte. Ja se sa tim ne slažem. Bio sam na nekom festivalu dečijih pozorišta u Istanbulu i tamo smo upoznali neke turske istoričare. Tada su nam oni u nekom razgovoru rekli: „Našem narodu ta bitka uopšte nije poznata, mi istoričari znamo za Kosovski boj kao jednu od usputnih bitaka u tom trenutku, a glavni cilj Osmanske imperije je bio Beč“. Da se ne lažemo, metropola na Balkanu u to vreme nije postojala.

Da li je lik Bajazita prva istorijska ličnost koju igrate?
Zbog boje kože nisam ni mogao da budem baš mnogo likova iz srpske istorije. Obradovao sam se prošle godine kada je bila priredba povodom Kumanovske bitke. Zvali su me da budem Aleksandar Karađorđević koji jeste bio malo tamnoput. To je ta jedna uloga pre Bajazita.
Igrali ste u filmovima „Normalni ljudi“, „Nebeska udica“, „Ledina“ koji su se bavili beznađem devedesetih. Dokle je tematski stigla srpska kinematografija?
Ja ne mogu da prihvatim da su se teme filmova od 1997. pa skoro do 2010. godine nizale ovako: rat u Bosni, rat u Bosni, bombardovanje, intimna drama vezana za rat u Bosni. Previše se insistiralo na tim politički korektnim i aktuelnim pitanjima pravednosti u ratu, na primer. Veoma sam kritičan prema tome što su profesori na mom fakultetu FDU zapostavili magičnu mogućnost da ih ti talentovani klinci koji dolaze inspirišu nekim imaginarnim svetom. Čitao sam mnogo interesantnih scenarija koji nemaju veze sa aktuelnim političkim pitanjima, ali za njih nije bilo šanse.

Zbog čega?
Imate dve mogućnosti: možete da pravite komercijalni film kakav je Montevideo. Doduše, Montevideo je više državni projekat, ne baš komercijalan jer je preskup za ovu državu. On ne može da se isplati čak i da bude deset puta više prodatih karata. Sa ovom cenom karata i u gradu u kome je ugašen bioskop ne možete praviti pravi komercijalan film. Onda razmišljate: ako ne mogu da pravim komercijalni film, onda moram da pravim nešto što će proći na festivalima. Na festivalima prolazi hrabrost i beskompromisnost koju je, na primer, pokazala Maja Miloš u „Klipu“. To su „šaka u glavu“ filmovi. Mogli bi takođe da se snimaju i drugačiji filmovi poput sjajnog ostvarenja „Ljubav“ Mihaela Hanekea. Zašto mi nemamo takav film?

Da li i pozorišta proizvode „šaka u glavu“ predstave?
Rekao bih da se već deset godina bavimo politički korektnim teatrom koji je trebalo da nam donese prevaspitavanje, saznanje da ne možemo da se suočimo sa diskriminacijom, sa istopolnim brakovima. Ne kažem da treba zapostaviti politički teatar, ja sam ponosno igrao prošle sezone u predstavi „Zoran Đinđić“. Malo je takvih predstava, a neke stvari su ozbiljno stradale zbog toga.
Šta je stradalo zbog „Zorana Đinđića“?
Premijera predstave je bila dva dana pre poslednjih izbora i to je stvorilo veliki nivo pritisaka, ne samo na bivšeg upravnika, već i na Olivera Frljića. Mi smo u predstavi ostavili upaljeno svetlo i stvarno smo se plašili. Ne možete da zabranite nekom iz „Obraza“ ili „1389“ da dođe. Ili, što bi možda bilo zanimljivo, nekom od ovih sveštenika što su pravili tirade. Upaljena svetla su ostala da bismo sa publikom razgovarali i da bi se ljudi javljali. Za sada, jedina osoba koja se javila je moja majka i to na samom kraju kad se već spustila zavesa.

Jugoslovensko dramsko pozorište se bavilo sličnim temama, ali sa kompromisima. Umesto da prozovu odgovorne, te predstave su nudile prostor za dilemu „da li je to moj problem ili možda problem ovog društva“ i političarima je bilo lakše da se „provuku“ kroz to. Isto je bilo sa Milanom Markovićem i Majom Pelević koji su ponudili Gebelsov kulturni program strankama pre izbora na koji su stranke odlično reagovale. Oni su ukazali na važan problem: današnji političari, za razliku od onih od pre četrdeset godina, ne idu u bioskop i u pozorište, oni idu u kladionice i na utakmice. Sve što je u tom finišu trebalo da urade je da nam daju imena tih političara. Oliver Frljić je bio na toj prezentaciji i pitao ih zašto nisu objavili imena. Oni su počeli sa „pa..“. Nema „pa“ ako hoćete da se bavite time.
&quotRevizor" (slika Atelje 212)
Zašto je predstava „Revizor“ krenula u pravom trenutku?
Revizor je krenuo u sasvim odgovarajućem trenutku kao odgovor na odnos države prema kulturi. Grad Beograd i Srbija su, iz meni nepoznatih razloga, prestali da finansiraju plate, materijalne troškove i nekoliko pozorišnih projekata godišnje, što su činili i za vreme bombardovanja.

Ovaj komad je,inače, večita avangarda, iako je lektira. Revizor je kao Rubikova kocka, imate hiljadu mogućnosti kako da dođete do rešenja, ali kako rešite jednu stranu, pomeri se nešto na drugoj. Zaista je komplikovano. Moj otac Vlada, kada je čuo da ćemo to da radimo,samo je rekao da je to dosta teško i da su se mnogi veliki na tome slomili: Grotovski, Bruk, Mijač pre 20 god. Jednostavno nisu otključali komad.

Šta se dešava sa rok scenom?
Rokenrol scena je najžilavija. U ovom trenutku mislim da nema benda koji ne svira. Svi bendovi iz bivše Jugoslavije manje-više rade. Novi i bendovi iz devedesetih takođe. Zašto? Tu se dolazi do onog osnovnog trenutka - da li je proba sama po sebi dovoljna? Da li je to samo po sebi zadovoljstvo? Većina ljudi koji su sada na muzičkoj sceni rade to iz čiste iskonske potrebe i samim tim nemaju problem. Kada sam ušao u DLM, kao jedan od mojih omiljenih bendova pored Partibrejkersa, razmišljao sam šta da započnemo. Onda smo shvatili da ne mora ništa da se desi i da ne treba ništa živo očekivati i da je najlepše kada se vidimo na probi.

Kako razumete to da mediji sistematski ignorišu tu scenu više od deceniju?
Razgovarao sam pre nekoliko dana sa kolegom koji je bio ministar kulture u trenutku kada je mogao da utiče na medijsku sliku u Srbiji. Oduvek me je mučilo to da postoji, ne tv Pink, nego poetika Pinka u Beogradu. Kada se to prvi put pojavilo devedesetih , bio sam ubeđen da je to bilo nešto povezano sa tadašnjim režimom. Mislio sam: ako se dogodi prevrat, ta poetika nestaje. Pitao sam ga zašto nisu iskoristili mogućnost da urade ono što je istorijski bilo bitno. Odgovorio je da svi vlasnici medija teško dolaze do prvog miliona, a onda se bore za drugi, treći, četvrti.. U stvari, iz tog odgovora proizilazi da su se lako dogovorili, a to što su se dogovorili je najgore za nas. Ispada da je „baba JULa“ indirektno dala Zoranu pare da taj medij ostane.

Ako se ne varam, vi ste učestvovali u jednoj rijaliti emisiji..
Da, „Fort Boyard“, ali to su bile više igre bez granica nego rijaliti. Međutim, stalno je bila ta poteba producenata da provociram ostale, da budem zajedljiviji i bezobrazniji, što je meni suludo jer sam sa tim ljudima preživljavao trenutke koji nisu bili laki.

Da li ste imali problema zbog toga što ste bili deo predsedničke kampanje Borisa Tadića na prošlim izborima?
Ne, pamtim i šta sam rekao. Rekao sam da sam za Borisa zato što je pristojan, obrazovan i moj profesor u Prvoj gimnaziji.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

51 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: