Mira Furlan: Moj život je haotičan

Otkad živim u Americi, meni se ponekad čini da se nitko ničeg ne sjeća, da je sve zaboravljeno. A onda kad dođem ovamo ipak vidim da se ljudi sjećaju. Iako je mnogo slova, papira, riječi, mnogo minuta na televiziji potrošeno na brisanje tog sjećanja o Jugoslaviji, nekako mi se ipak čini da nisu baš sasvim uspjeli u tome i to mi daje nadu. Ne zbog mene, nego globalno, zbog svih ljudi ovdje.

Izvor: STATUS/Piše: Goran Tarlać, Foto: Nikola Tumbas i arhiva
Podeli

POVEZANI TEKSTOVI
Mira Furlan i koferi puni kulture
"Imam gen anarhiste"
"Pisanje je osećaj dužnosti"

Teško da se za 19 godina Festivala evropskog filma, koji se svakog jula održava na Palićkom jezeru, tamo obrelo više od nekoliko gostiju koji su među novinarima bili traženi koliko prošlog meseca naša sagovornica. U festivalskoj pres službi se moglo čuti da su u prvih par dana trajanja najcenjenijeg domaćeg filmskog festivala dobijali i po desetak zahteva za intervjue sa Mirom Furlan.

To ne čudi. Kada je ’91. napustila Jugoslaviju imala je 36 godina, skoro isto toliko filmskih uloga, dve pulske Zlatne arene (za “Kiklop” Antuna Vrdoljaka i “Lepotu poroka” Živka Nikolića), a njena Ankica Vidmar je bila jedan od glavnih likova u kanskom Zlatnom palmom nagrađenom “Ocu na službenom putu” Emira Kustuice.

Takođe je u to vreme, kako pre par godina reče njena glumica-veteranka Sonja u filmu “Turneja”, “nosila repertoar beogradskog, a i zagrebačkog kazališta” (na šta joj partnerka u toj sceni, mlada nesigurna glumica Jadranka, odgovara: “Nosi ga na hemijsko!”). Uprkos takvom saldu za samo deceniju rada u SRFJ, za nju se tada govorilo kako joj najbolji dani tek slede.

A onda je jedna od najboljih glumica jugoslovenskog pozorišta, filma i televizije - nestala. Sa mužem, rediteljem Goranom Gajićem (“Kako je propao rokenrol”, “Video jela, zelen bor”), otišla je u Ameriku “iz političkih razloga”. To je bio eufemizam za izmicanje od hajke koju je od ’90. protiv nje vodila hrvatska štampa, jer je tih godina zbog veze sa Gajićem, takođe rođenim Zagrepčaninom, sve više vremena provodila u Beogradu. Lov je uspeo: Mira Furlan je dobila otkaz u matičnom Hrvatskom narodnom kazalištu, u Zagrebu joj je oduzet porodični stan i narednu deceniju je bilo gotovo izbrisana sa hrvatske javne scene. Posle kratkog emigrantskog restoranskog staža u Njujorku (“bila sam najlošija konobarica”), u Americi se proslavila ulogom u SF seriji “Babylon 5”. Od tada sa Gajićem, sa kojim ima 14-godišnjeg sina, živi u Los Anđelesu, glumi za tamošnju televiziju (“Lost”, “Navy CIS”...) ili pozorište (“Antigona”).

U Jugoslaviji se prvi put pojavila 2002. kod Rade Šerbedžije u “Medeji” na Brionima. Na domaći film se vratila 2004. sa “Diši duboko“ Dragana Marinkovića, pa su sledili “Ostavljeni” Adisa Bakrača, “Cirkus Kolumbija” Danisa Tanovića i “Turneja” Gorana Markovića. Na Paliću je premijeru imao omnibus “Istambule, ne zaboravi me” u kome takođe igra jednu od glavnih uloga u priči Stefana Arsenijevića. Na kratko se pre par godina pojavila u serijama “Vratiće se rode” i “Najbolje godine”, a 2010. je izdala knjigu „Totalna rasprodaja“, zbirku eseja i kolumni iz pokojnog „Ferala“

Ne treba, dakle, da čudi što su na Paliću novinari toliko tražili glumicu ovakve biografije. Iako ona nije tipična medijska haubica: odgovori su joj odmereni, imena retko pominje, više komentariše utiske nego što opisuje događaje oko sebe, pa nikom onda ne pada na pamet da joj postavlja pitanja: “A jelte, molim vas, viđate li često Toma Kruza i kakav je Bobi de Niro privatno”.

Mira Furlan je na Palićkom festivalu bila predsednica žirija za glavni takmičarski program koji je prvu nagradu dao turskom filmu “Iza brda” Emina Alpera. Ovaj intervju je nastao u polusatnom razgovoru u Vinariji “Zvonko Bogdan” kod Subotice, a nastavio se u dopisivanju mailom.

Po kojoj seriji ste vi danas poznatiji u Americi? “Lost” ili “Babylon 5”?
Mira Furlan: Obožavatelji serije “Babylon 5” su specijalna vrsta ljudi i ekipi koja je to snimala oni ostaju vjerni godinama. Što se za publiku “Losta” i ne može reći. Mislim, SF ima posebni status u Americi, to je poseban svijet i ta lojalnost traje godinama, desetljećima. Kad sam došla u Ameriku sve to me je zaprepastilo, taj paralelni science fiction svijet. Evo, upravo prije Palića sam bila na jednoj konvenciji ljubitelja “Babylon 5” u Pragu - to se sve i dalje odvija. Potpuno nevjerojatno, ali lijepo i vrijedno poštovanja.

Kakvo iskustvo nosite sa snimanja “Losta”, pošto je to jedna od najskupljih TV serija ikada?
Kao i mnoge stvari u životu, i to je počelo jako dobro, a završilo se s blagim osjećajem razočaranja. Rad na “Lostu” je samo učvrstio glavnu životnu lekciju o tome da je najbolje nikada ništa ne očekivati. Bila je to dobra, zaista dobra uloga za mene, a dobre uloge se pojavljuju vrlo rijetko. Pa sam, što je donekle razumljivo, imala veće ambicije nego što sam zapravo mogla ostvariti u tom ogromnom projektu, toj vrsti mamutske mašine u kojoj su ljudi bili odstranjivani zbog milion razloga. Naravno, publika je uvek mislila da su duboki dramaturški razlozi u pitanju, a zapravo je sve bilo puno banalnije. Recimo, netko je dobio drugi posao. Svakako, za mene je rad na “Lostu” bio poučan, a ono čega ću se uvijek sjećati su čarobni havajski otoci koje sam, zahvaljujući seriji, imala prilike bolje upoznati.

Vaša Danijel Ruso je jedna od centralnih likova misterije u “Lostu”. Da li su vas, kada je serija počela da se emituje i donosi one brojne misterije, ljudi u stvarnom životu zapitkivali o raspletima?
Da, neprestano su pitali šta to sve skupa znači i šta ja mislim o tome. A ja nisam bila redovni gledalac te serije, gledala sam redovno samo prvu sezonu koja je bila izvrsna i koja je obećavala nešto zaista novo na američkog televiziji. Ja nisam gledalac televizije i, na primjer, momentalno uopće nemam televizor.

Pretpostavljam da to nije slučajno?
To je vjerojatno moja reakcija na život u Americi. Agresija slika i zvukova, medijskih vijesti i senzacija je tolika da je logična potreba za povlačenjem, izoliranjem, neučestvovanjem. Zbog toga sam postala pasionirani čitalac, mislim da možda nikad nisam više čitala nego sad u Americi.

Danijela Ruso u “Lostu” i Mira Furlan u životu imaju nekih podudarnosti. Ono što je za Danijelu ostrvo i susret sa ljudima posle 16 godina samoće, za vas bi moglo da bude Balkansko poluostrvo. Da li su scenaristi znali išta o vama kada su pisali taj lik?
Ne, bila je to čudna podudarnost. Kao, uostalom, i sa mojom ulogom u “Babylon 5” u kojoj je moj lik, Delen, pokušao miriti zavađene strane.

Malopre ste pomenuli ambicije. Nedavno je jedna mlada beogradska glumica pričala o tome kako je na FDU studirala na Šekspiru i Čehovu, a onda dve godine posle diplome uglavnom snima audio adaptacije stranih TV reklama. Kako ste se osećali kada ste iz jugoslovenskog filma i pozorišta uskočili u Ameriku i “Babylon 5”, u jedan sasvim drugačiji svet?
Naravno, to su ogromni lomovi u životu svakog čovjeka, a glumca pogotovu. Ti zapravo gubiš svoj identitet, više ne znaš tko si. I dalje si u svojoj koži, a zapravo i nisi, pitanje je tko si uopće. Science fiction je meni tada, na početku mog američkog iskustva, bio nepoznat žanr. Mislim, jesam prije toga čitala glavne SF pisce i volila sam, recimo, Reja Bredberija ili Artura Klarka. Ali o “Zvijezdanim stazama” i uopće o SF-u na televiziji nisam znala mnogo. U “Babylonu 5” sam se morala naviknuti na ogromnu količinu šminke, prihvatiti svoje novo lice, pitala sam se tko sam, gdje sam tu kao glumica sad kad sam ostala bez svog lica. Onda vremenom čovjek shvati da se kao glumac može izraziti i na druge načine, kroz druga sredstva.

Na primer?
U “Babylonu 5” je igrao Andreas Katsulas, jedan fantastičan glumac, pravi glumac, koji je na žalost umro prije pet-šest godina, bio je porijeklom Grk rođen u Misuriju. Imao je vrlo respektabilnu filmsku karijeru u Americi, glumio je, recimo, kod Ćimina u “Sicilijancu” ili u trileru “Bjegunac” sa Harisonom Fordom. A i 15 godina je igrao u kazalištu sa Piterom Brukom. Dakle, jedan ozbiljni filmski, kazališni i televizijski glumac. I tako, kad smo snimali pilot “Babylona 5”, ja sam u toj svojoj maski na plus dvjesta miliona stupnjeva strašno patila. I onda mi u jednom momentu on priđe i kaže: “Samo se sjeti - gluma i teatar su počeli sa maskama. Pokušaj naći slobodu u tome, u toj restrikciji”. “Ok, let's do it!”, rekla sam sama sebi. I odjednom sam se osjetila kao da sam opet na Akademiji, da ponovno učim kako je to biti glumac, samo sada u novim okolnostima. Strašno mi je to pomoglo! Drugu stvar koju mi je rekao je bila je: “Remember the old country”. Dakle, sjeti se kako su stare žene u Grčkoj i na Balkanu na plus četrdeset stalno u crno zamotane, pa eto sada i ti imaš novu masku, gumu na glavi, kostim od pet slojeva, ali te hladi znoj i super je.

Kako vam je u početku bilo igrati na engleskom?
Pa, jako teško, to je posebna disciplina, to je nešto o čemu bi možda trebalo napraviti knjigu: kako se igra na stranom jeziku i koji su to izazovi. Do čega ti uopće možeš doprijeti u tom drugom jeziku, koje su to restrikcije, kakvo je ograničenje tvoje slobode i tvog izraza. Često sam se osjećala kao da mi je netko stavio lanac na noge i rekao - trči! Strahovita je frustracija ne moći biti onoliko brz i spretan kao na vlastitom jeziku. S druge strane, ogromna je sreća kad čovjek uspije savladati barem neke od prepreka te vrste.

Kako vam je svih ovih godina izgledao Balkan iz američke perspektive? Pretpostavljam da ste po prirodi stvari bili zainteresovani za ovdašnji “narcizam malih razlika”, a s druge strana ta geografska distanca i američko okruženje uvek nameću potrebu za jednostavnim slikama o dobrim i lošim momcima...
Da. Amerikanci su potpuno nezainteresirani za te male razlike. Oni hoće brza riješenja, hoće videti tko su good guys, tko bad guys i to je to. Detalji i nijanse, koji su - kako znamo - bitni, zapravo nikoga u Americi ne zanimaju. Šteta. Amerikanci imaju izvrsnu izreku: “Devil is in the details”. Znači, i oni to znaju! Ali tu mudrost ne primijenjuju na daleke strane zemlje.

A vi? Da li ste vi Balkan počeli da doživljavate drugačije nego pre 15-20 godina?
Proširili su mi se vidici, da upotrebim tu frazu. Iz daleka vidim koliko se ljudi upinju u tome, kako kažeš, narcizmu malih razlika, užasno im je bitno da pokažu da su bitno različiti i da su te razlike nepremostive. A zapravo su svi vrlo slični, gotovo isti su problemi u svim sredinama, slični animoziteti, slične opsesije. Ono što Slovenci misle o Hrvatima, Hrvati misle o Srbima, a Srbi o Makedoncima i tako do Egejskoga mora. Svatko ima onog drugog za koga drži da je južniji i primitivniji.

Jutros je za stolom na doručku o vama pričala grupa ljudi ovde na Paliću: kritičari, novinari, producenti... I gotovo svi imaju utisak: da je vaš dolazak ovde zapravo podsetio koliko neko poput vas nedostaje domaćem filmu.
Pa, lijepo je da tako mislite. Otkad živim u Americi, meni se ponekad čini da se nitko ničeg ne sjeća, da je sve zaboravljeno. A onda kad dođem ovamo ipak vidim da se ljudi sjećaju. Iako je mnogo slova, papira, riječi, mnogo minuta na televiziji potrošeno na brisanje tog sjećanja o Jugoslaviji, nekako mi se ipak čini da nisu bas sasvim uspjeli u tome i to mi daje nadu. Ne zbog mene, nego globalno, zbog svih ljudi ovdje. S druge strane, vidim da je posljednjih godina i to sjećanje postalo roba, dobar biznis. Često isti ljudi koji su se ’91. ili ’92. bavili sječom glava zbog sjećanja na prošlost, sada zarađuju lovu trgujući tom prošlošću. A zapravo je ista aktivnost u pitanju.

Kako stojite sa prošlošću i sadašnjošću kada dođete ovde? Pokušavate li da uskočite u tamo neku ’88. ili ste svesni da je sada ovo 2012. godina? Možda je pitanje malo pretenciozno...
Nije pretenciozno, nego traži malo preduboki filozofski odgovor za ovu priliku. Pokušaću da skratim: jasno mi je da je prošlost izgubljena. Svi smo se promijenili, nitko se više ne može vratiti u ’88. godinu. Recimo, ovaj posjet mi je jako ugodan, ljepo mi je kad ljudi kažu - Miro, mi vas volimo! Ali se onda pitam što to oni zapravo vole, možda samo svoje uspomene na vlastitu mladost na koju ih podsjećam. Naravno, mladost se ne može vratiti, ali je dobro podsjetiti se, barem s vremena na vrijeme, tko smo nekada bili i što smo htjeli.

I vaša uloga u filmu “Istambule, ne zaboravi me” se tiče traganja za prošlošću, zar ne?
Da, moglo bi se tako reći. „Istanbul” je omnibus film, a ja sam učestvovala u jednoj od priča u Stefanovoj režiji. Ono što je osobito zanimljivo u filmu je to da su sve priče smještene u Istanbul režirali stranci, nitko od režisera nije bio Turčin. Kao da je producent filma Husein Karabej htio naglasiti nešto s čime bih se mogla složiti: da čovjeku upravo pozicija stranca ili autsajdera daje šansu da bolje sagleda istinu.

Do nas još nije došao ni vaš drugi ovogodišnji film “Venuto al mondo”. Kakve su to uloge?
U međuvremenu sam snimila još jedan film u Turskoj, po izuzetno dobrom scenariju. Zove se „Seaburners” i režirala ga je mlada režiserka Melisa Onel. Tu sam igrala glavnu ulogu. Film je imao žensku perspektivu što je vrlo neuobičajeno u muškom svijetu u kojem živimo. „Venuto al mondo” je rađen po zanimljivoj knjizi istog naslova spisateljice Margaret Macantini. Tu mi je zadovoljstvo bilo igrati sa Penelope Kruz.

A kakve filmovi lično volite, one kojima se vraćate više puta?
Teško pitanje. Kad sam bila mlada, obožavala sam Bergmanove filmove i sebe sam kao buduću glumicu zamišljala u toj vrsti dubokih, teških, pametnih psiholoških drama. Čak sam i učila švedski, pa kasnije zbog te svoje prve filmske ljubavi i živjela godinu dana u Švedskoj. Onda sam otkrila Trifoa, Resnesa, Romera, Kurosavu, Tarkovskog, Žiku Pavlovića, Fasbindera, Bunjuela, pa zatim ranog Skorcezea, uopće američke filmove sedamdesetih... Rekla bih da volim priče o ljudima, stvarnim ljudima, priče koje razumijem, koje me osobno pogađaju, koje mi se direktno obraćaju, kao što mi se direktno obraćaju i dobre knjige. Nemam nikakvu relaciju prema velikim holivudskim filmovima kojima smo momentalno zatrpani. Ne zanimaju me superheroji, niti tehnološki komplicirane mašine koje impresioniraju svojom veličinom i snagom. Čini mi se da u tom obožavanju superheroja, tako savršenih i tako udaljenih od naših običnih života, postoji element fašizma. Ubermensch mi je antipatičan i bojim ga se. Mali izgubljeni čovjek koji traži smisao mi je blizak i želim ga gledati na ekranu kako se muči sa samim sobom. Njegovi problemi me se tiču. „Transformersi” me se apsolutno i nimalo ne tiču!

A koji su vaši omiljeni filmovi iz grupe onih u kojima ste igrali važne uloge? Ima li na toj listi onih koji su našoj publici i danas važni: „U raljama života”, „Kiklop”, „Otac na službenom putu”, „Lepota poroka”, „Video jela, zelen bor”...?
Ne vraćam se svojim filmovima i, uopće, svojoj prošlosti. Ne gledam sebe na ekranu, od onih sam glumaca koji to teško podnose. Kad radim, radim predano i s punim angažmanom, ali je za mene film gotov na zadnji dan snimanja. Filmove koje ste spomenuli ne mogu procjenjivati objektivno jer mi se u sjećanju miješaju nebitni detalji mog osobnog iskustva koji s kvalitetom tih filmova nemaju nikakve veze. Ukratko, ne rangiram filmove u kojima sam igrala, niti ih procjenjujem i ocjenjujem. Oni su svi dio mog životnog i radnog iskustva. Često sam više uživala u poslovima koji nisu donijeli naročite rezultate nego u poslovima koji su se završili nagradama i tzv. uspjehom. Pozicija glumca je takva da on ne može imati uvid u tzv. veliku sliku. Osim toga, neki glumci - tu bih svrstala sebe - rade „iznutra”, tako da je suočenje s vanjskom slikom uvijek problematično, a često i bolno.

Ipak, da li je rad sa Vrdoljakom, Grlićem, Kusturicom ili Nikolićem ostao u prijatnom sećanju? Da li ste bili zadovoljni tim ulogama?
„Otac na službenom putu“ je i dalje na samom vrhu mog glumačkog rezimea, to je zaista izuzetno dobar i lijep film. Vrdoljak mi je dao prvu filmsku ulogu u „Kiklopu“ za koju sam dobila prvu Zlatnu arenu. Kod Rajka Grlića sam igrala dva puta što mi se u životu nije dešavalo, barem koliko se sjećam, a sve se slabije sjećam. Glumice se najčešće tretiraju kao roba za jednokratnu upotrebu, tako da je dvokratna upotreba nešto što treba cijeniti. Nikolić je bio neobičan i divan čovjek, pravi umjetnik u starinskom smislu te riječi.

Moram da vas pitam i otkud vi tih 80-ih u filmovima kao što su “Ćao, ispektore”, “Poltron” ili “Špijun na štiklama”, dok istovremeno igrate u filmovima koji pobeđuju u Kanu ili Puli, u JDP-u, HNK-u ili Gaveli, istovremeno sarađujeći sa alternativnim muzičarima?
Nemam pojma, mora da mi je trebalo novaca. Sjećam se jedne mudre rečenice Bate Živojinovića koji me je tješio na snimanju jednog od spomenutih filmova. Rekao je: “Radi se samo o tome kako iznijeti živu glavu”. To sam zapamtila za cijeli život. Čovjek radi svasta, ali je bitno upravo to: iznijeti živu glavu.

Koliko su se promenili vaši lični stavovi o filmu nakon što se počeli da radite u Americi?
Sad sam još više protiv komercijalizma, sentimentalizma, plastičnih botoksiranih ljudi i obožavanja tehnologije kao glavne vrijednosti. To je valjda reakcija na sve ono što me okružuje u Americi.

Kako Amerikanci doživljavaju evropsku kinematografiju? Kakvi filmovi su poželjni u tamošnjem bioskopu?
U glavi mi je davna rečenica nekog američkog poznanika: „I love foreign movies”. Ta me rečenica tada šokirala. Što su to za jednog Amerikanca „foreign movies”? Što sve u to spada? Ta je rečenica pomalo rasistička, ona priznaje „naše, američko” i sve ono drugo, neameričko, sve potrpano u istu vreću, nerazumljivu i pomalo sumnjivu. U toj vreći su i velikani kao Fellini, i debitanti iz Pakistana ili Estonije. Samo uz neopisivu reklamu, „strani” filmovi uspijevaju skrenuti pažnju prosječnog američkog gledaoca. Inače su osuđeni na najviše tjedan dana prikazivanja u nekom opskurnom malom kinu gdje u gledalištu sjedi samo nekoliko pomalo izdosađenih gledalaca.

A da li ste pre odlaska preko okeana ikada priželjkivali rad u Holivudu?
Možda, ali je to bio Holivud Bili Vajldera, Hauarda Hoksa, Orsona Velsa kojeg, usput rečeno, Holivud nije volio. U to doba je Ingrid Bergman, strankinja, mogla biti glavna zvijezda. Sada je to gotovo nemoguće, pa čak međunarodno uspješnim glumicama kao što su to Penelope Kruz ili Merion Cottillard.

Malo povišenim tonom ste upravo rekli “pravi glumac”. Da li ste u Americi, kao duboko formirana glumica, o svome zanatu naučili nešto novo i dobro, nešto što do tada niste imali u sebi?
To je dobro pitanje, odlično pitanje o kojem zbilja moram razmisliti.... Mislim da odgovor nije baš tako optimističan. Što se tiče samoga zanata, rekla bih kako sam u američkom kazalištu radila u komercijalnim uvjetima, probe su samo tri tjedna, što je apsolutno ništa, na televiziji proba uopće ne postoji kao kategorija, sve je instant, instant produkcija. Pa, eto, rekla bih kako sam tamo naučila raditi jako brzo, što s druge strane često znači i površno.

Čak i u slučaju dobrih glumaca?
Da, čak i u slučaju dobrih glumaca. Razmišljanje američkog glumca je otprilike ovakvo: već si odradio školu, svoj proces učenja, svim tim kompliciranim stvarima kao što je glumački proces, već si se pozabavio na pravi, ozbiljni način i sad je vrijeme da to upotrebljavaš, prodaš. Naravno, ta upotreba i ta prodaja imaju svoje posljedice. Ono pravo, onaj glumčev centar, to je krhko. I često se nakon te rasprodaje čovjek osjeća ispražnjenim, kao da su mu oduzeli njegovu bit. Glavno je pitanje kako samog sebe sačuvati, odnosno, da se opet vratim na Batinu rečenicu, “kako iznijeti živu glavu”.

Zašto vas više nema na domaćem filmu?
Ne znam zašto je tako. Čini se da ovdje vrijedi stara izreka „daleko od očiju, daleko od srca”. Na ovim prostorima se ionako činilo sve da se izbriše svako sjećanje koje nije u interesu novim državama i njihovim režimima. Ja donekle spadam u ta izbrisana sjećanja.

Kada ste se ono 2002. pojavili na Brionima kod Šerbedžije u “Medeji”, Rajko Grlić je rekao otprilike kako je “lijepo što je Mira Furlan u Istri, ali njoj i Radi Šerbedžiji je mjesto na velikoj sceni HNK”.
Ha! Nisam znala da je to rekao. A HNK - što tu da kažem? Pa, na primjer, da tokom svih ovih godina nikada sa te strane nije postojao nikakav poziv ili pokušaj kontakta. Tako da ja, a za to mi je malo duže trebalo, sada konačno shvaćam da se to nikada i neće desiti. To je prošlost u koju se vjerojatno ne treba vraćati, to je gotovo, to je sve iza mene. Čovjek prirodno želi neko razriješenje, pobjedu takozvane pravde, nešto kao katarzu, ali ona postoji samo u dobroj drami a u životu je uglavnom nema. U životu stvari najčešće završavaju antiklimaktičnim zaboravom. I to je sve.

Ovo pitanje je iz ladice “šta bi bilo da je bilo”. Da li ste sa sobom tamo negde krajem 80-ih imali posebne drugačije planove. Recimo da krenete u režiju ili pisanje?
Režija ne, ja nisam ta osoba. Režiser je čovjek koji donosi odluke u svakom trenutku. Ja sam čovjek koji ne može nijednu odluku donijeti lako, svaka mu teško pada, čini mi se da je to moj životni problem. Kada ispred sebe imam problem, teško mi pada preuzimanje odgovornosti pri donošenju bilo koje odluke, sve varijante mi se čine zanimljivim i vrijednim isprobavanja. Pa bi tako snimanje filma ili rad na predstavi vjerojatno trajali u nedogled. Tu je i pitanje autoriteta, nametanje svoje volje drugima. U svim tim sferama ja nisam najsigurnija.

A pisanje da! Napisala sam tri scenarija, jedan kazališni komad, razne stvari sam pokušala pisati. Sad, drugo je pitanje šta je od toga dovoljno dobro da bi izašlo u svijet. Nisam se bavila, kako bih rekla, prezentacijom tih tekstova, to me zapravo ne zanima. Kako su me javni nastupi počeli stašno zamarati, pisanje me sve više zanima kao privatna aktivnost.

Ako se ne varam, sada pišete neke autobiografske skice i to pišete za svog sina...
Na početku pisanja sam zamislila da to radim za njega, tako sam našla adresata, što mi je kao piscu-amateru vrlo korisno: da znam kome se obraćam.

Hoćete li to objavljivati?
Rado, ali to je dugotrajna stvar i sebi sam dala vremena za to. Nemam nikakve rokove, nikud mi se ne žuri. Pišem o temama koje su dominirale mojim životom i zanimljivo mi je time se baviti, iz psihoterapeutskih razloga. Drugo, imam sina od 14 godina koji živi u Americi i zapravo ne zna ništa o tome što se ovdje dešavalo, ne zna zapravo tko smo mi, pa sam imala potrebu da mu to ostavim kao dokument.

Ne zna šta je Krleža, ko su Idoli?
Ne, ne zna, tko zna da li će to ikada saznati. Ali zna tko je Tajler, The Creator. Ne znaš tko je on?! Novi, vrlo važni reper, neki valjda zanimljiv tip.

Živite sa porodicom u LA, a sve češće ste u Evropi, na Balkanu. Kako slažete glumačke i privatne rasporede?
Teško je, biti razdvojen je jako teško. Naš sin je sad mali tinejdžer i sada je sve to lakše uklopiti nego kada je bio beba. Goran je takođe radio ovdje i želio bi raditi ovdje. Negdje, mislim, postoji želja da se vratimo onome što smo bili i što jesmo. Osjećaj iskorjenjenosti i osjećaj nepripadanja - to su neizbrisive, bitne činjenice našeg života, ali je teško tako živjeti i negdje postoji želja za time da se vratiš i da zapravo shvatiš, da sagledaš šta si ti zapravo u svemu tome. Druga je stvar je li to uopće moguće.

Ako i ovo pitanje nije suviše privatno, kako izgleda vaša svakodnevica u LA?
Živim vrlo mirnim životom, okružena sam prirodom, posjećuju nas razne zanimljive divlje životinje: od kojota i divljih mačaka do zmija zvečarki. Sve je to jedan potpuno drugačiji život od onog koji sam živjela ovdje, na ovim prostorima. Za mene je najveća sreća boraviti među drvećem, gledati nebo i promatrati kolibrija kako pije nektar iz cvijeta.

Pratite li vesti sa Balkana?
Ne, nisam internet osoba. Nisam se modernizirala. Nije tako samo tamo, u Americi. Tako biva i ovde. Ovog ljeta sam sebi obećala da nikakve novine neću kupovati, čak ni kada je moj intervju unutra. Nemam nikakvog problema da ostanem vjerna tom obećanju.

Znate li ko je Aleksandar Vučić, Tomislav Karamarko, Milorad Dodik, je li znate tko su ti ljudi?
Znam tko je Dodik jer smo u Republici Srpskoj snimali “Turneju”. Ostala imena su samo nejasno poznata, ali po čemu - to ne bih mogla reći. To je taj osjećaj: što manje znaš, to se manje uzrujavaš. Stari dobri eskapizam.

A, npr, Srđan Valjarević ili Ante Tomić?
Valjarevića jako volim, imam mnoge njegove knjige, mislim da je odličan pisac. Ante Tomić je također dobar i duhovit pisac kojeg ponekad čitam. Jesam prošla na testu?

Odlično, čista petica! A kad smo kod pisaca, da li je istina da ste vi i Gajić konkurisali u Hrvatskoj za film po romanu Dubravke Ugrešić “Ministarstvo boli” i da ste odbijeni?
Da, to je istina. Zašto je projekt odbijen, to treba pitati komisiju koja je odlučivala, ne mene. Mislim da je knjiga Dubravke Ugrešić izuzetna i da bi bilo važno snimiti film o ratu iz perspektive onih koji su sa ovih prostora morali otići.

Kada sumirate svoj život i rad, smatrate li se uspešnom osobom?
Moj život i moj rad? Prvo bismo morali da definiramo uspijeh. Neke stvari su se postigle, neke nisu. Neke do kojih mi je bilo stalo nisu, a neke koje me nisu zanimale jesu. Mislim, život je uopće čudan, moj je kaotičan. To se dijelom tiče okolnosti, a dijelom mog karaktera.

Razmišljate li o definitivnom povratku u Srbiju ili Hrvatsku?
Razmišljati je jedno, odluke su drugo. Čovjek se zamori od tzv. velikih odluka. Osobito ako spada u vrstu ljudi kojoj je teško donositi odluke. Prije 20 godina, u vrijeme rata, donijela sam odluku - ili su je, točnije, donijeli drugi - koja mi je promijenila život. Za tu vrstu odluke je potrebna velika snaga. Nisam sigurna da li je još uvijek imam.

A zašto se ne vratite? Na Paliću ste imali priliku da vidite koliko vas ljudi vole. Tako je i na mnogim drugim mestima.
Da li da to shvatim kao poziv? Hvala vam! Susreti s ljudima, puni iskaza ljubavi i poštovanja, zaista su me usrećili. Trudit ću se da to ne zaboravim.

Čarobni Palić

Da li ste već bili članica nekih filmskih žirija? Kako vam se čini taj posao?
Vrlo se nerado prihvaćam te dužnosti jer ne vjerujem u takmičenja kad je umjetnost u pitanju, niti smatram da imam sposobnost da objektivno procjenjujem i rangiram umjetnička djela. Jednom davno sam bila predsjednica žirija Filmskog festivala u Valenciji i tada sam shvatila koliko je nezahvalan taj posao. S nelagodom se sjećam kako su neki - nenagrađeni, naravno! - filmski autori bili nesretni pa čak i ljuti nakon što je žiri pročitao svoje odluke. Nakon svega, ja sam se osjećala loše, kao da sam namjerno nekoga povrijedila. Ali čovjek u toj poziciji može i mora biti vođen samo svojim osobnim doživljajem filmskog djela. Sve drugo, uključujući i sve moguće pritiske, treba zaboraviti i zanemariti.

Kako ste doživeli poziv da dođete na Palić? Šta ste do tada znali o ovom festivalu?
Stefan Arsenijević, u čije mišljenje imam potpuno povjerenje, pričao mi je o festivalu na Paliću kao o predivnom mjestu okupljanja zanimljivih i kreativnih ljudi, a kasnije sam mnoge pohvale festivalu i ljudima koji ga organiziraju čula i od Svetozara Cvetkovića. To su ljudi kojima vjerujem i čiji senzibilitet dijelim, pa sam sa najvećim zadovoljstvom prihvatila poziv. Osim toga, prikazuje se film „Istambule, ne zaboravi me” u kojem sam učestvovala i taj rad mi je ostalo u izuzetno lijepom sjećanju. Najviše zahvaljujujući dragim ljudima, režiseru Stefanu Arsenijeviću i producentu Huseinu Karabeju.

Kakvi su utisci posle svega? O Paliću i naročito o festivalskim filmovima?
Predivno mjesto, čarobno, bajkovito, nestvarno. Ljubazni domaćini, prekrasna hrana, dobro vino. Dočekalo me toliko ljubavi i poštovanja od svih ljudi, što filmskih, što tzv. običnih, da sam ostala bez riječi. Filmovi su bili izuzetno dobri, selekcija izvanredna, tako da smo svi u žiriju morali pristati na mnoge kompromise da bismo došli do neke odluke na koju su svi članovi mogli pristati.

Film/TV

Fotografije, Antonioni i raskalašni London

Nikada ranije se fotografije i film nisu tako isprepletale kao što je to bio slučaj sa filmom „Uvećanje“ Mikelanđela Antonionija. Skoro pola veka nakon premijere filma, raskalašni svet „Uvećanja“ ponovo je oživeo, ovoga puta u bečkoj „Albertini“.

Film/TV utorak 1.07. 15:21 Komentara: 8
strana 1 od 6 idi na stranu