Vesna Terselic

Jako mi je drago da sam imala priliku sad vidjet nacrt osnovnih pravila rada Komisije u Jugoslaviji, i vidjet da je zapravo to Komisija koju je osnovao Predsjednik, i nadam se da ce u Hrvatskoj to izgledat sasvim drugacije. I moja fantazija mogucih koraka u Hrvatskoj bi bila da se zapravo posteno obavi javna diskusija. Ako ta javna diskusija treba trajat dvije ili tri godine, mislim da nam to nece bit dovoljno.

Mi smo i inace usred vrlo napete rasprave jer je hrvatsko drustvo duboko polarizirano, i mislim da u Hrvatskoj vise uopce ne mozemo govorit o nacionalnom konsenzusu unutar hrvatskog korpusa, sto mi se cini vaznim, ali je prilicno tesko to zivjeti i istrajavat u tome svakog dana, i cinjenica je da unutar hrvatskog korpusa postoji tako duboka podjeljenost da u javnosti i u privatnosti mi jedni druge u vecini slucajeva uopce ne cujemo.

U toku je proces protiv grupe osumnjicenih za zlocine pocinjene u Gospicu, ukljucujuci i generala Norca, i ja vidim nekoliko razloga zasto bi bilo sada prerano osnovati Komisiju. Prvo, javna rasprava nije jos vodjena u dovoljnoj mjeri. Drugo, jako je mali broj procedura koje su u toku. Cini mi se da je jako vazno da se okoncaju neke krivicne procedure. Pa cak iako nece bit provedene savrseno, mislim da je strahovito vazno da se one vode, i da neki, barem neki od osumnjicenih za ratne zlocine, dakle, odgovaraju pred sudom, a ne u Komisiji. E, tek kad se okoncaju te neke procedure, mislim da se moze pocet raspravljati o prijedlogu, koji bi nadam se, mogao biti prijedlog za Sabor, a ne za Predsjednika, niti za Premijera Hrvatske. Ovaj cas Sabor Hrvatske ne moze nositi razvoj Komisije. Sabor Hrvatske naprosto nije u stanju iznijeti jedan tako kompliciran posao. I, mislim da je onda lose predlagati nesto sto Sabor ne bi mogao iznijeti, pa mi se zato cini da je velik posao pred gradjanskim inicijativama da u svakoj mogucoj situaciji zapravo poticu diskusije koje su vrlo nalik na ovu, a da te diskusije doista donesemo i u sva mala mjesta, osobito u mala mjesta u ratom zahvacenim podrucjima, gdje je najvaznije diskutirati ova pitanja. Gdje doista i zive i zrtve, a zive jos uvijek i neki koji su pocinitelji zlocina.

Tako da, kad sjedim ovdje medju vama, vama zelim da se zapravo cijeli proces moze vrati za korak, i da se ipak provede rasprava o Komisiji kako je sada zamisljena, jer se bojim da nece biti jako efikasna. A tome u prilog mozda govori i ono sto se desilo u Cileu, gdje je Komisija radila tri godine, Komisija je odavno okoncala svoj posao, i sve ovo sto se dogadja s Pinoceom su dogadjaji koji s Komisijom vise nemaju nikakve veze, a naravno da imaju veze s procesom javnog dijaloga, ali se zapravo desilo da unatoc tome sto je Komisija obavila jedan ogroman posao, ono sto je Komisija napravila ipak negdje ostalo poznato samo dijelu ljudi, a za puno ljudi sve ono sto je Komisija i utvrdila zapravo ne figurira kao cinjenica i nisu to emotivno prihvatili kao nesto sto se doista desilo u Cileu. Pa se onda pitam sto sve mozemo ucinit da sto vise ljudi to sto su fakticne stvari doista prihvati i na razini racija, emocija i svakidasnjeg zivota.