Plavo zaista jeste najtoplija boja

Za sazrevanje uz veliku ljubav nije potreban spektakl. Potrebne su samo emocije i malo plave boje.

Kultura

Izvor: Piše: Mladen Savkoviæ

Ponedeljak, 10.03.2014.

09:12

Default images

Etikete su problematična stvar. Uzmite za primer "etiketu" zvanu Zlatna palma. Da li se sećate koji je bio prvi film koji ste odgledali a da ste znali da je to ostvarenje trijumfovalo na Filmskom festivalu u Kanu, najvećem filmskom festivalu i manifestaciji koja (valjda) drži do filma kao jedne od umetnosti? U mom slučaju to je bio film „Dete“ (2005) Žan-Pjera i Lika Dardena. Gimnazijski dani, popodnevna smena, juriš posle časova na reviju francuskih filmova u KIC „Budo Tomović“, da vidimo film koji su svi toliko hvalili i koji je dobio Zlatnu palmu, donoseći braći Darden po drugi put to priznanje.

Nas nekoliko srednjoškolaca izašlo je iz sale pre kraja projekcije i do danas pamti „Dete“ kao film snimljen sa budžetom od najviše pet evra, snimljen kamerom iz ruke koja naprekidno podrhtava, snimljen o nekoj omladini koja se ko zna zašto ponaša neodgovornije nego mi tada, a sve to upakovano u formu „umetničkog filma“ koji, je l' te, nije baš za svakoga. Da danas pogledam ponovo „Dete“, možda bi utisak bio sasvim drugačiji...
Prvi put u Kanu zajedno sa rediteljem glavnu nagradu podelile su i glavne glumice (Beta/AP)
Etikete su problematična stvar i kada je film „Plavo je najtoplija boja“ (La vie d'Adele – Chapitres 1 et 2) reditelja Abdelatifa Kešiša u pitanju. Poslednji dobitnik Zlatne palme, prikazan u Kanu u maju prošle godine, najzad je stigao pred srpsku publiku, ali ove godine nije otvorio FEST, kako to inače biva, već ga svečano zatvorio, ostavljajući pun Sava centar pod utiskom. Svejedno da li se nekom film svideo ili nije, iskreno sumnjam da je bilo ravnodušnih. Međutim, osim etikete kanskog miljenika, Kešišov film poneo je i etiketu lezbijske drame (kako su o njemu pisali skoro svi svetski mediji, pa i B92) sa eksplicitnim, do sada neviđenim scenama seksa između, gle čuda, dve devojke. I nimalo ne čudi što je kod pojedinih komentatora i komentatora našeg sajta odmah u oči pala LGBT propaganda i trenutak političke korektnosti koji promoviše samo filmove određene tematike. Možda je to tačno.

Ali ako ste zaista gledali film „Plavo je najtoplija boja“, bez obzira i na brojne stereotipe o lezbijkama koji izbijaju iz filmske priče, onda ste pre i iznad svega videli univerzalnu priču o odrastanju, o traženju i građenju sebe kroz različite životne situacije, o zaljubljivanju i ljubavi, o usamljenosti, raskidu i pokušaju da se krene dalje. Jer kako (u slobodnijem prevodu) kaže stara latinska izreka, teško je odjednom dići ruke od tako velike ljubavi, zar ne? Kešiš uspeva da za tri sata naslika ceo raskošan, intenzivan svet tinejdžerke Adel, srednjoškolke koja obožava da čita i jede, koja je neverovatno lepa, ne uvek i svesna toga, i koja odrastajući počinje da otkriva do tada nepoznate delove sebe. Njen svet menja se nakon što se na ulici mimoiđe sa neobičnom Emom, ženom plave kose (ne žute, plave), koja će kasnije postati važan deo njenog života.

Legenda kaže da je umesto klasične audicije, Adel Eksarkopulos dobila ponudu od Kešiša da odu zajedno u obližnju poslastičarnicu. Kada ju je video kako jede kolače, odmah joj je ponudio ulogu. Legenda dalje kaže da je Kešiš na setu umanjio svoju ulogu do veličine makovog zrna. Glumice su imale priliku da scenario pročitaju samo jedanput, ostatak su morale da improvizuju. Kešiš ih je snimao i kada su mislile da kamera nije uključena, a snimao ih je i tek tako, nevezano za radnju filma. Dvadesetogodišnju Adel snimao je dok spava, dok čita, dok jede, da bi tek kasnije odlučio da te snimke uvrsti u konačnu verziju filma. Od tolike „prirodnosti“ na setu, ekipa je sve vreme oslovljavala glumicu njenim imenom, pa se ono na kraju našlo i kao zvanično ime glavne junakinje.
Ovakav rediteljski postupak velikim delom zaslužan je za uverljivost filma „Plavo je najtoplija boja“. Kešišu su u takvoj atmosferi retko bile potrebne rediteljske igre i smicalice, dovoljno je bilo da uključi kameru i prati svoje glumice bilo da jednostavno uživaju na klupi u onim zlata vrednim trenucima svakodnevice zaljubljenih parova, bilo da se svađaju, bilo da se upoznaju sa roditeljima one druge, bilo da vode ljubav.

(Nepravedno bi bilo ne pomenuti aplauz, ali i blagi smeh, koji se prolomio Sava centrom nakon prve eksplicitne scene seksa. Kako god je tumačili, bila je to spontana reakcija publike, a to se računa).

Međutim, Kešiš veoma dobro zna kako da iskoristi i svoj rediteljski talenat, pa tako nudi nekoliko veoma zanimljivih rešenja. Poput, na primer, onog da buru emocija koje Adel doživljava dok gleda Emu kako flertuje sa drugom ženom, dočarava likom glumice iz crno-belog filma koji se prikazuje negde u pozadini.

Ono u čemu se Kešiš nije pokazao u najboljem svetlu svakako je pisanje scenarija, koji je izgradio delom i na osnovu (grafičkog) romana „Plavo je najtoplija boja“ Žuli Maro. Njegove junakinje u osnovi su sazdane od nekoliko stereotipa, pa bi se i njihova veza u krajnosti mogla svesti na tipičan odnos mlađe neiskusne i starije, nešto iskusnije i dominantnije osobe. Tu su i pomenuti stereotipi o lezbijkama, pa je tako Ema, naravno kratko ošišana, i od Adelinih drugarica odmah proglašena lezbijkom zbog toga što ima čudnu frizuru. Ona je naravno i studentkinja slikarstva i uopšte ceo njen umetnički svet prikazan u filmu ne donosi ništa novo. A možda smo i mi kao društvo duboko zagazili u sve te stereotipe, pa nam se oni danas prikazuju kao sasvim normalno i jedino moguće prikazivanje stvarnosti?
Ipak, svi ti stereotipi bivaju gurnuti pod tepih pred glumačkim uraganom koji sa sobom nose Adel Eksarkopulos i Lea Sejdu. Obe glumice su maestralne u svojim ulogama, čulne i emotivne, iskrene i prirodne, bez ikakve šminke i frizure. Njihovo ponašanje tokom zaljubljivanja nije nimalo usiljeno ili izveštačeno, a njihove svađe mučne su koliko za njih same, toliko i za publiku, baš kao što je težak i njihov susret nakon smirivanja strasti.

U njih je zaljubljen i Kešiš, pa se čini kao da je sebi dao sve vreme ovoga sveta ne bi li uhvatio svaki njihov pokret, svaku tišinu i reč, jednostavno uživajući u njima. Tako je na film otišlo 177 minuta, možda isuviše vremena, ali film donosi zaista retko uživanje u prirodnosti glumica.

Zanimljiva je i čini se svakako prikladnija odluka internacionalnih distributera da film plasiraju pod imenom „Plavo je najtoplija boja“, kako je nazvan i roman Žuli Maro. Maro, a potom i Kešiš, izvlače plavu, tradicionalno najhladniju od tri osnovne boje, i daju joj novi život. Baš kao što kaže (opet u trapavom, slobodnom prevodu) pesma Regine Spektor „Blue Lips“:

Plave usne, plave vene

Plavo, boja naše planete iz daleka, iz daleka.

Plavo, najljudskija boja.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

57 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: