Oto Oltvanji: Zaplet se vraća kući

Navikli smo da su u Srbiji svi "mladi" dok im se jednog dana ne saopšti da to više nisu. Oto Oltvanji je prelaz iz kategorije srpskih pisaca "mlađe generacije" u onu drugu, iskusniju - "srednje generacije" samostalno obeležio romanom "Kičma noći", koji se u okviru edicije "Busola" Samizdata B92 pojavio u knjižarama sredinom aprila.

Kultura

Izvor: B92

Ponedeljak, 17.05.2010.

04:41

Default images

"Kičma noći" je smeštena u prvu deceniju novog milenijuma u paralelnu stvarnost vremena u kojem i sami živimo. Uz mnoge "začine" Otov drugi roman - debitantske "Crne cipele" objavljene su 2005. godine - mešavina je krimića i horora. U prvom planu su tri junaka i tri misteriozna događaja, koji prete da ostanu nerasvetljeni...

Za B92 Oto Oltvanji priča o "Kičmi noći", uopšte o pisanju, žanrovima, o događajima koji pretiču maštu pisaca, Borislavu Pekiću i ostalim uzorima, prošlom vremenu i budućim planovima, kao i socijalnim mrežama.

B92: Od završetka pisanja prve ruke "Kičme noći", u decembru 2008. godine, do dana izlaska, a to je polovina aprila ove godine, prošlo je taman toliko vremena za bar još jedan ili dva romana. Zašto tolika pauza?
Oto Oltvanji
: Kada se završi prva ruka, knjiga još nije gotova. Mislim da je u ovom slučaju posle drugog i trećeg "premaza" postala mnogo bolja, ponosan sam na taj naknadni rad. Naravno, mogao sam da je lickam doveka, ali shvatio sam kada je dosta. Bar mislim da jesam. Kažu pametniji da se knjiga nikad stvarno ne završava, već samo napušta. I na kraju, trebalo je uklopiti se u izdavački plan. Posle okvirnog zakazivanja izlaska za februar ove godine, ispostavilo se da ni fizički nije lako pripremiti toliku knjigu – od razumljive želje za temeljnom lekturom i korekturom, preko luksuza da knjiga izgleda onako kako je zamišljeno, do banalnog ali bitnog zahteva da se ne raspadne tokom čitanja, nismo želeli da u žurbi negde napravimo propust. Meni je samo bilo važno da se roman značajno ne skraćuje ili, ne daj Bože, deli na pola, ali izdavač nije tražio ni jedno ni drugo iako pretpostavljam da bi mu tako bilo lakše. To je bila prva velika podrška rizičnom obliku i obimu romana.

Na banerima sa sajta b92.net "Kičma noći" izgleda impozantno ili bolje reći "debelo". Kada se uzme u ruke, ona deluje još veća. Da li to treba da privuče ili odbije čitaoce? Ova knjiga je, bez veće konkurencije, najobimnije izdanje Samizdata, zar ne?
Jeste. Još sam slab na takozvane "podmetače za vrata", debeljuškaste knjige džepnog formata forsirane širom sveta osamdesetih. Knjiga je pozamašna, ali je u njen dizajn uložen priličan trud, tako da ne bih rekao da odbija čitaoca. Doduše, kad god je ja vidim toliku, i dalje ne mogu da verujem da sam imao bilo kakve veze s njenim nastankom. Ali, ono što je najvažnije, bar prema dosadašnjim reakcijama, brzo se čita uprkos obimu. To mi je i bila namera, o tome sam sve vreme najviše vodio računa. Priča je građena i pisana tako da se "guta".

Zašto "Kičma noći"?
Prijatelj mi je još sredinom prošle decenije otkrio izraz koji je pokupio iz knjige čuvenog astrofizičara Karla Sagana. Zapamtio sam ga i čuvao za nešto čemu sam mislio da bi najbolje pristajao – nekakvom domaćem, modernom Poštar uvek zvoni dvaput. U međuvremenu, shvatio sam da svojom mešavinom neobičnosti, surovosti i poetičnosti najviše odgovara priči o kojoj sam intenzivno razmišljao godinama – pojedinačnim sudbinama nekolicine likova koji žive na ivici prokazanosti u svojim profesionalnim i društvenim sredinama a koje se spajaju u jednu, sitnim misterijama koje postaju jedna velika zavera, radnji koja će se – o, čuda – dešavati isključivo noću. Takođe, što nikako ne može da škodi, ispostavilo se i da je google-friendly naslov: dokono pretraživanje na internetu pred objavljivanje proizvelo je svega šačicu stranica. Sada ih ima mnogo više.



Voliš da mešaš žanrove i u tome očigledno uživaš. Da li možeš da zamisliš sebe u kombinaciji "lekarska drama-horor" ili "advokatska fantastika"? Ili da se upustiš u čistu melodramu ili "ljubić"? Šta bi za tebe bio ultimativni izazov?

Ne bi mi bio problem da se oprobam u svemu tome. Budući da sam navikao da ludujem s raznovrsnim sastojcima i začinima dok se čorba još krčka u loncu, možda bi mi najveći izazov bio da se nateram da pišem čist žanr, jedan jedini, makar i od ovih u kojima već uslovno dobro plivam. Trenutno se najviše zanosim idejom da napišem triler bez mrtvih i bez ijednog ispaljenog metka.

Šta pisac radi kada ga događaji o kojima piše u romanu "preteknu" i kada "futurizam" postane novinska ili televizijska vest? Da li menja žanr ili prepravlja vreme u kojem se radnja događa?
Nedavno je povodom neke od globalnih pošasti koja nas je nenajavljeno zadesila inventivni strip-scenarista i pisac Voren Elis rekao: "I sada bih ja, kao, trebalo da izmišljam za platu." Lakše mi je bilo kada sam shvatio da nije na meni da se takmičim sa stvarnošću, da ne moram pošto-poto da je nadmaštavam, to je na kraju krajeva nemoguće, i ne samo kod nas – u poslednje vreme tako je u čitavom svetu. Imate primer Vilijema Gibsona, jednog od najpoznatijih pisaca naučne fantastike svih vremena, koji je osamdesetih pisao o daljoj budućnosti, pa sve bližoj, onda sadašnjosti, da bi ga vreme, takoreći, preteklo – u poslednjem romanu piše o bliskoj prošlosti. I nije ništa manje dobar i relevantan nego ranije. Trudio sam se da detalji našeg okruženja budu realistični i turobni, ali da ne zvučim previše kao crna hronika, toga ima sasvim dovoljno i svakim danom sve više u štampi. Takođe, nisam želeo previše da aktuelizujem našu stvarnost, jer se ona u svim svojim aspektima, čak i dnevnopolitičkim, dešava na nivou pomodnosti. Sve informacije brzo zastarevaju. Uzmite bilo koje novine ili tabloid od pre samo godinu dana i pitaćete se ko su ti ljudi, iščuđavaćete se koliko su ti događaji prevaziđeni, prethodne vlade danas će vam izgledati kao zaboravljene, prolazne međupostave dinosaurus rok bendova. Budući da su neki gospodari naših sudbina aktivni učesnici u radnji, na meni je bilo da postavim prihvatljivo prepoznatljiv milje, skiciram ga na nivou atmosfere, a onda svom silom poradim na likovima i priči.
Značajno si modernizavao svoj sajt (otooltvanji.com) i na puno mesta može da se primeti da koristiš sve prednosti tehnologije u svom radu. Ipak, iz nekoliko crtica tokom pisanja svog romana, mogli smo da saznamo da i dalje "pišeš puškice", sečeš isečke iz novina, crtaš na papirima... Čini mi se kao da si rođen za vreme u kojem je pisaća mašina sredstvo za rad, a ne kompjuter. Kako uopšte izgleda jedan tvoj radni dan i da li imaš "radno vreme"?
Nisam ludista, a ni sasvim tehnofob, ali jesam rođen u drugom vremenu i pisaća mašina jeste bila moje osnovno sredstvo za rad kada sam počinjao. Na njoj sam napisao roman koji sam objavio pod pseudonimom pre više od dvadeset godina i na njoj sam otkucao svoje prve prevedene priče. Volim da bleskove inspiracije zabeležim odmah, rukom, na papiriće koji su uvek tu negde, na noćnom stočiću, u džepu jakne, u automobilu. Kada radim na nečemu, bilo da se radi o dužoj ili kraćoj formi, moždani procesor danonoćno krlja negde u pozadini, a vreme za pisanje u ovom ludom i brzom vremenu hvata se u hodu, kad god je moguće, po manje ili više primenjenom receptu Korija Doktorova ("piši makar i petnaest minuta dnevno"). Ali, poželjno je imati konkretno zacrtanu disciplinu. Najveće i najvažnije delove romana napisao sam tokom tri radna, tronedeljna, robinzonska letovanja, kada sam imao jasno uspostavljene dnevne navike – tačnije, kretao sam da pišem čim počne da zalazi sunce a završavao nešto iza ponoći. I tako svaki dan, bez pauze. Ispostavilo se da sam tada najviše napredovao u broju strana i napisao segmente koje sam najmanje morao da doterujem u sledećoj fazi. Disciplina jeste ključna.

Kako ti je prošlo vreme od "Crnih cipela" do "Kičme noći", ne računajući rad na romanu?
Ostavio sam pušenje. Pristupio fejsbuku. Stres do stresa. Iako mi se privatno svašta izdešavalo u tom periodu, i loše i lepo, prilično je teško odvojiti rad na romanu od svega. Konstantno sam imao utisak da ne pišem dovoljno, ili dovoljno brzo, da uvek mogu više i brže. Kada se sada osvrnem, vidim da, s izuzetkom nešto više od četiri meseca rada na prevodu "Sve siročadi Bruklina" Džonatana Letema – koji me je strašno iscrpeo – i jesam sve vreme pisao. Stao bih samo kada udarim negde glavom u zid u zapletu, a ako pat-pozicija potraje, nastavljao bih dalje iz neke druge tačke. Kada se podvuče crta, to znači nepune tri godine rada na prvoj ruci i nešto više od pola godine rada na drugoj i trećoj, s napomenom da mi pisanje proze nije primarno zanimanje. Dakle, sada mi sve to ne izgleda tako dugo.

Objavljivao si priče, pisao scenarije za stripove, šta je ono što je neophodno da fanovi "Noći" kasnije pročitaju, a što im je verovatno promaklo?
Skoro bilo šta od Džejmsa Elroja, ali najviše "The Big Nowhere", remek-delo od čijeg udarca se do danas nisam oporavio. "Strvinarska uteha" Dena Simonsa, akcioni spektakl o natprirodnim spletkama koje imaju dalekosežne posledice po čitave države – kad se tako opiše, zvuči pomalo kao "Kičma noći", zar ne? Obavezna lektira je, uprkos tome što je postao opšte mesto, najpoznatiji grafički roman svih vremena, "Nadzirači (Watchmen)" Alana Mura i Dejva Gibonsa. Oni koji su čitali "Kičmu" u rukopisu kažu mi da ih je podsetila na Ričarda Morgana, mlađeg britanskog pisca poznatog po žestokim krimićima smeštenim u bližu ili dalju budućnost, kao što je, na primer, noviji roman "Black Man"; bez posebne namere ili želje – nije čak mi čak ni u najužem krugu omiljenih uzora – u naknadnom čitanju ponekad sam samom sebi previše ličio na Morgana, ali to se dešava. Mislim da samo imamo sličan pogled na svet i pisanje.
Knjiga se završava tako (bez želje da spojliram) da je nastavak sasvim logična opcija. Kakav ti je odnos prema tome? Da li si spreman, posle pet godina života sa "Kičmom noći" da se opet vratiš u taj svet? Koliko te provocira ideja da se napravi scenario za film? Koga bi voleo u glavim ulogama Olivera, Vanje i Milana od srpskih i ex-YU glumaca? Vanju mora da igra Branka Katić, za ne?
Bilo bi mi istovremeno teško i veliko zadovoljstvo da se vratim tom svetu. Ali, mislim da sam već odlutao dalje. Pretpostavljam da bih drage volje prepustio nekom drugom da uradi scenario ako želi, i ne zato što odbijam da kasapim sopstveno čedo; neka to uradi neko s objektivnim pomakom, čak i po cenu rizika da upropasti stvar. Gađanje imenima glumaca za tri glavne uloge u ovom trenutku izgleda mi zanimljivo samo na nivou razbibrige na žurci: "Kičma noći – the drinking game". Branka Katić kao Vanja? Nije mi palo na pamet, zamišljao sam nekog naoko grubljeg, ali siguran sam da bi ona umela da nas iznenadi uspešnom tarantinovskom transformacijom. To uopšte nije loša ideja.

Utisak je da je Borislav Pekić i to ne samo "Besnilom", bitan autor u tvom stvaralaštvu. Ko su ti zaista uzori u pisanju, i strani i domaći?
"Besnilo" sam pročitao iste godine kada je izašlo. To je bilo neovozemaljsko iskustvo, a, srećom, nije se završilo samo na tome: na zadnjoj korici bili su pomenuti navodni Pekićevi uzori kao što su Hejli, Forsajt, Ladlam i King, te sam se, zbunjen, bacio na dalje istraživanje. Pronašavši Kingovo "Uporište" kao možda jedino validno poređenje, trebalo mi je vremena da shvatim kako recenzent nije mislio isključivo na epski roman katastrofe, već na sve aktuelne trilerozne bestselere sa manjim ili većim književenim ambicijama. Iz te ekipe sam se tada najviše posvetio Ladlamu, a do današnjih dana zadržao samo na Kingu: i zli i dobronamerni rekli bi da "Kičma noći" može da se svede na mešavinu ta dva. Milana Nikolića, danas gotovo zaboravljenog domaćeg pisca krimića po kojem je i nazvan jedan od glavnih likova u Kičmi noći, takođe sam otkrio u osnovnoj školi. Čim sam pročitao uvodne pasuse njegovog romana "Ulaznica za pakao", ako se dobro sećam detalja, u kojima naš inspektor u alfa romeu juri italijanske švercere po daltmatinskim serpentinama, rekao sam sebi, ovo izgleda podjednako dobro kao američki ili francuski kriminalistički filmovi, a dešava se kod nas i moguće je! Pokazao mi je da krimić nije rezervisan samo za angloameričke lokacije i situacije, s tim što je Nikolić imao neuporedivo teži zadatak: u vreme samoupravnog socijalizma kriminal u ovoj zemlji nije zvanično ni postojao.

"Išao si da se rodiš u Novi Sad", odrastao si u Subotici, tamo si završio škole i počeo da pišeš. Ovo je već drugi roman koji si (uglavnom) pisao u Beogradu, u kojem već skoro dve decenije živiš. Da li je došao trenutak da se potpisuješ kao "pisac iz Beograda"?
U poslednje vreme sve više razmišljam o tome kako neki pisci najbolje pišu o svom rodnom kraju sa distance, i vremenske i geografske. Jedan od mnogih dobrih primera je Dejvid Pis, po čijim romanima je nedavno snimljena zanimljiva filmska trilogija "Red Riding", koji piše veoma ubedljvo o Velikoj Britaniji – iz Japana. S tehnološkim napretkom i mogućnošću da se piše bilo gde, pa i na terasi koja gleda na obalu mora, izgleda da je odrednica "pisac iz" ostala bitna samo još za zaglavlja novinskih tekstova, da vas lakše strpaju u apoziciju. Dakle, možda je došlo vreme da se kao "piscu iz Beograda" moji kriminalističko-fantastični zapleti vrate kući, na sever.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 2

Pogledaj komentare

2 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: