Serđo Mimica Gecan: Stubovi zemlje

Iako često volimo da se hvalimo kako smo imali jednu od najznačajnih filmskih škola u Evropi, veoma je mali broj (ako ih uopšte ima) reditelja sa ‘ovih prostora’, za koje bi moglo da se kaže da su uspeli u Holivudu. A nije da nisu pokušavali.

Od kada se krajem osamdesetih Serđo Mimica Gecan, sin čuvenog hrvatskog autora Vatroslava Mimice, otisnuo put industrije zabave iz Los Anđelesa, radio je kao asistent mnogim velikanima ‘sedme umetnosti’ (najviše Spilbergu), da bi poslednjih godina uglavnom režirao popularne serije kao što su Heroji, Bekstvo iz zatvora (Prison break) ili Svemirska krstarica Galaktika. Vrhunac njegove dosadašnje karijere došao je kada ga je Ridli Skot pozvao da režira spektakularnu mini-seriju Stubovi zemlje, koju od petka, 21. januara (21h), možete da pratite na televiziji B92.

Serija je rađena prema istoimenom besteleru Kena Foleta, a radnja je smeštena u srednjevekovnu Englesku i prati izgradnju monumentalne gotske katedrale u fiktivnom mestu Kingsbržidžu. Glumačku ekipu predvode Donald Satrlend i Ian Mekšejn (znamo ga kao Ala Sverindžena iz serije Dedvud), dok su producentski tandem braća Ridli i Toni Skot.

U ekskluzivnom intervjuu za B92 Serđo Mimica Gecan govori o snimanju "Stubova zemlje", dosadašnjoj karijeri, komparaciji sa radom svog oca, planovima za budućnost...

B92: Uvek je nezahvalno raditi ekranizaciju čuvenih romana zbog velikih očekivanja i stalnih poređenja. Koliko verno ste sledili roman i kakve su bile reakcije Kena Foleta na konačan izgled serije?
Serđo Mimica Gecan: Ken je iskreno oduševljen mini-serijom i smatra da je njegov roman autentično dramatiziran što je uostalom u mnogim svojim intervjuima potvrdio. Ja vjeruem da su kod ekranizacije ovako popularne i inspirativne literature najvažnije dvije stvari: prvo, omogoćuti likovima koje čitatelji dobro poznaju iz romana da na ekranu postanu živi ljudi, i to upravo onakvi kakve ih je pisac zamislio. Veliko je zadovoljstvo kad gledatelji prepoznaju ljude s kojima su se družili za vrijeme čitanja knjige. I drugo, treba dočarati sveopći duh romana i u ovom slučaju vremena u kojem se priča dešava. Mislim da smo tu uspjeli i da nam je stoga bilo dopušteno da pojedine djelove priče preoblikujemo za efektniju dramatizaciju. Mislim isto tako da roman i mini-serija ni u kom slučaju ne konkuriraju jedan drugome nego se upotpunjuju, te ce vjerojatno serija mnoge gledatelje ponukati da čitaju knjigu, a oni koji su roman već pročitrali, najčesće se prepuštaju seriji kao jednom prepoznatljivom, ali i novom doživljaju.

Šta je vas najviše impresioniralo u samoj priči i kako objašnjavate to da je izgradnja jedne crkve presudno uticala na sudbine tolikog broja ljudi?
Radi se o gradnji koja je u XII stoljeću u tehnološkom smislu bilo apsolutno čudo. U današnjim bi uslovima to bi bilo adekvatno konstrukciji nove generacije svemirskih letilica. Velika nova znanja otkrivala su se kroz gradnje prvih gotičkih katedrala. I ne možemo niti zamisliti u kojoj mjeri su ta zdanja fascinirala ljude iz tog vremena kad su ih prvi puta ugledali. I dan danas, osam stoljeća kasnije, pri posjeti jedne od tih katedrala čovjek doživljava osjećaj potpunog zaprepaštenja i neizbježno mu se nameće pitanje tko ih je sagradio, odkud im umjeće i ideje, koje su motivacije i htijenja poticale te ljude da se upuštaju u tako ambiciozne i pomalo nedohvatne pothvate, koje su se sve ljudske sudbine i načini razmišljanja oko toga morale ispreplitati. U tome se i krije fascinantnost romana Ken Foleta, jer čitatelje uvlači u svijet koji je u mnogo čemu ostao skriven u sjenama stubova.



Koliko dugo je trajalo snimanje i da li je bilo teže samo snimanje ili pripreme, s obzirom da je radnja smeštena u XII vek?
Snimanje je trajalo 22 tjedna, a pripreme oko 3 mjeseca što možda zvuci mnogo, ali je, vjerujte mi, izuzetno malo vremena za tako obiman projekt. Takav brzi tempo rada zahtjevao je izuzetnu požrtvovnosti i trud cijelog međunarodnog tima ljudi koju su sa mnom radili. Snimali smo najviše u okolici Budimpešte, a jedan dio u dvorcima pored Beča. Od nazmjenjive pomoći, možda i najbitnije, bio mi je vaš sugrađanin, fenomenalni scenograf, a ujedno i moj dobar prijatelj Miljen Kreka Kljaković. Kreka je po mom najdubljem uvjerenju jedini ‘production designer’ u svijetu koji je mogao na tako uvjerljiv i opipljivo životan način rekostruirati englesko XII stoljeće, te složenu gradnju jedne od prvih gotskih katedrala. Ja u šali volim reći da Kreka i njegov dugogodišnji suranik i scenograf Branimir Bane Babić mora da su u nekim prijašnjim životima doista bili graditelji gotskih katedrala. Nevjerojatan je osjećaj kako za detalj tako i cjelinu koji su Kreka i njegov tim uspjeli stvoriti.

A masovne scene? Da li ste se više oslonili na CGI tehniku ili ipak preovlađuju realni snimci?
Izbjegavali smo CGI što je više bilo moguće jer ovo je priča koja je zbog potpunosti doživljaja morala što više biti uronjena u realnost. Razumljivo, CGI se morao koristiti u slučajevima kad nam financijska sredstva nisu dopuštala da idemo dalje s prirodnom gradnjom ili kad je trebalo efektom zamijeniti neke djelove postojećih građevina koji su nastali u kasnijim povjesnim periodima. Mislim da smo tu u najvećoj mjeri uspjeli postići neprimjetnost digitalnih efekata što je najvažnije.

Kakvi su braća Skot kao producenti?
Od njih dvojice Ridli Skot je bio glavni nosilac projekta i mogu slobodno reći da je on najidelniji producent s kojim sam do sada imao prilike raditi. Moja suradnja s njim tekla je nevjerojatnom lakoćom jer je on producent i redatelj koji doslovce sve zna o pravljenju filma, pa su stoga i njegove ideje i intervencije uvijek kristalno jasne i namjenski usmjerene, bitne ali nenametljive. Svojim glavnim odlukama smatra odabir ljudi koji će projekat za njega uraditi, te u tom smislu omogućuje slobodan rad i poštuje redatelja, pisca i glumaca koje je angažirao.

Da li je moguće napraviti komparaciju "Stubova zemlje" sa filmovima Vašeg oca,koji su takođe smešteni u srednji vek - "Seljačka buna 1573" i "Banović Strahinja"? I da li vam je rad na njima, iako pre više od tri decenije, na neki način pomogao tokom snimanja serije?
Da. Još kao dijete odrastao sam okružen ocevim proučavanjem srednjeg vijeka, reprodukcijama starih grafika, povjesnim knjigama i uopće razmišljanjima o srednjem vijeku što je kod mene probudilo interes ka temama iz prošlosti, a kasnije stvorilo redateljski interes ka realističnim rekosntrukcijama prošlih veremena. U meni postoji neka prirodna, pa ne i uvijek svjesna, veza između tih očevih filmova i redateljske metode kojoj sam prišao u realizaciji "Stubova". I "Seljačka buna" kao i "Banović Strahinja" bili su filmovi ispred svog vremena, s jedintveno modernim pristupom prošlošću, i na mene su ostavili trag. Ineteresantno je naravno primjetiti, kao što ste to i vi učinili, kako se u životu stvari povezuju nekom nevidlivom logikom i milsim da je samo čudo da je takva jedna velika srednjevjekovna priča baš meni došla u ruke da je radim, te sam tako bio u prilici da ispoljim svoj afinitet.

Vašu holivudsku karijeru obeležio je rad sa Stivenom Spilbergom. Od "Šindlerove liste" na ovamo radili ste kao pomoćnik režije na, ako se ne varam, svim njegovim filmovima. Kakve su vam impresije rada sa velikim majstorom i kako je i koliko on uticao na vas kao reditelja?
Iskustvo rada u njegovom najužem timu neizmjerno mi je pomoglo da i sam postanem redatelj. Biti pomoćnik tako jednom velikom redatelju je nezamjenjiva škola u svakom pogledu, kako na planu vještine filsmke režije tako i po pitanju ljudskosti jer te dvije kvalitete ne idu jedna bez druge a Stiven Spilberg je i genijalan redatelj i jedinstveno vrijedan i mudar čovjek.

Poslednju deceniju radili ste uglavnom kao režiser holivudskih serija, od kojih su neke veoma popularne i kod nas, a snimili ste i nekoliko tv filmova. Imate li u planu celovečernji igrani bioskopski film?
Televizija i kino-film postaju svakodnevno sve bliži jedno drugome, kako u tehničkoj kvaliteti, tako i po metodi rada i talentu koje privlače i mislim da danas tv često pruža red na interesantnijim temama i tekstovima nego kino-film. Stoga u posljedje vrijeme mnogi dobri filmski redatelji, pisci i glumci pokušavaju raditi tv drame. S druge strane, cjelovečernji je kino-film, kad je kvalitetan, još vijek kralj vizuelnog izražavanja i to je svakako format u kojem bih se jako volio oprobati.

Da li i koliko partite ex-jugoslovensku filmsku scenu i da li postoji film ili autor u poslednjih nekoliko godina, koji vam je posebno privukao pažnju?
Nažalost nisam to bio u mogućnosti da pratim.

I na kraju, tri glavna razloga za naše gledaoce, zbog čega ne bi smeli da propuste "Stubove zemlje"…
Osim očite privlačnosti jedne interesantne i velike epske priče, vjerujem da mnogi gledatelji u Srbiji sigurno imaju istančan osjećaj za srednji vijek i mislim da će im "Stubovi" pružiti jedan svježiji i opipljiviji pogled na tu prošlost koji na televiziji još nisu doživjeli.