"Jedan vrlo, vrlo... srpski film"

Uoči svetske premijere svog filma "Krugovi", reditelj Srdan Golubović za B92 govori o tome kako je ovo poslednji put, bar u skorije vreme, da „priča“ o ratu, zašto Srđana Aleksića smatra herojem i zbog čega je ovo njegov najintimniji i „najsrpskiji“ film.

Kultura

Izvor: Piše: Mladen Savkoviæ

Četvrtak, 17.01.2013.

09:30

Default images

Srdana Golubovića zatekli smo u priličnoj gužvi, dan pred polazak u Sjedinjene Američke Države. Tamo će njegov novi film „Krugovi“ biti premijerno prikazan 18. januara na prestižnom filmskom festivalu Sandens.

U producentskoj kući „Baš čelik“ na stolu su nasloženi filmski plakati dok se iz susedne kancelarije čuju neprekidni telefonski razgovori. Telo vojnika leži nasred ispucalog, suvog tla, a pri dnu plakata uočljivo su istaknute oznake dva prestižna svetska festivala. U pitanju su američki Sandes i evropsko Berlinale. Vojnik sa plakata je Marko, pokretač radnje u „Krugovima“, čiji je lik inspirisan istinitim događajima.

Novi Golubovićev film zasnovan je na priči o Srđanu Aleksiću, srpskom vojniku koji je tokom ratnih devedesetih spasao život muslimanu, da bi na kraju izgubio svoj život od strane „svojih“. Prema rečima reditelja, film se bavi posledicama jednog herojskog čina i prati sudbine ljudi koji su bili svedoci ili učesnici tog događaja.

Prva priča prati Markovog oca koji gradi crkvu i kod koga jednog dana dolazi da traži posao jedan od sinova vojnika koji su ubili Marka. U drugoj priči imamo najboljeg prijatelja glavnog junaka. On je sedeo sa Markom na trgu pre nego što su ovoga ubili i nije ništa učinio. Danas radi kao doktor u Beogradu i posle jedne teške saobraćajne nesreće njemu na operaciju dovode vođu grupe koja je ubila njegovog najboljeg prijatelja. On se tako suočava sa dilemom da li da tog čoveka operiše i da li da mu spase život ili ne. Treća priča govori o Bošnjaku, civilu koga je Marko spasao. On danas živi u Nemačkoj, normalnim porodičnim životom koji je započeo, oženjen Nemicom. Kada kod njega dolazi bivša Markova verenica da traži pomoć, on shvata da je to njegova prilika da vrati dug“, objašnjava Golubović filmske krugove koji se koncetrično razvijaju oko prvobitnog herojskog čina.

„U toj mozaičkoj, nelinearnoj strukturi, te tri priče se nadovezuju. Kroz njih pokušavamo da postavimo pitanje da li postoji oproštaj i da li su ljudi, posle takve stvari koja im je obeležila život, sposobni da oproste, dodaje on.
Srdan Goluboviæ
Priču o Srđanu Aleksiću prvi put je, kaže, čuo negde tokom proleća 2007. godine, dok je još bilo aktuelno njegovo prethodno ostvarenje, nagrađivani film „Klopka“. Ubrzo je pročitao nekoliko tekstova o Aleksićevom herojskom podvigu i nesrećnoj sudbini koja je počela sve više da ga zanima. Priznaje da je ta priča za njega predstavljala svojevrsno zatvaranje kutije privatnih emocija vezanih za rat koji se tokom devedesetih odvijao u Bosni i Hercegovini.

Shvatio sam da je to što je Srđan Aleksić uradio suština svega šta sam ja osećao o tom ratu svih ovih godina i da sam podsvesno sve vreme želeo da imam nekoga za koga mogu da kažem da je moj heroj, heroj moje generacije i mog vremena. Kad sam čuo tu priču shvatio sam da, na neki način, imam obavezu prema sebi i svojoj generaciji da se uhvatim u koštac sa tom temom.“

Iako je posle „Klopke“ želeo što pre da snimi svoje sledeće ostvarenje, rad na ovom filmu odužio se na pet godina. Kompleksnu temu herojskog čina sa scenaristima Srđanom Koljevićem i Melinom Potom Koljević razvijao je kroz priče o onima koje je Aleksićev čin promenio.

„Tema je jako komplikovana i kompleksna pa smo dugo radili na scenariju. U pitanju jeste jedan herojski čin i ljudsko delo, ali to nije dovoljno za film. Tako smo došli do toga da nas zanima kako jedno ljudsko i herojsko delo utiče na druge. Da li iz jedne tragedije može da se rodi nešto što je pozitivno? Praveći ovaj film hteo sam da postavim pitanje – da li herojstvo ima smisla? Da li jedan život bačen u provaliju donosi nešto dobro?”
Odgovor na to pitanje domaća publika moći će da stekne kada pogleda film kroz mesec dana. Reditelj je, pak, odgovor na postavljena pitanja dobio već tokom snimanja.

„Radeći na filmu u početku nisam bio siguran da li imam odgovor. Ali što sam više ulazio u film postajao sam sigurniji u to da je taj herojski čin imao smisla. Ako smo se mi pet godina bavili filmovanjem te priče i ako su u gotovo svim zemljama bivše Jugoslavije dali bar ulicu Srđanu Aleksiću, mislim da je to donelo nešto pozitivno i da smo svi mi kao društvo pomalo naučili nešto od njega. Da li dovoljno? Ne, još uvek. Ali činjenica da je on odlikovan, i da ima ulice u brojnim gradovima govori da nisu ljudi ravnodušni prema tome što je on uradio i da to što je uradio nije besmisleno. Sama ta činjenica čini nas boljim ljudima.“

Tri pomenute priče, od kojih svaka nosi osobenu emociju, potresnu na svoj način, nije bilo lako ispričati. Ipak, Golubović otkriva da mu je najteže „pala“ ona o doktoru, „prijatelju koji je bio svedok događaja i ništa nije uradio“.

„To je pozicija svih nas ovde koji nismo učestvovali u ratu, a živeli smo na sto kilometara od rata i s vremena na vreme na ulicama protestvovali protiv istog, ali ništa nismo uradili. Da li smo mogli nešto da uradimo, nisam siguran. Mislim da nismo mogli. A da nismo ništa uradili, nismo. To je moja lična pozicija i najteže mi je bilo da napravim tu priču. Mislim da sam kroz tu priču došao do toga da je ovaj film moj daleko najličniji film do sada. Ona mi je pomogla da se skinem do kraja i da potpuno go izađem pred publiku. Gledaoci će moći da vide da sam zaista iz sebe izvukao nešto što mislim da je najintimnije.“
Zasigurno neće biti jednostavno da se tako ogoljen Golubović pojavi pred publikom. Naročito ako se uzme u obzir to da su snimanje filma pratile i negativne kritike, a poslednjih dana „Krugovi“ su dobili prve etikete sa oznakama „još jedan ratni film“, „antisrpski film“... Golubović prihvata kritike ali i pojašnjava da nikako nije u pitanju ratni film. Prema njegovim rečima, svega nekoliko početnih i završnih minuta odvija se za vreme rata, dok se ostatak filma dešava u današnjici i prati sudbine ljudi koji pokušavaju da izađu iz senke događaja koji im je promenio život. Veruje da će domaća publika film ipak gledati kao humanističku i ljudsku priču. Kada je u pitanju „srpski“ i „antisrpski“ potencijal filma, kaže:

Mislim da je priča o Srđanu Aleksiću jedna od najsrpskijih priča u novijoj istoriji. To je priča o Srbinu koji je spasao svog komšiju i nešto je što nas kao narod predstavlja u najboljem svetlu. Biće, naravno, reakcija i negativnih komentara, uglavnom od ljudi koji neće ni da gledaju film. Mislim da film nije politički i da najmanje vređa naša osećanja. Naprotiv, ja zaista verujem da je film vrlo, vrlo, vrlo srpski.”

Upravo kroz prizmu ljudske drame film je pogledao i kritičar i jedan od selektora Sandensa Džon Najnu, koji se ranije oduševio Golubovićevom „Klopkom“. Njemu je poslata kopija filma i tako su „Krugovi“ postali prvo ostvarenje sa ovih prostora koje se našlo u selekciji tog prestižnog festivala nezavisnih filmova.

„Prema njihovim reakcijama ispostavilo se da ih naš rat i taj politički deo koji nosi priča ne zanima, već ih interesuje ljudska priča, drame i sudbine junaka u filmu. Oni su film pročitali na jedan vrlo univerzalan način. Sve ono čime smo mi opterećeni, baveći se našom svakodnevicom i odnosima između svih nas u regionu, to njih nije opterećivalo već su film gledali kao priču koja može da se desi bilo gde. Zbog toga sam posebno srećan, jer gledalac iz Južne Koreje ili iz države Juta u Americi, koji o ratovima i sukobima na našim prostorima zna malo, može nesmetano da gleda taj film iz potpuno drugačije perspektive, u kojoj zaista prati sudbine junaka.“
Prikazivanje na Sandensu Golubović vidi kao idealnu odskočnu dasku za „Krugove“, jer je festival poznat kao odlična ulaznica nezavisnim filmovima u svet šire bioskopske publike.

„Ono što je odlika Sandens festivala jeste da je to festival nezavisnog filma. On na neki način pokušava da prkosi Holivudu, da donosi novi duh svetskog filma koji nije mejnstrim u klasičnom smislu, a koji ima snažnu komunikaciju sa publikom. Mislim da je prisustvo filma na Sandensu važno, između ostalog i za mene kao reditelja, jer Sandens jeste festival koji neguje i podržava reditelje koji imaju nezavisni pogled na svet, ali koji sa druge strane jesu reditelji koji pričaju priče.

Nakon svetske premijere na Sandens festivalu, sledi evropska na Berlinalu, dok je premijera u Srbiji zakazana za 23. februar, u okviru drugog dana ovogodišnjeg FEST-a. Nema sumnje da će priča o „Krugovima“ doći do velikog broja gledalaca širom sveta, a Golubović tvrdi da je to svakom reditelju jedna od važnijih stvari.

„Tarkovski je govorio da ukoliko postoji bar jedan čovek kome znači to što on stvara, postoji razlog zašto on stvara. To je u figurativnom i metaforičkom smislu značilo da reditelj treba da stvara nešto što dolazi iz njegovog duboko intimnog sveta, ali ako ne postoji nijedan čovek kome nešto znači, onda to nema smisla. Svi mi koji se bavimo umetnošću stvaramo sve što imamo za publiku.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

57 Komentari

Možda vas zanima

Svet

Bure baruta pred eksplozijom: Počinje veliki rat?

Bliski istok, zbog promene ravnoteže snaga i dubokih kriza, pre svega palestinsko-izraelske, može se smatrati buretom baruta i ima potencijal da dovede ne samo do regionalnog sukoba, već i do globalnog konflikta.

20:40

17.4.2024.

1 d

Svet

Uništeno; Zelenski: Hvala na preciznosti

U ukrajinskom napadu na vojni aerodrom na Krimu u sredu ozbiljno su oštećena četiri lansera raketa, tri radarske stanice i druga oprema, saopštila je danas Ukrajinska vojna obaveštajna agencija.

14:21

18.4.2024.

13 h

Politika

Mediji: Ultimatum za Srbiju

Višegodišnja dilema "Kosovo ili Evropska unija", koja je lebdela nad Srbijom, dobiće svoj praktični izraz sledeće nedelje, pišu mediji.

13:01

17.4.2024.

1 d

Podeli: