Louhimijes: Film kao poslednja odbrana

Šta radi finski reditelj kada dođe u Srbiju? Kupuje piratske kopije svojih filmova.

Kultura

Izvor: Piše: Mladen Savkoviæ

Ponedeljak, 28.04.2014.

09:42

Default images

Ne, rečenica koju ste pročitali nije vic, mada bi mogla da bude. Ta rečenica samo opisuje ono što je prethodnih dana u Beogradu radio finski reditelj Aku Louhimijes, koji je bio iznenađujuće oduševljen pronalaskom piratskog snimka svog ranijeg filma.

„Da, kupio sam svoj film. Kupio sam samo svoj film“, odmah dodaje uz osmeh. „I ponosan sam. Naravno, razumem celu situaciju sa piratima, kao i to da neki ljudi ne dobijaju novac za ono na čemu teško rade. Ali moram da priznam da sam bio ponosan kada sam video da je neko u Srbiji smatrao da treba da napravi ilegalnu kopiju mog filma iz Finske i da je mislio da će se ona možda prodavati.“

Ali Louhimijes se neće vratiti u Finsku samo sa piratskim diskom svog filma. Od svojih domaćina iz Kulturnog centra Beograda tražio je da ga povedu negde gde bi mogao da kupi i izdanja srpskih filmova. U razgovoru za B92 primećujemo zajedno kako Finska sa upola manje stanovnika od Srbije snimi duplo više filmova. Louhimijes se odmah ograđuje i kaže da je prošla godina u finskoj kinematografiji bila specifična, rekordna, sa čak 32 igrana filma. „Uglavnom se ne snima toliko filmova godišnje“, objašnjava reditelj. „Ali u Srbiji bi trebalo da snimate toliko filmova. Mislim da imate odlične filmske umetnike, i da film koristite ne isključivo kao biznis već kao vrstu umetničke odbrane.“

Odmah počinje da nabraja ostvarenja kao što su „Krugovi“ Srdana Golubovića i „Klip“ Maje Miloš. Priznaje da je u boljoj situaciji nego većina stanovnika Finske, jer kao reditelj je u prilici da često posećuje svetske filmske festivale.

„Znate, poslednji vaš film koji je imao bioskopsku distribuciju u Finskoj bio je ’Dom za vešanje’ Emira Kusturice. Čak ni ’Podzemlje’ nikad nije stiglo do bioskopa. Pazite, to su osamdesete! E to je problem“, uviđa on, odmah nudeći vrlo praktično rešenje.

„Znate šta? Trebalo bi da postoji internet prezentacija sa srpskim filmovima, gde bih ja mogao da vidim šta imate i platim nekoliko evra da gledam film koji hoću. Kao što funkcionišu servisi poput iTunesa. Mogao bih da ih gledam legalno, to bi bile dobre kopije, kvalitetne, i za mene bi to bilo odlično rešenje. Jer, ako ja sada hoću da pogledam ’Dom za vešanje’, mogu naravno da ga nađem na internetu, ali to su sve loše kopije.“

Osim kopija svojih filmova, Louhimijes se oduševljava i sinhronizovanim verzijama svojih ostvarenja.

„Kada putujem, često dobijam DVD izdanja svojih filmova koji su sinhronizovani na lokalne jezike. Zamislite kako to izgleda kada gledate nešto što ste snimali na svom maternjem jeziku, a sada je pred vama ista ta slika, samo drugi jezik. Turski, korejski... Za mene je to odlično iskustvo. Gledao sam odličnu grčku verziju nekih svojih filmova. Zanimljivo je to...“
Ipak, u Srbiji nije imao priliku da uživa u sinhronizaciji. U Dvorani KCB-a, na projekciji svog filma „Vuosari - gola luka“ (Vuosaari, 2012), koji je 26. aprila otvorio Nedelju finskog filma, pokušao je da čita prevode svojih filmova i da tako pohvata niti. Ipak, priznaje da je bilo suviše teško. Iznenadio ga je naš jezik, ali i broj ljudi koji su došli da gledaju film. Svestan je, kaže, da bi redovna distribucija značila mnogo za finske filmadžije, ali je isto tako i svestan da u nedostatku distribucije ljudi putem interneta dolaze do onoga što ih zanima.

„Kada bi postojala i internet prezentacija sa finskim filmovima, siguran sam da bi bilo ljudi u Srbiji koji bi platili evro ili dva da pogledaju neke naše filmove. Gledanje filmova na velikom platnu ima svoje prednosti i filmske revije poput ove su izvanredne, ali ako hoćete da gledate film kod kuće, ovo bi mogla da bude dobra ideja.“

-- Pročitajte i Biti svoj: Magija finskog filma --

Potpisnik ovih redova nije sasvim siguran koliki bi bio broj tih ljudi, ali je sigurno da u Srbiji postoji interesovanje za finske filmove, što dokazuje i broj ljudi koji je osim pomenutog filma na otvaranju, došao i dan kasnije da gleda još jedan Louhimijesov film, napetu dramu „Crna kugla“ (8-Pallo, 2013).

Usred razgovora, Louhimijes brzo uzima katalog sa pregledom filmova koji su izabrani za Nedelju finskog filma, lista ga žustro i počinje sam da komentariše filmove. Tvrdi kako se finska, kao verovatno nijedna kinematografija, ne može opisati kroz jednu reč. U prilog tome ide i raznovrsna selekcija pomenute revije, a skačući s filma na film reditelj priznaje kako samo jedan od izdvojenih filmova nije gledao.

Osim tog filma „Pomoćnik“ (Larjungen, 2013), hvali sva ostala ostvarenja, izdvajajući hrabru psihološku dramu „Otvori mi se“ (Kerron sinulle kaiken, 2013) o Marit, glavnoj junakinji koja je promenila pol i pokušava da se suoči sa reakcijama okoline na njenu ličnost u ženskom telu.

„Mislim da su pogrešno isticali ovaj film kao film sa transrodnom tematikom. Ne volim takve odrednice. Ovo je film koji govori o osobi koja pokušava da se uklopi u sredinu, koja pokušava da nađe zajednički jezik sa ljudima oko sebe. Zar nemamo svi takve probleme u nekom trenutku života? Slično je i sa filmom ’Plavo je najtoplija boja’, to nije lezbijska drama, to je ljubavna drama o dve devojke koje se vole. I to dobra drama.“

Izdvaja i film „Betonska noć“ (Betoniyo, 2013) za koji tvrdi da ne liči ni na jedan savremeni finski film, jer u potpunosti briše granice između filmske i ostalih umetnosti. Kaže da je to ostvarenje bilo veliko iznenađenje za sve u Finskoj, kao i da je osvojio mnoge nagrade. Kada je reč o njegovim filmovima, priznaje da ne voli mnogo da govori o tome, jer sve što je hteo da kaže, on je stavio u film. Ali mu u oči pada jedna od rečenica iz kataloga, dok se zajedno trudimo da prevedemo srpski opis njegovog filma. „Mozaik savremene Finske“ upada mu u oči, sintagma kojom je selektor Nedelje finskog filma Nebojša Popović opisao dramu „Vuosari – gola luka“. Reč je o filmu sačinjenom od više priča koje se prepliću na poslednjoj stanici metroa u predgrađu Helsinkija po imenu Vuosari.

„Često govore o tom filmu kao mozaiku, a ja više volim da kažem kako je u pitanju simfonija“, objašnjava Louhimijes. „Taj film ima simfonijsku struktura. Imate temu, zatim varijacije na tu temu uz stalno provlačenje glavne teme i na kraju se sve to spaja u jedno. To me stvarno podseća na simfoniju.“

Otkriva nam da je neko vreme u glavi imao različite priče, koje je zapisivao svuda oko sebe, ali nije mogao da ih razvije u dovoljno velike priče za celovečernji, igrani film. Zato ih je u jednom trenutke sve skupio na svoj sto, i odlučio da ih poveže. I tako je nastao mozaik. Pardon, simfonija!

Zanimljivo je da jednu od uloga u filmu igra i njegova ćerka, koja nije imala nimalo lak zadatak. Za Louhimijesa to nije nimalo neobično.

„Volim da radim sa decom i mislim da sam dobar u tome. Moja ćerka je provodila mnogo vremena na snimanju, i bilo je sasvim logično da je uključim jer je odgovarala opisu uloge. Uostalom, lakše mi je bilo da gledam svoje dete kako plače u nekoj sceni, nego tuđe. Jeste čudno, ali ja kao otac i reditelj znam zašto ona u tom trenutku plače, nemam problem sa tim jer je u pitanju gluma. Ostalim roditeljima bi to mogao da bude problem.“

Za razliku od filma „Vuosari – gola luka“, njegov drugi film prikazan na Nedelji finskog filma „Crna kugla“ nastao je na književnom predlošku. Nakon što je pročitao roman „Žive knjige“ (Elavien kirjoihin) Marka Kilpija, želeo je da oživi svet mlade majke koja izlazi iz zatvora i pokušava da izgradi novi život. „Crna kugla sa brojem osam za mene ima više značenja, koja prevazilaze bilijarski sto. To je simbol trenutka u kojem stvari mogu da krenu u dva pravca - ili da se promene na znatno lošiji način, ili da krenu na bolje. A u Finskoj takođe postoji i koktel sa nazivom ’Crna osmica’, koji sadrži 8 miligrama nekog posebnog sastojka. U slengu se taj pojam koristi za mnoge presudne trenutke, raskršća. Tako je i u ovom filmu, koji govori o ženu gurnutoj do ivice, koja zaista mora da odluči kakvim će putem da krene dalje.“

Louhimijes je posebno ponosan i na to što je ovaj film obišao najviše meridijana od svih njegovih ostvarenja. Prikazivan je na mnogim festivalima, a i u Finskoj je osvojio publiku i kritiku, zaradivši ukupno deset nominacija za nacionalne filmske nagrade Jusi.

„Smatram da bi film trebalo da bude vrsta odbrane, pa čak i neka kulturološka odbrana od najezde mnogo većih civilizacija. Važno je da naša deca gledaju filmove koji su snimani na finskom, odnosno srpskom jeziku, i koji se bave našim temama. Danas mladi, pa čak i stariji, znaju više o srednjim školama u SAD, o njihovom pravnom sistemu, a uopšte recimo ne poznaju pravni sistem svoje zemlje. FIlmovi, između ostalog služe i da bi vas naučili nečemu.“

Ipak, to ne znači da Louhimijes beži od drugih kinematografija. Naprotiv, odmah nas uverava kako ceni mnoge svetske stvaraoce i otkriva da mu je jedna od želja da snimi poneki film i na stranim jezicima.

„Voleo bih da snimim filmove i na drugim jezicima, mislim da bi to bilo veoma interesantno. Tako osvajate i novu publiku. Bilo bi zanimljivo da imam filmove na španskom, francuskom... Pa zašto da ne, voleo bih da snimam i u SAD, u Holivudu. Sviđaju mi se mnogi filmovi koji dolaze odatle. Volim filmove Čarlija Čaplina, cenim veoma i Martina Skorsezea, čak i neke filmove Terensa Malika. Oliver Stoun takođe ima dobre filmove, mada mi se pojedini baš i ne dopadaju. Tako da, zašto da ne, bilo bi dobro da se na kratko nađem i u tom društvu.“

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 1

Pogledaj komentare

1 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: