"Nimfomanka": Tresla se gora, gledao se film

Uveren sam da nema osobe koja čita ovo, a da nije čula za Fon Trirovu "Nimfomanku", ili bila deo fame koja se podiglapovodom prikazivanja ovog filma na ovogodišnjem, 42. Festu.

Kultura

Izvor: Piše: Luka Kurjaèki

Utorak, 11.03.2014.

13:01

Default images

Takva osoba se ne bi ni našla na ovom sajtu, niti kliknula na ovaj članak. Tačnije, to bi značilo da ta osoba ne izlazi previše iz svojeručno sagrađene kolibe bez pristupa internetu na vrhu Miroč planine. Daleko od toga da nešto takvo osuđujem. Pre je za čuđenje činjenica da se u XXI veku, oko 40 godina nakon, na primer Pazolinijevog "Sala", javnost toliko uzbuđuje zbog činjenice da će na velikom platnu videti golotinju, genitalije i simulirani seks. Još više može da začudi to što se tolika buka podiže u zemlji u kojoj je sedamdesetih godina prošlog veka delovao „crni talas”, pogotovo Dušan Makavejev, koji je svojim slobodnim izrazom prednjačio i uticao i na tadašnje zapadne autore. Naravno, objašnjenje je jednostavno - preovlađujuće društvo današnje zapadne civilizacije upravo je onakvo kakvim ga u "Nimfomanki" prikazuje Fon Trir. S jedne strane krije se iza davno usvojenih i nepreispitanih predrasuda, a sa druge, što više te predrasude osuđuju - upravo se to društvu čini sve primamljivijim, na prastaroj pijaci „zabranjenog voća”.

"Nimfomanka" (2013), nakon "Antihrista" (2009) i "Melanholije" (2011), predstavlja poslednji film u takozvanoj „trilogiji depresije” Larsa fon Trira, jednog od najznačajnijih i najzanimljivijih savremenih reditelja. "Nimfomanka" se, od mnogo šokantnijeg simboličkog horora "Antihrista" i poetskog filma apokalipse kakva je "Melanholija", razlikuje kao dosta životnije ostvarenje, sa prisutnim humorom. Radnja se zasniva na životnoj priči 50-godišnje Džo (Šarlot Gejnzbur, glumica u svim delovima Fon Trirove „trilogije”), nimfomanke po sopstvenom priznanju i dijagnozi. Prvobitno zamišljena kao integralna priča, "Nimfomanka" je zbog svoje dužine podeljena u dva dela od po 2 sata, koje smo - hvala Festu - imali prilike da vidimo u celovitoj, mada, po samom Fon Triru, skraćenoj verziji od 4 sata. Naravno, određeni deo publike izašao je iz Velike sale Sava centra i pre kraja prvog dela, nešto veći upravo između prvog i drugog dela, ali većina publike ostala je do samog kraja, do oko 2 i nešto sati ujutro. Ako govorimo iskreno, treba Fon Triru odati priznanje što je priču od 4 sata uspeo da prikaže tako da ne deluje glomazno i opterećujuće zbog dužine.

Ipak, treba istaći da je prvi deo životniji i upečatljiviji od drugog, koji podleže filmskim i fontrirovskim klišeima iz njegovih ranijih filmova, pogotovo na samom kraju, koji je i najslabija tačka čitave radnje. U prvom delu Džo priča svoju životnu priču Seligmanu (Stelan Skarsgard, švedska zvezda i stari Fon Trirov saradnik), starijem usamljeniku, pecarošu i knjiškom moljcu. Prisustvujemo njenom seksualnom buđenju, njegovom bujanju, divljanju i svim njegovim pozitivnim i negativnim posledicama.
Kao što je i očekivano od Fon Trira, vizuelno vrlo zanimljiva forma provlači se kroz čitavu "Nimfomanku", pre svega u prvom delu, gde se asocijacije iz priče pojavljuju u posebnim kadrovima, ilustrujući ono što junaci zamišljaju. Priče Seligmana o npr. pecanju, matematici i Bahu, vidimo u insertima poput kratkih edukativnih dokumentaraca; kao i u animiranim segmentima, poput oživljenih činjenica iz oblasti popularnog znanja. Sve ove priče i te kako služe i kao vizuelna i kao značenjska metafora ljudske (u ovom slučaju posebno ženske) seksualnosti. Takođe, tu je i bogata doza životnog humora, najbolje oličena u maestralnoj sceni kada žena jednog od Džoinih brojnih slučajnih ljubavnika, u energičnom tumačenju Ume Turman, režira scenu emotivne manipulacije. Treba spomenuti i iznenađujuće uspešnu debitantkinju na filmu Stejsi Martin, izuzetnu u ulozi mlade Džo u najupečatljivijem delu filma.

Tu je i jedan od ključnih elemenata filmske priče "Nimfomanke", odnos između žena i muškaraca. Bitno je istaći da glavna junakinja Džo često zauzima ulogu koja se u zapadnoj civilizaciji prevashodno dodeljuje muškarcu, a ovo je očigledno i u njenom imenu ('Joe' u originalu). U Nimfomanki se dolazi do toga da ljude ne možemo određivati po tome kako su rođeni - dakle kao muško ili žensko - već po muškoj ili ženskoj prirodi koja može biti prisutna kod oba pola, kao i biti potpuno pomešana, kao što je to kod naše glavne junakinje.

Što film više odmiče, on sve više i više funkcioniše na metanivou. Fon Trir citira Linča, Tarkovskog (i direktno), ali i samog sebe otvoreno ukazujući na svoje ranije radove; poput scene snimljene gotovo istovetno i sa (bukvalno) istovetnom muzikom kao u uvodnoj sekvenci "Antihrista". Fon Trir, takođe i autor scenarija, koristi ovaj metagovor i za to da opravda neke slučajnosti koje u filmu iskrsavaju po principu „život piše drame”. Međutim, kod prve slučajnosti ovakvo objašnjenje još i pije vodu, a kasnije postaje sve suvlje i besmislenije; mada se naravno ovaj besmisao može tumačiti i kao svesna autorova igra sa tekstom i načinom pričanja priče u odnosu na uobičajene filmske biografije. Nažalost, ovo se na kraju i definitivno pogoršava nemotivisanim postupcima glavnih likova, koji su više u sklopu priče i autorove opšte ideje, nego njihovih dotad izgrađenih karaktera.

Ipak, uprkos napetosti i očekivanju golotinje i eksplicitnih „porno” scena, aplauz celokupne publike zagrmeo je Sava centrom prvi put i potpuno spontano u sceni kada se mlada žena savršeno parkira. Još značajniji je gromoglasan aplauz nakon govora glavne junakinje o besmislu i licemerju današnje političke korektnosti, koja uglavnom označava da se većina društva skriva i zazire od toga da se sa problemima i direktno suoči. Naravno, bilo da to podržava ili ne podržava, celokupna publika može bezbrižno da tapše u mraku. Međutim, to što Fon Trir direktno iznosi ovakav svoj stav, čini njegovo poslednje ostvarenje, osim formalno i vizuelno zanimljivim, i i te kako značajnim komentarom čitavog savremenog zapadnog društva.
NIMFOMANKA (Nymphomaniac)
Država: Danska, Nemačka, Francuska, Belgija, Velika Britanija, 2014.
Trajanje: 240'
Režija: Lars von Trier
Scenario: Lars von Trier
Uloge: Charlotte Gainsbourgh, Stellan Skarsgård, Stacy Martin, Shia La Beouf, Christian
Fotografija: Manuel Alberto Claro
Montaža: Molly Malene Stensgaard
Scenografija: Simone Grau Roney
Zvuk: Kristian Selin Eidnes Andersen
Produkcija: Zentropa Entertainment
Producenti: Louise Vesth
Distribucija: Cinefest

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

52 Komentari

Možda vas zanima

Podeli: