Sarajevo i ljubav moja

Rodjen sam u Sarajevu i sve sto mogu da kazem da to nema veze sa onim sto je bilo ranije. Nisu to isti ljudi...ima starosedeoca ali to je isto kao kada bi umesto gradjana Beograda doslo 2 miliona ljudi iz unutrasnjosti srbije..to nebi bio isti grad. Tako i Sarajevo. Kada odem tamo, svaki put se osecam neprijatnije i neprijatnije. Mozda je problem i u meni. Poslednji put kada sam bio dva puta su me zaustavljali u centru zbog tablica, i to sa rotacionim svetlima. Rekao sam policajcu da iako sam rodjen tu da vise nikad necu da dolazim, posle toga me pustio da idem svojim putem...

Ja sam kao klinac svake godine provodio u SA po nekoliko dana pre i nakon povratka sa hrvatskog primorja. To su bile 80-e,i grad je bio fantastican, atmosfera i ljudi neverovatni, narocito za tinejdzera iz malog grada iz istocne Srbije. Uvek sam sa roditeljima ostajao u hotelu "Bristol". Zatim je taj tinejdzer porastao, postao arhitekta, i otisao u SA u januaru ove godine. Bascarsija, iako izgleda skoro isto kao i pre 20 godine, nema vise tu lepotu u sebi. Jedino sto mi se svidelo je sto su stariji ljudi na sred pjacete igrali sah. Ostatak grada je na mene ostavio utisak dobrovoljne kaznione, a ljudi izgledaju kao da ih je neko naterao da zive u Sarajevu.
Nisam imao nikakvih neprijatnosti, daleko od toga, jeo sam izvrsne cevape u "Mrkvi", ali Sarajevo moze nekom ostati samo daleka ljubav, ili zal za mladoscu, jer Sarajevo danas nije niti romanticno, a jos manje urbano ili prijatno za zivot.

Ja sam peta generacija rodjena u Sarajevu. Moja djeca su takodje rodjena u opstini Centar, i bila su sesta generacija Sarajlija. Ali dosao je taj rat i vec skoro 17 godina kako smo otisli is tog grada. Zao mi je tog dijela mog zivota koji je kao i svaka mladost nepovrativo lijep i drag. Ali to Sarajeve ne postoji vise osim u sjecanjima. Na zalost ni u jednom od prijasnjih ratova nije bilo vise pritisaka na moju porodicu kao u ovom. Moram reci da u tome nisu ucestvovale "stare sarajlije" ali i oni su "cast izuzetcima" cesto gledali na drugu stranu da se ne zamjere onim kriminalcima koji su vladali gradom s pocetka rata u Sarajevu. Vracao sam se par puta u grad, obicno nekim porodicnim obavezama, i svaki put se vracao prazan. U gradu su se i face promjenile. Nije bilo normalno proci ulicom Vase Miskina ili Titovom i doci do parkuse a da ne sretnes neku raju, ako nista roditelje mojih ortaka ili neke rodbinu sto se tu uvjek nekako zatekla na kafici, ili kolacima kod "olomana" ili cekali neku ribu oko Ekonomskog. A navece se vec znalo koja raja i u koje vrijeme gje izlazi. Sad mi znalo desti da nikoga na ulici ne prepoznajem i da i jezik koji ovi ljudi koriste nije vise onaj na koji se moje uho navilo. Da se nisam po dogovoru sastao sa par prijatelja koji su se takodje zatekli u gradu, mislo bi da sam u nekom filmu gdje moje noge idu manihalo poznatim ulicama ali ljudi i jezik su sa nekog drugog podneblja. Od mojih par jarana sam obavjesten da ova nova "provincijska dreka i nekultura su ucinili da i ona fina raja se povlaci u svoje male krugove i tako samoizolacijom brani od primitivizma koji je nametnut ovom gradu. Kad citam ili slusam stare Beogradjane koji pricaju o prvim posljeratnim godinama i njihovim problemima i razocarenjima koje su usljedila dolaskom partizanske demokratije, prepoznajem tu zbunjenost i razocarenje i u sarajevskoj carsiji. Grad se pretvorio u skoro 100% jednonacionalnu sredinu i onaj sarm koji su mnogi ljudi dozivljavali dolaskom u njega se sad izgubio pa sad podsjeca na skup nekeih sanzdackih mahale.
Tako da nije nasih grobova i zgrada koje su iza sebe ostavljale druge kulture ovaj grad se ne bi mogao prepoznati. Za turiste koji ostanu tamo dan- dva i koji nemaju vremena da osjete ritam sadasnjeg Sarajeva to se cini sasvim drugacije nego ono sto ljudi koji su zivjeli ili duze boravili u tom gradu sada osjecaju. Da ne govorim da sam za vrijeme svoje prove i druge posjete Sarajevu sa zebnjom pratio rekcije i poglede ljudi kad bi culi imena moje djece dok su se kratko igrala u parku. Mi tu vise nismo dobro dosli. I sto bi se sad reklo u Rajvosa " alajhimanet " zauvijek.

Simpatican tekst. Ali samo za onoga ko ne zna kako se zaista zivi u Sarajevu.

Ja sam se rodio u Sarajevu, odrasto, skolovao. To je moj rodni grad. Za ovaj putopis mogu da kazem, da nema veze sa zivotom, i da nam autor nudi neke lazne informacije, ako zanemarimo otrcanu pricu o cevapima, koji se usput ne jedu sa obaveznim jogurtom, onda mozemo da procitamo npr nebulozu o obnovi Holidej Ina u optimisticnu zutu boju, sto ne znam sta bi tacno znacilo i zasto je to nesto bitno, ali Holidej Inn je oduvijek bio zute boje. Medjutim najveci problem ovog clanka je prica o multietnicosti i osvrnuo bih se na slijedecu recenicu "Insistiranje na podelama u gradu koji se i dalje ističe multikulturalnošću i raznolikošću učinilo mi se potpuno besmislenim." Ja zaista ne znam o kojoj multikulturi i raznolikosti se tu govori. Grad je sada iskljucivo bosnjacki, sa Srbima i Hrvatima ispod 10%, a Jevreja nema vise od par stotina, na pola miliona ljudi. Pa i sam clanak se svodi na opis i dozivljaje iskljucivo iz bosnjackoj miljea.
OK, ja razumijem da nekog iz Beograda mogu da oduseve cevapi, baklava i kafici, ali prica o laznoj multietnicnosti je u najblaze receno neprikladna i uvredljiva za one koji su morali da napuste grad, upravo zbog nestanke multietnicosti i njihove nikakve perspektive u Sarajevu.

Da je bilo koji grad 3,5 bio pod opsadom granatiran bez sruje ,vode ,hrane pod snajperima od strane svojih gradjana sa brda uz hiljade mrtvih i ranjenih ,dali bi ostao isti?

Rodjen sam, odrastao, postao inzenjer u Beogradu i onda otisao u svet. Danas se tako i osecam. Beogradjanin kome je svet kuca. 80-tih godina kao klinac sam u Sarajevo svake godine svracao u odlasu i povratku sa skijanja na Jahorini. Imam nezaboravne uspomene iz tih dana... 2003. sam prvi put nakon 1991 stigao u Sarajevo. Iako sam nosilac stranog pasosa (ne samo Srpkog) osetio sam intenzivnu mrznju sluzbenice koja mi je pregledala pasos. Razumem ja to, ko zna kako je ona ili neko njen nastradao u ratu iako ja nemam nikakve ni direkne ni inderektne veze sa tim. Bilo je toga jos, ali bilo je i divnih ljudi sa kojima sam se lepo popricao... Jedno je sigurno Sarajevo vise nema dusu koje se secamo. Ubijena je i nestala zajedno sa mnogim Sarajlijama, zajedno sa bivom Jugom.

Ja se sjecam onog Sarajeva koje je imalo ulicu Vase Miskina,Principov most,Olimpiske igre...

Drage moje "ex-sarajlije", oni koji su došli u Sarajevo od 1992, nisu došli svojom voljom. a što se tiče prijeratnog Sarajeva:
Nema Kuste, pravi drvene gradove po Srbiji, nema Brege, penjo` se na višnju pa pao, nema Neleta, prodaje šuplju Begešu, pa neka ih nema, nama koji smo preživjeli od marta 1992 do januara 1996, nimalo ne nedostaju.
Takođe ne nedostaje nam ni "ex-sarajlija" sa Durmitora koji sada sjedi u Hagu.
P.S.
Opet se igra na Koševu i Grbavici, i opet u Želji i Sarajevu igraju igrači svih vjera i nacija.

Nisam nikada bio u Sarajevu i ne poznajem nikoga iz Sarajeva. Razlog zašto dajem komentar je što želim da pozdravim sve Sarajlije i bivše i sadašnje i buduće i da kažem da vas sve volim i poštujem. I da, ne mogu da shvatim one koji bi u Sarajevu da osete nekadašnji sjaj kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo.

Clanak mi djeluje kao neki propagandni pamflet o uspjesnoj obnovi i izradnji trznih centara itd
Sarajevo je inace urbanisticki katastrofa, zelene povrsine su gotove sve unistene izgradnjom svega i svacega, a iz Beograda ne mozete doci vozom, jer takav voz vise ne postoji. To onako samo za tacnu informaciju.

Svaki put kada sam poslije rata išao u svoj rodni grad,kada sam ulazio u njega,suze su mi tekle.Sve ulice znam napamet, iako sam izašao sa 15 godina nepunih.Uvijek kada udahnem taj vazduh znam da je to moj grad,ali ja taj vazduh nikad više neću udisati.Neki novi ljudi farbaju ulično osvijetljenje u zeleno,evo pročitao sam hoće i trotoare!Vase Miskina je Ferhadija,a moji drugovi su rasuti po svijetu ,svih vjera.Tužno je Sarajevo sada!

Devla, devla, kakav loš tekst. Cumbajspil, ona ide u avanturu zvanu Sarajevo i avion je nosi u neizvesnost. A neizvesnost se sastoji u tome hoce li naruciti cevape sa lukom ili bez njega. Banalnost do banalnosti.

Dragi moji,
ja se samo pitam , zasto je ovaj text izazvao ovoliko reakcija??? I to uglavnom negativnih, od 'bivsih' sarajlija!! hahahah....znaci text je pogodio pravu zicu. Mozda bivsim sarajlima nije dobro u sadasnjem gradu u kojem zive, pa pljuju na pozitivne stvari izrecene u textu...da bi mozda sebe ubijedili da Sarajevo stvarno nije onaj grad od prije rata i da stvarno vrijedi ostati u sadasnjem mjestu prebivalista. Jer ako je u Sarajevu tako lijepo, sta oni rade tamo...i nesvjesno bi da se vrate, ali ne zele priznati i stide se te pomisli.
Iz Sarajeva sam, bila sam dvije godine u ratu i bila sam u Bg. 94-95... a dolazila sam u Bg. i prije '92. I ne moze niko da mi kaze da u Bg. nema 'papaka' iz unutrasnjosti , da na vodecim mjestima , uglavnom direktorskim , dekanskim , menadzerskim nisu uglavnom bili crnogorci ( a da ne spominjem Studenjake, Karaburme, Patrise Lumumbe i Ive Lole Ribare... i razmo razn firme, prodavnice...)A gdje su Kosovari popularno zvani Siptari? Bg. je bio pun ljudi sa Kosova...i ne moze mi niko govoriti da nema nacionalizma u Bg. i da je Bg. bolji od Sarajeva...
Kad sam se vratila u Bg. poslije nekoliko godina...ni on nije bio isti grad kojeg sam ostavila. Na ulicama nisam srela nikog poznatog, mjesta na koje sam ja izlazila ili su zatvorena ili nema vise one raje koja je izlazila tu. Pa, zar to nije normalno? Grad nije bio vise isti i nisam se osjecala isto kao sto sam se osjecala nekoliko godina prije toga. Prema tome, ni ljudi koji dodju u Sarajevo poslije 10, 15 god. i kazu da Sarajevo nije isto kao prije rata i da to vise nije isti grad, pa naravno da nije...vratite se u Bg. poslije 2 godine provedene u Torontu, Chikagu, Londonu , Amsterdamu...pa ni Bg. vise nece biti isti.
Svi negativni komentari, ovdje, su proistekli iz vlastite nemoci ljudi da promjene svoj zivot na bolje (u sadasnjem mjestu boravka)...pa moraju da pljuju na nesto sto su napustili i gdje smo svi ONDA zivjeli bolje.
Vratila sam se u Sarajevo prije 5 god. i tvrdim da ima dusu i da su ljudi dobri. I tvrdim da zivim bolje nego sto sam zivjela u Kanadi!! Sarajevo je stvarno gostoljubivo i stvarno prima ljude rasirenih ruku, samo i covjek koji treba da primi tu gostoljubivost treba da bude u srcu i dusi SIROK.

Eto, svim bivsim Sarajlijama koji tuguju za nekadasnjim Sarajevom zelim poruciti, vratite se, i pomozite ovom gradu da postane ono sto je nekada bio. HVALA!

Pozdrav,
Moram priznati da sam se direktno nasao u tekstu, tj ja sam onaj radi koga je spomenuta Lejla dosla iz Skopja da zivi u Sarajevu. Nekadasnje Sarajevo, Jugoslavija, Beograd, kao i Tito i sve ostalo vezano za nekoliko destina godina iza nas nikad se nece vise vratit. Smatram da mogu vise pricati o Sarajevu kao neko ko je imao prilike da osjeti promjene u Sarajevu nastale ratom i njegovim posljedicama. Komentari gore spomenute gospode / nekadasnjih drugova mi izgledaju vrlo povrsno i napisani sa namjerom da dokazu da njihov odlazak iz Sarajeva je najbolja stvar koju su ucinili. Volio bih znati na koji nacini su to protjerani iz Sarajeva? Da li ste napustili Sarajevo ispred puske ili ste spakovali kofere u automobile i izvezli se iz Sarajeva? Otisli! A sta je sa ljudima koji su tu ostali i pravili koncerte, bavili se sportom, umjetnoscu za vrijeme granatiranja, gladi I svih drugih nedaca. Sigurno je da nije demografska struktura Sarajeva kao i krajem 80/tih. Zasto ne spomenete i sve stvari koje su desavale Sarajevu od 92-95. Mislim da je na demografiju Sarajeva mnogo veci uticaj imao sam Beograd nego Sarajevo. I pored toga da je Sarajevo iako ranjeno, napaceno i degradirano ratom uspjelo da ocuva svoju dusu.

Sta je treba da pisem o Srbiji? Kako sam vidio sto slika Ratka Mladica i Generala Draze, a ne da sam se super proveo na Exitu; kako je policija samo zaustavljala auta ’’stranih registracija’’ i kako su na ulazima nas posebno rovili. Mislim da je ova djevojka pokazala svoj dozivljaj Sarajeva i da u Sarajevo nije dosla kako bi bila povrijedjena necim vec kako bi Sarajevo dozivjela bez predrasuda. Vjerujem da poslije 15 godina zivota negdje drugo ljudi se totlano mijenjaju i svoj zivot prilagodjavaju ondje gdje su. Zelim tim ljudima svu srecu u zivotu i bez obzira koliko im se gadilo sadasnje Sarajevo u kojem nisu bili 15 godina imaju veliki pozdrav od mene. Izgleda da nam ostaje samo da se taggiramo po starim skolskim slikama na Facebooku.

Sarajevo,ljubavi moja. Kad cujem reči te pesme, u očima zasjaju suze, vratim se pola veka unazad, sećajući se rodnog Koševa, Bjelava, Bistrika, Baščaršije, MarinDvora,Miljacke........prve simpatije, prvog poljupca, sankanja na Vracama......jednom rečju grada koji ima dušu, kao ni jedan drugi na svetu,setim se divne SARAJEVSKE RAJE

Ja sam takodje rodjen i ziveo do 1992. u Sarajevu...napustio sam ga mesec dana pre nego sto je sukob poceo jer je bilo jasno sta ce biti. Sarajevo jeste romantican grad ali se poslednjih godina pretvorio u pravu Meku, ne mogu ovde da okacim skorasnju sliku ali dzamije su na svakih 300-400m. Gledajte u Banja Luku, za mene je mnogo lepsa. A Beograd mi je jos lepsi i romanticniji u svakom pogledu.

Ovaj clanak vratio me 5o god.unazad,dok sam onda nekoliko puta boravio poslovno u Sarajevu
i zavolio taj grad i te ljude.
Za mene je to bio uvijek lijep
dogadjaj i danas se sjecam sa
nostalgijom na to doba.Mjesta koja su opisana u tom clanku velikom vecinom su mi poznata i rado ih se sjecam jos danas.

Poticem iz grada koji je, poput Sarajeva, imao specifican smek, a doziveo je jako slicnu sudbinu kao i prestolnica Bosne. Gotovo kompletnu promenu strukture stanovnistva, onog koje je cinilo njegovu sustinu. Cinjenica je da grad cine ljudi a ne zgrade, pa stoga razumem Sarajlije koji se nakon toliko godina zateknu u svom, drugacijem gradu. Isti me osecaj prati kada i sam svratim u svoj rodni grad. Ali, koliko god se promenila urbana struktura, populacija, medju zidinama ostane sacuvano "ono malo duse" po kojem pamtimo svoje gradove. Hocu da kazem, bio sam pre nekoliko godina u Sarajevu, svestan da je to neko novo Sarajevo, ali me odusevio taj cudni behar u vazduhu, koji te prosto uvije i uljuljka, potapse po ramenu i dobrocudno te prihvati kao svog. Nisam se sa takvim osecajima sretao u mnogo gradova. A taj osecaj koji ti pruzi Sarajevo, osecaj prijateljskog, domacinskog, je "ono malo duse" koje je ostalo netaknuto u Sarajevu, nakon svih ovih godina koje su pojeli skakavci.

Sarajevo je katastrofa. Stvarno. Ali stvarno.

Sarajevo je prelijepo s obzirom kroz kakvu golgotu
je proslo i varvare koji
su ga htjeli unistiti.

Ovaj tekst kao da je napisan od strane nekoga ko prvi put posećuje Sarajevo ili za one koji će ga prvi put posetiti.
Doduše, možda i mi stare Sarajlije ne možemo da pobegnemo od one "...eeee a nekada je to bilo..."
Nije Sarajevo više ni mešavina nacija, religija, kultura, jezika i običaja. Možda jeste za stranca i površnog posmatrača ali za nas koji smo tamo rođeni i odrasli nikako.
Naružen grad koji se obnavljao nakon rata onako kako je ko hteo, stigao i imao novca. "Meko" i "tvrdo" Ć kojim se valjda dokazuje pripadnost, novohrvatske reči u bosanskom jeziku, ultra moderne džamije vredne par stotina miliona € koje kao da su preseljene iz Saudijske Arabije ili Emirata... To je prava slika novog Sarajeva koje će možda i takvo nekome odgovarati.
Meni svakako ne, zato u Sarajevo samo poslom zaobilazeći u širokom luku svoju zgradu, igralište gde sam napravio prve korake, ćošak gde smo prvi put zapalili cigaretu, klupu u parku gde...
Na kraju, neobično da autorku neko nije uputio i da ode do Vrela Bosne, Stojčevca...
Tužno.

ja sam Vojvodjanin imam 25 godina.prvi put sam bio u Sarajevu u zivotu u Jesen 2006 godine.proveo sam dva dana u gradu i moje iskustvo iz grada Sarajeva je prilicno pozitivno i prilicno odskace od vasih iskustava.Vrelo Bosne,Dzamija,Bas Carscija,Trebevic i ostalo je samo usputno iskustvo.Medjutim ljudi su tako prijatni cak vise nego u Beogradu bar meni.Kad god sam pitao za neku direkciju dobio sam veoma ljubazan odgovor sa ispracajem:"sretno" i sirokim osmehom.ulica,kafana,banka,butik,mladi stari svi su bili super.i u tramvaju su svi imali lepu rec i interesovanje za mene,najcesce to kako smo svi izgubili raspdom Juge i kako je ranije bilo bolje.to je moje iskustvo.Zivele Sarajlije i Bosna!Jedan stariji covek od koga svi mozemo nauciti,sreo sam ga kod obale reke Miljacke,imao je dva sina blizanca.Jednog od njih je pogodio snajper,imao je dvoje dece,mlad covek,nosilac crnog pojasa itd.To tragicno iskustvo ga ipak nije sprecilo da prijateljski poprica sa mnom a meni je nakon tog razogovora bilo puno srce,dotakli smo cak i filozofiju Dalekog Istoka izmedju ostalog.da skratim:I on se zalio na neljubaznost danasnjih ljudi u Sarajevu ali se zalio zasto u Srbiji radikali dobijaju najvise glasova a liberali najmanje.Nisam znao sta da mu odgovorim i ostao sam zatecen.bilo me je sramota iako sam naravno na demokratskoliberalnoj poziciji.Svi mi trebamo uciti kako biti bolji ljudi da bi ovu planetu ucinili lepsom.samo sam na autobuskoj stanici dobio jedan prekoran pogled ali to nije vredno pomena.To je sica.Sarajevo je zaista grad u koji cu se vracati sa apetitom a autoru ovog teksta porucujem da nastavi da pise ok?razmisli Sandra ovo uzburkivanje oko teksta ti samo ide kao plus i treba da ti dodje kao priznanje.ili bi vise volela da je nula komentara?

Tacno je da je u Sarajevu promenjena struktura stanovnika,ali je Sarajevo i dalje divan grad sa odlicnim nocnim zivotom,i veoma prijatnim stanovnicima.

Prekrasan clanak,podsijetilo me nanekadasnja lijepa vremena.Neki "komentari",na ja.Volio boh tim osobama pustiti jeda ,bilo koji dokumentarac o granatiranju sarajeva,i shvatili bi koliko su ljudi tamo i pored toga prijatni i srdacni

Ipak se sve svodi na Jugonostalgiju a to nam je najmanje potrebno danas. Gledaj od cega se zivi pa ako ima interesa raditi sa Sarajevom, u redu, a ako nema okrenuti se Mostaru ili Banja Luci. Ima i tamo kujundzija i terzija.

Sarajevo stvarno nije ono što je nekad bilo. Ali nije sigurno ni Beograd, Zagreb. Uvijek na prošlos gledamo sa nostalgijom, uvijek gledamo samo na pozitivne stvari koje su se nekad tamo dešavale. Niko neće da vidi koliko je Sarajevo npr. čišće nego prije rata. Mislim da taj osjećaj ljepote, duha, pozitivne atmosfere nije vezan samo za Sarajevo mada se u njemu najbolje osjećao. To je bio osjećaj koji je vezan za 80te, za bivšu Jugoslaviju uopšte. Svima je tad bilo dobro. Ali licemjerno mi je kad neko govori o istočnjacima koji su promijenili duh grada. Jeste tako je, ali nije li jedan istočnjak kojem je ovaj grad sve dao glavni inicijator njegovog rušenja, mrcvarenja i
uništavanja. Sad niko od vas njega ne spominje, negu su vam krive "ultra" Džamije i slično. Nije u redu. Ali mi Sarajlije i dalje znamo sve ljude primiti u svoj grad, pa zašto moramo ostatke života provesti mrzeći se. Poštujmo se i posjećujmo, iako se neke stvari nikad neće zaboraviti, ne znači da i jedni i drugi ne moramo oprostiti. Možemo živjeti kao dobre komšije, uvjeren sam, samo malo više povjerenja i poštovanja.

I love Sarajevo... i licno mislim da je to jedini grad sa nekom posebnom energijom od svih gradova na Balkanu.

Baš sam bila u Sarajevu ovog leta i verovali ili ne prvi put u životu. Baš sam prijatno iznenađena mnogo lep grad i vidi se da je to nekad bila prestonica sevdaha i boemštine, nekako odiše svime tim samo da sediš u "kafičima" na kafi. Još ko je studirao tamo u zlatno vreme pre rata sad mu verujem kako je to bilo lepo i ugodno.

Mislim da sudbinu mog rodnog grada najbolje odslikava misao Will Durant-a:
“A great civilization can not fall from without until it has destroyed itself from within.”, jer uz onu vanjsku, fizicku destrukciju tokom rata, Sarajevo je dozivjelo, narocito poslije rata, i unutrasnju destrukciju vlastitog identiteta, tako da mogu razumjeti da se nekome ko nije poznavao ono "staro" Sarajevo, ovo danasnje ucini interesantnom turistickom destinacijom, medjutim, za one koji su nekada zivjeli tamo ili su pak samo na trenutak osjetili njegov puls, odlazak u ovo danasnje Sarajevo je poput odlaska na grob starog dobrog prijatelja: mnogo emocija, sjecanja, gorcine i jedna velika praznina jer je ovo danasnje Sarajevo, uz rijetke izuzetke, personifikacija svega onoga cemu je ono nekadasnje Sarajevo bilo bedem i poslednja linija odbrane.

auh. mnogo mi je tesko da citam komentare. posebno one negativne. ja nikada nisam zivela u Sarajevu. Imam prijatelje koji su izbegli za vreme rata, koji su tamo sve ostavili, kojima je tesko, i koji su se od rata na ovamo jako napatili u Beogradu ili gde god da su "pobegli". vek i svugde stranci bez igde icega. Znam da ih ova prica mnogo pogadja. Svaki dan slusam od njih kako je u Sraajevu pre rata zivelo najvise Srba, kako su se gadjali mecima, kako nisu smeli do prodavnice, kako su ih sacekivali po mostovima-koji su bili simboli spajanja, mladalackih ljubavi i okupljanja raje. Ali, ja stvarno nista od toga nisam dozivela. Kod mene nema negativnih emocija. I ne bih volela da ih gradim. Pre nekoliko meseci sam otisla na 3 dana da se vidim sa prijateljem iz Libana koga nisam jako dugo videla. On je zbog posla dosao u Sarajevo, i eto i mene. Nema tu preterane romantike. Moglo je to da bude bilo koje drugo mesto na planeti. Otisla bih na kraj sveta samo da vidim dobre prijatelje. Nemam apsolutno nikakvih predrasuda, iako me mnogi ubedjuju da bih i mozda trebalo imati i da me ne vole bas svugde gde odem. Ma, uopste ne verujem u to. Iako sam Srpkinja, nigde, osim nesto malo u Dubrovniku, nisam imala problema. I ne verujem da cu ih imati. Tekst je napisan ruzicasto, jer sam ga tako dozivela (mada ga uvek dodatno malo isfilujem, jer nam je u svakodnevnim sivim zivotima ponekad potrebna iluzija, san o boljem). I zaista sam uzivala. Otici cu opet cim se ukaze prilika i nadam se ostati duze i obici neka mesta koja su dusa i simbol Sarajeva danas. Mesta koja su nestala posle rata, mesta koji su belezi rata. Jedno cu naglasiti, mene je najvise zanimala struktura javnih prostora Sarajeva, mislim da se tu ponesto promenilo (kao doduse i u Beogradu)i moderna arhitektura. Tri dana sam provela sa dva muslimana. Cak sam i u dzamiji bila na vecernjoj molitvi. Da li bi trebalo da stvarno imam bilo kakve predrsude? Maa dajte!!! Uzas!!!I posle teksta koji sam napisala o Ljubljani citaoci su izneli buru negativnih komentara. Mislim da vise necu pisati putopise iz bivsih Jugoslovenskih gradova. Pozdrav svima...

sto bi mi zi sarajeva rekli, clanak je 'bezze skroz'.
k'o da je prepisan iz turistickog vodica kantona sarajevo, napisanog od strane "sarajalije od 1994".

tuga i zalost je sve vezano za taj grad og 1992. pa do danas, kako za nas koji smo otisli tako i za one koji su ostali.
sretno nam svima!

Sarajevo je oduvek bilo jedna obicna, doduse malo gusce naseljena mahala. Verovatno su cevapi zaista bili dobri, ali sve ostalo u tom gradu je bilo u senci njegove magle i neobjasnjive i neopisive sete. Nekako je sve u tom gradu, osim te duboke tuge, bilo plitko i jeftino. I muzika i provod i umetnost i bratstvo-jedinstvo i paljevine na Tita i YU i potonje na dzamije i srpska ognjista - sve je to bilo i jeste povrsno i jeftino.

Razumem ljude koji su ogorceni i pogodjeni svim onim sto se desavalo u Sarajevu,sto se vidi po komentarima, ali zivot valjda mora da ide dalje. Evropu su u proslom veku protresla dva svetska rata, koliko gradova je bilo razoreno, pa zivot opet ide dalje. Ja verujem da tako mora da bude i na Balkanu i rado bih posetila Sarajevo iako sam svesna da to ne moze biti isti grad koji je bio nekad, ali ni svi mi nismo ono sto smo bili pre tih devedesetih.

Autor teksta ne krije emocije prema Sarajevu.Kako god to izgledalo,i ja (Sarajelija) kad govorim o Beogradu osjeti se neka pozitivna emocija.Sve to zavisi na koga misliš dok govoriš o nekom gradu.Ljudi koji negativno govore o Beogradu,vjerovatno u mislima imaju Šešelja,Slobu,Arkana... Ja kad govorim o Beogradu mislim na Gocu Tržan,Ivanu Pavlović,Zorana Đinđića,Čedu Jovanovića,Gileta iz "orgazma",Milana Mladenovića... Valjda je i to razlog zašto imam (i nakon svega) mnogo pozitivnih emocija prema Beogradu.

Bravo Sandra.
Najbolji komentar na ovaj tekst.
I slobodno i čitaj i piši, samo ignoriši komentare.

Sarajevo će biti,sve drugo će proći...

Rodjen sam u Sarajevu i zivio sam sve do 1992 godine. Ovaj clanak da je napisam mozda 1989 bi imao i nekog smisla al sada nema. Cista je izmisljotina. Autor teksta spominje vjerske objekte u objektivi, daje sliku da ima dzamija kao hriscanski crkvi al to je jedne neistina. Predratno Sarajevo je imalo dusu jer je bilo sekularno i vjerski objekti nisu dominirali grad. Sada Dzamije dominiraju Sarajevo i Sarajevske duse vise nema. Zadnji put sam bio 2003 sa rodicom iz Beograda i rekao nikad vise. Bas u Bascarsiji su nam napravili incident zbog njezinog Beogradskog naglaska. Naravno nemozemo kriviti samo Muslimane zbog smrti Sarajevskog duha jer i mi Srbi smu tu imali debelog udjela al neznam sto nas liberalna Srbija pokusava ubjediti da u Sarajevu i Bosni in general postoji neko brastvo i jedinstvo, neka raja i druzenje kao sto je bilo prije. Nepostoji nit ce ikad postojat.

Sandra, ako ti to ista znaci...hvala puno za ovaj tekst o mom gradu...

Sigurno da je tesko pisati o ex-YU gradovima na ovdasnjim portalima jer ako ga napises iole afirmativno, pojavice se se "mali milion" pljuvaca koji ce svojim negativnim komentarima lijeciti sopstvene frustracije...

Ima puno losih stvari u ovom gradu ali zasigurno ima i puno lijepih i dobrih (kao, u ostalom, i u svim drugim gradovima na ovim prostorima)...samo je stvar pristupa, da li zelis u svom textu istaci samo ono negativno ili ono pozitivno...ja glasam za pozitivno...u bilo kojem od "nasih" gradova...

Nije to onaj grad. Taj grad je umro. Njega vishe nema. Treba sad sto godina i vishe da prodje, da budem neki drugi grad. Grad sa novim imenom. Sarajevo je u sjecanjima, a ne na mapi. Toliko je mrtvila u tom gradu, da svaki put kad odem, jeza me spopadne. Na licima tih novih ljudi vidi se samo smrt. Sto Sarajevo i jeste. Svaki dan se podsjecas koliko je mrtvih bilo na tim ulicama. Na zalost. Tuga mi je u srcu. Sva sreca te ima lijepih sjecanja.

Na kraju teksta stoji popis stvari koje ne treba propustiti u Sarajevu.
Dodao bih toj listi i Vrelo Bosne.

Sarajevo... Ta rec mi je nekada bila sve, a sada tako imaginarno zvuci. Namerno kazem "rec" jer sada je samo to i nista vise. Moj rodni grad, nekada dolina snova, nade i zelja, sada ne postoji. Postoji neko novo Sarajevo, neki novi grad ni nalik onom nekada. Jedna zastava, danas pocepana na tri dela, jedna dusa danas rastrzana na tri strane. Na moju veliku zalost. A kako sam samo volela taj grad... Onoga sto ga je cinilo tako posebnim vise nema, sve se slilo u jednu te istu sliku, sliku vestackog grada koji na silu zivi. Zadnji put sam bila u tom gradu 2006.godine i nadam se nikada vise. Ne zelim vise kvariti uspomenu, zelim ga pamtiti onakvog kakav je nekada bio, pre 1992.godine!!! Zbogom Sarajevo, ovo je moj poslednji oprostaj od tebe!!!

au, pa autorka izgleda nije pratila Nadrealiste, cim se ne seca oduvek zutog Holidej In-a...

Sarajevo dusu nikada nije imalo. Uvijek je to bila ogromna, zatucana mahala, puna mrznje, koja je samo na povrsinu isplivala te 1992. To je taj isti grad, samo bez maski i malo drugacijeg etnickog sastava.

Bez obzira sto i sam smatram da je tekst isuvise ruzicats, moram spomenuti par klasicnih zamjena teza u komentarima:

1. Kaze neko Sarajevo nije isto jer vise nema ulice Vase Miskina ili Principovog mosta? Nebuloza, jer je to nekih 450 godina bila Ferhadija i Latinska Cuprija, a svega 45 ovo, nasilu preimenovano! Prema tome onda ono 1945-1992 nije bilo "pravo" Sarajevo.
2. Kazu "muslimanizacija" i izgradnja dzamija: pa u Sarajevu je uvijek 65-70% ljudi bilo Bosnjacke nacionalnosti, i dzamija je bilo upola manje nego prije 1945, jer je skoro svaka druga bila porusena tokom komunizma! Nove dzamije se prave u novim dijelovima grada, gdje ih niej bilo, a jedini problem s tim je da su grozne, i neukusne i neprikladne...
3. I treca zamjena teza: npr "dosla sam iz Bg i osjecala se neprijatno". E mislim da tako i treba, jer je Sarajevo i dozivilo svoju najvecu golgotu zbog zla koje je doslo "iz tog pravca"
Taj osjecaj po mom velikom i vrlo utemeljenom poslijeratnom iskustvu nema samo jedna vrsta ljudi: oni koji su iskreno i od srca od aprila 1992 pa do zadnjeg dana opsade osudjivali ubijanje Sarajeva, ti ljudi danas dolaze u Sarajevo otvorenog srca, bez "oraha u dzepu", koji bi ih odavali dok koracaju Bascarsijom. Takvi uzivaju u Sarajevu koje je ne samo nas kojih ovdje zivimo, vec i njihovo...

U potpunosti se slazem sa "Vladarom" Ja koja sam tamo rodjena i zivela 25 godina.

Bio sam u Sarajevu(doletio iz ZG-a), nisam bio prije rata ali sam čuo da je grad kako u ratu tako i kasnije "silovan", koliko sam shvatio-jedna od najljepših razloga Sarajeva je bila njegova multi-etičnost, danas toga više nema..grad je na putu da potpuno izgubi svoj duh i prepoznatljivost, niti jedan grad ili država ne može biti sretna ako svjesno "gura" ljude druge vjere izvan njega, neki ljudi u Sarajevu moraju shvatiti da Sarajevo nije Sarajevo bez Hrvata i Srba, ako taj grad se "uspije" do kraja "očistiti" od dva "druga" naroda-sa time će prestati biti poseban..Bilo mi je prekrasno, tu i tamo sam doživio neugodnosti ali sitnice, više sam doživio ljepote i prekrasnog gostoprimstva, samo vidim i čujem da grad kao takav nestaje...ako uspiju odmah "prestati" sa "muslimanizacijom" grada, imaju priliku postati srce Balkana u kojega će svi dolaziti kao logična sredina bivše YU...
Molim Boga da tako i bude i da svi žive zajedno, bez toga da jedna vjera "preplavi" Sarajevo i uništi različito, svaka vjera ako je nasilna i netolerantna nije dobra-kako se god nazivala...SRETNO

calanak kao clanak nije vriejdan pomena. Povrsan, blag, nista... Zaboravi se prije nego se dodje do kraja. A sto se tice Sarajeva.... E tu bi se dalo mnogo toga reci. Vidim nostalgija je osjecanje koje preovladava u vecini komentara... E pa dragi moji ako imate nostalgiju za tim divnim, multikulturalnim, smekerskim gradom, dodjite da zivite ovdje mjesec dana. GARANTUJEM, ali GARANTUJEM izljecenje od iste.... Nema vise tog Sarajeva,ni na mapi, samo u sjecanjima na nase djetinjstvo.

Apsolutno netacno da je Sarajevo otvoren grad i da su ljudi tolerantni. Prozivela sam tamo svoje najlepse godine i kad sam prosle godine nakon 15 prvi put krocila u Sarajevu videla sam da to nije ni senka onog grada od pre 1992. Svi, pocev od mojih nekadasnjih prijatelja su se ponasali krajne ksenofobicno i neljubazno. Nisam pricala ekavicu, mogla sam prilicno lako da se 'vratim' na stari akcenat, znaci nisam bila diskriminisana zbog toga. Jednostavno onom primitivizmu smeta svako ko zraci nekom uljudnoscu i pozitivnom energijom. Tamo je sve zadrto, neljubazno bahato. Naravno, nijednu lepu rec o necemu iz Srbije nisam cula...

Bila sam dva puta kao klinka (80tih) i prosle godine. Zajednicko za sva tri boravka je jedno osjecanje NEUGODNOSTI koje ne mogu ni dan danas da definisem... jedva cekate da napustite grad, a ne znate razlog tome.

bio u sarajevu prošle godine eto samo da vidim sta je to..pošto sam od staraca cuo dosta o tom gradu, bilo nas 4-oro i prvo nam je trebalo 7-8 sati vožnje katastrofalnim cestama pokraj razrusenih hrvatskih i muslimanskih sela, kad smo dosli u sarajevo meni je to izgledalo totalno ka neka primitivna sredina iz srednjeg vijeka, umorni ljudi, stara auta na cesti..ovo govorim bez zelje da nekoga uvrijedim, jednostavno mi je takav dojam ostao..

Kad god dođem u taj grad osjećaj je sve tužniji i tužniji..To važi za cijelu Bosnu..nekako kao da je sve stalo (i još malo unatrag), a ljudi su valjda dobri ali bez pozitivne energije, zatvoreni u sebe i svoja sjećanja. Oni koji su proveli rat tamo misle da imaju veća prava, a oni koji nisu imaju grižnju savijest što nisu. Srž beznjađa i stereotip Balkana.

Mnogo komentara za ovako mali grad. Valda su uzrok tome su emocije (bilo one pozitivne ili negativne). To je ono kad očekuješ previše - pa se razočaraš.
Većina vas očekuje da nađete isto stanje kao prije 1992. Kao: bio rat, nikom ništa, vratimo se na staro. Ali, ovdje češ teško naći porodicu koja nije izgubila barem jednog svoga člana, da joj neko nije postao invalid ili da nije izgubila dom. Da ne pričamo o psihološkim posljedicama blokade 4 godine. Možeš li zamisliti da te neko zatvori u stan samo 1 dan bez vode, struje i hrane, a pored toga da ti je život ugrožen pucanjem snajpera i granata. Pokušaj - možda onda bolje shvatiš građane Sarajeva.
Istina - Sarajevo nije isti grad. Ne traba ni biti. Ljudi se nose sa svojom sudbinom najbolje kako znaju.

Slazem se sa Vladi i Sarajlija(onaj pravi). Sarajevo vise u mnogim segmentima ni na sta ne lici i jedino ga malo vadi Sarajevo Film Festival. Ostalo - uzas. Pa u Sarajevu sada 80% ljudi koristi 'bre' u govoru a nisu Srbi. Toliko o strukturi stanovnistva tamo. Ostalo i sami mozete da pretpostavite.

Ja sam rodjen u Sarajevu. Svi moji korijeni su iz Sarajeva. Moji roditelji, njihovi roditelji. Zivio sam u Sarajevu do 1996.godine. Nema nigdje na svijetu Sarajeva, tog duha, te raje. Ma kakav Beograd i Zagreb.Sarajevo je imalo mnoge slavne licnosti,ali to su obicni ljudi,koji su se druzili i izlazili sa obicnim ljudima, a toga nema u Beogradu,Zagrebu ili bilo gdje na svijetu. E to je taj duh Sarajeva, bez foliranja,bez maski. Tacno je da se mnogo toga promjenilo u Sarajevu, ali jos uvijek volim da odem u grad na Miljacki i da udahnem vazuh rodnog grada.

Da... Na žalost moram se složiti sa mnogima ovde koji taj grad poznaju mnogo bolje od vesele autorke... Promašena ideja...promašen tekst...

Sarajevo nije isto kao i ostatak gradova u BiH. U Mostaru je isto ako ne i gore. Samo bih se nadovezao na jedan komentar da kažem da postoji željeznička linija Sarajevo-Beograd sa presjedanjem u Doboju.

Danas sam bio u svom rodnom gradu, u svom Sarajevu.Prosao sam pored svoje skole i pored stana gdje sam nekad zivio.Kako je bilo lijepo udisati taj vazduh,disao sam punim plucima i kako je tuzno kad znam da mozda tamo vise nikad necu ziviti.

Evo citam ove komentare poslije gotovo godinu i pol i mogu samo da konstatujem da se vi Srbi konacno trebate suociti sa istinom i traziti oprost od svih naroda bivse YU.Nema naroda na ovim prostorima koji nisu od Srba stradali.Vasi komentari su u stilu borili smo se za bratstvo,zajednistvo a Bosnjaci nisu htjeli.Pa ko je bio na bosanskim brdima ??????Ko je etnicki ocistio 50% BiH?Ko je ubio samo u SA 12000 civila od toga 1800 djece?Ko je drzao grad pod opsadom skoro 4 godine?Ko je blokirao dotok struje,vode,gasa?Ko je redovno bombardovao RTV dom?Ko je do temelja porusio vitalne gradske objekte?Ko je porusio preko 1000 vjerskih objekata Bosnjaka muslimana u BiH?Ko je otvarao logore?Ko je planski vrsio silovanja zena i maloljetnica?Mogao bih da pisem do zore o Vasim nedjelima a Vi ocekujete da Vas neko doceka sa ljubaznoscu u SA i BiH.Nije SA kao nekad jer eto nema dovoljno Srba koji su uzgred receno pred sami rat organizovano napustili grad u organizaciji SDS-a i smjestili se po okolnim brdima gdje su naredne 4 godine rokali po gradu koji eto toliko vole.Jedan dio je otisao put BG gdje su pricali bajke kako su torturisani po SA od raznoraznih mudzahida.Vjerovatno da bi naisli na bolji prijem u BG.Ko je sta radio u proteklom ratu BiH najbolje se vidi iz izvjestaja Mazovjetckog gdje se kaze da su u BiH 95% zlocina pocinili Srbi. Doduse nisu bili samo nasi domaci Srbi bilo vas je naravno i iz Srbije a to vi znate ponajbolje.Dolazilo se mahom vikendom na rokanje po bosanskim carsijama.O pljackanju necu ni da govorim jer se to podrazumijevalo.Dobri su Vam i korisni bili izleti u BiH .Ako hocete mogu Vam nabrojati paravojne i regularne jedinice iz Srbije koje su zarile i palile po bosanskim carsijama, mada Vi dobro znate koje su to.Eto toliko ste vi dobra nacija da je to cudo jedno.Kad citam komentare vezano za SA tacno me bude stid sto Vas nisu bolje docekali.Bas ste zasluzili.Mnogo smo jada pretrpili zahvaljujuci BG i nismo zaboravili vjerujte.Ja sam sa Srbima zavrsio sa prestankom rata i jako se lijepo osjecam.
Dragi moji odbjegli sarajevski Srbi nadali ste se "OSLOBODJENJU" Sarajeva za 15 dana, jer su Vam to obecali SDS-ovci.Hvala Allahu odbranili smo se a to je u stvari Vas najveci problem.Sarajevo grabi naprijed a vi???? Nema Vas ni u onoj subi gdje se djahkad gamad zavlaci.
Ja se iskreno nadam da ce te VI kao narod doci pameti pa da se i ovi ostali balkanski narodi odmore.Stvarno Vas je dosta vise.

@Natasha:
Kazi mi molim te da to nije Natasa koja sada zivi u Teksasu?

Sarajevo je katastrofa. Stvarno. Ali stvarno.

bio u sarajevu prošle godine eto samo da vidim sta je to..pošto sam od staraca cuo dosta o tom gradu, bilo nas 4-oro i prvo nam je trebalo 7-8 sati vožnje katastrofalnim cestama pokraj razrusenih hrvatskih i muslimanskih sela, kad smo dosli u sarajevo meni je to izgledalo totalno ka neka primitivna sredina iz srednjeg vijeka, umorni ljudi, stara auta na cesti..ovo govorim bez zelje da nekoga uvrijedim, jednostavno mi je takav dojam ostao..

Bez obzira sto i sam smatram da je tekst isuvise ruzicats, moram spomenuti par klasicnih zamjena teza u komentarima:

1. Kaze neko Sarajevo nije isto jer vise nema ulice Vase Miskina ili Principovog mosta? Nebuloza, jer je to nekih 450 godina bila Ferhadija i Latinska Cuprija, a svega 45 ovo, nasilu preimenovano! Prema tome onda ono 1945-1992 nije bilo "pravo" Sarajevo.
2. Kazu "muslimanizacija" i izgradnja dzamija: pa u Sarajevu je uvijek 65-70% ljudi bilo Bosnjacke nacionalnosti, i dzamija je bilo upola manje nego prije 1945, jer je skoro svaka druga bila porusena tokom komunizma! Nove dzamije se prave u novim dijelovima grada, gdje ih niej bilo, a jedini problem s tim je da su grozne, i neukusne i neprikladne...
3. I treca zamjena teza: npr "dosla sam iz Bg i osjecala se neprijatno". E mislim da tako i treba, jer je Sarajevo i dozivilo svoju najvecu golgotu zbog zla koje je doslo "iz tog pravca"
Taj osjecaj po mom velikom i vrlo utemeljenom poslijeratnom iskustvu nema samo jedna vrsta ljudi: oni koji su iskreno i od srca od aprila 1992 pa do zadnjeg dana opsade osudjivali ubijanje Sarajeva, ti ljudi danas dolaze u Sarajevo otvorenog srca, bez "oraha u dzepu", koji bi ih odavali dok koracaju Bascarsijom. Takvi uzivaju u Sarajevu koje je ne samo nas kojih ovdje zivimo, vec i njihovo...

Drage moje "ex-sarajlije", oni koji su došli u Sarajevo od 1992, nisu došli svojom voljom. a što se tiče prijeratnog Sarajeva:
Nema Kuste, pravi drvene gradove po Srbiji, nema Brege, penjo` se na višnju pa pao, nema Neleta, prodaje šuplju Begešu, pa neka ih nema, nama koji smo preživjeli od marta 1992 do januara 1996, nimalo ne nedostaju.
Takođe ne nedostaje nam ni "ex-sarajlija" sa Durmitora koji sada sjedi u Hagu.
P.S.
Opet se igra na Koševu i Grbavici, i opet u Želji i Sarajevu igraju igrači svih vjera i nacija.

Ja sam peta generacija rodjena u Sarajevu. Moja djeca su takodje rodjena u opstini Centar, i bila su sesta generacija Sarajlija. Ali dosao je taj rat i vec skoro 17 godina kako smo otisli is tog grada. Zao mi je tog dijela mog zivota koji je kao i svaka mladost nepovrativo lijep i drag. Ali to Sarajeve ne postoji vise osim u sjecanjima. Na zalost ni u jednom od prijasnjih ratova nije bilo vise pritisaka na moju porodicu kao u ovom. Moram reci da u tome nisu ucestvovale "stare sarajlije" ali i oni su "cast izuzetcima" cesto gledali na drugu stranu da se ne zamjere onim kriminalcima koji su vladali gradom s pocetka rata u Sarajevu. Vracao sam se par puta u grad, obicno nekim porodicnim obavezama, i svaki put se vracao prazan. U gradu su se i face promjenile. Nije bilo normalno proci ulicom Vase Miskina ili Titovom i doci do parkuse a da ne sretnes neku raju, ako nista roditelje mojih ortaka ili neke rodbinu sto se tu uvjek nekako zatekla na kafici, ili kolacima kod "olomana" ili cekali neku ribu oko Ekonomskog. A navece se vec znalo koja raja i u koje vrijeme gje izlazi. Sad mi znalo desti da nikoga na ulici ne prepoznajem i da i jezik koji ovi ljudi koriste nije vise onaj na koji se moje uho navilo. Da se nisam po dogovoru sastao sa par prijatelja koji su se takodje zatekli u gradu, mislo bi da sam u nekom filmu gdje moje noge idu manihalo poznatim ulicama ali ljudi i jezik su sa nekog drugog podneblja. Od mojih par jarana sam obavjesten da ova nova "provincijska dreka i nekultura su ucinili da i ona fina raja se povlaci u svoje male krugove i tako samoizolacijom brani od primitivizma koji je nametnut ovom gradu. Kad citam ili slusam stare Beogradjane koji pricaju o prvim posljeratnim godinama i njihovim problemima i razocarenjima koje su usljedila dolaskom partizanske demokratije, prepoznajem tu zbunjenost i razocarenje i u sarajevskoj carsiji. Grad se pretvorio u skoro 100% jednonacionalnu sredinu i onaj sarm koji su mnogi ljudi dozivljavali dolaskom u njega se sad izgubio pa sad podsjeca na skup nekeih sanzdackih mahale.
Tako da nije nasih grobova i zgrada koje su iza sebe ostavljale druge kulture ovaj grad se ne bi mogao prepoznati. Za turiste koji ostanu tamo dan- dva i koji nemaju vremena da osjete ritam sadasnjeg Sarajeva to se cini sasvim drugacije nego ono sto ljudi koji su zivjeli ili duze boravili u tom gradu sada osjecaju. Da ne govorim da sam za vrijeme svoje prove i druge posjete Sarajevu sa zebnjom pratio rekcije i poglede ljudi kad bi culi imena moje djece dok su se kratko igrala u parku. Mi tu vise nismo dobro dosli. I sto bi se sad reklo u Rajvosa " alajhimanet " zauvijek.

Bila sam dva puta kao klinka (80tih) i prosle godine. Zajednicko za sva tri boravka je jedno osjecanje NEUGODNOSTI koje ne mogu ni dan danas da definisem... jedva cekate da napustite grad, a ne znate razlog tome.

Ja sam se rodio u Sarajevu, odrasto, skolovao. To je moj rodni grad. Za ovaj putopis mogu da kazem, da nema veze sa zivotom, i da nam autor nudi neke lazne informacije, ako zanemarimo otrcanu pricu o cevapima, koji se usput ne jedu sa obaveznim jogurtom, onda mozemo da procitamo npr nebulozu o obnovi Holidej Ina u optimisticnu zutu boju, sto ne znam sta bi tacno znacilo i zasto je to nesto bitno, ali Holidej Inn je oduvijek bio zute boje. Medjutim najveci problem ovog clanka je prica o multietnicosti i osvrnuo bih se na slijedecu recenicu "Insistiranje na podelama u gradu koji se i dalje ističe multikulturalnošću i raznolikošću učinilo mi se potpuno besmislenim." Ja zaista ne znam o kojoj multikulturi i raznolikosti se tu govori. Grad je sada iskljucivo bosnjacki, sa Srbima i Hrvatima ispod 10%, a Jevreja nema vise od par stotina, na pola miliona ljudi. Pa i sam clanak se svodi na opis i dozivljaje iskljucivo iz bosnjackoj miljea.
OK, ja razumijem da nekog iz Beograda mogu da oduseve cevapi, baklava i kafici, ali prica o laznoj multietnicnosti je u najblaze receno neprikladna i uvredljiva za one koji su morali da napuste grad, upravo zbog nestanke multietnicosti i njihove nikakve perspektive u Sarajevu.

Sarajevo je oduvek bilo jedna obicna, doduse malo gusce naseljena mahala. Verovatno su cevapi zaista bili dobri, ali sve ostalo u tom gradu je bilo u senci njegove magle i neobjasnjive i neopisive sete. Nekako je sve u tom gradu, osim te duboke tuge, bilo plitko i jeftino. I muzika i provod i umetnost i bratstvo-jedinstvo i paljevine na Tita i YU i potonje na dzamije i srpska ognjista - sve je to bilo i jeste povrsno i jeftino.

Sarajevo dusu nikada nije imalo. Uvijek je to bila ogromna, zatucana mahala, puna mrznje, koja je samo na povrsinu isplivala te 1992. To je taj isti grad, samo bez maski i malo drugacijeg etnickog sastava.

Sarajevo je prelijepo s obzirom kroz kakvu golgotu
je proslo i varvare koji
su ga htjeli unistiti.

Ja sam takodje rodjen i ziveo do 1992. u Sarajevu...napustio sam ga mesec dana pre nego sto je sukob poceo jer je bilo jasno sta ce biti. Sarajevo jeste romantican grad ali se poslednjih godina pretvorio u pravu Meku, ne mogu ovde da okacim skorasnju sliku ali dzamije su na svakih 300-400m. Gledajte u Banja Luku, za mene je mnogo lepsa. A Beograd mi je jos lepsi i romanticniji u svakom pogledu.

Apsolutno netacno da je Sarajevo otvoren grad i da su ljudi tolerantni. Prozivela sam tamo svoje najlepse godine i kad sam prosle godine nakon 15 prvi put krocila u Sarajevu videla sam da to nije ni senka onog grada od pre 1992. Svi, pocev od mojih nekadasnjih prijatelja su se ponasali krajne ksenofobicno i neljubazno. Nisam pricala ekavicu, mogla sam prilicno lako da se 'vratim' na stari akcenat, znaci nisam bila diskriminisana zbog toga. Jednostavno onom primitivizmu smeta svako ko zraci nekom uljudnoscu i pozitivnom energijom. Tamo je sve zadrto, neljubazno bahato. Naravno, nijednu lepu rec o necemu iz Srbije nisam cula...

Rodjen sam u Sarajevu i zivio sam sve do 1992 godine. Ovaj clanak da je napisam mozda 1989 bi imao i nekog smisla al sada nema. Cista je izmisljotina. Autor teksta spominje vjerske objekte u objektivi, daje sliku da ima dzamija kao hriscanski crkvi al to je jedne neistina. Predratno Sarajevo je imalo dusu jer je bilo sekularno i vjerski objekti nisu dominirali grad. Sada Dzamije dominiraju Sarajevo i Sarajevske duse vise nema. Zadnji put sam bio 2003 sa rodicom iz Beograda i rekao nikad vise. Bas u Bascarsiji su nam napravili incident zbog njezinog Beogradskog naglaska. Naravno nemozemo kriviti samo Muslimane zbog smrti Sarajevskog duha jer i mi Srbi smu tu imali debelog udjela al neznam sto nas liberalna Srbija pokusava ubjediti da u Sarajevu i Bosni in general postoji neko brastvo i jedinstvo, neka raja i druzenje kao sto je bilo prije. Nepostoji nit ce ikad postojat.

Ja sam kao klinac svake godine provodio u SA po nekoliko dana pre i nakon povratka sa hrvatskog primorja. To su bile 80-e,i grad je bio fantastican, atmosfera i ljudi neverovatni, narocito za tinejdzera iz malog grada iz istocne Srbije. Uvek sam sa roditeljima ostajao u hotelu "Bristol". Zatim je taj tinejdzer porastao, postao arhitekta, i otisao u SA u januaru ove godine. Bascarsija, iako izgleda skoro isto kao i pre 20 godine, nema vise tu lepotu u sebi. Jedino sto mi se svidelo je sto su stariji ljudi na sred pjacete igrali sah. Ostatak grada je na mene ostavio utisak dobrovoljne kaznione, a ljudi izgledaju kao da ih je neko naterao da zive u Sarajevu.
Nisam imao nikakvih neprijatnosti, daleko od toga, jeo sam izvrsne cevape u "Mrkvi", ali Sarajevo moze nekom ostati samo daleka ljubav, ili zal za mladoscu, jer Sarajevo danas nije niti romanticno, a jos manje urbano ili prijatno za zivot.

Dragi moji,
ja se samo pitam , zasto je ovaj text izazvao ovoliko reakcija??? I to uglavnom negativnih, od 'bivsih' sarajlija!! hahahah....znaci text je pogodio pravu zicu. Mozda bivsim sarajlima nije dobro u sadasnjem gradu u kojem zive, pa pljuju na pozitivne stvari izrecene u textu...da bi mozda sebe ubijedili da Sarajevo stvarno nije onaj grad od prije rata i da stvarno vrijedi ostati u sadasnjem mjestu prebivalista. Jer ako je u Sarajevu tako lijepo, sta oni rade tamo...i nesvjesno bi da se vrate, ali ne zele priznati i stide se te pomisli.
Iz Sarajeva sam, bila sam dvije godine u ratu i bila sam u Bg. 94-95... a dolazila sam u Bg. i prije '92. I ne moze niko da mi kaze da u Bg. nema 'papaka' iz unutrasnjosti , da na vodecim mjestima , uglavnom direktorskim , dekanskim , menadzerskim nisu uglavnom bili crnogorci ( a da ne spominjem Studenjake, Karaburme, Patrise Lumumbe i Ive Lole Ribare... i razmo razn firme, prodavnice...)A gdje su Kosovari popularno zvani Siptari? Bg. je bio pun ljudi sa Kosova...i ne moze mi niko govoriti da nema nacionalizma u Bg. i da je Bg. bolji od Sarajeva...
Kad sam se vratila u Bg. poslije nekoliko godina...ni on nije bio isti grad kojeg sam ostavila. Na ulicama nisam srela nikog poznatog, mjesta na koje sam ja izlazila ili su zatvorena ili nema vise one raje koja je izlazila tu. Pa, zar to nije normalno? Grad nije bio vise isti i nisam se osjecala isto kao sto sam se osjecala nekoliko godina prije toga. Prema tome, ni ljudi koji dodju u Sarajevo poslije 10, 15 god. i kazu da Sarajevo nije isto kao prije rata i da to vise nije isti grad, pa naravno da nije...vratite se u Bg. poslije 2 godine provedene u Torontu, Chikagu, Londonu , Amsterdamu...pa ni Bg. vise nece biti isti.
Svi negativni komentari, ovdje, su proistekli iz vlastite nemoci ljudi da promjene svoj zivot na bolje (u sadasnjem mjestu boravka)...pa moraju da pljuju na nesto sto su napustili i gdje smo svi ONDA zivjeli bolje.
Vratila sam se u Sarajevo prije 5 god. i tvrdim da ima dusu i da su ljudi dobri. I tvrdim da zivim bolje nego sto sam zivjela u Kanadi!! Sarajevo je stvarno gostoljubivo i stvarno prima ljude rasirenih ruku, samo i covjek koji treba da primi tu gostoljubivost treba da bude u srcu i dusi SIROK.

Rodjen sam u Sarajevu i sve sto mogu da kazem da to nema veze sa onim sto je bilo ranije. Nisu to isti ljudi...ima starosedeoca ali to je isto kao kada bi umesto gradjana Beograda doslo 2 miliona ljudi iz unutrasnjosti srbije..to nebi bio isti grad. Tako i Sarajevo. Kada odem tamo, svaki put se osecam neprijatnije i neprijatnije. Mozda je problem i u meni. Poslednji put kada sam bio dva puta su me zaustavljali u centru zbog tablica, i to sa rotacionim svetlima. Rekao sam policajcu da iako sam rodjen tu da vise nikad necu da dolazim, posle toga me pustio da idem svojim putem...

Slazem se sa Vladi i Sarajlija(onaj pravi). Sarajevo vise u mnogim segmentima ni na sta ne lici i jedino ga malo vadi Sarajevo Film Festival. Ostalo - uzas. Pa u Sarajevu sada 80% ljudi koristi 'bre' u govoru a nisu Srbi. Toliko o strukturi stanovnistva tamo. Ostalo i sami mozete da pretpostavite.

Sarajevo,ljubavi moja. Kad cujem reči te pesme, u očima zasjaju suze, vratim se pola veka unazad, sećajući se rodnog Koševa, Bjelava, Bistrika, Baščaršije, MarinDvora,Miljacke........prve simpatije, prvog poljupca, sankanja na Vracama......jednom rečju grada koji ima dušu, kao ni jedan drugi na svetu,setim se divne SARAJEVSKE RAJE

ja sam Vojvodjanin imam 25 godina.prvi put sam bio u Sarajevu u zivotu u Jesen 2006 godine.proveo sam dva dana u gradu i moje iskustvo iz grada Sarajeva je prilicno pozitivno i prilicno odskace od vasih iskustava.Vrelo Bosne,Dzamija,Bas Carscija,Trebevic i ostalo je samo usputno iskustvo.Medjutim ljudi su tako prijatni cak vise nego u Beogradu bar meni.Kad god sam pitao za neku direkciju dobio sam veoma ljubazan odgovor sa ispracajem:"sretno" i sirokim osmehom.ulica,kafana,banka,butik,mladi stari svi su bili super.i u tramvaju su svi imali lepu rec i interesovanje za mene,najcesce to kako smo svi izgubili raspdom Juge i kako je ranije bilo bolje.to je moje iskustvo.Zivele Sarajlije i Bosna!Jedan stariji covek od koga svi mozemo nauciti,sreo sam ga kod obale reke Miljacke,imao je dva sina blizanca.Jednog od njih je pogodio snajper,imao je dvoje dece,mlad covek,nosilac crnog pojasa itd.To tragicno iskustvo ga ipak nije sprecilo da prijateljski poprica sa mnom a meni je nakon tog razogovora bilo puno srce,dotakli smo cak i filozofiju Dalekog Istoka izmedju ostalog.da skratim:I on se zalio na neljubaznost danasnjih ljudi u Sarajevu ali se zalio zasto u Srbiji radikali dobijaju najvise glasova a liberali najmanje.Nisam znao sta da mu odgovorim i ostao sam zatecen.bilo me je sramota iako sam naravno na demokratskoliberalnoj poziciji.Svi mi trebamo uciti kako biti bolji ljudi da bi ovu planetu ucinili lepsom.samo sam na autobuskoj stanici dobio jedan prekoran pogled ali to nije vredno pomena.To je sica.Sarajevo je zaista grad u koji cu se vracati sa apetitom a autoru ovog teksta porucujem da nastavi da pise ok?razmisli Sandra ovo uzburkivanje oko teksta ti samo ide kao plus i treba da ti dodje kao priznanje.ili bi vise volela da je nula komentara?

Ovaj clanak vratio me 5o god.unazad,dok sam onda nekoliko puta boravio poslovno u Sarajevu
i zavolio taj grad i te ljude.
Za mene je to bio uvijek lijep
dogadjaj i danas se sjecam sa
nostalgijom na to doba.Mjesta koja su opisana u tom clanku velikom vecinom su mi poznata i rado ih se sjecam jos danas.

Simpatican tekst. Ali samo za onoga ko ne zna kako se zaista zivi u Sarajevu.

Pozdrav,
Moram priznati da sam se direktno nasao u tekstu, tj ja sam onaj radi koga je spomenuta Lejla dosla iz Skopja da zivi u Sarajevu. Nekadasnje Sarajevo, Jugoslavija, Beograd, kao i Tito i sve ostalo vezano za nekoliko destina godina iza nas nikad se nece vise vratit. Smatram da mogu vise pricati o Sarajevu kao neko ko je imao prilike da osjeti promjene u Sarajevu nastale ratom i njegovim posljedicama. Komentari gore spomenute gospode / nekadasnjih drugova mi izgledaju vrlo povrsno i napisani sa namjerom da dokazu da njihov odlazak iz Sarajeva je najbolja stvar koju su ucinili. Volio bih znati na koji nacini su to protjerani iz Sarajeva? Da li ste napustili Sarajevo ispred puske ili ste spakovali kofere u automobile i izvezli se iz Sarajeva? Otisli! A sta je sa ljudima koji su tu ostali i pravili koncerte, bavili se sportom, umjetnoscu za vrijeme granatiranja, gladi I svih drugih nedaca. Sigurno je da nije demografska struktura Sarajeva kao i krajem 80/tih. Zasto ne spomenete i sve stvari koje su desavale Sarajevu od 92-95. Mislim da je na demografiju Sarajeva mnogo veci uticaj imao sam Beograd nego Sarajevo. I pored toga da je Sarajevo iako ranjeno, napaceno i degradirano ratom uspjelo da ocuva svoju dusu.

Sta je treba da pisem o Srbiji? Kako sam vidio sto slika Ratka Mladica i Generala Draze, a ne da sam se super proveo na Exitu; kako je policija samo zaustavljala auta ’’stranih registracija’’ i kako su na ulazima nas posebno rovili. Mislim da je ova djevojka pokazala svoj dozivljaj Sarajeva i da u Sarajevo nije dosla kako bi bila povrijedjena necim vec kako bi Sarajevo dozivjela bez predrasuda. Vjerujem da poslije 15 godina zivota negdje drugo ljudi se totlano mijenjaju i svoj zivot prilagodjavaju ondje gdje su. Zelim tim ljudima svu srecu u zivotu i bez obzira koliko im se gadilo sadasnje Sarajevo u kojem nisu bili 15 godina imaju veliki pozdrav od mene. Izgleda da nam ostaje samo da se taggiramo po starim skolskim slikama na Facebooku.

Da je bilo koji grad 3,5 bio pod opsadom granatiran bez sruje ,vode ,hrane pod snajperima od strane svojih gradjana sa brda uz hiljade mrtvih i ranjenih ,dali bi ostao isti?

Autor teksta ne krije emocije prema Sarajevu.Kako god to izgledalo,i ja (Sarajelija) kad govorim o Beogradu osjeti se neka pozitivna emocija.Sve to zavisi na koga misliš dok govoriš o nekom gradu.Ljudi koji negativno govore o Beogradu,vjerovatno u mislima imaju Šešelja,Slobu,Arkana... Ja kad govorim o Beogradu mislim na Gocu Tržan,Ivanu Pavlović,Zorana Đinđića,Čedu Jovanovića,Gileta iz "orgazma",Milana Mladenovića... Valjda je i to razlog zašto imam (i nakon svega) mnogo pozitivnih emocija prema Beogradu.

Svaki put kada sam poslije rata išao u svoj rodni grad,kada sam ulazio u njega,suze su mi tekle.Sve ulice znam napamet, iako sam izašao sa 15 godina nepunih.Uvijek kada udahnem taj vazduh znam da je to moj grad,ali ja taj vazduh nikad više neću udisati.Neki novi ljudi farbaju ulično osvijetljenje u zeleno,evo pročitao sam hoće i trotoare!Vase Miskina je Ferhadija,a moji drugovi su rasuti po svijetu ,svih vjera.Tužno je Sarajevo sada!

Ovaj tekst kao da je napisan od strane nekoga ko prvi put posećuje Sarajevo ili za one koji će ga prvi put posetiti.
Doduše, možda i mi stare Sarajlije ne možemo da pobegnemo od one "...eeee a nekada je to bilo..."
Nije Sarajevo više ni mešavina nacija, religija, kultura, jezika i običaja. Možda jeste za stranca i površnog posmatrača ali za nas koji smo tamo rođeni i odrasli nikako.
Naružen grad koji se obnavljao nakon rata onako kako je ko hteo, stigao i imao novca. "Meko" i "tvrdo" Ć kojim se valjda dokazuje pripadnost, novohrvatske reči u bosanskom jeziku, ultra moderne džamije vredne par stotina miliona € koje kao da su preseljene iz Saudijske Arabije ili Emirata... To je prava slika novog Sarajeva koje će možda i takvo nekome odgovarati.
Meni svakako ne, zato u Sarajevo samo poslom zaobilazeći u širokom luku svoju zgradu, igralište gde sam napravio prve korake, ćošak gde smo prvi put zapalili cigaretu, klupu u parku gde...
Na kraju, neobično da autorku neko nije uputio i da ode do Vrela Bosne, Stojčevca...
Tužno.

Sarajevo... Ta rec mi je nekada bila sve, a sada tako imaginarno zvuci. Namerno kazem "rec" jer sada je samo to i nista vise. Moj rodni grad, nekada dolina snova, nade i zelja, sada ne postoji. Postoji neko novo Sarajevo, neki novi grad ni nalik onom nekada. Jedna zastava, danas pocepana na tri dela, jedna dusa danas rastrzana na tri strane. Na moju veliku zalost. A kako sam samo volela taj grad... Onoga sto ga je cinilo tako posebnim vise nema, sve se slilo u jednu te istu sliku, sliku vestackog grada koji na silu zivi. Zadnji put sam bila u tom gradu 2006.godine i nadam se nikada vise. Ne zelim vise kvariti uspomenu, zelim ga pamtiti onakvog kakav je nekada bio, pre 1992.godine!!! Zbogom Sarajevo, ovo je moj poslednji oprostaj od tebe!!!

Bio sam u Sarajevu(doletio iz ZG-a), nisam bio prije rata ali sam čuo da je grad kako u ratu tako i kasnije "silovan", koliko sam shvatio-jedna od najljepših razloga Sarajeva je bila njegova multi-etičnost, danas toga više nema..grad je na putu da potpuno izgubi svoj duh i prepoznatljivost, niti jedan grad ili država ne može biti sretna ako svjesno "gura" ljude druge vjere izvan njega, neki ljudi u Sarajevu moraju shvatiti da Sarajevo nije Sarajevo bez Hrvata i Srba, ako taj grad se "uspije" do kraja "očistiti" od dva "druga" naroda-sa time će prestati biti poseban..Bilo mi je prekrasno, tu i tamo sam doživio neugodnosti ali sitnice, više sam doživio ljepote i prekrasnog gostoprimstva, samo vidim i čujem da grad kao takav nestaje...ako uspiju odmah "prestati" sa "muslimanizacijom" grada, imaju priliku postati srce Balkana u kojega će svi dolaziti kao logična sredina bivše YU...
Molim Boga da tako i bude i da svi žive zajedno, bez toga da jedna vjera "preplavi" Sarajevo i uništi različito, svaka vjera ako je nasilna i netolerantna nije dobra-kako se god nazivala...SRETNO

Baš sam bila u Sarajevu ovog leta i verovali ili ne prvi put u životu. Baš sam prijatno iznenađena mnogo lep grad i vidi se da je to nekad bila prestonica sevdaha i boemštine, nekako odiše svime tim samo da sediš u "kafičima" na kafi. Još ko je studirao tamo u zlatno vreme pre rata sad mu verujem kako je to bilo lepo i ugodno.

Prekrasan clanak,podsijetilo me nanekadasnja lijepa vremena.Neki "komentari",na ja.Volio boh tim osobama pustiti jeda ,bilo koji dokumentarac o granatiranju sarajeva,i shvatili bi koliko su ljudi tamo i pored toga prijatni i srdacni

Devla, devla, kakav loš tekst. Cumbajspil, ona ide u avanturu zvanu Sarajevo i avion je nosi u neizvesnost. A neizvesnost se sastoji u tome hoce li naruciti cevape sa lukom ili bez njega. Banalnost do banalnosti.

Sarajevo će biti,sve drugo će proći...

Da... Na žalost moram se složiti sa mnogima ovde koji taj grad poznaju mnogo bolje od vesele autorke... Promašena ideja...promašen tekst...

auh. mnogo mi je tesko da citam komentare. posebno one negativne. ja nikada nisam zivela u Sarajevu. Imam prijatelje koji su izbegli za vreme rata, koji su tamo sve ostavili, kojima je tesko, i koji su se od rata na ovamo jako napatili u Beogradu ili gde god da su "pobegli". vek i svugde stranci bez igde icega. Znam da ih ova prica mnogo pogadja. Svaki dan slusam od njih kako je u Sraajevu pre rata zivelo najvise Srba, kako su se gadjali mecima, kako nisu smeli do prodavnice, kako su ih sacekivali po mostovima-koji su bili simboli spajanja, mladalackih ljubavi i okupljanja raje. Ali, ja stvarno nista od toga nisam dozivela. Kod mene nema negativnih emocija. I ne bih volela da ih gradim. Pre nekoliko meseci sam otisla na 3 dana da se vidim sa prijateljem iz Libana koga nisam jako dugo videla. On je zbog posla dosao u Sarajevo, i eto i mene. Nema tu preterane romantike. Moglo je to da bude bilo koje drugo mesto na planeti. Otisla bih na kraj sveta samo da vidim dobre prijatelje. Nemam apsolutno nikakvih predrasuda, iako me mnogi ubedjuju da bih i mozda trebalo imati i da me ne vole bas svugde gde odem. Ma, uopste ne verujem u to. Iako sam Srpkinja, nigde, osim nesto malo u Dubrovniku, nisam imala problema. I ne verujem da cu ih imati. Tekst je napisan ruzicasto, jer sam ga tako dozivela (mada ga uvek dodatno malo isfilujem, jer nam je u svakodnevnim sivim zivotima ponekad potrebna iluzija, san o boljem). I zaista sam uzivala. Otici cu opet cim se ukaze prilika i nadam se ostati duze i obici neka mesta koja su dusa i simbol Sarajeva danas. Mesta koja su nestala posle rata, mesta koji su belezi rata. Jedno cu naglasiti, mene je najvise zanimala struktura javnih prostora Sarajeva, mislim da se tu ponesto promenilo (kao doduse i u Beogradu)i moderna arhitektura. Tri dana sam provela sa dva muslimana. Cak sam i u dzamiji bila na vecernjoj molitvi. Da li bi trebalo da stvarno imam bilo kakve predrsude? Maa dajte!!! Uzas!!!I posle teksta koji sam napisala o Ljubljani citaoci su izneli buru negativnih komentara. Mislim da vise necu pisati putopise iz bivsih Jugoslovenskih gradova. Pozdrav svima...

Nije to onaj grad. Taj grad je umro. Njega vishe nema. Treba sad sto godina i vishe da prodje, da budem neki drugi grad. Grad sa novim imenom. Sarajevo je u sjecanjima, a ne na mapi. Toliko je mrtvila u tom gradu, da svaki put kad odem, jeza me spopadne. Na licima tih novih ljudi vidi se samo smrt. Sto Sarajevo i jeste. Svaki dan se podsjecas koliko je mrtvih bilo na tim ulicama. Na zalost. Tuga mi je u srcu. Sva sreca te ima lijepih sjecanja.

U potpunosti se slazem sa "Vladarom" Ja koja sam tamo rodjena i zivela 25 godina.

Ipak se sve svodi na Jugonostalgiju a to nam je najmanje potrebno danas. Gledaj od cega se zivi pa ako ima interesa raditi sa Sarajevom, u redu, a ako nema okrenuti se Mostaru ili Banja Luci. Ima i tamo kujundzija i terzija.

I love Sarajevo... i licno mislim da je to jedini grad sa nekom posebnom energijom od svih gradova na Balkanu.

Tacno je da je u Sarajevu promenjena struktura stanovnika,ali je Sarajevo i dalje divan grad sa odlicnim nocnim zivotom,i veoma prijatnim stanovnicima.

Sarajevo nije isto kao i ostatak gradova u BiH. U Mostaru je isto ako ne i gore. Samo bih se nadovezao na jedan komentar da kažem da postoji željeznička linija Sarajevo-Beograd sa presjedanjem u Doboju.

Evo citam ove komentare poslije gotovo godinu i pol i mogu samo da konstatujem da se vi Srbi konacno trebate suociti sa istinom i traziti oprost od svih naroda bivse YU.Nema naroda na ovim prostorima koji nisu od Srba stradali.Vasi komentari su u stilu borili smo se za bratstvo,zajednistvo a Bosnjaci nisu htjeli.Pa ko je bio na bosanskim brdima ??????Ko je etnicki ocistio 50% BiH?Ko je ubio samo u SA 12000 civila od toga 1800 djece?Ko je drzao grad pod opsadom skoro 4 godine?Ko je blokirao dotok struje,vode,gasa?Ko je redovno bombardovao RTV dom?Ko je do temelja porusio vitalne gradske objekte?Ko je porusio preko 1000 vjerskih objekata Bosnjaka muslimana u BiH?Ko je otvarao logore?Ko je planski vrsio silovanja zena i maloljetnica?Mogao bih da pisem do zore o Vasim nedjelima a Vi ocekujete da Vas neko doceka sa ljubaznoscu u SA i BiH.Nije SA kao nekad jer eto nema dovoljno Srba koji su uzgred receno pred sami rat organizovano napustili grad u organizaciji SDS-a i smjestili se po okolnim brdima gdje su naredne 4 godine rokali po gradu koji eto toliko vole.Jedan dio je otisao put BG gdje su pricali bajke kako su torturisani po SA od raznoraznih mudzahida.Vjerovatno da bi naisli na bolji prijem u BG.Ko je sta radio u proteklom ratu BiH najbolje se vidi iz izvjestaja Mazovjetckog gdje se kaze da su u BiH 95% zlocina pocinili Srbi. Doduse nisu bili samo nasi domaci Srbi bilo vas je naravno i iz Srbije a to vi znate ponajbolje.Dolazilo se mahom vikendom na rokanje po bosanskim carsijama.O pljackanju necu ni da govorim jer se to podrazumijevalo.Dobri su Vam i korisni bili izleti u BiH .Ako hocete mogu Vam nabrojati paravojne i regularne jedinice iz Srbije koje su zarile i palile po bosanskim carsijama, mada Vi dobro znate koje su to.Eto toliko ste vi dobra nacija da je to cudo jedno.Kad citam komentare vezano za SA tacno me bude stid sto Vas nisu bolje docekali.Bas ste zasluzili.Mnogo smo jada pretrpili zahvaljujuci BG i nismo zaboravili vjerujte.Ja sam sa Srbima zavrsio sa prestankom rata i jako se lijepo osjecam.
Dragi moji odbjegli sarajevski Srbi nadali ste se "OSLOBODJENJU" Sarajeva za 15 dana, jer su Vam to obecali SDS-ovci.Hvala Allahu odbranili smo se a to je u stvari Vas najveci problem.Sarajevo grabi naprijed a vi???? Nema Vas ni u onoj subi gdje se djahkad gamad zavlaci.
Ja se iskreno nadam da ce te VI kao narod doci pameti pa da se i ovi ostali balkanski narodi odmore.Stvarno Vas je dosta vise.

Poticem iz grada koji je, poput Sarajeva, imao specifican smek, a doziveo je jako slicnu sudbinu kao i prestolnica Bosne. Gotovo kompletnu promenu strukture stanovnistva, onog koje je cinilo njegovu sustinu. Cinjenica je da grad cine ljudi a ne zgrade, pa stoga razumem Sarajlije koji se nakon toliko godina zateknu u svom, drugacijem gradu. Isti me osecaj prati kada i sam svratim u svoj rodni grad. Ali, koliko god se promenila urbana struktura, populacija, medju zidinama ostane sacuvano "ono malo duse" po kojem pamtimo svoje gradove. Hocu da kazem, bio sam pre nekoliko godina u Sarajevu, svestan da je to neko novo Sarajevo, ali me odusevio taj cudni behar u vazduhu, koji te prosto uvije i uljuljka, potapse po ramenu i dobrocudno te prihvati kao svog. Nisam se sa takvim osecajima sretao u mnogo gradova. A taj osecaj koji ti pruzi Sarajevo, osecaj prijateljskog, domacinskog, je "ono malo duse" koje je ostalo netaknuto u Sarajevu, nakon svih ovih godina koje su pojeli skakavci.

Clanak mi djeluje kao neki propagandni pamflet o uspjesnoj obnovi i izradnji trznih centara itd
Sarajevo je inace urbanisticki katastrofa, zelene povrsine su gotove sve unistene izgradnjom svega i svacega, a iz Beograda ne mozete doci vozom, jer takav voz vise ne postoji. To onako samo za tacnu informaciju.

Sarajevo stvarno nije ono što je nekad bilo. Ali nije sigurno ni Beograd, Zagreb. Uvijek na prošlos gledamo sa nostalgijom, uvijek gledamo samo na pozitivne stvari koje su se nekad tamo dešavale. Niko neće da vidi koliko je Sarajevo npr. čišće nego prije rata. Mislim da taj osjećaj ljepote, duha, pozitivne atmosfere nije vezan samo za Sarajevo mada se u njemu najbolje osjećao. To je bio osjećaj koji je vezan za 80te, za bivšu Jugoslaviju uopšte. Svima je tad bilo dobro. Ali licemjerno mi je kad neko govori o istočnjacima koji su promijenili duh grada. Jeste tako je, ali nije li jedan istočnjak kojem je ovaj grad sve dao glavni inicijator njegovog rušenja, mrcvarenja i
uništavanja. Sad niko od vas njega ne spominje, negu su vam krive "ultra" Džamije i slično. Nije u redu. Ali mi Sarajlije i dalje znamo sve ljude primiti u svoj grad, pa zašto moramo ostatke života provesti mrzeći se. Poštujmo se i posjećujmo, iako se neke stvari nikad neće zaboraviti, ne znači da i jedni i drugi ne moramo oprostiti. Možemo živjeti kao dobre komšije, uvjeren sam, samo malo više povjerenja i poštovanja.

Bravo Sandra.
Najbolji komentar na ovaj tekst.
I slobodno i čitaj i piši, samo ignoriši komentare.

Rodjen sam, odrastao, postao inzenjer u Beogradu i onda otisao u svet. Danas se tako i osecam. Beogradjanin kome je svet kuca. 80-tih godina kao klinac sam u Sarajevo svake godine svracao u odlasu i povratku sa skijanja na Jahorini. Imam nezaboravne uspomene iz tih dana... 2003. sam prvi put nakon 1991 stigao u Sarajevo. Iako sam nosilac stranog pasosa (ne samo Srpkog) osetio sam intenzivnu mrznju sluzbenice koja mi je pregledala pasos. Razumem ja to, ko zna kako je ona ili neko njen nastradao u ratu iako ja nemam nikakve ni direkne ni inderektne veze sa tim. Bilo je toga jos, ali bilo je i divnih ljudi sa kojima sam se lepo popricao... Jedno je sigurno Sarajevo vise nema dusu koje se secamo. Ubijena je i nestala zajedno sa mnogim Sarajlijama, zajedno sa bivom Jugom.

Eto, svim bivsim Sarajlijama koji tuguju za nekadasnjim Sarajevom zelim poruciti, vratite se, i pomozite ovom gradu da postane ono sto je nekada bio. HVALA!

Nisam nikada bio u Sarajevu i ne poznajem nikoga iz Sarajeva. Razlog zašto dajem komentar je što želim da pozdravim sve Sarajlije i bivše i sadašnje i buduće i da kažem da vas sve volim i poštujem. I da, ne mogu da shvatim one koji bi u Sarajevu da osete nekadašnji sjaj kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo.

Na kraju teksta stoji popis stvari koje ne treba propustiti u Sarajevu.
Dodao bih toj listi i Vrelo Bosne.

Mislim da sudbinu mog rodnog grada najbolje odslikava misao Will Durant-a:
“A great civilization can not fall from without until it has destroyed itself from within.”, jer uz onu vanjsku, fizicku destrukciju tokom rata, Sarajevo je dozivjelo, narocito poslije rata, i unutrasnju destrukciju vlastitog identiteta, tako da mogu razumjeti da se nekome ko nije poznavao ono "staro" Sarajevo, ovo danasnje ucini interesantnom turistickom destinacijom, medjutim, za one koji su nekada zivjeli tamo ili su pak samo na trenutak osjetili njegov puls, odlazak u ovo danasnje Sarajevo je poput odlaska na grob starog dobrog prijatelja: mnogo emocija, sjecanja, gorcine i jedna velika praznina jer je ovo danasnje Sarajevo, uz rijetke izuzetke, personifikacija svega onoga cemu je ono nekadasnje Sarajevo bilo bedem i poslednja linija odbrane.

Kad god dođem u taj grad osjećaj je sve tužniji i tužniji..To važi za cijelu Bosnu..nekako kao da je sve stalo (i još malo unatrag), a ljudi su valjda dobri ali bez pozitivne energije, zatvoreni u sebe i svoja sjećanja. Oni koji su proveli rat tamo misle da imaju veća prava, a oni koji nisu imaju grižnju savijest što nisu. Srž beznjađa i stereotip Balkana.

Danas sam bio u svom rodnom gradu, u svom Sarajevu.Prosao sam pored svoje skole i pored stana gdje sam nekad zivio.Kako je bilo lijepo udisati taj vazduh,disao sam punim plucima i kako je tuzno kad znam da mozda tamo vise nikad necu ziviti.

Ja se sjecam onog Sarajeva koje je imalo ulicu Vase Miskina,Principov most,Olimpiske igre...

@Natasha:
Kazi mi molim te da to nije Natasa koja sada zivi u Teksasu?

sto bi mi zi sarajeva rekli, clanak je 'bezze skroz'.
k'o da je prepisan iz turistickog vodica kantona sarajevo, napisanog od strane "sarajalije od 1994".

tuga i zalost je sve vezano za taj grad og 1992. pa do danas, kako za nas koji smo otisli tako i za one koji su ostali.
sretno nam svima!

calanak kao clanak nije vriejdan pomena. Povrsan, blag, nista... Zaboravi se prije nego se dodje do kraja. A sto se tice Sarajeva.... E tu bi se dalo mnogo toga reci. Vidim nostalgija je osjecanje koje preovladava u vecini komentara... E pa dragi moji ako imate nostalgiju za tim divnim, multikulturalnim, smekerskim gradom, dodjite da zivite ovdje mjesec dana. GARANTUJEM, ali GARANTUJEM izljecenje od iste.... Nema vise tog Sarajeva,ni na mapi, samo u sjecanjima na nase djetinjstvo.

Ja sam rodjen u Sarajevu. Svi moji korijeni su iz Sarajeva. Moji roditelji, njihovi roditelji. Zivio sam u Sarajevu do 1996.godine. Nema nigdje na svijetu Sarajeva, tog duha, te raje. Ma kakav Beograd i Zagreb.Sarajevo je imalo mnoge slavne licnosti,ali to su obicni ljudi,koji su se druzili i izlazili sa obicnim ljudima, a toga nema u Beogradu,Zagrebu ili bilo gdje na svijetu. E to je taj duh Sarajeva, bez foliranja,bez maski. Tacno je da se mnogo toga promjenilo u Sarajevu, ali jos uvijek volim da odem u grad na Miljacki i da udahnem vazuh rodnog grada.

Mnogo komentara za ovako mali grad. Valda su uzrok tome su emocije (bilo one pozitivne ili negativne). To je ono kad očekuješ previše - pa se razočaraš.
Većina vas očekuje da nađete isto stanje kao prije 1992. Kao: bio rat, nikom ništa, vratimo se na staro. Ali, ovdje češ teško naći porodicu koja nije izgubila barem jednog svoga člana, da joj neko nije postao invalid ili da nije izgubila dom. Da ne pričamo o psihološkim posljedicama blokade 4 godine. Možeš li zamisliti da te neko zatvori u stan samo 1 dan bez vode, struje i hrane, a pored toga da ti je život ugrožen pucanjem snajpera i granata. Pokušaj - možda onda bolje shvatiš građane Sarajeva.
Istina - Sarajevo nije isti grad. Ne traba ni biti. Ljudi se nose sa svojom sudbinom najbolje kako znaju.

Razumem ljude koji su ogorceni i pogodjeni svim onim sto se desavalo u Sarajevu,sto se vidi po komentarima, ali zivot valjda mora da ide dalje. Evropu su u proslom veku protresla dva svetska rata, koliko gradova je bilo razoreno, pa zivot opet ide dalje. Ja verujem da tako mora da bude i na Balkanu i rado bih posetila Sarajevo iako sam svesna da to ne moze biti isti grad koji je bio nekad, ali ni svi mi nismo ono sto smo bili pre tih devedesetih.

au, pa autorka izgleda nije pratila Nadrealiste, cim se ne seca oduvek zutog Holidej In-a...

Sandra, ako ti to ista znaci...hvala puno za ovaj tekst o mom gradu...

Sigurno da je tesko pisati o ex-YU gradovima na ovdasnjim portalima jer ako ga napises iole afirmativno, pojavice se se "mali milion" pljuvaca koji ce svojim negativnim komentarima lijeciti sopstvene frustracije...

Ima puno losih stvari u ovom gradu ali zasigurno ima i puno lijepih i dobrih (kao, u ostalom, i u svim drugim gradovima na ovim prostorima)...samo je stvar pristupa, da li zelis u svom textu istaci samo ono negativno ili ono pozitivno...ja glasam za pozitivno...u bilo kojem od "nasih" gradova...