Jakob Finci

Hvala ljepa. Vasa Ekselencijo, dame i gospodo, dragi prijatelji, velika mi je cast i zadovoljstvo da sam, nakon dugih i teskih deset godina, ponovo u Beogradu, te sto ovdje vidim mnogo poznatih i dragih lica.

Naravno, posto sam ja poslednji govornik na panelu, i na radnom danu koji nam je doneo puno vrlo interesantnih govora i vrlo mudrih diskusija, ne mogu da se otmem iskusenju, a da ne kazem da sam sebe osecam u vrlo slicnom polozaju, kao sto jedna stara prica kaze, da je pre nekih sto pedeset godina bogata sinagoga u Berlinu raspisala konkurs za rabina, i da su se prijavila dva rabina iz malog, siromasnog Setla u Poljskoj. Jedan je bio izuzetno pametan, a drugi je bio, sta da kazem, onako, posto nije pristojno reci za rabina da je glup. I podju dva rabina, sednu u voz i podju u Berlin, i posto se u judaizmu tacno zna sta se govori kojeg sabata u sinagogi, onaj "onako" rabin pita onog pametnog: "Sta ces ti sutra govoriti?", i ovaj mu sve lijepo kaze. Dodju u Berlin, i izvlace kockice ko ce govoriti u petak uvece, a ko ce u subotu ujutro, i onaj sto je bio "onako" izvuce da govori prvi u petak uvece. I odrzi govor od rijeci do rijeci kao sto ga je cuo u vozu. Jadni pametni rabin se cijelu noc okretao, prevrtao u krevetu, ne moze nikako da smisli nista pametnije i bolje, i u subotu ujutro pojavi se pred sinagogom, i ponovi pricu od rijeci do rijeci. Sjedne upravni odbor da odluci kojega ce primiti, i odluci se da ce primiti onoga drugoga koji je govorio u subotu ujutro. Razlog je bio to sto je bio pametan isto kao i onaj prvi, a ponovio je sve od rijeci do rijeci, sto je dokaz da vrlo brzo uci.

Tako cu i ja verovatno ponoviti mnogo od onoga sto ste vi danas culi, vjerujte mi, nismo zajedno putovali, ali desi se. Naime, iza nas je jedna teska decenija. Decenija na koju malo ko na Balkanu moze biti ponosan, ali kako kaze opet stara prica, da je Bog htjeo da gledamo unazad, a ne unaprijed, stavio bi nam oci na zatiljak, a ne ispod cela. Mi smo u Bosni i Hercegovini poodavno poceli da gledamo unaprijed, jos u periodu dok je rat harao nasom zemljom. Naime, duga istorija nas uci da se svaki, pa i najkrvaviji rat uvijek zavrsavao mirom, bilo mirom na zadovoljstvo svih ucesnika, bilo mirom koji jaci i vazniji nametnu svojom voljom. Kada je dejtonski Mir potpisan, culi su se razni komentari. Od onih "mi smo pobjedili", pa do onih "rat je bio bolji nego ovakav mir". Nema tog rata koji je bolji i od najgoreg mira, ali samo mir bez pomirenja jasno je da nije dovoljan. Da stvar bude teza ili komplikovanija, a ja imam obicaj da kazem da ima mnogo komplikovanih stvari na svijetu, ali da je svaka od njih u Bosni i Hercegovini jos tri puta komplikovanija, rat je zavrsen bez pobednika i porazenih. Ja licno mislim da imamo tri gubitnika, no sve tri strane su se pocele ponasati kao pobjednici, a zna se da uvek pobjednici pisu istoriju, sto je bilo i u nasem slucaju. Tako napisane tri istorije su postale zvanicni udzbenici u nasim skolama, jer imamo tri obrazovna sistema...

Svima je jasno da rat nije rjesenje, niti moze donijeti rjesenje, jer je Bosna i Hercegovina tako pomijesana, da ju je najlakse uporijediti sa hljebom, u kome Srbi, Hrvati i Bosnjaci mogu predstavljati brasno, vodu i kvasac. Jednom kad je hljeb pecen, a ovaj bosanski se pekao preko pet stotina godina, kako god da ga rezete, u svakom komadu cete naci i brasna, i kvasca i vode. Jevreji su mozda kao malo soli izmedju dva prsta, koji su svojim petstogodisnjim zivotom i radom u Bosni mozda dali neki ukus toj zemlji. Ali definitivno, Bosna moze bez Jevreja, kao i hljeb bez soli, mada bi bio malo bljutav, ali nema Bosne i Hercegovine bez Srba, bez Hrvata, i bez Bosnjaka muslimana. Ako se zemlja ne moze podijeliti na dva, ili cak tri dijela, jedini nacin opstanka je pomirenje, a da bi se do njega doslo, jasno je da nam treba istina. Na osnovu toga, rodila se ideja o formiranju Komisije za istinu i pomirenje, i koliko god mozda to ime djeluje potroseno, jednostavno nismo mogli naci bolji i tacniji izraz da kazemo ono sto zelimo. Slicne komisije su vec formirane u raznim dijelovima svijeta, vec preko dvadeset puta, pa smo pokusali da na tudjim uspjesima, i uceci na tudjim greskama iste izbjegnemo.

Kao sto rekoh, da bi prevazisli ove tri razlicite istorije, smatrali smo da ce jedan od zadataka Komisije biti da sakupi faktografiju, da sakupi sjecanja onih koji su sve to prezivjeli, da bi se stvorila jedna siroka baza podataka koja ce istoricarima sutra, ili u neko dogledno vrijeme omoguciti da napisu jednu istoriju posljednjih deset godina u Bosni i Hercegovini. Ne mislimo da treba da se dogovorimo oko istorije, nego jednostavno da skupimo faktografiju, a kasnije je na istoricarima da obave svoj dio posla. Od samog pocetka je bilo jasno da je ovo prva Komisija ove vrste koja ce djelovati paralelno sa postojanjem Medjunarodnog suda za ratne zlocine na teritoriji bivse Jugoslavije, svima vama dobro znanog Haskog tribunala, koji upravo ovih dana obiljezava svoj osmi rodjendan. Taj sud je formiran od strane Ujedinjenih Nacija jos '93. godine, sa zadatkom da sudi zlocine na tlu Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije, od 1991. naovamo, i upravo je formiran da bi se izbegle zamke sudjenja na domacem terenu. Jer, kad smo mi sami u pitanju, tesko je ocekivati nepristrasno i objektivno sudovanje.

U saradnji sa haskim Tribunalom, zemlje su potpisale i takozvana "rimska pravila puta", po kojima za ratne zlocine moze da vas optuzi samo Haski tribunal, a ne i lokalna tuziteljstva, a da u izuzetnim slucajevima Haski tribunal takve slucajeve moze prepustiti domacem pravosudju. To se nedavno desilo u Bosni i Hercegovini, da je za neke od zlocina koji su pocinjeni u Mostaru za vrijeme sukoba Armije Bosne i Hercegovine i Hrvatskog vijeca obrane, kada su stradali s jedne strane Hrvati, a sa druge strane Bosnjaci-muslimani, taj slucaj je ustupljen domacem pravosudju. Sud sastavljen od Bosnjaka koji je sudio Bosnjacima oslobodio ih je uslijed nedostatka dokaza, isto se to desilo sa hrvatskim sudom koji je sudio Hrvatima - oslobodjeni su uslijed nedostatka dokaza. Tesko mi je povjerovati, mada bih to voljeo, da recimo sud u ovoj zemlji moze objektivno da sudi jednom od optuzenih ratnih zlocinaca, koji je po ovoj statistici i ispitivanju koje smo jutros vidjeli najzasluzniji, i najveci branilac i branitelj srpstva u posljednjih deset godina. Tesko je vjerovati da cemo uskoro imati tako objektivne sudove koji ce takve slucajeve moci da rjesavaju na domacem terenu. Haski tribunal radi svoj posao na manje ili vece zadovoljstvo nas, gradjana bivse Jugoslavije, radi ga temeljito, i po necijem ukusu mozda i presporo. Medjutim, treba imati u vidu da je jednostavno pravda nerijetko spora, ali uvijek stigne one kojima je namijenjena. Uostalom, sudjenje u Nirnbergu je bilo tek pocetak sudjenja zlocincima iz drugog svjetskog rata. Nakon preko pedeset godina, bili smo svjedoci sudjenjima Paponu u Francuskoj, Pitkeu u Italiji, Sakicu u Hrvatskoj, Alista - jos nije zakljuceno. Tesko je ocekivati da ce uskoro i biti, ali to sto imamo jedan takav sud samo olaksava rad Komisiji za istinu i pomirenje, jer sve ono sto je zlocin treba da bude u rukama Tribunala, a Komisija se u to ne sme, i ne treba mijesati.

Na takvim osnovama, u februaru 2000-te godine, odrzali smo u Sarajevu Konferenciju na temu "Istina i pomirenje", koja je pored gostiju iz svijeta, okupila i preko stotinu nevladinih organizacija iz oba entiteta Bosne i Hercegovine. Jednoglasan zakljucak je bio da Komisiju treba napraviti na drzavnom nivou, jer komisiju koju bi sastavile nevladine organizacije, vjerske zajednice, ili neko treci, tesko da bi mogla da se nazove komisijom svih gradjana Bosne i Hercegovine. Nas zajednicki organ je Parlament, koji smo svi mi izabrali, i koji treba da donese zakon o formiranju Komisije za istinu i pomirenje. Naravno, zadatak Komisije je, kao sto sam rekao, znatno olaksan postojanjem i djelovanjem Tribunala u Hagu, kao i cinjenicom da je opsta amnestija u Bosni i Hercegovini data svima osim ratnim zlocincima, koje nece ni Komisija moci da amnestira. Tako pred Komisijom nece biti onih koji su osumnjiceni za ratne zlocine, niti ce itko od onih koji se pojavi za to biti nagradjen amnestijom, jer su je vec svi dobili. Medjutim, Komisija ce biti mjesto gdje ce svaki gradjanin moci da kaze sta mu se desilo u vrijeme rata, pa cemo imati priliku da cujemo zrtve na sve tri strane, jer je jasno da ih je bilo na sve tri strane, i da su oni najmnogobrojniji u nasoj zemlji. Ocekujemo da se pojave i oni koji su uradili nesto za vrijeme rata sto nije zlocin, ali zbog toga ne mogu dobro da spavaju, i imaju potrebu nekom to da kazu.

Na kraju, ali ne i najmanje vazno, hocemo da cujemo i one koji su u ratu pomagali druge, ali ih je jos uvijek strah da to kazu otvoreno, jer su pomazuci druge, pripadnike drugih naroda, jer su pomazuci druge postali "izdajice roda svoga", jer su pomogli neprijatelju. Tih pozitivnih primjera, hvala Bogu, ima dosta, i njih treba sacuvati od zaborava. Prema planu, Komisija bi trebalo da radi u trinaest regionalnih centara, tako da niko nece trebati daleko da putuje, da bi dosao pred Komisiju. Pojavljivanje pred Komisijom je iskljucivo dobrovoljno, a svjedocenja ce biti javna, osim ako iz posebnih razloga, onaj ko se pojavljuje pred Komisijom ne bude trazio iskljucenje javnosti. Od donosenja zakona koje ocekujemo kasnije ove godine, Komisija treba da pocne da radi u roku od sest mjeseci, sto je, smatramo, sasvim dovoljan period za dobru pripremu rada. Komisija ce biti otvorena za saslusanja punih osamnaest mjeseci, i nakon toga ce imati jos rok od sest mjeseci za podnosenje konacnog izvjestaja. Vjerujemo da cemo u tom periodu prikupiti pet do sedam hiljada svjedocenja, sto ce ciniti solidnu bazu podataka, faktografiju o tome sta se desilo u Bosni i Hercegovini vidjeno ocima primarnih svjedoka, ljudi koji su sve to dozivjeli na vlastitoj kozi. Zavrsni izvjestaj bi trebalo da sadrzava preporuke, sta treba uciniti na lijecenju rana kako bi one sto lakse zacijelile, te kako da se slicne greske ne ponove u buducnosti. Implementacija tih preporuka ce biti zadatak Vijeca Ministara, koje ce jednom godisnje, u periodu od narednih pet godina, podnositi Parlamentu izvjestaj o provodjenju preporuka. Komisija bi trebalo da ima sedam clanova koje ce imenovati Generalni Sekretar Ujedinjenih Nacija, koji ce biti izabrani medju gradjanima Bosne i Hercegovine, medju ljudima koji imaju visoke moralne kvalitete, i uzivaju povjerenje svih gradjana, i naravno svih naroda, i oba entiteta nase zemlje. U Komisiju nece moci biti imenovan niko ko je u periodu koji Komisija obradjuje bio na visokim drzavnim ili vojnim funkcijama, a Komisija ce se koncentrisati na period od takozvanih prvih demokratskih izbora 19. novembra 1990., do potpisivanja dejtonskog Sporazuma u decembru '95. godine. Komisija ce usko saradjivati sa Tribunalom u Hagu, jer smatramo da je njemu sasvim komplementarna, kao i sa slicnim komisijama u susjedstvu, ukoliko one budu formirane i djelovale pod slicnim uslovima potpune nezavisnosti i objektivnosti u radu.

Jasno je da Bosna i Hercegovina nije usamljeno ostrvo, te da je na sve ono sto se desavalo u nasoj zemlji imalo utjecaja i nase susjedstvo, tako da ce i nalazi Komisije imati utjecaja na to nase okruzenje. Nadam se da ce taj utjecaj biti pozitivan, te da ce ne samo Bosna i Hercegovina, nego i nase okruzenje, imati neke koristi od rada Komisije za istinu i pomirenje u Bosni i Hercegovini. Naravno, znamo da Komisija ne moze rijesiti sve probleme, i da nakon toga necemo zivjeti kao sto smo zivjeli stotinama godina, ali vjerujemo da je to korak naprijed, i mi smo spremni da ga ucinimo.

Hvala.