"La grande bellezza" - bukvalno velika lepota

Zbog čega je ovogodišnji dobitnik Oskara za najbolji strani film pravo remek-delo moderne evropske kinematografije?

Kultura

Izvor: Piše: Vladimir Skoèajiæ

Četvrtak, 24.04.2014.

11:46

Default images

Život savremenog čoveka podrazumeva konstantnu borbu sa vremenom. Kada ste okupirani poslom (ili traženjem istog), decom, računima, raznim porodičnim obavezama, teško da vam ostane mnogo vremena za uživanje u nekim lepim stvarima. Knjige se najčešće čitaju na odmoru, umesto albuma slušaju se pesme, a u bioskop se ide sve ređe. Kada već rešite da pogledate neki novi film, primetićete da je najveći broj snimljen po sličnom receptu – uvuku vas brzo u priču, drže pažnju 90 minuta, završe se hepi endom i vi možete hladne glave započeti mentalne pripreme za novi radni dan. Sve je manje ljudi koji imaju vremena da razmišljaju o pokretnim slikama, a samim tim i sve manje filmova, a naročito onih iz mejnstrima, koji nas teraju da pokrenemo mozak . Izuzeci ipak postoje, a “Velika lepota” jedan je od najsvežijih i najsvetlijih.

Nakon odgledanog filma biće vam najpre teško da poverujete da njegov autor (režija i scenario) Italijan Paolo Sorentino, u trenutku stvaranja imao samo 42 godine. Sveobuhvatnost i ozbiljnost sa kojom Paolo sagledava stvari navodi nas na zaključak da mu je bar 10-15 godina više. Iako je autor 6 ozbiljnih filmova u kojima se bavio temama kao što su politika, korupcija, kriminal, rasizam i otuđenost savremenog čoveka, nikada nije snimio nešto ovako kompletno i zrelo.
Glavni lik, šezdesetpetogodišnji Džep (glumi ga fenomenalni Toni Servilo, inače glavni akter većine Paolovih filmova), naizgled uživa u životu. Pripadnik je visokog rimskog društva, organizuje žurke svakog vikenda, vodi ljubav sa lepim ženama, živi u kući sa predivnim vrtom nadomak Koloseuma. Džep je novinar i pisac, mada je napisao samo jednu knjigu i to u ranoj mladosti. Kako sam kaže, potraga za velikom lepotom, sprečila ga je da napiše drugi roman. Njegovi prijatelji su bonvivani, uspešni u svom poslu, doterani po poslednjoj modi i osmeh im ne silazi sa lica. Njihov život je naizgled savršen. Međutim, samo naizgled.

Kako film teče, Sorentino nas kroz Džepov pogled na svet tera da zagrebemo po površini. I pored njegovih suza on ne izgleda preterano potrešen smrću žene sa kojom je bio u mladosti , ali naknadno saznanje da je volela samo njega čitav svoj život, probudiće u Džepu duboko preispitivanje koje će trajati sve do odjavne špice. Oko njega umiru i stari i mladi, a oni koji su živi, glume sreću. Tako otac sredovečne striptizete nosi kiseo osmeh decenijama, Džepov najbliži prijatelj donosi odluku da se odseli iz Rima uz reči “ovaj grad me je razočarao”, a njegovo okruženje (ne)vešto krije svoje nesrećne živote.

Posebno je upečatljiva scena u kojoj se opušteni prijateljski razgovor pretvara u bolno skidanje maski. Džepova prijateljica se hvali svojim sređenim životom, savršenom porodicom i divnim poslom. Na iznenađenje svih ostalih on će nonšalantno primetiti njeno samozavaravanje, uostalom svestan je da je i sam takav. U jednom trenutku zadovoljna samouverena poslovna žena, u sledećem ona ćutke napušta sedeljku.
Ta njena maska je ista ona koju nose ljudi koje srećemo u svakodnevnom životu. Pogledajte “pozitivnu energiju”, navodno zaštitni znak beogradskog noćnog života, strane u žutoj štampi sa nasmejanim licima domaćeg “džet seta” koji prisustvuju promociji knjige “uspešne” novinarke i sve one gradske šminkere kojima je čukundeda sa Dorćola ulio svo samopozdanje ovog sveta. Da li stvarno mislite da su svi oni uspešni kao što se čini? Pre će biti da srećniji od njih bol ispod tih maski nose u svoja 4 zida, dok će se vesti o onima čije su maske lošijeg kvaliteta nedeljama provlačiti po crnoj hronici. Manje je važno da li smo lepi ili ružni, bogati ili siromašni, koliko to da svi živimo u okrutnom i pohlepnom svetu istumbanog sistema vrednosti, koji svakim danom ima sve manje smisla. Nije tako samo u Beogradu ili Rimu - tako je svuda.

Sorentinova kritika površnosti i alavosti očigledna je u sceni botoks žurke. U prostoriji koja više liči na neki otmeni salon nego na lekarsku ordinaciju, pacijenti čekanju na svoju dozu mladosti i lepote. Lekar nije lekar već “prijatelj” a namontirane medicinske sestre pacijentu naplaćuju tričavih 700 evra za intervenciju. Uopšte ne sumnjam da je atmosfera vrlo slična u nekoj salonskoj fabrici pačjih kljunova na Senjaku, gde “uspešni” strpljivo čekaju u redu kod “prijatelja”. Planeta Zemlja, druga decenija 21. veka, “bolji” fizički izgled se ubrizgava špricem i to se radi kao na traci. Džep samo sedi i nemo gleda. Lično me Sorentinov rukopis pomalo podseća na Antonionijev film “La Notte”, ali gotovo da ne postoji tekst o “Velikoj lepoti” koji ne pravi referencu na Felinijev klasik “La Dolce Vita”. Pored očiglednih sličnosti kao što su sjaj i beda Rima i melanholčna atmosfera, Sorentino je to u jednom intervjuu najbolje objasnio sledećim rečima: “Iako mislim da moj film ne može da se poredi sa remek-delom kakav je “La Dolce Vita”, njihov kontekst je donekle sličan. Felinijev klasik je pokušavao da razume poentu života u svetu koji počinje da gubi smisao, dok moj film pokušava isto to, samo u svetu koji je već izgubio smisao”. Ipak, Sorentino priznaje da je namerno napravio posvetu Felinijevom filmu kada je kameo Fani Ardan smestio u rimsku ulicu Via Vendeto, istu onu u kojoj je snimljen veliki deo “La Dolce Vita”.

“Velika lepota” jeste oda Rimu, ali na Sorentinov način. Za razliku od npr. poslednjih filmova Vudija Alena u kojima veliki evropski gradovi izgledaju kao na razglednici i samo su scenografija za radnju, Sorentinova priča se odvija daleko od Španskog trga i vreve turista . Teško da ćete poverovati da je to jedan od najposećenijih gradova na svetu, ali nakon što odgledate film samo ćete imati još veću želju da ga posetite.

Kao što je snobovsko rimsko društvo ovde samo našminkana baza Sorentinove priče, tako je i kritika ekonomski razorene Italije za vreme vlade konzervativnog Berluskonija usputna opaska i plod vremena u kome je film snimljen (simboličan krah italijanske ekonomije vidimo kada Džep stoji pored nasukanog kruzera Costa Concordia). Pre svega, akcenat je sve vreme na Džepovom preispitivanju sopstvenog života. Audio-vizuelno, film je pravi spektakl. Fotografija i scenografija su maestralne. Kao i ostvarenja Žan Pjer Ženea, prava je šteta ovakav film ne gledati u bioskopu. Muzika je uglavnom klasična i potpuno je u funkciji pokretnih slika. Tako na primer kombinacija slike i melodije “The Beatitudes” koju izvodi Kronos Quartet, bukvalno tera telo na žmarce. Scena u kojoj se čuje fenomenalna pesma “Everything Trying” Demijena Džurada (koji će posetiti Beograd 8. juna), upravo zahvaljući ovoj pesmi ostaje duboko urezana u pamćenje. Slušajući eklektične melodije koje je Sorentino pažljivo odabrao, shvatamo da pored oštrog vida ima i vrlo istančan sluh.

Ovaj film nije za svakoga. Neki će ga doživeti kao dosadan, spor ili pretenciozan, ali i nije neka novost da je lepota u oku posmatrača. Nema sumnje da je Sorentinov film prepun metafora, odnosno da navodi na razmišljanje. Kao što smo zaključili na početku, u ovom instant vremenu sve je manje ljudi koji razmišljaju o filmovima…ili bilo čemu drugom. “Velika lepota” nas tera da na trenutak zastanemo, zapitamo se kako funkcioniše život oko nas i koliko ima smisla vreme koje smo proveli na takvom svetu. Nekima se ne zastajkuje, a mnogi već znaju (ili bar misle da znaju) odgvore na ova pitanja. Sumnjam da će se takvima svideti Sorentinov film.
Ima i ljudi koji zaista vole film, ali im nije jasno ili ih preterano ne zanima ništa osim forme. A i zašto bi? Kao što je nekome za sreću dovoljno da mu partner bude samo lep, tako je mnogima Sorentinova savršena estetika dovoljna . Uostalom, da li baš svi razumeju albume Majlsa Dejvisa, slike Marka Rotkoa ili pesme Šarla Bodlera? Jedno od osnovnih obeležja umetnosti i jeste da je sami interpretiramo, nezavisno od onoga šta je autor mislio dok je stvarao.

Na stranu lični ukusi, “Velika lepota” je u isto vreme filozofija, poezija i Filmska Umetnost sa velikim početnim slovima. Ovo jeste film o prolaznosti, ali malo je paradoksalno što on neće tek tako proći. Njegova najveća vrednost je što na poetičan ali i filigransko precizan način oslikava duh vremena u kome živimo. Kada neko za sto godina bude želeo da stekne sliku kako je razmišljao čovek u 2013. godini, ovaj film će mu biti od velike pomoći. Naravno, pod uslovom da svet tada i dalje postoji. Koliko takvih filmova iz savremene kinematografije znate?
VELIKA LEPOTA

Originalni naziv: La Grande Belezza
Žanr: komedija, drama
Trajanje: 142 min.
Godina proizvodnje: 2013
Zemlja porekla: Italija, Francuska
Jezik: italijanski
Scenario: Paolo Sorrentino, Umberto Contarello
Režija: Paolo Sorrentino
Uloge: Carlo Verdone, Sabrina Ferilli and Toni Servillo

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

46 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: