"Oni koji jedu sirovo meso"

Otići ću u planine. Živeću daleko, u pećini, u glečeru...

Kultura

Izvor: Piše: Vesna Radman

Utorak, 19.11.2013.

12:54

Default images

Nekada davno Sever je važio za ivicu zemlje odakle počinje ambis. Sever je bio i mesto gde se raj i pakao spajaju. U svom putopisnom romanu "Kod Hiperborejaca" Crnjanski navodi kako su Rimljani videli Sever: "Mislili su da tamo počinje neki nepoznati svet, gde žive neka čudna ljudska bića: Hiperborejci. Rimljani su mislili da je tamo kraj sveta i zvali su ga, kažu Thule ultima. Thule, na kraju." Upravo je taj simbolični kraj civilizacije i početak vladavine čiste prirode navodio Crnjanskog da ceo život sanja o zemljama Hiperborejaca. "Tamo gore, na Severu, bio bih sav od krvi i mesa".

Putanju Crnjanskog po čudesnim zemljama Severa pratila je srpska spisateljica Ljiljana Maletin Vojvodić. Autorka nekoliko neklasičnih vodiča "Patuljci i Hiperboreja", "Norveška priča", "Finska, zemlja Kalevale, jezera i sauna" nije se zaustavila u Islandu, kao što bi mnogi očekivali, dok nije dotakla severnu "ivicu zemlje", Grenland i predstavila nam ga u svom putopisnom romanu "Oni koji jedu sirovo meso". Ovo delo nastalo je za vreme njenog boravka u gradu Upernaviku i prikazuje hod po najsevernijim tačkama zemlje, а ujedno i putovanje kroz najudaljenije slojeve njene intime.

"Oni koji jedu sirovo meso" najviše podseća na njen prethodni roman "U egzilu (ili intimni vodič kroz Portugaliju, Kataloniju i Amsterdam)". Susretom sa drugom civilizacijom, njenom kulturom i običajima, počinje dijalog između onog što se vidi spolja i onog što se dešava unutra. Pošto je najviše radova posvetila opisima udaljenih zemalja koje je posetila, Ljiljana Maletin Vojvodić profilisala se kao pisac putopisa. "Pišući o svim tim strancima, jasnije vidim sebe, svoje mogućnosti i ograničenja. Zašto je, uostalom, Pekić odabrao egzil? Ili Kiš?" Pisac u izgnanstvu istražuje prostranstva, gleda drugim očima na svoj dom i gubi se u tuđini ne bi li se ponovo pronašao. Pozicija preispitivanja sebe, svoje prošlosti i tradicije naterala je spisateljicu da ode na sam kraj sveta, gde ona, međutim, ne doživljava prosvetljenje, već se još više gubi jer se pred njom otvara slika koja u sebi nosi kontraste lepog i strašnog.
Foto: greenland_com / Flickr.com
Na prvim stranicama knjige ni čitalac ni spisateljica nemaju svest o tome gde idu. Dopisi, putovanje do Upernavika, sve je to kao u nekoj izmaglici dok ne počne njen, a sa njom i naš, život na Grenlandu. Naslov dela "Oni koji jedu sirovo meso" govori o prirodi, o ljudima koji opstaju tamo gore, gde je večiti dan, ali i večita noć. Grad koji nema kanalizaciju, u kom se „smena dana i noći dešava isključivo u ljudskoj svesti“, prestaje da bude mesto gde se beži i postaje mesto prokletstva gde je čovek osuđen na samog sebe. Tu se mit i mašta iznova prepliću i stvaraju teskoban osećaj u bajkovitom predelu. Ovaj osećaj najbolje ilustruju epizode o lovu na kita i o severnoj oluji.

Epizoda o lovu na kita prikazuje dijalog između lokalnog predanja i piščeve stvarnosti. Ljiljana Maletin Vojvodić predstavlja nam eskimske mitove i bajke kako se odigravaju pred njenim i našim očima. Lov na kitove deo je kulture Eskima. "Ono što bih ja nazvala kasapljenje mrtve životinje, za njih je i dan-danas dokaz opstanka". Posle nekoliko mučnih pokušaja da se približi lokalnom narodu, da ih razume i zavoli, junaci nedaleko od svoje kuće prisustvuju činu komadanja kita. Krv i mokraća razlivaju se na sve strane, "Uprkos svemu, sante su se i dalje belasale na vodi. Sunce je neprekidno sijalo."
Druga značajna epizoda posvećena oluji počinje u snu. Iz mira i kolotečine sna, junakinja izlazi napolje gde vetar počinje da je vrti i nosi ka okeanu koji lomi svoje bregove. Ovaj događaj uspeo je da otrgne junakinju iz "polarnog splina" i da je opomene da je zakon prirode, a ne zakon čoveka, taj koji vlada. Apokaliptični karakter prirode u kojoj se život i smrt večito prepliću jeste upravo taj pad u ambis koji su davnih dana prve civilizacije zamišljale na Severu. Junakinja mora da ode na kraj sveta da bi upoznala sebe i stopila se s divljim kosmosom posle čega je i smrt lepa.

Pred nama se otvara čitav svet za koji nismo znali da postoji. Pomešan sa starinom i uzvišenom prirodom, Grenland ostaje večita bajka zarobljena u belini sunca i leda. "Jer, na kom još mestu čovek može satima da sedi na obali i da posmatra ledom izborano more? I gde to od zaslepljujuće beline i mutnog nedogleda može da poveruje da na tim santama stoje nepoznati ljudi? Možda upravo oni koji su, u želji za pustolovinama i otkrićima, vekovima ranije tuda brodili."

"Oni koji jedu sirovo meso" postaje naš beg od stvarnosti, dopušta nam da na momente postanemo deo sveta Grenlanda i da, iako nismo fizički prisutni, "milujemo daleka brda i ledene gore, blago, rukom."

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 8

Pogledaj komentare

8 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: