Uvod u stočarstvo

- Psovao i vrijeđao? Kako to misliŠ da ju je psovao i vrijeđao?

- Tako, govorio joj je razne ružne stvari.

- Kakve stvari?

- Pa ne znam... na primjer, glupa kravo... ili, jebem tebe i tvoju profesiju njuškala... ili, goni se u pizdu materinu... takve stvari. Ne mogu točno znati, piše samo da ju je psovao i vrijeđao.

- A koja je varijanta najizglednija?

- Glupa kravo, rekao bih. To mi izgleda nekako najprimjerenije Hrvatskoj seljačkoj stranci.

Moj prijatelj, Englez, urednik u The Guardianu, nekontrolirano je širio zjenice i doimao se poput zbunjenoga pučkoškolca pred ulazom u javnu kuću dok sam mu pokušavao prepričati svježu novinsku vijest o tome kako je i zbog čega Josip Friščić, predsjednik Hrvatske seljačke stranke - partije koja u koaliciji s HDZ-om obnaša vlast u državi i delegira ponekog ministara - ispsovao i izvrijeđao novinarku Hrvatske televizije Sanju Kos Bojanić, te joj poručio da će od ravnatelja HRT-a "tražiti njenu smjenu".

Pothvat nije bio nimalo lak, pošto je slučaj isprepleten lokalnim nijansama, teško razumljivim bićima koja žive zapadno od Mure, ali ipak sam dao sve od sebe. Elem... U gradu koji se zove Koprivnica nedavno je na izborima za župana pobijedio stanoviti Darko Koren, član Friščićeve stranke, HSS-a. Njegov protukandidat, SDP-ovac Darko Ledinski, bio je uposlen kao ravnatelj koprivničkog Doma za starije i nemoćne osobe. Premda je pobijedio na izborima, Koren se svome protukandidatu odlučio osvetnički napiti krvi, te je - sada s ovlastima župana - donio odluku kojom Ledinskog smjenjuje s mjesta ravnatelja staračkog doma. Međutim, tome naumu ispriječili su se sami stanari koprivničkog doma, ustajući protiv smjene ravnatelja: njih 250 potpisali su peticiju, a više desetaka "domaša" u trećoj životnoj dobi, opremljenih štapovima, transparentima, zubnim protezama i invalidskim kolicima, otišli su protestirati pred zgradu županijske uprave.

Josipa Friščića, pak, raspizdio je prilog u večernjem Dnevniku HTV-a: novinarka Sanja Kos Bojanić ne samo da je zabilježila pobunu u staračkome domu, kao reakciju na siledžijsko ponašanje uglednoga člana Friščićeve stranke, nego je, između ostalih prosvjednika, uzela izjavu i od Stjepana Friščića, Josipova oca, također jednog od potpisnika peticije, koji je pred kamerom odlučno stao u zaštitu dosadašnjeg ravnatelja od odmazde novoga HSS-ovog župana.

Friščić junior dograbio je telefonsku slušalicu svega nekoliko minuta kasnije i po autorici priloga sasuo drvlje i kamenje, o čemu sama svjedoči: "Nazvao me Friščić i pitao odakle meni pravo da uđem u sobu njegova oca. Psovao me je, kazao kako će zvati glavnog ravnatelja HRT-a i tražiti moju smjenu. Ne želim od sebe praviti žrtvu, ali poziv je uistinu bio neugodan." Sreća da je razgovor obavljen telefonskim putem, dodao sam engleskom kolegi, pa se novinarka Kos Bojanić nije susrela s onim pogledom reptila što ga Friščić koristi u kriznim situacijama, a kojega, provjereno, prežive samo rijetki. Uto se ispred kafića gdje smo sjedili začula škripa kočnica, a obrijana glava iz crnog audija dobacila je u smjeru zelene mazde: "Kako to voziš, glupa kravo?!"

Moj prijatelj izbacio je set pitanja pokušavajući proniknuti u razloge Friščićeva bijesa. Da li mu možda smeta što se saznalo da je, premda bogat i moćan, smjestio oca u starački dom? S druge strane, kako može odraslog muškarca, barem dvadeset godina starijeg od sebe, tretirati kao dijete, pa određivati koga smije primiti u sobu i s kime razgovarati? Možda ga drži u prinudnome ropstvu? A opet, kakva je to osoba koja, uz to što je vlastitog roditelja smjestila u starački dom, podupire još i političku smjenu ravnatelja, s čijim su radom štićenici doma očito zadovoljni, uključujući i njegova oca? Nemoćno sam, a i prilično ravnodušno, slijegao ramenima, ali moj sugovornik naročito se žustro uhvatio jedne dileme: Zbog čega to gospodin Friščić, političar iz vladajuće garniture, misli da može "smijeniti" novinarku?

- Molim te, on će nazvati ravnatelja HRT-a i tražiti da novinarku "smijene"?! - frktao je uzrujani Englez. - Pa to je komično. Što on pod time misli?

- Misli točno ono što je rekao - kazao sam. - Što se čudiš?

- Ali kako je to moguće? U Velikoj Britaniji bi zbog nečega takvog bio najprije javno ismijan, a potom vjerojatno prinuđen da da ostavku.

- E, ovdje ne bi. Mi smo mlada demokracija, nemamo toliko političara da ih mijenjamo kao čarape.

- A novinara imate?

- Novinara je, bogu hvala, prilično. Kao i ravnatelja staračkih domova.

Urednik The Guardiana otpio je gutljaj soka od brusnice, ignorirajući moj cerek, s očitom namjerom da skrene temu u ozbiljni smjer. U pitanju je njegova struka, zaboga, on se za nju brine na interkontinentalnom nivou, neće se dati navući na zajebanciju i usputni cinizam.

- Pa dobro - rekao je - što se to događa u Hrvatskoj da političar na vlasti može "smijeniti" novinara?

- Događa se svakodnevica. Kao kad ujutro sunce grane ili navečer zađe. Prirodni procesi. Čista rutina.

- To je rutina samo u javnim medijima?

- U privatnima još i više. A i procedura je umnogome olakšana. Tamo ipak ne odlazi javni novac, pa nema ni javne kontrole. Naprosto, popizdi ministar obrazovanja, požali se izdavaču, pa se "smijeni" novinar. Ili popizdi ministar zdravstva, pa se "smijeni" novinar. Ili čak popizdi čelnik Hrvatskoga helsinškog odbora, pa se "smijeni" novinar...

- U vladajućim krugovima, dakle, ima još takvih freakova kao što je taj Friščić?

- Itekako. Uključujući samog premijera, razumije se.

- Premijera Sanadera? On to sebi može dopustiti? Ali to je, rekao bih, blasfemično. Siguran si u te stvari?

- Poznat mi je slučaj jednoga kolege. Zaposlen je već dosta dugo u utjecajnim novinama, ali ništa ne objavljuje. U opticaju je sljedeći scenarij: premijer, kojemu taj novinar ide specijalno na živce, tražio je od vlasnika novina da ga "smijeni", ovaj je taj nalog proslijedio glavnome uredniku, i evo - čovjek mjesecima ne piše, što znači da lanac odlučivanja funkcionira bez greške.

- No shit?

- No shit. Doduše, ja tog novinara baš i ne volim previše, njegovi su mi stavovi katkad izopačeni i, onako, odiozni, ako me razumiješ, brrr-brrrr...

- Ali ipak je ušutkan na inicijativu šefa Vlade i uz pomoć tog, kako si rekao, lanca?! Strašno! Pa on je, on je...

- Što?

- On je jedna glupa krava!

- Tko? Premijer, izdavač ili glavni urednik?

- Sva trojica su glupa krava! - uzviknuo je revoltirani engleski prijatelj, dok mu je lice poprimalo boju soka od brusnice, i dok su se gosti za susjednim stolovima znatiželjno okretali prema nama.

- Dobro, mi smo jedna poljoprivredna zemlja, s akcentom na stočarstvu - rekao sam, pokušavajući ga smiriti. - Ovdje su čak i socijalni protesti nemogući bez traktora.

- Ali zašto onda urednici uopće postoje, ako se novine ili televizijske emisije mogu uređivati u političkome kabinetu? - sada je Englez zaplovio mirnim vodama sarkazma. - Pa to je nepotreban trošak!

- Država nastoji biti humana i socijalno osjetljiva. Intenzivno se pokušava smanjiti broj nezaposlenih. Ali točno je da se od mnogih traži da rade tako što se neće miješati u svoj posao. Tim načinom se, dragi moj, na ovim prostorima stvaraju odgovorni pojedinci.

- Kakvi odgovorni pojedinci?

- Pa ukoliko gospođa Sanja Kos Bojanić, primjerice, doista bude "smijenjena", neće Josip Friščić biti taj koji joj je skinuo glavu, pa čak ni ravnatelj HRT-a, nego će to učiniti njezin urednik. On je taj koji snosi odgovornost, razumiješ?

- Razumijem. U Engleskoj to zovemo shiteating.

- Eto vidiš, i kod vas postoji takva praksa.

- Postoji. Samo što je urednici obično primjenjuju zato da bi štitili novinare od političara i vlasnika, a ne političare i vlasnike od novinara.

- No, proces je više-manje isti, samo je smjer suprotan. Uostalom, vi vozite lijevom, a mi desnom stranom ceste.

- Pa to nije sloboda štampe! To nije nikakva demokracija, nego je to, nego je to...

- Što?

- Jedna glupa krava! Eto što je to, jedna glupa krava! - vikao je moj prijatelj, ispunjen srdžbom.

- Pripazi malo kako se izražavaš, Terry, nisi doma. Ne zaboravi da smo u Hrvatskoj - kazao sam, osvrćući se s nelagodom.

- Što hoćeš time reći?

- Još nekoliko puta opsuj i ovdje bi te mogli postaviti za ministra.