Hrvatski kasino?

Odgovorni su za ovaj provincijalni fundamentalizam svakako političari koji su se zadovoljili time da promrmljaju nekoliko nejasnih fraza o hrvatskome sustavu kao «jednome od najsigurnijih u Europi» (što bi – i logički – bilo čudno s obzirom na ovisnost domaćega bankarstva o inozemstvu). No, barem toliko odgovoran je i novinarski ceh, koji se – zabavljen svojom avangardnom ulogom u ispunjavanju trga pred Saborom – propustio osvrnuti na krajolike koji se s Griča ne vide.

Dostatno je – a danas zaista i jednostavno – pogledati televizijske ili novinske interpretacije recentnih financijskih «poremećaja» u drugim evropskim državama, koje, uglavnom, također (još) nisu žrtve tsunamija s Wall streeta (iako su Nizozemska, Belgija i Luksemburg već zajedno odlučile spasiti jednu od najvećih bankarskih i osiguravateljskih kuća, Fortis, a isto su učinili i Francuska, Belgija i Luksemburg za banku Dexia; nešto prije slično su reagirali i u Danskoj). Primjerice, tri dana nakon izbora, usred neizvjesnih pregovora o sastavljanju nove vlade, najugledniji austrijski dnevnik («Der Standard») polovinu naslovnice posvećuje financijskim zbivanjima.

Zajedničko (ne)djelovanje novinarskih i političkih prominencija ne vodi samo informacijskoj provincijalizaciji, nego predstavlja i opasno podcjenjivanje opasnosti za čitavo društvo. Štoviše, na ovakav se način izbjegava suočavanje ne samo s prijetećim fenomenima, nego i s njihovim uzrocima. Jer, trenutna će kriza – vjerojatno, premda ne i sigurno - biti sanirana, ali dugoročni problemi ostaju.

Kompleksnost je rečenih problema multiplicirana zbog njihove, nikako samo ekonomijske naravi – riječ je o političkim, moralnim, ali i svjetonazorskim implikacijama višedesetljetne prakse, posljednjih godina proširene čitavim svijetom. Špekuliranje dionicama razvijeno je do razine na kojoj se – i izvan profesionalnih, ili ljevičarskih krugova – govori o «kasino-kapitalizmu». Doktrinarne rasprave eksperata ostale su, dakako, pretežito interno interesantnima, riječ je – ponajprije – bila tek o zgodnoj metodičkoj paraleli. No, u verziji Susan Strange (koja je, najvjerojatnije, i skovala sintagmu) s kejnezijanskim analitičkim uklonom, ili pak u kasnijim, pretežito ideologiziranim inačicama, oznaka je, očito, pogodila barem dio ključnih suvremenih problema.

Može ih se, s jedne strane, formulirati tvrdnjom da općesvjetsko špekuliranje živi od «paradoksalne činjenice da je deregulacijska politika pojedine države ili skupine država odlučujući preduvjet za proces globalizacije, koja danas uništava nezavisnost svake politike». Ili, jednostavnije, tvrdnjom da je, ipak, potrebno pobliže razmotriti uvjete pod kojima regulacija neće biti a priori ideologijski odbacivana ne želi li se živjeti s konsekvencijama globaliziranoga Monte Carla (ili Las Vegasa) – pri čemu je riječ o igračima koji se (za razliku od Dostojevskijeva Alekseja Ivanoviča) igraju ne samo svojom sudbinom (i svoje okoline), nego usudom čitava svijeta.

Kako bilo, nesputanome je igranju (barem privremeno) došao kraj. No, računi će još dugo dospijevati na naplatu – posebice onima koji za njih i ne znaju. Na kraju jedne krizne faze - označenome teškom odlukom amerikanskih vlasti da, uz medijski prenošeno škripanje zubima, ipak prihvate državnu intervenciju, tzv. «sanaciju financijskoga sektora» - prava se pitanje još uvijek jedva naziru. Primjerice, prihvaća li se time – u svojevrsnoj iznudici – i na duži rok privredno neobična (i nedvojbeno nemoralna) praksa socijalizacije gubitaka uz (sustavom privatne inicijative svjetonazorski zajamčenu) privatizaciju dobitaka? (Na individualnoj razini to egzemplarno pokazuje već ustaljena praksa da enormne plaće vodećih managera bude praćena za većinu nepojmljivo visokim otpremninama, upravo u slučajevima eklatantnih poslovnih neuspjeha njihovih firmi, pa i stečajeva.)

Ovakvo je socijaliziranje, tj. etatiziranje gubitaka, možda, odista neizbježno, no i tada ostaje potreba za ozbiljnom raspravom o uzrocima tako teške situacije (koju svi doslovce plaćaju, barem poreznim putem). Jer, za razliku od suicidalne dekadencije devetnaestostoljetnoga ruskog plemstva i zapadnoevropskoga građanstva od koje su tadašnje kockarnice dobro živjele, naše vrijeme demonstrira svojevrsnu demokratizacija ovakva životnoga stila. To, opet, znači da individualna psihologija (pa ni klasna raščlamba) više ne pomaže (svakako, ne u potpunosti).

U kritičkim socijalnim studijama sredinom prošloga stoljeća uočena praksa sustavnoga izazivanja potrošačke groznice, konzumerizma, kao, doslovce, «druge prirode» ogromnoga broja ljudi došla je, očito, do posve patološke faze (uostalom, činjenica da i Rimokatolička crkva u posljednje vrijeme govori o tomu kao o problemu pokazuje - s obzirom na njezinu vjekovima kultiviranu navadu zakašnjela reagiranja na realne društvene nedaće – koliko je uočljiva postala opća orijentacija na potrošnju kao egzistencijsku okosnicu). Da bi se potvrdio u relevantnoj okolini (gotovo) svatko je mora demonstrirati svoju važnost imutkom. U posljednjem je desetljeću pritisak privredne promičbe na korištenje «jedinstvene prilike» označene «povoljnim kreditima za kupnju nekretnina» naveo milijune (prethodno već konzumeristički «osviještene») na kockanje vlastitim sudbinama. Impresionirane masovnim odzivom banke su olako davale kredite, the rest is history.

Vlada SAD zbog svega toga spašava, naravno, velike banke, ali i građane (tj. glasače za mjesec dana), jer milijuni bi – u skladu s važećim pravilima – doslovce morali ostati bez krova nad glavom (a sve zato da se – u skladu s društvenom poticanim vrijednostima - dokažu i dodatnim kvadratima, boljim kvartom, većim vrtom, uglednijim susjedima, i sl.). Međutim, hrvatska vlada očito nije naročito zabrinuta (ne pokazuje to tek izostanak javnih reakcija, nego i činjenica da nije ni pokušala poduzeti neke, pa makar i obrambene mjere, poput, npr., Češke ili Bugarske). Istovremeno, «hrvatska društvena savjest» spokojno hrče u centru Zagreba, negdje između Markova i Rooseveltova trga.

A prije samo nekoliko mjeseci s vrha vlasti su se na glas hvalili time kako je postotak hrvatskih građana koji su vlasnici stanova u kojima žive znatno viši od onoga uokolo, pa «čak i u Evropskoj uniji». Velika većina tih stanova u «vlasništvu» još je, zapravo, opterećena kreditima, još uvijek može postati vlasništvom banaka koje su kredite i podijelile (s obzirom na visok postotak vlasnika – i «vlasnika» - to bi za Hrvatsku mogla biti i mnogo veća «nesreća» no za druge države). O tomu bi, barem tu i tamo - negdje između Keruma i Mamića, recimo – ipak moglo biti (javne) riječi. Tek potom bilo bi, eventualno, moguće nešto i poduzeti (na dobro ne samo stanovlasnika, nego i njihovih brojnih, jadnih podstanara). Bilo bi to mnogo više od onoga što se sada pokazuje, premda još uvijek daleko i od doticanja osnovnih uzroka nevolja koje nas snalaze.