47. BITEF: Teško je biti

Poznata anegdota govori o poseti jednog nemačkog oficira Pikasovom pariskom ateljeu za vreme rata. Oficir je uočio “Gerniku“ i šokiravši se modernističkim “haosom“ na slici upitao Pikasa: “Jeste li vi ovo napravili?” na šta je Pikaso hladno odgovorio: “Ne to ste vi napravili!“

Kultura

Izvor: Piše: Rastko Ivanoviæ

Subota, 05.10.2013.

09:52

Default images

Isti odgovor pada na pamet nakon gledanja nekoliko predstava uvrštenih u selekciju ovogodišnjeg Bitefa. Naime, subjektivno nasilje, koje je najlakše vidljivo na prvu loptu, tek je senka objektivnog (sistemskog) nasilja, koje je rezultat spekulativne igre kapitala koji sledi logiiu profita i posve je indiferentan spram toga kako će njegovo kretanje uticati na društvenu stvarnost.

Jedan od rezultata te stvarnosti videli smo u hrvatskoj predstavi “55+“, u režiji Boruta Šeparovića. Ova predstava u produkciji Montažstroja pred nas donosi 44 aktera, starijih od 55 godina, koji iznose svoju sopstvenog poslednjeg minuta u životu da bi zatim jedan po jedan stupili na scenu pred objektiv kamere i pogled publike. Tako se pred nas izlivaju pripovesti ljudi, koji su posle decenije vlastite ćutnje, zadobili pravo na glas. Nesmanjenim intenzitetom, na sceni se smenjuju plač i smeh, ples i pesma, zamišljeno letenje raširenih ruku na jednoj nozi, strastveni poljupci i zagrljaji, ali i priče o zlostavljanju, silovanju, i suočenju sa sopstvenom bolešću i prolaznošću.

Na taj način, zahvaljujući penetraciji realnosti na scenu, mi se suočavamo sa sudbinama ljudi, koji su, kako kaže jedna od akterki, “nekada imali nešto, potom su hteli više, a danas nemaju ništa“. Time se na sceni porađa jedna od najvećih istina našeg društva. Ovde se radi o potrebi da se iz sve snage juri samo da bi se ostalo na istom mestu i daleko od korpe za smeće na koju su osuđeni oni na začelju.Bili to stari, ili bolesni ili oni koji naseljavaju sivu zonu socijalne egzistencije. Drugim rečima, život u fluidnom modernom društvu je zlokobna verzija igre muzičke stolice, koja je realna. Pravi cilj u toj trci je privremeni spas od svrstavanja u redove propalih i od toga da budete određeni za otpad. A kako se to nadmetanje globalizuje, trčanje se danas mora izvoditi na globalnoj stazi.

Mi široko pripovedamo pravo na različitost, ali u potaji neumitno radimo na stvaranju beskrvnog i jefnoličnog sveta. Anae vidimo li to u predstavi “Before Your Very Eyes“.
BEFORE YOUR VERY EYES Režija: Gob Squad
“Before Your Very Eyes“ je preformans sa sedam tinejdžera koji izvode svoje živote u brzom premotavanju. U sigurnom okruženju staklene kuće, glas od odozgo vodi ih kroz njihove živote. On ih takođe suočava s pitanjima i izazovima na njihovom putu od puberteta do krize srednjih godina i dok ih smrt ne rastavi.

Struktura predstave susreće ih u njihovim vlastitim godinama i potom ih instruirada odrastu. Mi ih potom srećemo kada se svi pretvaraju da imaju 19.

Potom 45. Zatim u trenutku smrti kada kao da imaju 77.

Za svako “godište“ deca izvode vrstu pantomime te starosne grupe. U 19. oni se premazuju crnim karminom i senkom za oči i oblače crne kapuljače i kožne jakne da bi postali horda tiny gotha. Sama pozorišna scena ovde je uokvirena s obe strane zahvaljujući dva velika ekrana, a koji u duhu prethodnih Gob Squad produkcija pojačavaju Gob Squad istraživanje veze između ‘živog odsustva’ i medijatizovanog prisustva.

Oblačenje sebe je savršeno lepo, ali je duh scene koja sledi produžen s malo nervoze preuzete direktno sa problemskih stranica Dejli Mejla. Sve je o srušenim aspiracijama, o ženama nesrećnim bez muškaraca, svako definiše sebe svojim vezama, snobizam o snobizmu, i jednostvano samo snobizam. Vizuelno i metodološki, sve je ovde na vrhuncu. Ali, problem s ovom predstavom, u kojoj se neke stvari po nekoliko puta crtaju je što ona potvrđuje sledeće. “Mi širokogrudo propovedamo pravo na različitost, ali u potaji neumitno radimo na na stvaranju beskrvnog i jednoličnog sveta”.

Sve što vidimo na sceni su nevolje u raju duboko izbeljene, dobrano patrijarhalne Evrope.

Nasuprot ovoj predstavis otvaranja, predstava kojom je zatvoren festival i čiji je deo naslova poslužio selektorima kao slogan ovogodišnjeg Bitefa, “Teško je biti Bog” je nešto sasvim drugačije.
TEŠKO JE BITI BOG Režija: Kornél Mundruczó
U njoj se susrećemo s paklom koji se krije ispod prividnog raja nove Evrope. Radnja je pozajmljena iz sci-fi romana “Teško je biti Bog” Braće Strugacki, mladi mađarski filmski i pozorišni reditelj Kornel Mundruco rekonstruiše ideje Braće o Bogu koji posmatra svoju kreaciju s distance, baš kao što sklanjamo naš pogled s mračnih strna našeg društva, kakav je trgovina ljudima. Stvarajući inscenirani rijaliti šou koji uključuje prave ljude na pravoj sceni u pravom kamionu, Mundruco podiže ogledalo prema publici: da li će oni, poput Boga, nastaviti da gledaju sa strane ili će se oni pomeriti ka delanju.

Ovakva postavka služi Mundrucuu da oslika društva na putu jednog društva iz nesavršenog socijalizma u nesavršeni kapitalizam, na putu od ne-zna-se-čega ka ne-zna-se-čemu.

Kamion pun mladih mađarskih devojaka, koje sanjaju o boljem životu na Zapadu, a završavaju kao plenn grupe istočnoevropskih sadista koji ih koriste da snime nasilne porniće u ime neke nejasne mistične sekte, služi kao neka vrsta katetera kroz koji se apotekarski čisti cogito Zapada hrani “istočnom” krvlju “realnosti” koja mu tako manjka. Nažalost, pored zanimljivih scenskih i idejnih rešenja, predstava pati, na trenutke, od prekomernog nasilja banalnosti ispoljenog u priči o liku devijantnog političara koji je silovao ćerku koja je umrla na porođaju i koji svoju perverznu prirodu zadovoljava sa prostitutkama, dok u javnom životu promoviše veru i ljubav.

Pa ipak, “Teško je biti Bog” je značajno svedočanstvo o terminalnom stanju onoga što Mark Fišer naziva “kapitalistički realizam”: situacija u kojoj su se verovanja urušila na nivo rituala i simboličke elaboracije, a sve što je ostalo je potrošač-posmatrač, koji se probija kroz ruševine i relikvije“.
ŽENE U NARODNOJ SKUPŠTINI Režija: Nikola Zavišiæ
O tome kako je brak kapitalizma i demokratije gotov govori, na specifičan način i predstava “Žene u Narodnoj skupštini”(SNP, Subotica). Polazeći od Aristofanove komedije, reditelj Nikola Zavišić i dramturškinja Maja Pelević prave umotresam osvrt na noviju srpsku istoriju. Poigravajući se medijski hipertrofiranim mitovima, koji zaskramljuju realno stanje stvari oni kroz šizofreni miks žanrova prikazuju šizofreniju jednog društva: društva u kome ruku pod ruku marširaju “Čiča“ i “Če“, “mantija i Lejdi Gaga“, pri tom implicirajući kako kapitalizam proizvodi šizofreničare kao nove “Manolo Blanik“ cipele.

Neosporno veliki individualni trijumfi stavljeni u službu nacionalnog vaznesenja (slučaj Novaka Đokovića), nekada “Po šumama i gorama”, a potom “Vidovdan” i “Molitva”, koji se uz salve skatološkog humora deikonstruišu u ovoj predstavi, samo potvrdđuju da je svaki mit lažan kao takav.

Ne vidimo li to i na primeru čoveka koji je govorio “kako je mit o Kosovu od Srbije stvorio mit”, da bi, na kraju, i on sam postao - mit. Istog dana kada su u okviru Bitefa izvedene “Žene u Narodnoj skupštini”, izvedene su i dve predstave koje tematizuju smrt Zorana Đinđića. Prva od njih, ona u režiji Olivera Frljića, dobitnik je i ovogodišnjeg Gran Prija festivala.

Ovde, Frljićev “Đinđić” sprovodi namerno dezorijentišući, izazivajući, i zbunjujući gledaoca, ciljajući da podrije samu funkciju klasičnog pozorišta: ne prati samo “pesmu“, šetajući se po svetu, dajući okvir stepenu stabilnosti koji podrazumeva potpuno znanje i razumevanje sveta kroz scenu. Naprotiv, svet već jeste scena, gledaoci su već glumci, i potrebno je osvestiti ih i pokrenuti na delanje, što Frljićeve predstave upravo čine, intervenišući u šire društveno polje.
UBITI ZORANA ÐINÐIÆA Režija: Zlatko Pakoviæ
Nešto slčilčno čini i Pakovićeva predstava “Ubiti Zorana Đinđića”, nastala u produkciji Studentskog Kulturnog Centra Novi Sad. Ovaj razigrani brehtovski kabare “sa srcem” u duhu manihejskog mita borbe Tame i Svetlosti, Prošlosti i Budućnosti, nastoji da političke građane paralizovane, umorne i iscrpljene, upravo u duhu đinđićevske dinamizacije političkog života probudi iz višegodišnje kome.

No, nameće se jedno drugo pitanje. Šta u vremenu uspostavljanja neoliberalnog katehizisa ostaje, zapravo, iza svega toga. Drugim rečima: da li, poput Kosovskog mita ili nešto novijeg i opštijeg socijalističkog mita o stalnom progresu strategija prećutkivanja svega što odstupa od ideološki potrebnog obrasca ili jedinstvenoi brisanje svih stvarnih kontradikcija iz mitske priče se ogleda i u slučaju Zorana Đinđića?

Da oli je i sama odluka o pobedniku ovogodišnjeg Bitefa samo odgovor na bogougodnu selekciju ovogodišnjeg Sterijinog pozorja? Ili, ne?

Kako bilo, ono što se nameće kao pitanje posle gledanja nekih od predstava na 47. Izdanju našeg najstarijeg pozorišnog festivala, je da li je demokratija danas samo prazan pojam, jedno obično “pozorište senki“? Ili rečima pesnika Valasa Stivensa: nije li demokratija “predznak“, “nešto“ što tek treba da dođe i kaže našu budućnost?

.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare

0 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: