pravnik
pre 17 godina
Šteta što ste skinuli intervju Olivera Dulića pod nazivom Rušenje građevinske mafije, koji je na ovom mestu stajao od 18.08.2008. Dobar deo mog komentara datog tamo, ovde dobija svoju konkretizaciju. Sa druge strane, drago mi je što je već u prva dva komentara rečeno nešto od onoga što sam i sam nameravao da kažem.
Prvo što moramo da shvatimo je da ne postoje fenomeni tipa – ovo se desilo tamo a ono onamo. Za sva događanja u Srbiji postoji par jasnih, ali dobro branjenih uzroka. Zato bi bilo mudro da otvorite prostor na sajtu gde bi mogli da sakupimo sve te «pojedinosti» i utvrdimo šta su njihovi pravi uzroci i ko su akteri njihovog održavanja.
Zatim, uočljiva je neprekinuta tendencija formiranja oligarhije, koja u Srbiji – obzirom na veličinu tla i brojnost stanovništva, može da izgleda samo kao «jedan protiv svih». Tu nema mesta za srednju klasu. Bez srednje klase nema demokratije. Bez demokratije nema države, sem logora i zatvora.
Recimo, država Hrvatska je donela zakon o državnom sekvestru, na koji se Srbija odmah obrušila, tvrdeći da Hrvati sada uzimaju imanja koje su prognani Srbi napustili u Bljesku i Oluji. Sekvestar je inače obaveza države kojom ona štiti napuštenu privatnu imovinu do rešavanja njenog statusa. Tako nekako je trebalo da se shvati i naš Zakon o pretvaranju društvenog zemljišta u druge oblike (1992.god.). Konkretno, u oblasti poljoprivrednog zemljišta, pretvaranje društvene svojine u privatnu trebalo je da bude moguće samo za parcele koje je korisnik društvene imovine kupovao tokom svog postojanja. Ostalo zemljište (za koje PIK nije imao «račun») trebalo je da se proglasi državnim, a da jedno telo u ime države pregovara sa interesentima i daje im ga u zakup. Ovde je Zakon svesno izostavio jednu odredbu (doduše opisnog tipa), ali je trebalo reći – ovako će zemlja biti davana u zakup dok se ne utvrdi čija je.
Bilo bi previše da ovde polemišem i to šta je izvor kapitala kojim se mogla kupiti extra zemlja, preko one koju je PIK dobio na poklon. Neću govoriti ni o zadrugama, jer je i to prekompleksno pitanje.
Vaš članak lakonski konstatuje da je država «raspolagala sa 780 hiljada hektara». Ne pominje se odakle ta zemlja. Ponoviću ono što sam rekao u komentaru Dulićevog intervjua – ako je neko (makar Nemac) proteran 1945.god. iz Vojvodine, teško ćemo njegovog sina navesti da nam da pare i kupi nešto, -ponovo u takvoj zemlji. Bez ovakvih tema Skupština sigurno nema o čemu pametnom da odlučuje.
Jedan komentar Dulićevog intervjuja (poslednji, verovatno) rekao je «sjaši kurta da uzjaši murta». To sam prokomentarisao za sebe rečima «I tata bi sine», i gle čuda, prvi komentar ovog članka o Latifundistima počinje tim istim rečima. U stvari Srbi nemaju poverenja ni prema sebi, a još manje prema drugome. Okolnost da se neko nalazi na javnoj funkciji nije ni osnov sumnje, nego neoboriv dokaz da je ukrao. Srbin tako rasuđuje polazeći od sopstvenih moralnih načela.
U stvari, mi imamo visokoobrazovane koji su kupili diplome, zaposlene koje je zaposlio tata ili ujka, poslanike koje su za nas izabrali ksenofobični birači u dubokom trećem dobu i političare koje je DB naučila komandama (kao kad kera date u kereću školu, pa vam ga vrate sa listićem na kome piše kad i šta treba da mu dreknete, - a ono vas posluša i još debilasto maše repom).
Zatim, previše je kod nas onih «čiji je praded ubio Turčina», onih koji su se istakli u međusobnim klanjima partizana i četnika, onih koji su sebe, svoju decu i unučiće odgojili po švapskim kućama. . . Ja na to gledam kao na dete koje se bezbrižno igra na tepihu ispod koga su leševi raznih ljudi, tuđi novac i zlato, tuđa zemlja. Otud verovatno i mit o Srpskim junacima i herojima. Ni ove najnovije ne umem da vidim drugačije od toga.
U tom kontekstu, previše je danas onih koji bi možda i bili raspoloženi da se stvari opoštene, samo da oni završe započetu muvačinu kod ovoga ili onoga, a u vezi sa ovim ili onim. . . . Ako ima dileme koliko je takvih u odnosu na one druge, pogledajte rezultate izbora. Malo kome danas neće zaškripati moje reči, jer svi smo već «blizu ostvarenja cilja u kome samo još malo treba da podmažemo i poguramo», pa su spremni da na ovakav komentar riknu kao lav koji brani svoj ulov. I da kažu, «sjaši Kurta», ili «i tata bi sine», jer – pošto si se drznuo da komentarišeš njihov brlog, jedino što može da ti bude interes (tako oni rezonuju) je da ono što su oni drpili za sebe ti hoćeš da drpiš od njih, a za sebe. . . .
Kultura i kultivisanje je dugotrajan i mukotrpan proces stvaranja nečega niiščega. Destrukcija je zabavan proces uništavanja svega stvorenog uz dreku i šamaranje, koji je utoliko zabavniji ukoliko se oštećeni više koprca. Ja ne vidim da se još mnogo nas koprca. . . . Verovatno će i destrukcija prestati kada prestane i koprcanje, . . . kada više ničega ne budemo imali.
Dulić mi se nije javio. Šteta.
4 Komentari
Sortiraj po: